Strana 2.

DUBROVAČKI LIST

do.

Br.
: —_——__



Dubrovnik - Franu Supilu.

U petak večer, nešto poslije 8 sati, doplovio je
u grušku luku parobrod Jadranske Plovidbe »nZagreb“
sa urnom pok. Frana Supila.

Urnu su pralili načelnik Sušaka g. Kučić sa čla-
nom opć. uprave g. Petrićem, delegati općine dubro-
vačke g. Dr. Katić i Dr. Poković, ie prestavnici su-
šačkog sokola. Prvi su došli ma brod dubrovački na-
čelnik Dr. Skvrce sa još nekim članovima općin.
uprave i odbora. U posebnom salonu, koji je bio
naročito udešen za ovu prigodu, komandant broda
g. Prodan, izručio je umu g. gradonačelniku Dru
Skvrci sa ovim riječima: , Gospodine načelniče ! Ivršu-
jem nalog, kojega sam na Sušaku dobio od pjesnika
Nazora. Predajem Vam ovaj amanet donesen iz tu-
gjine u oslobogienu Otačbinu“.

Zatim je kapetan Prodan škropeći urnu s morem
nastavio: ,Frano | Škropim Te našim slobodnim mo-
rem, Neka Ti bude lakša naša slobodna zemljica“.

Načelnik Dr. Skvrce primajući urnu od kapetana
broda odgovorio je sa nekoliko toplih riječi obećava-
jući, da će pepeo Frana Supila čuvati kao najveći
nacijonalni amanet,

Urna je prenesena u samostan Sv. Križa, gdje je
po programu imala ostali do sutrašnjeg svečailog
prenosa u općin. vijećnicu,

U subotu, još prije podne, grad je počeo da se
zavija u duboku crninu. Čitava javna rasvjeta bila je
zastrta crninom. Na svim državnim zgradama, nacijo-
nalnim i kulturnim društvima istaknute su zastave na
pola stijega. S

U 2 sata poslije podne urna je iznešena iz do-
minikan. samostana i prenesena u crkvu Sv. Križa, u
Gružu. Urnu su nosili načelnici Dubrovnika i Cavtata,
Dr. Skvrce i Brajković, te pokojnikovi prijatelji i sa-
radnici Dr. Čingrija i Dr. Mičić. Za vrijeme crkvenog
obreda pjevao je Crkveni Zbor ,Oslobodi me“.

U času kada je urna postavljena u mrtvačka
kola ispaljeno je 11 počasnih hitaca. Ogromna povorka
u kojoj su uzela učešća skoro sva naša kulturna na-
cijonalna šporiska udruženja, razvila se je u jednom
nepreglednom nizu na putu ,18 Novembar“. Red je
hia uzoran jer su jedatelij bina NOJ brava 1 SVUJLA,
zastupnik Nj. Vel. Kralja pukovnik Nedeljković, g. Di-
mitrije Popović, zastupajući Narod. Skupštinu i veliki
župan Dr. Knežević, zastupajući Kraljevsku vladu. Sa
strane kola stupali su podoficiri pješadije, jugosloven-
Ski i hrvatski sokoli sa izvučenim sabljama, te po dvo-
jica novinara, članova ,Orjune“ i Hrvatske Radničke
Zadruge“. U povorci je nošeno 137 vijenaca megju

kojima se je isticao na počasnom mjestu prvi vijenac
Nj. Vel. Kralja, zatim oni Narodne Skupštine i Kr.
Vlade, te pokojnikove braće. Srebrene vijence položile
su općine Dubrovnika, Cavtaia i Sušaka. Srebrenu
palmu položili su dalmatinci nastanjeni na Sušaku.
Vijenac grada Zagreba nosili su seljaciiz naše okolice
odjeveni u svojim svečanim narodnim nošnjama. (Po-
pis ostalih vijenaca donosimo na drugom mjestu),

Kada je.urna stigla pred gradska vrata ispaljeno
je drugih 11 počasnih hitaca. Zvona na svim gradskim
crkvama klecala su dok je povorka stigla pred opći-
nu, gdje se je već slegla jedna nepregledna masa gra-
gjana i prekrila čitavi prostor pred općinom, ,Lužom“
i Crkvom sv. Vlaha,

Do samih vrata općinske zgrade postavljena je u
crno zavijena tribina i pred njome posebno mjesto za
urnu. Govorili su: u ime Dubrovnika načelnik Dr.
Skvrce ; u ime prijatelja i saradnika Dr. Melko Čingrija;
u ime općine Cavtat Don Miho Arbulić, te u ime Sa-
rajevske sekcije Jugoslov. Novinara i novinara dubrov-
čana Jaša Miloslavić.

S u Svečano i umjetnički dekorisanoj vijećnici o-
tvorio je načelnik Dr. Skvrce svečanu sjednicu vijeće,
prestavljajući prestavnika Nj. Vel. Kralja-g. pukovnika
Nedeljkovića, te g. Dr. Kneževića, zastupnika Kr. Vlade
g. Popovića predstavnika Narodne Skupštine i načel-
nika općine Cavtat.

Kraljevog prestavnika vijeće je pozdravilo sa po-
klikima Živio Kralj!

. Zatim je vijeće jednoglasno primilo zaključak sa
kojim se odregjuje privremena pohrana pepela u vi-
jećnici općine, kao druga tačka dnevnoga reda prim-
ljen je takogjer jednoglasno “predlog Općin. uprave
da se put od gradskih vrata do raskrsnice k Sv. Jakobu
nazove: ,Put Frana Supila“.

.. U času kada je una podignuta u nišu, odredi
vojske i mornarice, posirojeni pred općinom, ispalili
su počasnu salvu, a muzika je intonirala državnu himnu.

Citavu večer i čitavi jučerašnji dan u vijećnicu
neprestano nadolaze velike grupe gragjana,. da se

poklone pepelu pok, Supila i razgledaju veliki broj
vijenaca sa kojima je vjećnica formalno zastrta.

Govor dubrovačkog načelnika Dr. M. Skrce :

Frano Supilo, slijedeći najljepše, najsjajnije tra-
dicije našeg slavnog Dubrovnika, grada Svetog Vlaha,
već za svojih najmlagjih dana naučio je visoko cije-.
niti i osobito ljubiti slobodu: Zato on već kao gjak
osnovne škole, demonstrira protiv prestavnikaonda-
šnje moćne Habsburške Monarhije, velike tlačiteljice
svake slobode.

Kako je bio bez većih škola, uvidio je brzo, da
je za velik i uspješan rad potrebito osobito znanje,
pa se stoga velikom marljivošću i ustrajnošću od-
lučio, da to što prije i postigne. Njemu to bijaše i
lako, jer je kod njega bilo sve veliko. Veličina nje-
govog stasa odgovarala je veličini njegova duha, uma,
srca, njegovoj velikoj i jakoj uprav gvozdenoj volji.

Smatrajući štampu moći, velikom silom, za mladih
dana svim žarom posveti se novinarstvu u komu se
on brzo i potpuno i usavrši. Njegova »Crveita Hrvatska«,
njegovi »Novi List« i »Riječki Novi List« bijahu brojne
trublje, koje su podizale duh, branile i snažile ma-
rodnu svijest, pozivale na ustrajan i snažan otpor
proti svakom služništvu i robovanju. Njegov rad za
vrijeme ,Riječke Resolucije“, kojoj je on začetnik,
i za vrijeme pašovanja i harana zloglasnog Khuena
Herdervarija, po miloj Hrvatskoj — bijaše epohalan,
Njegova snažna riječ u Peštenskom i Hrvatskom Sa-
boru, nalazila je odjeka i kod svih demokracija Evrope.

Iz velike se ljubavi za slobodom, razvija kod
Supila brzo misao za oslobogjenjem i ujedinjenjem
svih Hrvata, Srba i Slovenaca. Za ovu svetu ideju on,
osobito u stranom svijetu za vrijeme svietskoga rata,
kad je prijetila najveća opasnost opstanku ne samo
zarobljene Hrvatske već i junačke patnice Srbije —
razvija najveću djelatnost zalažuć sve svoje velike
sposobnosti. On u Parizu, Peirovgrađu i Londonu
dolazi u dodir najuplivnijim faktorima i koć svih
proizvodi velik dojam.

Frano Supilo je velik, velike su, neizmjerne nje-
gove zasluge za narodno oslobogjenje i ujedinjenje,
osobito za posjed našiiz vječnog Jadrana. Oa, apostol
toga ujedinjenja i o: kbogjenja, nije ga doživio, ali
meižrećivom haftosli sreća “svog. velikog Sina

Fraaa Supila resile i druge vrline, osobito su
vrlina zlatnog poštenja i čvrstog značaja stoga on
odskače još većim, potpun čovjek. Rodio se kao siro-
meh od siromašnih ali poštenih seljačkih roditelja iz
ubavih i junačkih naših Konavala, kao siromah živio,
a kao takav i umro,

Hrvat dušom i tijelom, ijubio je jednakom  lju-
bavi Srbe i Hrvate, jer je uvidio, da im je u nera-
združivoj zajednici, ali i potpunoj ravnopravnosti, ne
samo napredak nego i spas. Zato i njega jednakom
ljubavi i jednakim poštovanjem slave i Hrvati i Srbi.

Kao Dubrovčanin se je uvijek ponosio, o Du-
brovniku zanosno pisao a još zanosnije govorio. On
se dičio s Dubrovnikom, a Dubrovnik se diči s njime,

U ime grada Dubrovnika poklanjam se pepelu
tvomu mili i nezaboravni Frano, izričući osobito ve-
selje što su tvoji sveti osianci stigli u tvoj, tebi toliko
mili Dubrovnik i najdublju harnost Dubrovnika za
tvoja djela neprocjenjive vrijednosti.

Slava za sve vjekove, slava, besmrtnom
Franu Supilu |!

Govor Dr. Melka Čingrije:

FRANO! Dolazim da se poklonim pepelu tvome
u ime tvojih prijatelja. Tužna srca pristupam pred ovu
žaru, jer i ako je vrijeme prvu bol zbog smrti tvoje
već utažilo, još je velika žalost što te nemamo živa.
Što te nema Živa i kao prijatelja i kao javnog radenika,

Bili smo prijatelji, Misao me vodi u ono već do-
bro poodmakio doba kad se prvom upoznasmo. Bilo
je to na Pločama, gdje si stanovao kraj svoje majke,
koju si ouožavao, i kraj oca, koji je u Svilokosa Ta-
dio, a ja sa svojim ocem svaki dan na šetnju izlazio
i od onda uvijek drugovasmo, i ostadosmo prijatelji.
Bili smo djeca, sitna djeca skoro, ali nas nije ni pri-
tezala igra, ni zavodilo vragovanje. Ozbiljno smo raz-
govarali i to najviše o politici.  -

e iskusivši još u životu na sebi zlo, osjećali smo
da nam narodu nije dobro, i tad smo sanjali kako da
mu bude bolje : sanjali smo o njegovoj slobodi. Osje-
ćali smo da smo kao narod raja, pa nosili. pojedinci
i rukavice; osjećali smo da mu ne može biti bolje,
dok ne bude svoj gospodar i kako on to nije bio,
zamrzili smo onoga koji mu je gospodar bio. Zamr-
zili smo Austriju i Habsburga. Ali ne iz te mržnje,
već s one ljubavi za slobodom naroda svoga posta-





dosmo mali zavjerenici. Kad je ono Rudoli Habsbur.
ški kroz naše krajeve putovao, bjesmo i jai ti, uz
prijatelja Gjivića i Helera, prognani iz škola »zbog
pogibeljnih političkih čuvstava“, kako je službeni Ta.
zlog glasio. Postadosmo tako mališmučenici. Tebi nije
blio no dvanaest godina, a ja sam bio desetu navršio,
To prvo mučeništvo od nas djece stvori ljude, jet muka
čovještvo nosi, a karakter čovještvo brani. Ti si ga za
cijelog vijeka branio. Bit će možda s ova dva mar.
kantaa momenta u tvom životu, da jednom pišeš mome
ocu: gosparu Pero, Vi ste mi bili učitelj. Ako te je
išta moj roditelj naučio, naučio te je da nema naroda
bez slobode, ni čovješiva bez karaktera. Toj si nauci
do kraja ostao vjeran.

Prognan iz jedne škole, drugim si putem probio.
Iao si u nautičku školu, pa onda svršio poljodjelski
tečaj u Gružu, gdje je tvoja marljivost, istrajnost i bi-

strina, kojima smo se mi prijatelji tvoji već prije di.

vili i druge za prvi put zadivila. No ni moreš ni ra.

tarstvo nije bio tvoj poziv. Drugo te je polje rada če-
kalo, to je bila politika. i

Sjećam se kao sada, kad si jedno predvečer do-
šao k meni, i šapatom kako si ouo ti znao, prišaptao : .
Melko ja bih htio izdavati list. Izdavati list! Nije bilo
to lako kao sada : ati tek mladičak od osamnaest godina,
bez igdje išta. Činilo mi se nemoguće. Sve se može,
uvjeravao si me — i poslije si me uvjerio da se ul-
stinu tvojom istrajnošću sve može. List je izašao i ti
si Frano, kročio na prvu stepenicu tvog životnog po-
ziva, postao si novinarom,

Pokazavši se kao vrstan novinar u Dubrovniku,
pošao si ma poziv prijatelja na Sušak, pa na Rijeku
da izdaješ »Novi List«. Tu si i kao novinar otskočio,
ali preko toga tu si se i kao političar afirmirao.

Kao onda skoro čitav mlagji naraštaj i ti si bio

pravaš, i kao pravaš u Dubrovniku i na Sušaku dje-

lovao. Ali što te je ka pravaštvu pritezalo to je bio
onaj zanos njegova učitelja za slobodom i ona mržnja
protiv vjekovnog dušmanina — Beča, Kada se je sa
stanovite strane htjelo da se jedan iskreni narodai za-
nos, koji je ta stranka: prestavliala, upotrebi protiv na-
rvuau iugjirvua—keorist,-te od lrrvatstva-napravi sinonim
služništva, ti si protiv te struje i čovjeka koji ju je
predvodio, poveo tešku, mučnu, očajnu borbu, koju je
samo tvoja izdržijivost mogla da izdrži. Ti si tu borbu
izdržao i na tebi je ostala popijevka.

To je bilo tvoje prvo političko djelo. Ujedinjena,
slobodna Hrvatska i bez okvira, te borba svemu što je
tomu na putu, bio je program iskrenog narodnog pra-
vaštva. To je bila čisto narodna misao. Ali kako uz
tu ideologiju, koja je kretala sa zapada, širila se sa
istoka, silom historijskih prilika, na istom području,
ista misao pod drugim imenom : ideja ujedinjenja srp-
siva i njegova oslobogjenja, te se misli zabluđdom u
koštac uhvatiše mjesto da uporedo krenu.

I s pogrešno shvaćenih specijalnih interesa grije-
šilo se na obje strane. Zbog pretaukog osjećanja pro -
šlosti, zanemarila se budućnost, i ako se za nju radilo.
U plemenitom zanosu jedne velike ideje doživjesmo
tragiku da se ista ideja sobom krvarila, težeći ka uje-
dinjenje kročilo. se megjusobnom klanju, hoteći slo-
bodu pomagalo se ropstvu. Osjećasmo tragiku i uvi-
gjasmo zabludu kroz koju nas logika historijej provo-
dila, dok nije u paroksizmu bratske borbe sinula kroz
sva iskreno narodna srca ideja spasiteljica, ideja je-

dinstva. Vratismo se gdje su naši stariji bili, vratismo '

se u tradicije ovog drevnog grada !

Tad su čuda nastupila a megju njima, za ono
doba nije baš malo, da si ti urednik »Crvene_ Hrvat-
ske, bio biran u srpskom kotaru. Za bistro oko, kao
što je bilo tvoje puti se sami otvoriše.

Mrive su pergamene i sve pravice: mrivo slovo,
ako nema snage da im života dade. Prava snaga je
u prirodi. Izvor snage za svaki jest u prirodnom pravu
na život: da:živi i da sobom vlada. Beč nam ne da
na božje sunce za to protiv Beča i sa svakim, koji je
protiv Beča. To je ideja politike novog kura, koju si
ti prvi počeo da realno provodiš i da joj pute probi-
jaš, to je osnovica Riječke Resolucije, koja je tvoje
djele, a to je drugo tvoje veliko političko.

U atmosferi u kojoj smo živjeli ona iznenadi,
začudi, smete. No zdrav nagon predrasude svlada: i
od malo što nas bilo, u čas postade legija.

No težak i trnovit bioje to put, i trn tebe prvog
u živo meso pogodi.“ i f

Dvojna monarhija najprvo nasluti, pa onda osjeti
i duh preko Drine Karagjorgjevićima i naš pokret amo



u



m

a