Godina IX.

U Dubrovniku 26 Avgusta 1900.

Broj 34.

Cijena listu

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
* dinu Kruna 12.

Za sve ostale
franaka 15 u zlatu.

zemlje na godinu

Za Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

JUBROTAA

Pretplata i oglasi
Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više .
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju ge. >

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Kzlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Vladarski jubilej knjaza Nikole

Šesnestoga dana ovoga mjeseca navršio
je vladar Crne Gore, knjaz Nikola, četrdeset
godina vladanja. Ovaj radostan dogagjaj na-
mjeravala je Crna Gora dostojno proslaviti
zajedno s osvećenjem monumentalne crkve
u Nikšiću. Žalost za ubijenijem kraljem Um-
bertom stranom je obustavila i stranom je
odgodila tu svečanost, što je sasvijem  poj-
mljivo.

Kad je ono klela ruka na Kotorskoj
obali g. 1860. ubila knjaza Danila, knjaz Ni-
kola ne bijaše još navršio devetnestu godinu,
kad je stupio na vladu. Od onoga dana pro-
teklo je četrdeset punijeh godina. Ko je pozna-
vao ondašnju Crnu Goru, ko je pratio razvoj
dogagjaja na Balkanu kroz to. vrijeme, taj
mora sa velikijem poštovanjem, biv prijatelj
bio neprijatelj, da govori o knjazu Nikoli.

Četrdeset godina balkanske povjesti, još
ovijeh posljednjijeh četrdeset, znači za jedno-
ga balkanskoga vladara dugi i neprekidni niz
naj težijeh i naj sudbonosnijeh dogagjaja.
Znači ni jednu godinu ljudski i mirno  pro-
vesti.

Obično se čuje riječ: Balkansko je  ze-
mljište vulkanično. Ono jest vulkanično, ali
ne-u -geološkom- već u naredno-političkom
smislu. Na Balkanu se ukrštavaju interesi ne
samo balkanskijeh naroda i država već i
velikijeh evropskijeh sila. Sve je to zajedno
stvorilo od Balkanskoga  poluostrva vulkan,
koji neprestano ključa i vrije, kad  prevrije,
eto odmah zvanijeh i nezvanijeh gasilaca, ne
da konačno vatru pogase, već da prvom pri-
likom još jačom žestinom izbije. Uopće pri-
jestoli donose paumetnijem vladarima veoma
malo lične ugodnosti, balkanski pak ne do-
nose je ni malo, oni _ su trnova kruna, a je-
dino je zadovoljstvo, ako se uspije i koliko
narodu pomoći, i to onoliko koliko evropski
areopag odredi. Ako su vladarske brige u
Evropi teške, one su na Balkanu sto puta
teže, kamo je glavna pažnja evropskijeh ve-
likijeh sila upravljena. Eto atmosvere u kojoj
se kretao knjaz Nikola za 40 godina.

Na Balkanu ne pisahu se diplomatske
note perom već puškom i jataganom. Tu vr-
cahu glave, paljahu se sela, rušahu se gra-
dovi. Ta se krvava igra veoma često pona-
vljaše. U toj krvavoj tragediji bez kraja i
konca igraše veliku ulogu hrabra crnogorska
mišica, kao zatočnica srpske slobode. Buna je
stizala bunu, rat je stizao rat. Eto povjesti
srpske Sparte od g. 1860. do god. 1878.
pod vladom knjaza Nikole I.

Kroz tv su vrijeme pobjede crnogorsko-
ga oružja zadivile svijet, te su velikomu en-
gleskomu državniku Gladstonu izmamile one
glasovite retke poznate pod imenom: Apo-
teoza Crne Gore. U ratovima je lično uče-
stvovao knjaz Nikola, te pokazao strategijski
talenat i junačko srce. Berlinski kongres za
tolike pobjede i krvoprolića za civilizaciju i
hrišćanstvo priznao je Ornoj Gori od vijeko-
Va sačuvanu nezavisnost i neznatno ju je
proširio !

Od berlinskoga kongresa knjaz Nikola
posvetio je svu svoju brigu napretku, pro-
svijećenju i državnomu uregjenju Crne Gore.
To je bio velik i veoma težak posao. Su ko-
liko je poteškoća taj kulturni i državni posao
bio skopčan, razumjeće svak kad promisli,

koliko je truda trebalo uložiti, da Crnogorac ,

svoju vjekovnu pušku i jatagan zamijeni ga
plugom, motikom i knjigom. Knjaz Nikola
postepeno je uregjivao zemlju, dizao škole,
otvarao puteve, upućivao dobrijem primjerom
narod na rad. Ali u tome nije naglio, e da
ne bi narodne osobine povrijedio već ih je
nastojao prosvjetom što bolje oplemenjivati.
Dokaz njegove državničke uvigjavnosti jest
imovinski zakonik, koji je naš glasoviti ze-
mljak Bogišić u djelo priveo. To je prvi za-
konik u izobraženom svijetu sastavljen na
temelju narodnijeh običaja; taj je zakonik
svuda u Evropi naišao na opće odobravanje.
Knjaz je Nikola od Crne Gore napravio ure-
gjenu državu u svakom pogledu; u tome je
nadmašio svačija očekivanja i uništio zloguka
proročanstva neprijatelja, koji su  predskazi-
vali, da će se Orna Gora u mirno doba pod
uticajem kulture rastrojiti. Nije ernogorski
vladar zaboravio ni da njeguje junaštvo svo-
jijeh vjernijeh podanika; razumijući, da duh
vremena traži nove ustanove, uveo je stajuću
vojsku.

Knjaz Nikola preko cijele svoje vlade
pokazo se uvijek pravijem Srbinom i Sla-
venom. Na oltar srpske sreće i napretka već
je jednom pokazao, što je spreman učiniti. U
vrijeme kneza Mihaila bješe odlučio odreći
ge u korist srpskoga ujedinjenja na Balkanu
knjaževske časti, i stupiti u redove običnijeh
srpskijeh  gragjana pod vladom  mudroga
knjaza Mihaila. Knjaževi Mihailo i Nikola bili
su kao stvoreni za velika djela. Zlotvorska
ruka ubivši darovitoga vladara Srbije, knjaza
Mihaila, zadala je jaki udarac Srpstvu. Spolj-
na politika knjaza Nikole kretala i kreće se
uvijek u jednom pravcu: savez balkanskijeh
država pod pokroviteljstvom Rusije.

Osim što je državnik i vojskovogja, knjaz
je Nikola i pjesnik. ,Balkanska Carica“ i
»Pjesnik i Vila“ odlikuju se i zdravom  po-
jezijom i jakijem srpskijem osjećajem .i vje-
rom u budućnost Srpstva.

Nije čudo što je vladar s tako  odlični-
jem sposobnostima, kao što je knjaz Nikola,
naišao na opću simpatiju u Slavenstvu i ste-
kao veliko poštovanje u ostalom izobraženom
svijetu. Najstariji evropski dvorovi nijesu se
ustezali, da stupe u srodstvo s kućom Pe-
trović-Njegoša. Romanovi, Savojci, Battenberzi
žene se sa kćerima knjaza Nikole. Rijetka
ali zaslužena nagrada. U oči svoga  vladar-
skoga jubileja dočekao je, da mu kći Jelena
postane italijanskom kraljicom. Značajno je
pak spomenuti, da je stupio na vladu neko-
liko mjeseca prije proglašenja Italije kra-
ljevinom.

Evo u velikijem potezima blijede slike
jednoga od znamenitijeh srpskijeh vladalaca.
Niz čestitaka jubilaru otvorio je car ruski Ni-
kola sa značajnijem svojeručnijem pismom i
odlikovanjem. U pismu se car ruski nazivlje
bratom knjaza Nikole: vaš dobri brat —
Nikola.

m gi

Dubrovnik nekad i sad

U podlisku br. 63. zadarskoga ,Narod-
noga Lista“, jedan novinar napisao je jednu
uspomenu iz svoga života, razumije se, no-
vinarskoga. Ta uspomena odnosi se na g.
1878. ili ti na smrt italijanskoga kralja
Viktora Emanuela _II., »2 galantuomo. 'Tom
je prilikom ,Narodni List“ donio članak,
protiv koga se bjehu digli liberalni članovi
ondašnje, sada pokojne, narodne stranke; njih

nazivlje anonimni novinar takozvanim libe-
ralnim krugovima stranke“. Dakle, prije ,t.
z. Srba“ bilo je ,t. z. liberalaca“, ,koji se još
nisu bili nekako umisili i shvatili pravi po-
ložaj u stranci i u zemlji.“ Avete capito?
Sporna tačka izmegju redakcije , Narodnoga
Lista“ i liberalnijeh krugova narodne stran-
ke bila je rimsko pitanje, la Roma intangt-
bile, ili ti pitanje o svjetovnoj vlasti papa,
koja je vlast prestala opstojati osvojenjem
Rima i proglašenjem istoga glavnijem  gra-
dom ujedinjene Italije. Pok. Bulat bješe po-
slao ,Narodnomu listu“ protu-članak, u libe-
ralnom smislu. ,Nego koliko članak, veli no-
vinar, bio krasno napisan, njegovi su nazori
bili krivi i nikako se nisu mogli slagati
Sa nazorima Narodnoga Lista“. O nazorima
» Narodnoga Lista“ ne smije se ovako govo-
riti, jer je urednikom njegovijem bio i Natko
Nodilo, koji je napisao onu poznatu raspravu
o postanku svjetovne papinske vlasti. Nazori
»Narodnoga Lista“ izmijenili su se, otkada
je on pao u ruke popova hrvata. Već g. 1874.
bješe izbilo nezadovoljstvo protiv pravca ,Na-
rodnoga Lista“. Sto se nije u onijem dvjema
prigodama ozbiljno stalo na put samovolji
popova pisaca, kriv je pok. Klaić, koji se
»Nije — veli novinar — razgrijavao, ni za
jednu ni za drugu stranku“. Ovo ne odgo-
vara istini. Pok. Klaić nije imao energije, i
po onoj dubrovačkoj hvala Bogu pustio je,
da se od ,Narodnoga Lista“ stvori list protu-
srpski i protu-liberalni. Pok. Klaić za života
osjetio je posljedice one svoje popustljivosti
i apatije, kada su mu popovi oko ,Narodno-
ga Lista“ postavili u dubrovačkom kotaru
protu-kandidata. Tada je pok. Klaić u javnom
pismu zaovilio protiv popova oko , Narodnoga
Lista“, ali je bilo kasno. Povratimo se na
protu-članak, što ga je bio poslao pok. Bulat;
njega nijesu uvrstili u ,Narodni List", a
pismom su odgovorili: ,. ..... kako je u
interesu samih samozvanih (sic!) liberalaca
ne dieliti stranku u liberalce i klerikalce, jer
kad bi stranka tako razdieljena došla do iz-
bora, da bi tada sva (!) Dalmacila birala
popove u sabor ..... Jedini bi Dubrovnik
možda činio iznimku.“
#

Ova nas posljednja izreka zanima. Njom
se potvrgjuje, da je grad Dubrovnik g. 1878.
slovio kao tvrgjava liberalizma. Nijesu samo
svjetovnjaci bili liberalni već i neki svešte-
nici. Dubrovački liberalizam bio je prosvijećen
i umjeren, on je bio odjek zlatnoga vremena
dubrovačke republike, i u isto doba tradicija
dubrovačkoga senata, koji kroz tisućgodišnji
opstanak slobodnoga Dubrovnika nije nikada
dopustio da mu se svećenstvo popne na glavu,
jer je bio uvjeren da bi to bilo isto kao i
pokopati dnbrovački duh i dubrovačku  slo-
bodu, te kardinalne tačke koje su uslovljavale
opstanak i napredak Dubrovnika. S toga je
kroz sve vrijeme dubrovačke republike  tra-
jala nekada javna nekada latentna (tajna)
borba izmegju dubrovačkoga senata i sve-
ćenstva militans (ratobornoga). Dubrovački
senat u toj borbi nijesu vodili protuvjerski
osjećaji, što je poznato i priznato.

Protiv liberalnoga Dubrovnika ratoborno
svećenstvo više se puta dizalo, ali bez uspje-
ba. Godine 1877. prigodom  biskupskoga ju-
bileja pape Pija IX., klerikalna stranka s tom
crkvenom svečanosti bješe združila i političku

demonstraciju u prilog svjetovne papinske

vlasti. Dubrovačka općina tom prilikom izdala
je proglas na gragjanstvo, u kome veli da
bi ge i bez poziva biskupskoga ordinarijata
općina dubrovačka bila pridružila svečanosti
vrhovne glave katoličke crkve ,kojoj od da-
vnijeh vremena pripada velika većina ovog
gragjanstva“, ali da se ne može pridružiti
političkoj demonstraciji u prilog svjetovne
papinske vlasti ,čim se vrijegja osjećaj svijeh
koji u jedinstvu Italije gledaju najsjajniju
pobjedu narodnoga načela, što ga do sada
bilješi povjest.“ Ovaj proglas općine dubro-

vačke bješe uzvitlao veliku prašinu u  kleri-
kalnom taboru. Od tada podvostručenijem
silama klerikali jurišahu na liberalnu narodnu
stranku u Dubrovniku pod raznijem imenima
sad kao katolici, sad kao italijanci, sad kao
hrvati. A. glavno stovarište tijeh napadaja
bijaše ,La Dalmazia Cattolica“, u kojoj pisahu
Beusani, Pište i drugi popovi. Onda je njima
bilo glavno srušiti liberalnu stranku na općini,
te se u to ime g. 1885. bjehu združili s au-
tonomnom strankom, i od malo da ne uspje-
še na općinskijem izborima. Za karakteristiku
tijeh općinskijeh izbora, treba napomenuti da
je zadarski ,Narodni List“ bio tada otvorio
svoje stupce toj klerikalnoj kliki (elique) i
pustio napadati ondašnje prvake dubrovačke
narodne stranke, kojoj su jezgro bili Srbi.
Onda je Dr. Pero Cingrija bio prvak stranke,
i njega su napadali kao srbofila i liberalea.
U to su vrijeme profesori i učitelji hrvati iz
Dalmacije na dubrovačkom gimnaziju i po
drugijem školama počeli širiti hrvatsku pro-
pagandu, koja je odmah našla odziva i po-
moći kod ratobornog svećenstva i koje je
odmah prigrlilo hrvatstvo, ne kao narodno
nučelo, već kao sredstvo za uspješnije pobi-
janje liberalisma. Od toga doba datira u
Dubrovniku klerikalno-hrvatska struja, sastav-
ljena od domaćega ratobornoga svećenstva i
dalmatinskoga hrvatstva. Ova dva elementa
potpomagana od onijeh koji mogu razviše
taku djelatnost, da su napokon uspjeli u
svoje kolo malo po malo privući i prvaka
liberalne stranke D.ra Pera Cingriju, koristeći
se osobito njegovom plahom ćudi, koja je
osobito izbila na površinu u poznatoj aferi
vijenca ,, Dubrovačke Narodne Stionice“ na
lijes pok. Ljubiše. Kad je predlog D.ra Pera
Cingrije, da se dade glas nepovjerenja upravi,
na sjednici ,Stionice“, bio odbijen, tada je
on sa klerikalno-hrvatskom manjinom istupio
iz štionice, i postao je nominalni vogja nove
klerikalno - hrvatske stranke u Dubrovniku.
Srbi Dubrovčani kao pravi nasljednici libe-
ralne narodne stranke nastavili su borbu sa
novom strankom, i sa uspjehom, uza sve pro-
tivnosti onijeh koji mogu. Svakomu je poznato,
što se prošle godine dogodilo prigodom op-
Ćinskijeh izbora. ... Posljedica bijaše da je
klerikalna hrvatska stranka, ne svojom  sna-
gom već silom drugijeh faktora, došla na
općinu. To je prvi put u povjesti Dubrovnika
što je ratoborno svećenstvo sa svojijem prista-
šama uspjelo doći na gradsku upravu.
*

Prirodno je, da to ratoborno svećenstvo
sada nastoji svoj nestalan položaj jače utvr-
diti, i od Dubrovnika učiniti tvrgjavu kleri-
kalisma; u to ime ustaju i protiv onijeh, koji
su u vrijeme izbora bili uza njih. Kao n. p.
protiv prof. Luka Zore, koji je član hrvatske
narodne stranke. Sto se tiče ovoga političara
fin de sičcle pozivljemo se na naše Slike iz
sabora.

U br. 64. zadarskoga ,Narodnoga Li-
sta“, dakle odmah u idućem broju poslije
one uspomene jednoga novinara, izašla je
povjerenica svećenstva dubrovačke biskupije
D.n Jurju Biankiniu, zastupniku naroda, ured-
niku Narodnoga Lista itd.') U toj povjerenici
zahvaljuje se svećenstvo dubrovačke biskupije
pravaškomu barjaktaru (neka ne zamjeri pop
Prodan), jer da je obranio svećenstvo od
napadaja profesora Zore u saboru kraljevine
Dalmacije. Poslanik Zore bio bi napao sve-
ćenstvo u sjednici sedmoga aprila ove godi-
ne, a povjerenica Biankiniu i nepovjerenica

Zori potpisana je osmoga avgusta ove godine.

Stoprvo poslije četiri mjeseca javlja se sve-
ćenstvo dubrovačke biskupije, što znači da
se u onoj izjavi krije i kakva politička svrha,
po svoj prilici idući izbori, pa hoće da una-
prijed pripremi zemljište. Ima potpisa, kojima
ne bi imalo biti mjesta na povjerenici jed-
nomu Biankiniju, što znači da im je sveta

') Na izjavi je potpisano 76 svećenika; dakle svi osim Ivana
kan. Stojanovića i D.n Bara Broilli,