Godina IX. U Dubrovniku 26 Avgusta 1900. Broj 34. Cijena listu Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Kruna 11. Za Srbiju i Crnu goru na go- * dinu Kruna 12. Za sve ostale franaka 15 u zlatu. zemlje na godinu Za Dubrovnik na godinu Kr. 10. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para. JUBROTAA Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase priposlano, izjave, javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova). Ako se više . puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju ge. > Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Kzlazi svake Nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića Vladarski jubilej knjaza Nikole Šesnestoga dana ovoga mjeseca navršio je vladar Crne Gore, knjaz Nikola, četrdeset godina vladanja. Ovaj radostan dogagjaj na- mjeravala je Crna Gora dostojno proslaviti zajedno s osvećenjem monumentalne crkve u Nikšiću. Žalost za ubijenijem kraljem Um- bertom stranom je obustavila i stranom je odgodila tu svečanost, što je sasvijem poj- mljivo. Kad je ono klela ruka na Kotorskoj obali g. 1860. ubila knjaza Danila, knjaz Ni- kola ne bijaše još navršio devetnestu godinu, kad je stupio na vladu. Od onoga dana pro- teklo je četrdeset punijeh godina. Ko je pozna- vao ondašnju Crnu Goru, ko je pratio razvoj dogagjaja na Balkanu kroz to. vrijeme, taj mora sa velikijem poštovanjem, biv prijatelj bio neprijatelj, da govori o knjazu Nikoli. Četrdeset godina balkanske povjesti, još ovijeh posljednjijeh četrdeset, znači za jedno- ga balkanskoga vladara dugi i neprekidni niz naj težijeh i naj sudbonosnijeh dogagjaja. Znači ni jednu godinu ljudski i mirno pro- vesti. Obično se čuje riječ: Balkansko je ze- mljište vulkanično. Ono jest vulkanično, ali ne-u -geološkom- već u naredno-političkom smislu. Na Balkanu se ukrštavaju interesi ne samo balkanskijeh naroda i država već i velikijeh evropskijeh sila. Sve je to zajedno stvorilo od Balkanskoga poluostrva vulkan, koji neprestano ključa i vrije, kad prevrije, eto odmah zvanijeh i nezvanijeh gasilaca, ne da konačno vatru pogase, već da prvom pri- likom još jačom žestinom izbije. Uopće pri- jestoli donose paumetnijem vladarima veoma malo lične ugodnosti, balkanski pak ne do- nose je ni malo, oni _ su trnova kruna, a je- dino je zadovoljstvo, ako se uspije i koliko narodu pomoći, i to onoliko koliko evropski areopag odredi. Ako su vladarske brige u Evropi teške, one su na Balkanu sto puta teže, kamo je glavna pažnja evropskijeh ve- likijeh sila upravljena. Eto atmosvere u kojoj se kretao knjaz Nikola za 40 godina. Na Balkanu ne pisahu se diplomatske note perom već puškom i jataganom. Tu vr- cahu glave, paljahu se sela, rušahu se gra- dovi. Ta se krvava igra veoma često pona- vljaše. U toj krvavoj tragediji bez kraja i konca igraše veliku ulogu hrabra crnogorska mišica, kao zatočnica srpske slobode. Buna je stizala bunu, rat je stizao rat. Eto povjesti srpske Sparte od g. 1860. do god. 1878. pod vladom knjaza Nikole I. Kroz tv su vrijeme pobjede crnogorsko- ga oružja zadivile svijet, te su velikomu en- gleskomu državniku Gladstonu izmamile one glasovite retke poznate pod imenom: Apo- teoza Crne Gore. U ratovima je lično uče- stvovao knjaz Nikola, te pokazao strategijski talenat i junačko srce. Berlinski kongres za tolike pobjede i krvoprolića za civilizaciju i hrišćanstvo priznao je Ornoj Gori od vijeko- Va sačuvanu nezavisnost i neznatno ju je proširio ! Od berlinskoga kongresa knjaz Nikola posvetio je svu svoju brigu napretku, pro- svijećenju i državnomu uregjenju Crne Gore. To je bio velik i veoma težak posao. Su ko- liko je poteškoća taj kulturni i državni posao bio skopčan, razumjeće svak kad promisli, koliko je truda trebalo uložiti, da Crnogorac , svoju vjekovnu pušku i jatagan zamijeni ga plugom, motikom i knjigom. Knjaz Nikola postepeno je uregjivao zemlju, dizao škole, otvarao puteve, upućivao dobrijem primjerom narod na rad. Ali u tome nije naglio, e da ne bi narodne osobine povrijedio već ih je nastojao prosvjetom što bolje oplemenjivati. Dokaz njegove državničke uvigjavnosti jest imovinski zakonik, koji je naš glasoviti ze- mljak Bogišić u djelo priveo. To je prvi za- konik u izobraženom svijetu sastavljen na temelju narodnijeh običaja; taj je zakonik svuda u Evropi naišao na opće odobravanje. Knjaz je Nikola od Crne Gore napravio ure- gjenu državu u svakom pogledu; u tome je nadmašio svačija očekivanja i uništio zloguka proročanstva neprijatelja, koji su predskazi- vali, da će se Orna Gora u mirno doba pod uticajem kulture rastrojiti. Nije ernogorski vladar zaboravio ni da njeguje junaštvo svo- jijeh vjernijeh podanika; razumijući, da duh vremena traži nove ustanove, uveo je stajuću vojsku. Knjaz Nikola preko cijele svoje vlade pokazo se uvijek pravijem Srbinom i Sla- venom. Na oltar srpske sreće i napretka već je jednom pokazao, što je spreman učiniti. U vrijeme kneza Mihaila bješe odlučio odreći ge u korist srpskoga ujedinjenja na Balkanu knjaževske časti, i stupiti u redove običnijeh srpskijeh gragjana pod vladom mudroga knjaza Mihaila. Knjaževi Mihailo i Nikola bili su kao stvoreni za velika djela. Zlotvorska ruka ubivši darovitoga vladara Srbije, knjaza Mihaila, zadala je jaki udarac Srpstvu. Spolj- na politika knjaza Nikole kretala i kreće se uvijek u jednom pravcu: savez balkanskijeh država pod pokroviteljstvom Rusije. Osim što je državnik i vojskovogja, knjaz je Nikola i pjesnik. ,Balkanska Carica“ i »Pjesnik i Vila“ odlikuju se i zdravom po- jezijom i jakijem srpskijem osjećajem .i vje- rom u budućnost Srpstva. Nije čudo što je vladar s tako odlični- jem sposobnostima, kao što je knjaz Nikola, naišao na opću simpatiju u Slavenstvu i ste- kao veliko poštovanje u ostalom izobraženom svijetu. Najstariji evropski dvorovi nijesu se ustezali, da stupe u srodstvo s kućom Pe- trović-Njegoša. Romanovi, Savojci, Battenberzi žene se sa kćerima knjaza Nikole. Rijetka ali zaslužena nagrada. U oči svoga vladar- skoga jubileja dočekao je, da mu kći Jelena postane italijanskom kraljicom. Značajno je pak spomenuti, da je stupio na vladu neko- liko mjeseca prije proglašenja Italije kra- ljevinom. Evo u velikijem potezima blijede slike jednoga od znamenitijeh srpskijeh vladalaca. Niz čestitaka jubilaru otvorio je car ruski Ni- kola sa značajnijem svojeručnijem pismom i odlikovanjem. U pismu se car ruski nazivlje bratom knjaza Nikole: vaš dobri brat — Nikola. m gi Dubrovnik nekad i sad U podlisku br. 63. zadarskoga ,Narod- noga Lista“, jedan novinar napisao je jednu uspomenu iz svoga života, razumije se, no- vinarskoga. Ta uspomena odnosi se na g. 1878. ili ti na smrt italijanskoga kralja Viktora Emanuela _II., »2 galantuomo. 'Tom je prilikom ,Narodni List“ donio članak, protiv koga se bjehu digli liberalni članovi ondašnje, sada pokojne, narodne stranke; njih nazivlje anonimni novinar takozvanim libe- ralnim krugovima stranke“. Dakle, prije ,t. z. Srba“ bilo je ,t. z. liberalaca“, ,koji se još nisu bili nekako umisili i shvatili pravi po- ložaj u stranci i u zemlji.“ Avete capito? Sporna tačka izmegju redakcije , Narodnoga Lista“ i liberalnijeh krugova narodne stran- ke bila je rimsko pitanje, la Roma intangt- bile, ili ti pitanje o svjetovnoj vlasti papa, koja je vlast prestala opstojati osvojenjem Rima i proglašenjem istoga glavnijem gra- dom ujedinjene Italije. Pok. Bulat bješe po- slao ,Narodnomu listu“ protu-članak, u libe- ralnom smislu. ,Nego koliko članak, veli no- vinar, bio krasno napisan, njegovi su nazori bili krivi i nikako se nisu mogli slagati Sa nazorima Narodnoga Lista“. O nazorima » Narodnoga Lista“ ne smije se ovako govo- riti, jer je urednikom njegovijem bio i Natko Nodilo, koji je napisao onu poznatu raspravu o postanku svjetovne papinske vlasti. Nazori »Narodnoga Lista“ izmijenili su se, otkada je on pao u ruke popova hrvata. Već g. 1874. bješe izbilo nezadovoljstvo protiv pravca ,Na- rodnoga Lista“. Sto se nije u onijem dvjema prigodama ozbiljno stalo na put samovolji popova pisaca, kriv je pok. Klaić, koji se »Nije — veli novinar — razgrijavao, ni za jednu ni za drugu stranku“. Ovo ne odgo- vara istini. Pok. Klaić nije imao energije, i po onoj dubrovačkoj hvala Bogu pustio je, da se od ,Narodnoga Lista“ stvori list protu- srpski i protu-liberalni. Pok. Klaić za života osjetio je posljedice one svoje popustljivosti i apatije, kada su mu popovi oko ,Narodno- ga Lista“ postavili u dubrovačkom kotaru protu-kandidata. Tada je pok. Klaić u javnom pismu zaovilio protiv popova oko , Narodnoga Lista“, ali je bilo kasno. Povratimo se na protu-članak, što ga je bio poslao pok. Bulat; njega nijesu uvrstili u ,Narodni List", a pismom su odgovorili: ,. ..... kako je u interesu samih samozvanih (sic!) liberalaca ne dieliti stranku u liberalce i klerikalce, jer kad bi stranka tako razdieljena došla do iz- bora, da bi tada sva (!) Dalmacila birala popove u sabor ..... Jedini bi Dubrovnik možda činio iznimku.“ # Ova nas posljednja izreka zanima. Njom se potvrgjuje, da je grad Dubrovnik g. 1878. slovio kao tvrgjava liberalizma. Nijesu samo svjetovnjaci bili liberalni već i neki svešte- nici. Dubrovački liberalizam bio je prosvijećen i umjeren, on je bio odjek zlatnoga vremena dubrovačke republike, i u isto doba tradicija dubrovačkoga senata, koji kroz tisućgodišnji opstanak slobodnoga Dubrovnika nije nikada dopustio da mu se svećenstvo popne na glavu, jer je bio uvjeren da bi to bilo isto kao i pokopati dnbrovački duh i dubrovačku slo- bodu, te kardinalne tačke koje su uslovljavale opstanak i napredak Dubrovnika. S toga je kroz sve vrijeme dubrovačke republike tra- jala nekada javna nekada latentna (tajna) borba izmegju dubrovačkoga senata i sve- ćenstva militans (ratobornoga). Dubrovački senat u toj borbi nijesu vodili protuvjerski osjećaji, što je poznato i priznato. Protiv liberalnoga Dubrovnika ratoborno svećenstvo više se puta dizalo, ali bez uspje- ba. Godine 1877. prigodom biskupskoga ju- bileja pape Pija IX., klerikalna stranka s tom crkvenom svečanosti bješe združila i političku demonstraciju u prilog svjetovne papinske vlasti. Dubrovačka općina tom prilikom izdala je proglas na gragjanstvo, u kome veli da bi ge i bez poziva biskupskoga ordinarijata općina dubrovačka bila pridružila svečanosti vrhovne glave katoličke crkve ,kojoj od da- vnijeh vremena pripada velika većina ovog gragjanstva“, ali da se ne može pridružiti političkoj demonstraciji u prilog svjetovne papinske vlasti ,čim se vrijegja osjećaj svijeh koji u jedinstvu Italije gledaju najsjajniju pobjedu narodnoga načela, što ga do sada bilješi povjest.“ Ovaj proglas općine dubro- vačke bješe uzvitlao veliku prašinu u kleri- kalnom taboru. Od tada podvostručenijem silama klerikali jurišahu na liberalnu narodnu stranku u Dubrovniku pod raznijem imenima sad kao katolici, sad kao italijanci, sad kao hrvati. A. glavno stovarište tijeh napadaja bijaše ,La Dalmazia Cattolica“, u kojoj pisahu Beusani, Pište i drugi popovi. Onda je njima bilo glavno srušiti liberalnu stranku na općini, te se u to ime g. 1885. bjehu združili s au- tonomnom strankom, i od malo da ne uspje- še na općinskijem izborima. Za karakteristiku tijeh općinskijeh izbora, treba napomenuti da je zadarski ,Narodni List“ bio tada otvorio svoje stupce toj klerikalnoj kliki (elique) i pustio napadati ondašnje prvake dubrovačke narodne stranke, kojoj su jezgro bili Srbi. Onda je Dr. Pero Cingrija bio prvak stranke, i njega su napadali kao srbofila i liberalea. U to su vrijeme profesori i učitelji hrvati iz Dalmacije na dubrovačkom gimnaziju i po drugijem školama počeli širiti hrvatsku pro- pagandu, koja je odmah našla odziva i po- moći kod ratobornog svećenstva i koje je odmah prigrlilo hrvatstvo, ne kao narodno nučelo, već kao sredstvo za uspješnije pobi- janje liberalisma. Od toga doba datira u Dubrovniku klerikalno-hrvatska struja, sastav- ljena od domaćega ratobornoga svećenstva i dalmatinskoga hrvatstva. Ova dva elementa potpomagana od onijeh koji mogu razviše taku djelatnost, da su napokon uspjeli u svoje kolo malo po malo privući i prvaka liberalne stranke D.ra Pera Cingriju, koristeći se osobito njegovom plahom ćudi, koja je osobito izbila na površinu u poznatoj aferi vijenca ,, Dubrovačke Narodne Stionice“ na lijes pok. Ljubiše. Kad je predlog D.ra Pera Cingrije, da se dade glas nepovjerenja upravi, na sjednici ,Stionice“, bio odbijen, tada je on sa klerikalno-hrvatskom manjinom istupio iz štionice, i postao je nominalni vogja nove klerikalno - hrvatske stranke u Dubrovniku. Srbi Dubrovčani kao pravi nasljednici libe- ralne narodne stranke nastavili su borbu sa novom strankom, i sa uspjehom, uza sve pro- tivnosti onijeh koji mogu. Svakomu je poznato, što se prošle godine dogodilo prigodom op- Ćinskijeh izbora. ... Posljedica bijaše da je klerikalna hrvatska stranka, ne svojom sna- gom već silom drugijeh faktora, došla na općinu. To je prvi put u povjesti Dubrovnika što je ratoborno svećenstvo sa svojijem prista- šama uspjelo doći na gradsku upravu. * Prirodno je, da to ratoborno svećenstvo sada nastoji svoj nestalan položaj jače utvr- diti, i od Dubrovnika učiniti tvrgjavu kleri- kalisma; u to ime ustaju i protiv onijeh, koji su u vrijeme izbora bili uza njih. Kao n. p. protiv prof. Luka Zore, koji je član hrvatske narodne stranke. Sto se tiče ovoga političara fin de sičcle pozivljemo se na naše Slike iz sabora. U br. 64. zadarskoga ,Narodnoga Li- sta“, dakle odmah u idućem broju poslije one uspomene jednoga novinara, izašla je povjerenica svećenstva dubrovačke biskupije D.n Jurju Biankiniu, zastupniku naroda, ured- niku Narodnoga Lista itd.') U toj povjerenici zahvaljuje se svećenstvo dubrovačke biskupije pravaškomu barjaktaru (neka ne zamjeri pop Prodan), jer da je obranio svećenstvo od napadaja profesora Zore u saboru kraljevine Dalmacije. Poslanik Zore bio bi napao sve- ćenstvo u sjednici sedmoga aprila ove godi- ne, a povjerenica Biankiniu i nepovjerenica Zori potpisana je osmoga avgusta ove godine. Stoprvo poslije četiri mjeseca javlja se sve- ćenstvo dubrovačke biskupije, što znači da se u onoj izjavi krije i kakva politička svrha, po svoj prilici idući izbori, pa hoće da una- prijed pripremi zemljište. Ima potpisa, kojima ne bi imalo biti mjesta na povjerenici jed- nomu Biankiniju, što znači da im je sveta ') Na izjavi je potpisano 76 svećenika; dakle svi osim Ivana kan. Stojanovića i D.n Bara Broilli,