Godina IX. pora U Dubrovniku 30 Septembra 1900." Broj. 39. Cijena listu. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Kruna 11 Za Srbiju i Crnu goru na go- dinu Kruna d2. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Za Dubrovnik na godinu Kr. 10. Na pč godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para. mona JUSKOVNIA Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. | Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase priposlano, izjave, javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Kzlazi svake Nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića Poslije Dum Ivanove smrti Veliko i spontano učešće srpskoga ,na- roda, osobito njegovijeh predstavnika na kulturnom polju i u javnom životu, prigo- dom smrti nezaboravnoga Dum Ivana Stoja- novića, kanonika dekana dubrovačke stone erkve, jest pojava, koja zaslužuje, da joj se pokloni dostojna pažnja. Ne treba zaboraviti da je onaj veliki odjek žalosti za gubitkom Dum Ivana Stojanovića bio namijenjen ne samo njegovijem velikijem zaslugama nego i gradu Dubrovniku, koji je takoga sina odnji- hao, pa i visokomu položaju, koji je pokojnik zauzimao u hijerarhiji katoličke crkve. Onijem dobrovoljnijem učešćem srpski je narod iskazao svoje misli i svoje osjećaje, te kao uvijek tako i ovom prilikom otkrio je svoju plemenitu dušu, koja u jednakoj mjeri obuhvata svakoga Srbina, ma koje vjere bio. U najvećem jeku borbe, što je srpski narod vodi sa klerikalno-hrvatskom propagandom, kojoj je u svojoj ogromnoj većini katoličko svećenstvo naj jači oslonac, predstavnici srp- skoga naroda iskazali su dužne počasti jed- nomu zaslužnomu katoličkomu velikomu do- stojniku; dokazujući tijem, da oni, a s njima cijeli srpski narod, nijesu neprijatelji katoličke crkve, da poštuju svačije vjerske osjećaje, da žele vjerski mir megju braćom vjerom raz- braćenom. One velike manifestacije žalosti srpskoga naroda za gubitkom kanonika dekana dubro- vačke stone orkve i srpskoga književnika i rodoljuba imale bi biti povodom dubokoga razmišljanja osobito sa strane biskup4. Pre- svijetla gospoda biskupi trebalo bi da ovom | prilikom učine bilans: neka s jedne strane metnu neprijateljstvo, koje klerikalno- hrvatska propaganda megju Srbima nekatoli- cima izazivlje; neka s druge strane metnu ljubav, koju je srpski narod, bez razlike vjere, iskazao prigodom smrti kanonika de- kana Dum Ivana Stojanovića; pa, metnuvši ruku na prsi, neka reku, da li Dum Ivani više rade za ugled katoličke crkve ili ti Sta- odleri, Pište, Liepopili. Mjerilo uspjeha nije stvaranje neprijatelja već prijatelja; mjerilo uspjeha nije stvaranje mržnje već ljubavi. Kakav glas danas uživa katolička crkva u srpskijem zemljama i na Balkanu uopće, osim Crne Gore što je zasluga arćibiskupa Milinovića? Od nje su Stadleri i drugovi stvo- rili plašilo, protiv koga se diže deputacija za deputacijom da traže zaštite na najvećem mjestu. Ćesarski ukor arćibiskupu Stadleru najrječitiji je dokaz naše tvrdnje. A da na mjesto Stadlera i drugova sjede Dum Ivani i njemu slični, katolička erkva ne bi bila plašilom nekatolicima već bi bila vjesnik lju- bavi i mira, što u stvari i jest. Alternativa, koja iz ovoga razloženja izlazi, sasvijem je jasna i logična: Jesu li katoličkoj crkvi u zemljama gdje Srbi živu potrebitiji Stadleri ili Dum Ivani Stojanovići ? Obzirom na plodove kojijem je urodio rad Stadlera, obzirom na ljubav i poštovanje što je srpski narod, bez razlike vjere, uvijek gojio prema sveštenicima Dum Ivanove vrste, na gori postavljeno pitanje ne može biti drugoga odgovora, već da je koliko u interesu kato- ličke crkve toliko u interesu srpskoga naroda, da Dum Ivana bude što više u hijerarhiji PrTrI katoličkoj, i to na najvišijem mjestima, odakle će moći uspješno vršiti onu uzvišenu kršćan- sku istinu: ljubi bližnjega kao sebe istoga. A ko nam je bliži od našega srp- skoga naroda? Klerikalno-hrvatska propaganda ne samo što nekatolike otugjuje već i megju katolici- ma, koji se drže načela da je jedno vjera a drugo narodnost, izazivlje veliki otpor i veliku borbu. Ova se borba najživlje vodi u Du- brovniku. Presvijetli biskup Marčelić na ban- ketu u Djakovu kazao je po Tommaseu, da je spas našega naroda u episkopatu i sve- ćenstvu udruženu sa laikatom. Milo nam je, što se dubrovački biskup pozvao na velikoga Tommasea. I mi ćemo se na nj pozvati baš | u glavnome rašta se ova cijela borba u nas vodi, a to je radi srpskoga imena. U ovom slučaju veliki Tommaseo na našoj je strani; on u pjesmi Dalmaciji veli: .. «< U tebi Bog je, o moj srpski rode, Italijo nova, sazdo ljudskog soja I vrlog čovještva urneke najljepše! Združite, presvijetli biskupe, te dvije Tommaseove izjave, pa budite uvjereni, da će borbe malo po malo nestajati; ali dok katoličko svećenstvo uzbude nam nijekalo naše srpsko ime, dok ono uzbude stajalo u prvijem. redovima našijeh protivnika, borba će trajali, i mira ne će biti. Krivica nije naša. Branimo ono što svi veliki naučenjaci priznaju, biva, da smo Srbi, ,vjerujući izvor- nijem dokazima nepogrešnijem, što se nalaze, a najviše u Dubrovačkom Arhivu, a ne u ovoj i onoj stranci, koje u svom zanosu po | novinama hoće, da sve drukčije ukažu.“ Ovo : pod znakovima navoda napisao je g. 1883. u ,Slovincu“ naš nezaboravni Dum Ivan. 28 IR Cesarev ukor Stadleru U pretprošlom broju našega lista a u članku o ostavci Dra Dušana Baljaka, prije nego smo doznali za ukor Stadleru, napisali smo: ,Samo lide mogu vjerovati u nepro- mjenjivost današnjijeh abnormalnijeh prilika i pustoglave vladajuće politike.“ Zbilja ko po- mnjivo prati sve nezdrave političke pojave u zemljama gdje Srbi živu, i ko iole ima malo zdrava razuma, ne može vjerovati u stabil- nost današnjega neprirodnoga stanja i polo- žaja. Veliko-hrvatska propaganda bješe uzela pod zakup vjernost i odanost prama vladaru i državi. Veliko-hrvati javno u listovima, u gaboru; va uliči proglasivali su svoje političke protivnike veleizdajnicima i buntovnicima. Ko nije pristajao uz veliko-hrvatstvo od Triglava do Drine i Skadra bijaše neprijatelj dinastije i države. Donekle su te denuncije i podvale imale uspjeha. Srpske općine u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj padale su jedna za drugom; u Bosni i Hercegovini priregji- vali su se često veliko-hrvatski teferiči uz blagoslov i pripomoć onijeh koji mogu i t. d. Ostali svijet, a osobito Srbi preneraženi gle- dahu svu tu mahnitu igru. U jednu riječ u neupućene publike bješe se počelo stvavati mišljenje, da se bez veliko-hrvatstva ne može ništa postići, pa ni najniže mjesto u držav-. noj službi. Nadošao i hrvatski katolički kon- gres u Zagrebu sa nezrelijem demonstracija- ma i zdravicama, koje su bile kadre ne samo da poremete unutrašnji poredak već i da izazovu nepovjerenje inostranstva. To je bila kulminacija veliko-hrvatske razuzdanosti. Ali u odlučnom času naš uzvišeni go- spodar Česar preko poglavice svoje kabinet- ske kancelarije šalje ozbiljnu opomenu sara- jevskom arćibiskupu Stadleru radi njegove veliko-hrvatske zdravice o što skorijem spo- jenju Bosne sa Hrvatskom. Kabinetsko pismo upućuje Stadlera na njegov vjersko-erkveni djeokrug, naglasujući da onako političko pi- tanje spada u djelokrug stanovitijeh svjetski- jeh faktora, a u prvom redu da ono pripada suverenskom pravu Nj. Veličanstva, te pozi- tivno očekuje da će se arćibiskup Stadler u buduće kloniti kao u izjavama tako i u dje- lima političkijeh pitanja. Službena ,Polilička — Korespondencija“ tumačeći objavljeno pismo, veli da je ono poteklo iz spontanoga riješenja krune, i da je ukor u njemu sadržan upravljen protiv zaštićivanja veliko-hrvatske agitacije. Ta se agitacija nazivlje utopističkijem pokušajem državno-pravnoga prevrata. Usljed najnovije demonstracije arćibiskupa Stadlera, veli zva- nično saopćenje u ,Političkoj Koresponden- ciji“, ćesar se našao pobugjen da svede u granice, one aspiracije, koje narušavaju unu- trašnji mir i koje mogu da o namjerama vla- de izazovu nesporazum prama inostranstvu. Ukor izražen Stadleru ne odnosi se na njega samoga već i na sve njegove sumi- šljenike i drugove. Onaj se ukor proteže i na neke biskupe u nama dosta bliskijem strana- ma. Osim toga pismo ćesarske kabinetske kancelarije upućuje svećenstvo da se drži daleko od pitanja čisto političke naravi, jer da je njihov poziv i djelokrug vjera i crkva. Komentar pak službene Političke Korespon- dencije“ veli, da je ukor upravljen protiv ve!iko-hrvatske. agitacije. Nadamo se, da nam veliko-hrvati od sada unaprijeda ne će izbijati oči sa svojom vjernosti i odanosti, i da ne će poslije ova- koga ukora sa najmjerodavnije strane isticati svoju politiku kao jedinu državi korisnu. Nadamo se, da će Ćesarev ukor blago- tvorno uticati i na mnoge faktore, koji su do sada dajbudi bezazleno mislili, da je veliko- hrvatska politika jedinospasavajuća. Mi smo eto sada čuli, da nije ne samo veliko-hrvatska politika jedinospasavajuća već da je utopi- stički pokušaj državno-pravnoga prevrata. Neki se hrvatski listovi tješe tijem, da gu tobože Hrvati postali velika činjenica, kad go tako o njihovijem aspiracijama misli, Pra- zne li utjehe dječaku, koga tugje ruke u vi- gini drže uzdignuta, a on kriči mahajući no- gama! Da se te ruke povuku, ostavljamo šu- šačkomu ,Novomu Listu“ da odgovori, što bi se tada dogodilo. CRI # Ivan kan. Stojanović Saučešća srpskoga naroda za pok. Dum Iva- nom bijaše veliko i jednodušno. Svi srpski listovi glavo Dum Ivana kao vrlog književnika, rijetkog ro- doljuba i svijetlog haraktera. Prostor našega lista veoma je malen, da prenesemo sve što se o pokoj- niku napisalo na glas o njegovoj smrti. U tome su se uprav takmičili Zadar, Zagreb, Novi Sad, Beo- grad, Sarajevo, Mostar, Cetinje. Osim srpske štam- pe, i drugi listovi, koji mu za života nijesu bili prijateljski, nijesu mogli a da ne priznađu vrline pokojnikove. Naše uredništvo još prima telegrame i pisma saučešća. Niže priopćujemo sastavke pojedinijeh lič- nosti, dopise i telegrame: Dum Ivanu Stojanoviću u spomenicu Dum Ivan je Stojanović pošljednji predstav- nik onijeh Dubrovčana, koji su svojim raznovrsni- jem znanjem — začinjenim klasičnim sokom huma- nizma — podavali rodnome mjestu onaj osobiti kul- turni harskter, kojim se je Dubrovnik isticao me- gju svijem slavenskijem gradovima. Vi koji ste danas najmlagji naraštaj u gradu Svetoga Vlaha; vi koji nijeste živjeli u ono vrije- me kad se dubrovačka slava još nije brojila u pro- šlost; vi koji se ne sjećate Pera Budmani, Meda i Nika Pucića, Kaznačića, Dropca i drugijeh; vi, naj- mlagji, upamtite dobro Dum Ivana Stojanovića, jer vam je to pošljednji Dubrovčanin. Kad naši sinovi narastu, dubrovački tip i dubrovačka slava biće dav- no već prešli u carstvo legende. U Zadru, septembra 1900. Josip Bersa Ed Dum Ivanu Stojanoviću podnosi ovaj evijetak :: »Ivoja miso ko Dubrovnik jaka »Ostati će kroz vjekove taka; »Plemepiti, o naš borioče, »I ime Ti sa njom jezdit' ho atija' Ban. Trsteno 25 sept za Ivana kan. Stojanovića. —) Prežalosna vijest, da nam općeštovanoga i ljubljenoga D.n Iva Stojanovića ne- bra (Zadušni ma više megju živijem brzo je stigla do nas, i gree nam duboko uovijelila. Mi smo imali sreću, kojom bi se svak ponosio, da nam je onako znan i ple- menit sveštenik pokazao ne samo jednom, nego nam je neprestano pokazivao, koliko je ljubio nas i ovo naše milo mjesto. Svojijem zlatnijem perom on je u više prigoda počastio Trsteno, a gotovo bi pak svake godine megju nas dohodio, da dade oduška svojoj velikoj duši, i na dan sv. Vida često bi nam srce nasladio i potkrijepio, slaveći s oltara učeno i zanimivo sv. našega parca, potičući narod na pra- vu bogoljubnost tako gočno i rječito, da ne ćemo za života zaboraviti. Radi toga molili smo m. p. župnika da bi pozvao narod na svečane zadušnice. On se (čemu smo se mogli i nadati, jer je pokojnik bio i njegov prijatelj) našemu pozivu ozvao, te je bila danas svečana misa s odriješenjem za pokoj njegove čestite duše. 'Tužnomu su obredu prisustvovali gg. barun Mayneri-Georgi, conte Vito Bassegli-Gozze, Lujo pl. Bizzarro-Ohmučević, g.ca Guste de Bona, zastupstvo zatonjske općine i mnoštvo prvijeh oso- ba iz ove parokije i bližnje okoline bez razlike stranaka. Dum Ivo naš mili! Ti nas nijesi tješio samo riječju nego si milostivu svoju ruku pružao i naši- jem ovdje siromasima. Mnogijem si i mnogijem srce razveselio i suzu s plačna lica otro. Mi ne možemo nego ti samo sačuvati trajnu uspomenu, sa željom da se taki budu množili i poznali; a Svemogući vječnu ti slavu i žugjeni pokoj udijelio, što ufamo da si svojijem ustrpjenstvom, dobročinstvom i ne« poročnijem životom do svoga zadnjega časa zaslužio. Trstenjani. Primjedba , Uredništva.“ — Milo nam je, da go pokazala dostojna čast pokojniku ne građu, nego da se kaže i po selima. Neka! neka ge tako još bolje zapamti, kako se ina nj mogu upra- viti one riječi sv. pisma: videbunt in quem trans- Jinerunt. “a Gospodine uredniče. Bijah na putu, te kasno doznadoh za nenad- nu smrt kanonika Stojanovića. Lično ga nijesam poznavao, no ono što me je najviše diralo u njegovim radnjama bijaše ona sil- na dobrota duše, što se je nazirala izmegju redaka. Žao mi je, što nijesam brzojavno u žalosti sa- učestvovao, pa Vas molim, da prigodno i ovo moje iskreno žalovanje u listu spomenete. Nerežišće 26 septembra 1900 Ivo Cippico * Spljet. — (Uredništvu ,Dubrovnika“) Prahu pokojnika: brate, i u vjernosti napram našem što- kavsko-srpskom porijeklu, čelični druže, laka ti ze- mljica. Prof. Grubković. Pariz. — (Uredništvu ,Dubrovnika“) Srpska Omladina u Parizu oplakuje smrt velikoga rodoljuba, | odličnoga Srbina Dum Iva Stojanovića. Slava mu! Srpska omladina. E ses. Dr. Dušan Baljak i srpska štampa »Srbobran“ u broju 192. (15. septembra), povodom polaganja mandata D.ra Dušana Baljaka, donosi : »Odlični srpski poslanik na dalmatinskom sa- boru i bečkom carevinskom vijeću, d-r Dušan Ba-: ljak, položio je svoj zastupnički mandat i sasvim se povukao sa političkoga polja. D-r Baljak je zastu- pao vanjske opštine sudbenih kotara Knina, Drniša samo u ,