Godina IX.

pora

U Dubrovniku 30 Septembra 1900."

Broj. 39.

Cijena listu.
Za Austro-Ugarsku, Bosnu i

Hercegovinu na godinu Kruna 11

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna d2.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Za Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na pč godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

mona

JUSKOVNIA

Pretplata i oglasi

Salju se administraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu. |
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Kzlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića

Poslije Dum Ivanove smrti

Veliko i spontano učešće srpskoga ,na-
roda, osobito  njegovijeh predstavnika na
kulturnom polju i u javnom životu, prigo-
dom smrti nezaboravnoga Dum Ivana Stoja-
novića, kanonika dekana dubrovačke stone
erkve, jest pojava, koja zaslužuje, da joj se
pokloni dostojna pažnja. Ne treba zaboraviti
da je onaj veliki odjek žalosti za gubitkom
Dum Ivana Stojanovića bio namijenjen ne
samo njegovijem velikijem zaslugama nego i
gradu Dubrovniku, koji je takoga sina odnji-
hao, pa i visokomu položaju, koji je pokojnik
zauzimao u hijerarhiji katoličke crkve.

Onijem dobrovoljnijem učešćem srpski
je narod iskazao svoje misli i svoje osjećaje,
te kao uvijek tako i ovom prilikom otkrio je
svoju plemenitu dušu, koja u jednakoj mjeri
obuhvata svakoga Srbina, ma koje vjere bio.
U najvećem jeku borbe, što je srpski narod
vodi sa klerikalno-hrvatskom propagandom,
kojoj je u svojoj ogromnoj većini katoličko
svećenstvo naj jači oslonac, predstavnici srp-
skoga naroda iskazali su dužne počasti  jed-
nomu zaslužnomu katoličkomu velikomu  do-
stojniku; dokazujući tijem, da oni, a s njima
cijeli srpski narod, nijesu neprijatelji katoličke
crkve, da poštuju svačije vjerske osjećaje, da
žele vjerski mir megju braćom vjerom  raz-
braćenom.

One velike manifestacije žalosti srpskoga
naroda za gubitkom kanonika dekana dubro-
vačke stone orkve i srpskoga književnika i
rodoljuba imale bi biti povodom dubokoga
razmišljanja osobito sa strane biskup4. Pre-

svijetla gospoda biskupi trebalo bi da ovom |

prilikom učine bilans: neka s jedne strane
metnu neprijateljstvo, koje  klerikalno-
hrvatska propaganda megju Srbima nekatoli-
cima izazivlje; neka s druge strane metnu
ljubav, koju je srpski narod, bez razlike
vjere, iskazao prigodom smrti kanonika de-
kana Dum Ivana Stojanovića; pa, metnuvši
ruku na prsi, neka reku, da li Dum Ivani
više rade za ugled katoličke crkve ili ti Sta-
odleri, Pište, Liepopili. Mjerilo uspjeha nije
stvaranje neprijatelja već prijatelja; mjerilo
uspjeha nije stvaranje mržnje već ljubavi.
Kakav glas danas uživa katolička crkva u
srpskijem zemljama i na Balkanu uopće,
osim Crne Gore što je zasluga arćibiskupa
Milinovića? Od nje su Stadleri i drugovi stvo-
rili plašilo, protiv koga se diže deputacija
za deputacijom da traže zaštite na najvećem
mjestu. Ćesarski ukor arćibiskupu Stadleru
najrječitiji je dokaz naše tvrdnje. A da na
mjesto Stadlera i drugova sjede Dum Ivani
i njemu slični, katolička erkva ne bi bila
plašilom nekatolicima već bi bila vjesnik lju-
bavi i mira, što u stvari i jest.

Alternativa, koja iz ovoga  razloženja
izlazi, sasvijem je jasna i logična: Jesu li
katoličkoj crkvi u zemljama gdje Srbi živu
potrebitiji Stadleri ili Dum Ivani Stojanovići ?
Obzirom na plodove kojijem je urodio rad
Stadlera, obzirom na ljubav i poštovanje što je
srpski narod, bez razlike vjere, uvijek gojio
prema sveštenicima Dum Ivanove vrste, na
gori postavljeno pitanje ne može biti drugoga
odgovora, već da je koliko u interesu kato-
ličke crkve toliko u interesu srpskoga naroda,
da Dum Ivana bude što više u hijerarhiji

PrTrI

katoličkoj, i to na najvišijem mjestima, odakle

će moći uspješno vršiti onu uzvišenu kršćan-
sku istinu: ljubi bližnjega kao sebe
istoga. A ko nam je bliži od našega srp-
skoga naroda?

Klerikalno-hrvatska propaganda ne samo
što nekatolike otugjuje već i megju katolici-
ma, koji se drže načela da je jedno vjera a
drugo narodnost, izazivlje veliki otpor i veliku
borbu. Ova se borba najživlje vodi u Du-
brovniku. Presvijetli biskup Marčelić na ban-
ketu u Djakovu kazao je po Tommaseu, da
je spas našega naroda u episkopatu i sve-
ćenstvu udruženu sa laikatom. Milo nam je,
što se dubrovački biskup pozvao na velikoga
Tommasea. I mi ćemo se na nj pozvati baš

| u glavnome rašta se ova cijela borba u nas
vodi, a to je radi srpskoga imena. U ovom

slučaju veliki Tommaseo na našoj je strani;
on u pjesmi Dalmaciji veli:

.. «< U tebi Bog je, o moj srpski rode,

Italijo nova, sazdo ljudskog soja

I vrlog čovještva urneke najljepše!

Združite, presvijetli biskupe, te dvije
Tommaseove izjave, pa budite uvjereni, da
će borbe malo po malo nestajati; ali dok
katoličko svećenstvo uzbude nam  nijekalo
naše srpsko ime, dok ono uzbude stajalo u
prvijem. redovima našijeh protivnika, borba
će trajali, i mira ne će biti. Krivica nije
naša. Branimo ono što svi veliki naučenjaci
priznaju, biva, da smo Srbi, ,vjerujući izvor-
nijem dokazima nepogrešnijem, što se nalaze,
a najviše u Dubrovačkom Arhivu, a ne u
ovoj i onoj stranci, koje u svom zanosu po

| novinama hoće, da sve drukčije ukažu.“ Ovo
: pod znakovima navoda napisao je g. 1883.

u ,Slovincu“ naš nezaboravni Dum Ivan.
28 IR
Cesarev ukor Stadleru

U pretprošlom broju našega lista a u
članku o ostavci Dra Dušana Baljaka, prije
nego smo doznali za ukor Stadleru, napisali

smo: ,Samo lide mogu vjerovati u nepro-

mjenjivost današnjijeh abnormalnijeh prilika
i pustoglave vladajuće politike.“ Zbilja ko po-
mnjivo prati sve nezdrave političke pojave u
zemljama gdje Srbi živu, i ko iole ima malo
zdrava razuma, ne može vjerovati u stabil-
nost današnjega neprirodnoga stanja i polo-
žaja. Veliko-hrvatska propaganda bješe uzela
pod zakup vjernost i odanost prama vladaru
i državi. Veliko-hrvati javno u listovima, u
gaboru; va uliči proglasivali su svoje političke
protivnike veleizdajnicima i buntovnicima. Ko
nije pristajao uz veliko-hrvatstvo od Triglava
do Drine i Skadra bijaše neprijatelj dinastije
i države. Donekle su te denuncije i podvale
imale uspjeha. Srpske općine u Dalmaciji,
Dubrovniku i Boki Kotorskoj padale su jedna
za drugom; u Bosni i Hercegovini priregji-
vali su se često  veliko-hrvatski teferiči uz
blagoslov i pripomoć onijeh koji mogu i t. d.
Ostali svijet, a osobito Srbi preneraženi gle-
dahu svu tu mahnitu igru. U jednu riječ u
neupućene publike bješe se počelo stvavati
mišljenje, da se bez veliko-hrvatstva ne može

ništa postići, pa ni najniže mjesto u držav-.

noj službi. Nadošao i hrvatski katolički kon-
gres u Zagrebu sa nezrelijem demonstracija-
ma i zdravicama, koje su bile kadre ne samo
da poremete unutrašnji poredak već i da
izazovu nepovjerenje inostranstva. To je bila
kulminacija veliko-hrvatske razuzdanosti.

Ali u odlučnom času naš uzvišeni go-
spodar Česar preko poglavice svoje kabinet-
ske kancelarije šalje ozbiljnu opomenu sara-
jevskom  arćibiskupu Stadleru radi njegove
veliko-hrvatske zdravice o što skorijem  spo-
jenju Bosne sa Hrvatskom. Kabinetsko pismo

upućuje Stadlera na njegov  vjersko-erkveni
djeokrug, naglasujući da onako političko pi-
tanje spada u djelokrug stanovitijeh svjetski-
jeh faktora, a u prvom redu da ono pripada
suverenskom pravu Nj. Veličanstva, te pozi-
tivno očekuje da će se arćibiskup Stadler u
buduće kloniti kao u izjavama tako i u dje-
lima političkijeh pitanja.

Službena  ,Polilička — Korespondencija“
tumačeći objavljeno pismo, veli da je ono
poteklo iz spontanoga riješenja krune, i da
je ukor u njemu sadržan upravljen protiv
zaštićivanja veliko-hrvatske agitacije. Ta se
agitacija nazivlje utopističkijem pokušajem
državno-pravnoga prevrata. Usljed najnovije
demonstracije arćibiskupa Stadlera, veli zva-
nično saopćenje u ,Političkoj Koresponden-
ciji“, ćesar se našao pobugjen da svede u
granice, one aspiracije, koje narušavaju unu-
trašnji mir i koje mogu da o namjerama vla-
de izazovu nesporazum prama inostranstvu.

Ukor izražen Stadleru ne odnosi se na
njega samoga već i na sve njegove sumi-
šljenike i drugove. Onaj se ukor proteže i na
neke biskupe u nama dosta bliskijem strana-
ma. Osim toga pismo ćesarske kabinetske
kancelarije upućuje svećenstvo da se drži
daleko od pitanja čisto političke naravi, jer
da je njihov poziv i djelokrug vjera i crkva.
Komentar pak službene Političke Korespon-
dencije“ veli, da je ukor upravljen protiv
ve!iko-hrvatske. agitacije.

Nadamo se, da nam  veliko-hrvati od
sada unaprijeda ne će izbijati oči sa svojom
vjernosti i odanosti, i da ne će poslije ova-
koga ukora sa najmjerodavnije strane isticati
svoju politiku kao jedinu državi korisnu.

Nadamo se, da će Ćesarev ukor blago-
tvorno uticati i na mnoge faktore, koji su
do sada dajbudi bezazleno mislili, da je veliko-
hrvatska politika jedinospasavajuća. Mi smo
eto sada čuli, da nije ne samo veliko-hrvatska
politika jedinospasavajuća već da je utopi-
stički pokušaj državno-pravnoga prevrata.

Neki se hrvatski listovi tješe tijem, da
gu tobože Hrvati postali velika činjenica, kad
go tako o njihovijem aspiracijama misli, Pra-
zne li utjehe dječaku, koga tugje ruke u vi-
gini drže uzdignuta, a on kriči mahajući no-
gama! Da se te ruke povuku, ostavljamo šu-
šačkomu ,Novomu Listu“ da odgovori, što
bi se tada dogodilo.

CRI

# Ivan kan. Stojanović

Saučešća srpskoga naroda za pok. Dum Iva-
nom bijaše veliko i jednodušno. Svi srpski listovi
glavo Dum Ivana kao vrlog književnika, rijetkog ro-
doljuba i svijetlog haraktera. Prostor našega lista
veoma je malen, da prenesemo sve što se o pokoj-
niku napisalo na glas o njegovoj smrti. U tome su
se uprav takmičili Zadar, Zagreb, Novi Sad, Beo-
grad, Sarajevo, Mostar, Cetinje. Osim srpske štam-
pe, i drugi listovi, koji mu za života nijesu bili
prijateljski, nijesu mogli a da ne priznađu vrline
pokojnikove.

Naše uredništvo još prima telegrame i pisma
saučešća. Niže priopćujemo sastavke pojedinijeh lič-
nosti, dopise i telegrame:

Dum Ivanu Stojanoviću u spomenicu

Dum Ivan je Stojanović pošljednji predstav-
nik onijeh Dubrovčana, koji su svojim  raznovrsni-
jem znanjem — začinjenim klasičnim sokom huma-
nizma — podavali rodnome mjestu onaj osobiti kul-
turni harskter, kojim se je Dubrovnik isticao me-
gju svijem slavenskijem gradovima.

Vi koji ste danas najmlagji naraštaj u gradu
Svetoga Vlaha; vi koji nijeste živjeli u ono vrije-
me kad se dubrovačka slava još nije brojila u pro-
šlost; vi koji se ne sjećate Pera Budmani, Meda i
Nika Pucića, Kaznačića, Dropca i drugijeh; vi, naj-
mlagji, upamtite dobro Dum Ivana Stojanovića, jer

vam je to pošljednji Dubrovčanin. Kad naši sinovi
narastu, dubrovački tip i dubrovačka slava biće dav-
no već prešli u carstvo legende.
U Zadru, septembra 1900.
Josip Bersa

Ed
Dum Ivanu Stojanoviću podnosi ovaj evijetak ::
»Ivoja miso ko Dubrovnik jaka
»Ostati će kroz vjekove taka;
»Plemepiti, o naš borioče,
»I ime Ti sa njom jezdit' ho

atija' Ban.

Trsteno 25 sept za Ivana
kan. Stojanovića. —) Prežalosna vijest, da nam

općeštovanoga i ljubljenoga D.n Iva Stojanovića ne-

bra (Zadušni

ma više megju živijem brzo je stigla do nas, i gree

nam duboko uovijelila. Mi smo imali sreću, kojom
bi se svak ponosio, da nam je onako znan i ple-
menit sveštenik pokazao ne samo jednom, nego nam
je neprestano pokazivao, koliko je ljubio nas i ovo
naše milo mjesto. Svojijem zlatnijem perom on je
u više prigoda počastio Trsteno, a gotovo bi pak
svake godine megju nas dohodio, da dade oduška
svojoj velikoj duši, i na dan sv. Vida često bi nam
srce nasladio i potkrijepio, slaveći s oltara učeno i
zanimivo sv. našega parca, potičući narod na pra-
vu bogoljubnost tako gočno i rječito, da ne ćemo
za života zaboraviti. Radi toga molili smo m. p.
župnika da bi pozvao narod na svečane zadušnice.
On se (čemu smo se mogli i nadati, jer je pokojnik
bio i njegov prijatelj) našemu pozivu ozvao, te je bila
danas svečana misa s odriješenjem za pokoj njegove
čestite duše. 'Tužnomu su obredu prisustvovali gg.
barun Mayneri-Georgi, conte Vito Bassegli-Gozze,
Lujo pl. Bizzarro-Ohmučević, g.ca Guste de Bona,
zastupstvo zatonjske općine i mnoštvo prvijeh oso-
ba iz ove parokije i bližnje okoline bez razlike
stranaka.

Dum Ivo naš mili! Ti nas nijesi tješio samo
riječju nego si milostivu svoju ruku pružao i naši-
jem ovdje siromasima. Mnogijem si i mnogijem srce
razveselio i suzu s plačna lica otro. Mi ne možemo
nego ti samo sačuvati trajnu uspomenu, sa željom
da se taki budu množili i poznali; a Svemogući
vječnu ti slavu i žugjeni pokoj udijelio, što ufamo
da si svojijem  ustrpjenstvom, dobročinstvom i ne«
poročnijem životom do svoga zadnjega časa zaslužio.

Trstenjani.

Primjedba , Uredništva.“ — Milo nam je, da
go pokazala dostojna čast pokojniku ne
građu, nego da se kaže i po selima. Neka! neka ge
tako još bolje zapamti, kako se ina nj mogu upra-
viti one riječi sv. pisma: videbunt in quem trans-
Jinerunt.

“a
Gospodine uredniče.

Bijah na putu, te kasno doznadoh za nenad-
nu smrt kanonika Stojanovića.

Lično ga nijesam poznavao, no ono što me je
najviše diralo u njegovim radnjama bijaše ona sil-
na dobrota duše, što se je nazirala izmegju redaka.

Žao mi je, što nijesam brzojavno u žalosti sa-
učestvovao, pa Vas molim, da prigodno i ovo moje
iskreno žalovanje u listu spomenete.

Nerežišće 26 septembra 1900

Ivo Cippico
*

Spljet. — (Uredništvu ,Dubrovnika“) Prahu
pokojnika: brate, i u vjernosti napram našem što-
kavsko-srpskom porijeklu, čelični druže, laka ti ze-
mljica. Prof. Grubković.

Pariz. — (Uredništvu ,Dubrovnika“) Srpska

Omladina u Parizu oplakuje smrt velikoga rodoljuba, |

odličnoga Srbina Dum Iva Stojanovića. Slava mu!
Srpska omladina.

E ses.

Dr. Dušan Baljak i srpska štampa

»Srbobran“ u broju 192. (15. septembra),
povodom polaganja mandata D.ra Dušana Baljaka,
donosi :

»Odlični srpski poslanik na dalmatinskom sa-

boru i bečkom carevinskom vijeću, d-r Dušan Ba-:

ljak, položio je svoj zastupnički mandat i sasvim se
povukao sa političkoga polja. D-r Baljak je zastu-
pao vanjske opštine sudbenih kotara Knina, Drniša

samo u ,