Uvjeren sam da će se mnogi čitatelji pročitavši
ovo pet tačaka, ili ti pet članaka vjerovanja našega prof.
rohotom nasmijati, ali što bi pocrkali od smijeha kad
bi argumentaciju pojedinih tačaka bili u stanju do svrhe
pročitati, kažemo do svrhe, jer bez velika naprezanja i
prekidanja nije moguće, i ako nas svaki redak potiče na
smijeh, jer lijepo se je i nasmijati ali umjereno i u
Paki vrijeme.

Izgleda, kao da se naš prof. dosjetio jadu pa u uvodu
kaže: »Može biti, da se kojem domaćem patriotu,
komu vruće na srcu leži sloga izmegju Srbi i
Hrvata ne svidi tendencija ove radnje koji bi
je s toga bio sklon osuditi... dakle s jedne strane
treba priznati, da našemu prof. nije savjest mirna, te za
tendenciju svoje radnje traži kojekakva ispričava-
: “nja dđon. p. da su Srbi sami izazvali plemensku borbu
"(sloj svojim nebrackim (sie!) postupanjem ...“ Dakle do-
% pustimo časomice, da su Srbi izazvali dlmonika borbu
; ZLE nije istinito — ali kako je jedan prof., koji bi

htio“biti naučenjakom, mogao napisati ovakovu tendeci-
joznu i neistinitu knjižicu?! Tako ne rađe naučenjaci već
pretjerani šovinisti ili ti quem deus perdere vult dementat.

Naša je svrha da oprovrenemo pomenutu knjižicu i
dokažemo neistinitost zaključaka, nelogičnost argumenta-
cije potkrijepljene sofizmima i doskočicama i nevaljalost
i neispravnost izvori, na kojijem počiva ta sapunasta
zerada. Posao za kojim smo pregli nije težak, već nasu-
prot veoma lak, jer su s naše strane najvjerodostojniji i
najispravniji izvori i najglasovitiji koli strani toli domaći,
pa do nekle i hrvacki naučenjaci, ali našemu profesoru
(srpskoga i njemačkoga jezika), družini oko. erveno-erno-
žute i svim onim koji širom velike (!) i ojelokupne (!) Hr-
vacke vjeruju u sveto hrvacko državno pravo, ne vrijede
izvori istine, ne vrijedi glas naučenjaka, već Starčevići,
Pavlinovići, Deželići, Klaići (u Zagrebu), Ljepopili, Ku-
šari i . d.; stoga mučno bi se mi bili sada odlučili po-
bijati ono, što je po sto puta bilo pobijeno i u laž utje-
rano, da se nije jedan gimnazijalni profesor imenom M.
Kušar našao, da po novo u knjigu skupi i izda sve hr-
vačke povjesničke i filologičke besmislice do danas. po-
znate i zaodjevši ih plaštom vjerske nesnošljivosti, u svijet
megju nas turi.

Glavni povjesnički razlozi na kojim naš prof. gradi
hrvacko državno pravo za Dubrovnik i cijelu južnu Dale
maciju do Bara jesu slijedeći:

a) što je pop Dukljanin u svom ljetopisu nazvao ju-
žnu Dalmaciju ,Crvenom Hrvackom“ ;

b) da se je južna Dalmacija za vlade hrvackoga kralja
Miroslava (X. v.) uslijed nemira i buna, koje je podignuo
ban Pribunja, otrenula od Hrvacke države: ni naš profe-
sur nije uvjeren, pa s toga i kaže: U ovo vrijeme biće
se otrenula od Hrvatske države i južno-dalmatinska
plemena“ ;

c) da su tobože pet bizantinskih pisaca nazivali na-
rod južne Dalmacije Hrvatima;

d) da je Stjepan kralj hrvacki darovao Dubrovčanima
Župu, Brgat, Rijeku, Gruž, Zaton (Resti, st. 29-30), i da
Dubrovčani ,ottennero dai r& di Slavonia le tra
isole di Giuppana, Mezzo e Calamotta“ (Resti.
28, 29,); ali ni sam prof. čini se, da u ovo ne vjeruje,
jer kaže: ,1 ovo što kažu naši spisatelji nije, naravno,
sve bez prigovora“;

e) što je Dubrovnik od g. 1358-1526 stajao pod. za-
štitom ugarskih kraljeva.

Filologički i književni razlozi jesu ovi:

a) da se je tobože po južnoj Dalmaciji, Hercegovini
i Crnoj Gori njekada govorilo čakavski i ikavski:

b) što se u njekih pisaca nalazi pomenuto ime hrvacko
za jezik i narod, a izvori koji potvrgjuju te vijesti jesu
»Vienac“ i ,Glas Hercegovca“, koji su više puta bili bi-
jegjeni, da falsificiraju narodna. imena, u ostalom o
tome će biti govora;

ć) Dva putopisa: jedan ruskoga putnika P. A. Tolstoja

od god. 1698 u kojem kaže, da je Dalmacija naseljena | je

Hrvatima; drugi Ivana grofa Solms od god. 1483 u ko-
jem kaže, da se Dubrovnik nalazi u Slavoniji (Sehlavonia)
pokrajini kraljevine Hrvacke.

Kakvi su ovi razlozi i koliko vrijede vidjećemo u
toku naše rasprave, služeći se naučenjacima Svjeckoga
glasa, domaćijem piscima i poveljama koje su najbolji i
najvjerodostojniji izvori za našu povijest.

.ooNaš je posao samo s jedne strane težak, a to je što
imamo posla s nihilistima, ali ne s pravim nihilistima
kao ruskijem ili njemačkijem, već g nihilistima koji ruše
pravu nauku i zdrav razum, s namjerom da na tim ra-
zvalinama podignu sebe i narod stranputicom povedu.
»Zlata se rgja ne hvata“, tako. pisanija prof. M. Kušara
i ostalih biće i ostaće uzaludan posao, da obori ili gruši
nauku, kojoj su temelj izvješća K. Porfirogenita i rezul-
tati nauke najvećega slovjenskoga filologa Miklošića i
drugih velikana. Svaki misaon i pametan čovjek, kad uz-
bude birati ili K. Porfirogenita, Miklošića i druge, ili
popa Dukljanina, V. Klaića, M. Kušara i ostale, ne samo
što će ge odlučiti za prve, već pošljednji pred prvim išče-
ozavaju kao patuljei pred gorostasima. Sada na posao.

U narednom broju započećemo kritički pretregati
izvješća K. Porfirogenita uzevši u obzir njegov život i
djelovanje i to po najboljim izvorima, ne isključivši ni
same hrvaske naučnjake (dok im se to ime dolikuje).

Pisma iz Hrvacke.
IV
Vjera i narodnost; ili srpstvo i pravoslavlje.

U ovom listu već je jednom bila riječ o tome pod
naslovom ,vjera i politika“ no u drugom pravcu, naime:
da nije dobro ni patriotično miješati vjeru sa politikom
i dražiti radi vjere sinove jedne i iste — grpske — na-
rodnosti. Tom prilikom bila je dokazana i daleko veća
snošljivost pravoslavlja“ naprama »katolicizmu“, nego li
je to obratno.

No najnoviji i učestani napadaji na srpsku orok
našu, a tako i na nedužno u tome srpsko pravoslavlje,
sile nas, da o tome još jednom povedemo riječ i stanemo
na put hotimičnom brkanju pojmova u tome pogledu sa
protivne strane.

Nije nam od potrebe ovdje iz nova iznositi onu po-
znatu najnoviju struju novopečenoga ,hrvackog kluba“, o
čistoj i jedinstvenoj ,hrvackoj narodnosti“ i posvemašnjem
ignorovanju srpstva u našoj domovini, — koje pošijednje
t. 2. ,hrvatsko državno pravo“ nikako ne podnosi, — uda-
riše bratija u žicu porugivanja i podsmijeha, kako t. z.
»Srbi“ u silu boga identifikuju ,srpstvo“ sa » Pravo-
slavljem“, dakle narodnost sa vjerom; što da je vrlo
smiješno, jer su to dva različita pojma: vjera za ge, a
narodnost opet za se; pak pošto se sa hrvacke strane ne
dira u pravoslavnu vjeru — a ,srpske vjere“ nema —
otpada sa tom pravoslavnom vjerom neuputno spojena t. z.
»Srpska narodnost“, ergo? nema je! dakle? — napu-
Stimo je, kad ge i onako kosi sa ,hrvatskim drža-
vnim pravom“, pak nam je onda naša sloga, ne Srba
i Hrvati, već sasvim jednostavno: sloga ,svijeh Hrvata“
gotova!

Tako eto umuje naša slavna bratiju: tako naša
»orijena“ i ,bijela“ tako ,katolička“ i zadarski ,N. L.“
e tutti quanti.

No stante malko, da se porazgovorimo, te da vam
na to umovanje vaše i mi kažemo svoju.

Bila su i ne povratila ge više vremena, kad je Sr-
bin u svrhu slavenskoga i srpskoga odna rogjenja svoga
u svojoj srpsko-pravoslavnoj vjeri gonjen, — a to je
bilo za doba blaženo-pokojne carice i kraljice Marije Te-
Teze i kasnije, — svoju srpsku narodnost sa Svojijem
pravoslavljem usko spajao, identifikovao, da se
tako svojom ,srpsko-pravoslavnom“ sviješću tim laglje i
tim sigurnije obrani. Tako je radio, jer je uvidio da,
koga odvratiše od pravoslavlja, lako ga odvratiše i od
njegove srpske narodnosti, pa tako i od samoga srpskoga
imena, te u drugo pretopiše. Eto nam živoga primjera u
čisto srpskom Žumberku“, koji se pounijaćenjem od-
narođio od srpstva i pretvorio u ,zgoljno hrvatstvo“.

To progonstvo pravoslavija ,unijom“, rađi čega
se je u ono vrijeme i više hiljada srpsko-pravoslavnijeh
porodica u slovensku, pravoslavnu Rusiju odselilo, stvo-
rilo je. u Srbima ono tradiciono uvjerenje, da on, napusti
i izgubi li svoju pravoslavnu vjeru, napustio i izgubio je
time i svoju srpsku narodnost.

Ovo ,tradiciono uvjerenje“ zadržalo se je još i dan
danas u donjijem našijem krajevima: Srijema, Bačke i
Banata, a stvoreno je bilo — kako se vidi — pukom
nuždom samoobrane, da se tijem spajanjem, identifi-
ciranjem vjere sa narodnošću, tim bolje jedno i drugo
spase.

Danas hvala bogu, u ovo prosvijetljeno doba epa
slobode, te opasnosti više nema, dakle niti razloga, da
mi našu srpsku narodnost sa vjerom pravoslavnom spajamo
ili identifikujemo; kao što se to više i ne radis a i
naši narodni učenjaci već odavna su prestali razlikost
medju hrvastvom i srpstvom tražiti u vjeri; osim: što
»krsno ime“ i glava toga narodnoga ,krsnoga ime-
na“ -- jedino u Srba od vajkada uobičajena. A to se je
zadržalo i kod Srba Muhameđanaca i Katolika a i u sa-
moj okolici Dubrovnika isto kao i kod pravoslavnog. "lo
je ,patron“ one srpske kuće i obitelji, koja ga slavi, po
čemu se i nepravoslavni poznaje, da je srpske naro-
dnosti. U toliko dakle idu pravoslavna vjera i narodnost
Srpska usporedo, te se jedno s drugijem čvrsto drži. Ovo
preporučujemo , Katoličkoj“ i svakom katoličkom svećeniku,
neka upamte i uvide, da su i zašto su te dvije svetinje
Svakom pravoslavnom srbinu, od kojijeh: slavu svoga kr-
snoga imena i tijem skopčano obilježje srpske narodnosti
i svaki nepravoslavan Srbin kao svetinju štuje, niti će to
ikomu i ičemu za volju napustiti!

Ovo zato naglašujemo, jer: ako je i prestalo ono
vjersko progonstvo staroga doba, nije prestalo t. z. ,de
propaganda fide“ raditi svoje, a resultati ove ogledaju se
baš u širenju neslošljivosti katolicizma proti pravoslavlju
koja samo mržnju megju jednokrvnom braćom sije i ra-
gja; a to za cijelo ne u korist mile nam domovine naše.

0 tome već po sebi delikatnom pitanju ne ćemo
ovdje da  duljimo; a iznesosmo ga samo zato, da

ge vidi, kako se sa protivne strane i vjera kao sgrestvo
upotrebljava, da se tim uspješnije na srpsku nam naro
dnost napadati može. Ali ge ta slavna bratija u tome
— da će tijem putem i načinom zaista i uspjeti —
ljuto varaju; jer i mi sami pravoslavnu vjeru od srpske
narodnosti dijelimo i lučimo. U tome znade danas
svaki nepravoslavan ne samo ,Du rovčanin“ i » Dalma-
tinao“ no i brat ,Bošnjak“ i ,Hreegovac“ na čemu Je;

a do skora znati će to još i boljs; jer probugjena jednom
njegova narodna svijest o njegovoj narodnosti,
ne će se više nikakovom majstorijom, bilo to iznašašćem
t. 2. ,bosanske narodnosti“ ili ,hrvatskoga državnoga
prava“ ili napokon miješanjem i same vjere u to pitanje
ugušiti dati. To je naše duboko uvjerenje. —

Kod ove prigode moramo se dotaknuti jedne po.
našu braću Hrvate dosta žalosne pojave, naime da oni u
napadanju na našu srpsku narodnost u zadnje doba, ne
birajući srestva, laćaju se i podle denuncijacije srp-
stva prama državnoj vlasti; t. j. o ,ilojalitetu“ i. ,vele-
izdaji“ Srba(?!).

Ako se gdje u veselom društvu koja stara srpska
narodna pjesma zapjeva, ili kod koje bilo vjersko-pravo-
slavne ili narodne svečanosti po koja srpsko-narodna
trobojnica izvjesi, — kako se je to iu Hrvackoj i u Dal-
maciji već dogodilo, — eto ti odma denuncije pak i u
samijem novinama, kako Srbi ,van gravitiraju“ io gvo-
joj srpskoj državi sanjaju i t.-d:;a to-sve samo zato; biva
da se o srpstvu i srpskoj narodnosti u opće, javno ne
smije ni ,pjevati“ ni ,razgovarati“ niti srpskom zastavom
tomu izraza davati. To pak nije lijepo ni pošteno; jer
»Srpske narodne pjesme“ .ne sadržavaju u sebi ništa ve-
leizdajničko za ovu državu, a tako ni naša srpska ,,6r-
veno-plavo-bijela trobojnica“, koja kad nema na sebi ni-
kakva državna grba, kao državopravnog obilježja, dakle
onoga glavnoga znaka i kriterija ,strane države“, znači
i značiti može samo i jednostavno: srpsku narodnost,
dakle: srpsko narodnosno obilježje i ništa drugo.

Znajte i utuvite to vi, koji u tome silom hoćete
nješto protuzakonito da nazrijevate i nas toga radi pred
državnom vlasti neopravdano opađate. i

Toliko na znanje o vjeri pravoslavnoj — koju' vaši
listovi nebracki ,vlaškom“ krste, —> i o srpskoj narodno-
sti, koja sa istom ne stoji u savezu. —

S I

Naši dopisi.
le Dalmacije 15. Septembru.

Ovih školskih ferija dolazio sam često u dodir sa
nekim učenicima srednjijeh škola u Spljetu, te mi se
tako pružila prilika da poznam duh njihova odgoja i na-
čela, kojima su zadojeni. — Ne plašim se iznijeti na ja-
vnost ta svoja opažanja i otvoreno kazati: da je odgoj. one
mladeži jednostavan i pokvaren, da su im načela raz-
vratna i ubitačna a osjećaji dobri i plemeniti zagušeni,

Ako je istinito ono vaspitno načelo, da je prvi i
najglavniji zadatak škole — moralni uzgoj mladeži; ako
se prizna da škola u prvome redu treba da obraća pažnju
svoju na dušu i sree vaspitanika, da ga oblagorodi i opi-
tomi, — tad se bez ustezanja mora priznati, da srednje
škole u Spljetu ni iz daleka ne zadovoljuju toj svetoj i uzvi-
šenoj svrsi. Zaludu ćete tražiti kod vaspitanika onih škola
ono, što vam odaje mladića dobro vaspitana i uljudno uzgo-
jena; dok naprotiv naći ćete kod njih dobru dozu suro-
vosti i neuelagjenosti.

Ali ako srednji zavodi spljeeki ne čine u tome po-
gledu baš ništa, u drugome nečemu čine i učinili su
mnogo više, nego što je i potrebito i dozvoljeno.

Školin je zadatak još spremati dijete, da postane vrije-
dan član ljuekog društva u opće, a na pose da bude i
koristan član svoga narođa i dostojan sin svoje domovine;
drugim riječima: škola trebu da razvija u djeci osjećaje
patriotizma i domovinske ljubavi. 1 .dok“ona svijesno i
razumno njeguje i razvija te osjećaje, dotle ona vrši je-
dnu od najplemenitijeh i najuzvišenijeh zadaća svojih.

Ali vršenje te zadaće od strane srednjih škola u
Spljetu niti je plemenito niti uzvišeno, nego baš na Pro-
tiv vrlo nisko i neplemenito. Jer one  (spljeske škole)
stvaraju od svojih vaspitanika najtuplje, pa za to i naj-
opasnije fanatičare hrvacke. Za njih je i nebo i' zemlja
hrvacko; pred njihovim je očima sve crno, što nije hrvacko;
oni svim mladeničkim žarom duše svoje mrze nasve, što
hryastvom ne miriše. Za njih svi obziri srostva, prijateljstva
i dužnog poštovanja iščezavaju pred idejam velikog hr-
vastva. Napuhani kao mjehovi teorijama starćevićanizma
i Bianchini-evog rađikalizma, oni nezreli mladići bezobzir-
no i bezobrazno vrijegjaju i grdnjama obasiplju najveće
svetinje tugje. A nije potreba ni da kažem, da su oni u
najvećoj mjeri zadojeni mržnjom prama srpstvu. Primjera
radi navesti ću samo jedan slučaj, koji me je nemilo izne-
nadio, a koji žalosno potvrejuje moje navode. U jednoj
našoj primorskoj varoši čuo sam jedno gojenče onih za-
voda gdje u društvu javno viče: Da znadem. čisto da
mi je otac srbin, kao što mi kažu, pucao bih
na njega. U tome času u onome golobradom momčetu
vidio sam onog japanskog fanatičara, koji je da mu