U Dubrovniku 30. Oktobra i898.

Cijena listu.

z8 Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 5.50

Za Srbiju i Crnu goru -
dinu flor, 6, naa

Za sve ostsle zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.
43 Dubrovnik na godinu fior. 5,

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno,

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

Šalju se sdministraciji ,Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vraćnju.

Za oglase, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvješ-
ća i slične objave plaća se 10 novč,
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana . pisma ve pri-
maju se.

Broj 44.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina VII.

Dubrovnik, 28. oktobra.

Nedosljednost, varanje i obmanjivanje
sama sebe, to je karakteristična crta većine hr-
vatskijeh političara. Da opravdaju svoje ne-
prijateljsko držanje. prema Srbima i srpski-
jem težnjama hvataju se kao utopljenik za
slamku, pobijaju ono što su juče rekli, e da
bi sebe uvjerili da su na pravome putu. Kad
bi hijeli bilježiti sve nedosljednosti, nelogič-
nu i neistinitu argumentaciju njihovu u obra-
nu hrvatskog novijeg političkog držanja prema
Srbima, bilo bi toga toliko, da bi napokon
dosadilo i nama i čitaocima; te baš s toga
razloga u posljednje vrijeme, u koliko je mo-
guće, odustali smo od suvišne i dosadne po-
lemike. Ali izjave ,Narodnoga Lista“ u br.
83. i 84. od ove godine tako su klasički do-
kazi naše gornje tvrdnje, da je vrijedno o
njima progovoriti. Te izjave, koje priopćuje-
mo na drugom mjestu, nijesu niti nove niti
osobite, ali su u toliko značajne što izmegju
redaka čitate, koliku muku muče hrvatski
političari krajnjega pravca da uvjere sebe i
svoje pristaše o istinitosti i logičnosti svoga
političkoga programa.

»Narodni List“ u br. 83. prikazujući
list , Nezavisnost“ i dopuštajući da su Srbi
i Hrvati-jedan-te isti -nerod -kaže, da se-raz-
mirica izmegju Srba i Hrvata ne temelji na
narodnom već na političkom pitanju;
odmah u drugom broju za tijem veli, da
vjera otugiuje Hrvate od Srba, kao što ba-
varske Nijemce od pruskijeh Nijemaca, 1rce
od Engleza, Poljake od Rusa, i završuje da
je vjersko čuvstvo naj jača manilestacija
narodne duše i da je to naj čvršći vez na-
rodne zajednice; a u broju pred tijem  (v.
br. 83.) naglašuje, kad se omjere prave
granice državno-političkih prava Sr-
ba i Hrvata, tad se može govoriti o njiho-
voj slozi; opet u jednom broju od ove godi-
ne, , Narodni List“ bješe zamjerio zadarskomu
,Glasniku“ što je kazao, da ne može biti
pravijem  Srbinom ko nije potpuno pra-
voslavni.

Molimo vas, kako da se izobražen i
d6kon čovjek nagje u protivurječnostima  izla-
ganja ovako temeljnijeh načela, pa onda stoprvo
pomislite na zbrku pojmova u glavama nesret-
nijeh čitalaca i pristaša takijeh listova, koji
nemaju ni spreme ni vremena, da o onom,
što im ti listovi donose, razmišljaju. Da-
nas ti nesretni čitaoci čitaju, da se srpsko-
hrvatska razmirica temelji na narodnom
pitanju — Starčevićeva teoriju —; sutra im
javljaju, da se ne temelji na narodnom već
na političkom pitanju, te s toga da treba
prije omjeriti jednima i drugima državno-po-
litičke granice, a da to postignu sebi u pri-
log obraćaju se Beču i Pešti; prekosutra trube:
srpsko-hrvatska razmirica nije ni narodno ni
političko već v jersko pitanje. Baš zbog svega
ovoga kazala je vrlo dobro » Nezavisnost",
da je srpsko-hrvatski spor nastao iz politič-
kih obzira u ovo zadnje doba, da je on plod
nekakve politike koja se od neko doba po
čela u naš narod uvlačiti, da on nije nastao
iz. naroda nego da je u narod unesen. A da
je to tako, dokazuje bjelodano spomenuta ne-
dosljednost hrvatskih političara, kad onaka
lažna načela u narod unose. Jer naš na
rod, pa zvao se neko Srbinom ili miha
zna da govori jednijem jezikom ; naš narod,
pa ma koje vjere bio, prije nego se pravaš

tvo pojavilo, nije se zbog vjere megju so-
bom tugjio; a što se tiče državno-političkog
hrvatskog programa, najbolje znaju hrvatski
političari, da taj program nije u narod pro-
dro, da ga narod ne razumije; a kad ti po-
litičari hoće da narod pokrenu, treba im do»
u nj uštreavaju vjersku mržnju i druge
gluposti.

Danas izmegju: katoličkih i protestanskih
Nijemaca u Njemačkoj nema razlike u bit-
nijem i glavnijem narodnijem i  političkijem
pitanjima; to je dokazao francusko-njemački
rat. Irce od Engleza ne dijeli samo vjera, već
materijalni opstanak i narodno čuvstvo. I
ako su Irci primili engleski jezik, znaće kogod u
uredništvu , Narodnog Lista“, da su oni po-
rijeklom Kelti; Irci bi se uza svu vjersku
razliku pomirili s Englezima i u politici, kao
što su primili engleski jezik, da Hnglezi ni-
jesu s njima postupali pa i danas postupaju
kao sa žiteljima Indije. Poliake od Rusa ne
dijeli samo vjera, već jezik i ono što narod
čini naredom, biva: Poljaci se ne osjećaju
Slavenima, oni ne će slavenske uzajamnosti,
oni se ne zadovoljavaju svojijem etnografski-
jem granicama, već bi htjeli u sadašnjosti,
kao što je bilo u prošlosti, da deset milijuna
Poljaka vlada nad stotinom. milijuna. Rusa. Po-
ljaci vole zapad nego istok, oni vole robovati
Nijemcima nego u granicama svoje na-
rodnosti tražiti sporazuma sa deset puta
jačijem bratom Rusom.

Da danas vjersko čuvstvo nije naj jača
manifestacija narodne duše i da nije naj čvrš-
ći vez narodne zajednice — kako veli »Na-
rodni List“ — dokazuju osim navedenijeh či-
njenica još i ova fakta:

Kad se, povodom putovanja njemačkog
cara u Palestinu, stalo raspravljati pitanje o
protektoratu katolika. na istoku, koji po ugo-
voiima još vrši Francuska, katolički listovi
u Njemačkoj izjavili su se, du Njemačkoj, i
ako je velikom većinom protestanska država,
ide pravo zaštićivati Nijemee katolike na
istoku a ne Francuskoj. I ako to pravo pri-
pada Francuskoj i po ugovorima i po povje-
sti, i ako je Francuska isključivo katolička
država, Nijemci katolici iz narodnog osjećaja
zahtijevaju taj protektorat za Njemačku.

Današnje grupisanje velikijeh država u
Evropi govori protivu tvrdnje Narodnog
Lista“. Eto pravoslavne Rusije sa katoličkom
Francuskom s jedne strane, a većinom  pro-
testanske Njemačke sa gotovo katoličkom
Austrijom i sa katoličkom Italijom s druge
strane. A novo grupisanje sila, koje i ako
nije svršen čin, ipak ge može po nekijem
znacima nagagjati; to će grupisanje biti po
krvnijem i načelnijem vezama i podijeliće
rase u dva tabora: s jedne strane Engleska
i Sjeveroamerikanske L ržave (Anglo-Sasi) sa
srodnijem im po krvi i težnjama njemačkijem
narodom, a s druge strane slavenske i ro-
manske države. I to će biti onaj titanski rat,
što ga je Moltke prorokovao.

Pa i na Balkanu, gdje se borba vodila
i vodi u ime krsta protiv Turčina, ne može
da tvrdnja ,, Narodnog Lista“ održi potpun meg-
dan. Nijesu se svi pravoslavni balkanski narodi
jednako i ustrajno borili s 'Turčinom. Pravo-
slavni Bugari gotovo se nijesu nikada ni
bunili protivu Tvrčina, dok Srbi nijesu  go-
tovo nikada ni prestali voditi borbu s Tur-
činom. To znači, da je osim vjere još nešto

drugo vodilo Srbe u vjekovnu borbu, a to
je osjećaj narodnog dostojanstva i uspo-
mena na prošlost, što nije davalo i još ne
daje mira Srbima na Baikanu, dok ne ostva-
re svoje ideale. Baš ovo uporegjenje izmegju
Srba i Bugara u prošlosti kazuje, da Srbi i
u budućnosti nemaju da zebu za prvenstvo
na Balkanu. g

Iz ovijeh  istinitijeh fakata jasno kao
sunce proizlazi, da je u današnje vrijeme
narodni osjećaj naj jača manifestacija
narodne duše i da je interes naj čvršći
vez narodne zajednice, a ono što tvrdi
»Narodni List“ zaudara srednjijem vijekom,
i ako bi primjerima, recimo, iz dubrovačke
povjesti mogli i za srednji vijek obarati tvrdnju
zadarskoga kolege. Mi ovijem ne mislimo reći,
da je vjersko čuvstvo prestalo igrati svoju veli-
ku ulogu u povjesti. Ne. Ono ima uzvišeniju
ulogu i misiju nego što bi mu je htijeli pri-
dati naši klerikalci. Misija je vjere kršćanske
da oplemenjuje srca i miri narode, a ne da
ih svagja i mržnju piri. Kad se vjersko čuv-
stvo hoće učiniti političkijem i narodnijem
orugjem, ono se ponizuje, a to ne smije biti,
i to treba da naši klerikalci jednom razumi-
ju; zbilja je žalosno da ih mi moramo tomu
učiti.

Što se tiče srpsko-hrvatskog spora, sla-
žemo se potpuno sa zadarskijem listom, da
mu lijeka gotovo nema, i to sve dotle, nado-
dajemo mi, dok hrvatski političari ustraju u
današnjoj svojoj političkoj maniji. Konfuzija
načela i pojmova što danas vlada megju
tijem političarima veseli nas s toga što ka-
zuje da je to njihovo stanje prijelazno. Pošto
su Srbi i Hrvati jedan narod i govore je-
dnim jezikom, pošto im interesi moraju
biti zajednički, jer se granice izmegju je-
dnijeh i drugijeh ne dadu povući, uvjereni
smo da će se i osjećaji kod hrvatskijeh
političara malo po malo mijenjati u prilog
zajednice Srba i Hrvata, u prilog narodne
misli, koja je uvijek srpske junake i borce
oduševljavala. Ovu našu vjeru potkrijepljuje
duboki um Meda Pucića, koji, da predstavi
stranomu svijetu srpsko-hrvatski spor, napi-
sao je ove znamenite već toliko puta ponov-
ljene riječi: Pošto su Hrvati uzeli srpski je-
zik za svoj književni jezik, srpsku književnost
za svoju, srpske zemlje za svoje, pitanje hr-
vatskog kraljevstva srpska je stvar. Medo
Pucić nije bio šovinista, s toga i ove njego-
ve riječi treba uzeti s nekog višeg gledišta.
Koliko je u njima pokazan pravac i put Hr-
vatima, toliko ima i pouke za Srbe.

AC

Rocijalne teorije i ruske prilike
od Dra I. Sigela, profesora varšavske universitati.
(nastavak)

Prelazeći na samu Rusiju nahodimo već u
prvom dobu ruskog političkog života najveće uče-
stvovanje naroda u vladi. Od IX. do druge polovine
XV. vijeka, ruski knjaževi i veliki knjaževi bili su
tek malo više nego izvršni organi vijeća t. j. veli-
koga sabora u kome je narod bio običan da se sa-
bira. Ovi su narodni sabori svakako ostatci od pr-
vobitne društvene organizacije Arijskih naroda.

Najviša je razlika izmegju raskih sabora i onih
zapadne Evrope bila u tome, da su ovi posljednji
bili mnogo više aristokratični, što je bila posljedi-
ca ranijeg dijeljenja društvenog u staleže kod
zapadnih naroda. Ovaki republikanski oblik vlade
imao je prevjes u sjevernoj Rusiji, u Novgorodu i
Pskovu, prije ue o ova dva grada — republike ne
bijahu progutana od velikih moskovskih knjaževa.

s

Vlast ovih velikih kvjaževa rasla je malo po
malo, osobito pod uticajem vizantinskijeh ideja, dok
učestvovanje naroda u vladi ne može se reći da je
iščezlo već da je primilo nove oblike. Ivan IV.,
Grozni, mrske uspomene, sazvao je oko 1548. g.
prvi sabor poslanika, a to bi da oslobodi sama sebe
od prevlasti bojara t. j. ruskoga plemstva, koje je
bilo sastavljeno iz najraznorodnijih živalja. Ovo
plemstvo nije nipošto naličilo zapadnoj aristokraciji,
jer nije bilo prožeto staleškim duhom, to nije bio
kakav politički zbor, koji se osnivao na odregjenim
propisima, nego razred koji se sastojao od različnih
porodica, od kojih je svaka imala svoj osobiti po-
časni znak zaslužen djedom ili ocem neke porodice.
Svaka porodica bila je kao u starome Rimu (jus
imagiuum) zasebna cjelina sa zasebnim političkim
ili društvenim položajem prema uslugama njenih
članova dižavi. Nikakva politička veza nije sjedinja-
vala megju sobom aristokratičke porodice. Ovaki pos-
tupak sabora u Rusiji donio je sa sobom, da je u
vladi učestvovao sav narod a ne samo svećenstvo,
plemstvo i gragjanstvo kao na zapadu. Ovi su sa-
bori imali veliki uticaj na upravu i zakonodavstvo.
Zakonik od g. 1648. bio je ispitan od poslanika.
Tokom g. 1618., 1615. saberi su faktično vladali
drživom, jer je tadanji car bio premlad i neiskusan
& vremena mutna. Ovaj parlamentarni oblik trajno
je u Rusiji sve do druge polovine XVII. vijeka. A
sada nastaje pitanje, koji je uzrok bio izčeznuću
narodnog predstavništa: je li to bila urogjena an-
tipatija prema tomu načinu vlade ili su to bili
vanjski uticaji.

Veoma je. rasprostranjena pojava, da. se poli-
tička pitanja podvrgavaju odluci cijeloga naroda.
Što se pojavljuju u saboru narodni poslanici u mje-
sto cijeloga naroda, to je potrebna posljedica rasta
velikih političkih jedinica i s toga što politički
poslovi postaju sve manje zanimivi za narod. Li-
njenice koje su do sađa bile opisane čine nam se
dosta jasne i razumljive. Ali da bi razumjeli bolje
promjene koje su se zbile u drugoj polovini XVII.
vijeka treba će da zahvatimo povešto dublje.

Obožavanje države došlo je u Rusiju iz Vizan-
tije ujedno sa grčkom crkvom i u tome je vizan-
tijski duh posve sačuvao ideale stare Grčke. Misao,
da su veliki knjaževi predstavnici države i apsolutni
razvila se u Rusiji veoma polagano. Najezda mon-
golska i neprestani ratovi sa Litavcima i Poljacima
pokazaše neotklonjivu potrebu jake vladavine. Ali
pri svemu tome car je bio držan samo kao živući
i vidljivi predstavnik države, koja je stajala neiz-
mjerno više iznad cara i naroda; po tomu država
bijaše sve. Ova dohristjanska klasična misao dobila
je još više nove snage tijesnim sjedinjenjem crkve
i dižave. Ratovi su bivali samo sa muhamedancima
i latinima, a takovi su ratovi bili u očima svešten-
stva i naroda sveti ratovi. Na taj način država je
posve potčinila sebi društvo. Car je vladar države
odregjen Bogom i posvećen pomazanjem sa svetim
uljem, ali njegova lična volja ne smije biti isklju-
čiva, šta više ne treba da se vazda ni pokazuje,
jer je on stoprvo predstavnik jedne više snage t.
j. državnih interega; ako ovi posljedni iziskivaju
car se može i ne uzeti u obzir isto kao najniži
njegov sluga. Uticaj ovog vizantijskog političkog
pojma nije se tako oštro projavljao u Rusiji kao
što ge vidi da je bio veoma jasan u Vizantiji. Ova
misao o suverenoj vlasti spriječila je obrazovanje
jednog tačnog nasljednog reda na vizantijski prijesto.

U Rusiji ovo obožavanje države imalo je ogro-
mni uticaj na postanak staleža. U Moskovskoj ')
državi razredi se javljaju kao posljedica razlike oba-
vezi naprama državi. Svaki član društva trebalo je
da služi državi, a dok su neki branili državu na
bojnom polju, ostali su radili za nju svojim ručnim
radom, te su tako snabdijevali prihodima državnu
blagajnu. Iz početka (t.j. u XV. i XVI. vijeku)
ovi su razredi bili gotovo jednaki; a u arhivima
nalazimo ne rijetko molba članova nižeg plemstva
(djeca bojarska, dvorjanin), da im se dopusti da
ostanu u njihovu selu kao seljaci, jer kažu, odveć
je teško za siromašna plemića služiti u vojsci. Ali
ovake molbe nijesu nikada bile uslišavane, država

5) U povjesti Rusije broje ge tri glavne epohe: Kijevska,
Moskovska i Petrogradska epoha, biva, kad je “dai rraki

središte države bilo u Kijevu, Moskvi i Petrograd

—_

prevodioca, mae

£