nv ae ono ve no

di i kisi,

:

U Dubrovniku 6. Novembra

1898.

Cijena listu

za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu flor. 5.50

Za Srbiju i Crnu goru na g0-
dinu fior. 6. '
Za sve ostale zemlj i
ije na godi
franaka 15 u zlatu. Sia

28 Dubrovnik na godinu fior. 5,

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

JUROT

Pretplata i oglasi =

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave
Javne zahvale, računska izvješ“
ća i slične objave plaća se 10 novč
od retka (gitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 45.

Izlazi svake Nedj elje.

Godina VII.

Dubrovnik, 4. novembra.
Obećanje_ je dugovanje. U prošlom broju
javismo da ćemo progovoriti. o odnosima

(Slovenaca prema Hrvatima i Srbima. Južni
«Bloveni ne mogu noge razvesti a da se ne

spotaknu o kakvo pitanje, a toliko ih je da
im sami broja ne znamo. Ona niču kao pe-
čurke. Nije ih tolika množina, što bi ta na-
zovi-pitanja bila nužna, biva, nastala iz fak-
tičkijeh i neminovnijeh prilika i odnošaja.
Nasuprot u bistroj glavi svagjaju se sva na
jedno jedino bitno pitanje: uzajamnost i
snošljivost, koliko radi svoga vlastitoga
unutrašnjega konsolidovanja i napretka _ toli-
ko radi obrane od njemačkoga prodiranja na
istok, koje se prodiranje može izvršiti samo
preko glava južnijeh Slavena. Kad bi svi
južni Sloveni bili prožeti ovom istinom, i u
tome pravcu udesili svoj rad, ne bi bilo vi-
še tobožnijeh načelnijeh pitanja već samo pi-
tanja taktike u izvagjanju spomenutoga pro-
grama, pri čemu bi uvijek trebalo naglaši-
vati solidarnost i duhovnu zajednicu, da ne
bi izgledalo da jedno pleme teži da se na-
metne drugomu, da jedno narodno ime želi
utamaniti drugo.

Ali od svega toga barem za sada nema
ništa. Srbi, Hrvati i Bugari _ nadmeću i bore
ge megju sobom. Dobar dio krivice mora
gvaki od njih da uzme na svoja legja. Nu
k.d pogledamo, da s jedne strane Bugari ne
samo svojataju Staru Srbiju i Maćedoniju već
i rade na iskorijenjenju srpskoga imena u
tijem zemljama sgilničkijem sredstvima, a da
g druge strane Hrvati, s veoma malijem izu-
zetkom, ne priznaju Srbe u Hrvatskoj, Sla-
voniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa
čak i u Crnoj Gori, — tada ne treba biti
ni mnogo učen ni mnogo pametan, da se
dogje do ovoga zaključka: ili Srba nema ili
su Bugari i Hrvati na krivomu putu. Da
Srb& ima, to znaju vrlo dobro i Bugari i
Hrvati, jer se inače ne bi imali s kijem bo-

riti; a kad ih ima, molimo vas, ko je glav-

ni krivac ovoj borbi protiv srpskoga imena
ga dvije strane.

Dok se borba izmegju Srba i Bugara
za nevolju može donekle razumjeti i ako ne
opravdati, spor je izmegju Srba i Hrvata
nerazumljiv i neopravdan. Stanite tumačiti
Italijancu, Francuzu, Inglezu ovu našu borbu
pa kad dozna, da govorimo jednijem jezi-
kom, da imamo iste neprijatelje, sa sažalje-
njem će nas pogledati i prišaptati da se
taki sporovi liječe u ludnici. Jer izobračen
Evropejac, kolikogod cijenio ulogu vjere 1
crkve u povjesti, ne može pojmiti ni s toga
gledišta tu našu borbu, što smo u prošlom
broju na ovom mjestu dokazali.

U početku narodnoga preporoda, kod
Slovenaca bilo je rodoljuba, koji su riječju!
djelom radili na tome, da Slovenci usvoje
srpski jezik za književni kao što su Hrvati
inicijativom Gajevom isto uradili. Ova je mi-
gao onda brojila nekoliko odličnijeh zagovor-
kao mladoga Miklošića i Vraza. Vraz
ak dalje, on je kao odlič-
ni glovenački pjesnik pjevao na srpskom je-
ziku. I ako Vraz nije imao nasljednika, ipak
misao o pridruženju Slovenaca Hrvatima i
Srbima nije prestala zanimati mnoge  slove-
načke patriote, koji osiguranu budućnost svo-
me plemenu vide jedino u tijesnom združenju

nika,
je pošao jedan kor

ga Hrvatima i Srbima. Pošto Slovenci gra-

niče sa Hrvatima, pošto jedni i drugi nasta-
vaju u Istriji i zajednički se bore, prirodno
je da su se razvili veoma tijesni odnosi  iz-
megju Hrvata i Slovenaca, i da su mnogi
Slovenci usljed isključivoga općenja sa Hr-
vatima počeli gledati na srpske stvari kroz
hrvatske naočale. Ima pak Slovenaca koji
vrlo dobro ne samo znaju već i shvaćaju
naše prilike, od starijih dosta je spomenu-
ti glasovite naučenjake, Miklošića i  Kopi-
tara.

U posljednje vrijeme nešto se jače po-
čela isticati misao združenja Slovenaca sa
Iirvatima, kao naj bližim susjedima. Slovenci
danas broje nešto više od milijuna duša. Oni
su negda bili dosta razgranitije i brojnije
slavensko pleme, ali ih Nijemci, Italijanci i
Magjari suzbiše u današnje etnografske gra-
nice S toga baš Slovenci, i radi brojne i
kulturne nadmoćnosti spomenutijeh protivnika
i radi tužne svoje prošlosti i radi toga što im
austrijska vlada ni malo ne popušta u narod-
nijem pitanjima (školama i sudstvu), uvigjaju
da se sami teško mogu održati, te sve to
više ističu misao o združenju sa Hrvatima i
Srbima. Na tu skorašnjoj pravaškoj  (.,neči-
stoj“) skupštini na Trsatu, izaslanici klerikal-
ne slovenačke stranke izjaviše se za sjedinje-
nje s Hrvatskom na temelju hrv. državnoga
prava.

Mi ne ćemo da ispitujemo bliže pobude
toj izjavi. ,Jedinstvo“ je prigovorilo klerika-
lizmu te stranke i kazalo, da je ona izjava
bila učinjena u svrhu da pojača redove kle-
rikalne stranke megju Slovencima. ,Srbo-
bran“ vidi u onoj izjavi prijetnju Beču i
grofu Thunu. Kako rekosmo, ne ćemo da
ispitujemo bliže pobude te izjave, već je uzi-
mljemo onaku kakva je. Klerikalci svijeh na-
roda i zemalja sliče se, jednaki su. Klerikal-
ce u Evropi, i ako dijele državne i narodne
granice, ipak spajaju mnoge dodirne tačke.
Pa nije čuda, što slovenački klerikalci do-
gjoše na sastanak hrvatskijem klerikalcima i
izjaviše se za hrv. državno pravo. Mi pom-

njivo pratimo hrvatski pokret, i opažamo -

da s dana na dan postaje sve to klerikalni-
ji; a pobudi li se u  ikoliko sumnja megju
svećenicima pravašima, da bilo ova ili ona
hrvatska stranka naginje k zbliženju sa Sr-
bima, oni uskaču u krajnje hrvatske tabore,
u Frankovluk, ističući da je u pogibli hrv.
državno pravo. Baš s toga Domovinaška

frakcija stranke prava, koja se bješe prošle

godine počela približivati Srbima, morala je
od jednom od toga odustati, jer joj redovi
počeše rjegji postajati i svećenici u Franko-
vluk uskakati s izjavom, da se Domovinaši
odriču ,čiste nauke“ Starčevićeve i hrv. dr-
žavnoga prava. Kad ovomu nadodamo, da je
predsjednik združene hrvatske opozicije stari
unionista  Brešćenski, izdavalac i urednik
Balkana“, organa za unijaćenje pravoslav-
nijeh Srba, tada je jasno kao dan da je hrv.
državno pravo osim drugijeh atributa još i
maska, pod kojom se skriva katolička  pro-
paganda na Balkanu, čim se teži postići nad-
moćnost katoličke crkve nad pravoslavnom.
Kod ovakoga stanja stvari, mi se ne čudimo
izjavama slovenačkijeh klerikalaca, jer njih
kao i hrvatske klerikalce ne vodi široko
narodno načelo već izmegju ostaloga i
vjerska propaganda, koja samo može pospje-
šiti da se iskopa što dublja jama za grob

narodnijem Hrvata i
Srba.

Žele li zbilja Slovenci osigurati svoj na-
cionalni opstanak, treba im se osloniti na
Hrvate i Srbe. Ali neka ne misle da i nama
ovijetaju ruže, i mi smo na udarcu njemač-
koga prodiranja na istok, i nama on zadaje
svaki dan teške udarce, koji pri razdvojeno-
sti Srba i Hrvata postaju leži i sudbonosni-
ji. S toga je dužnost Slovenaca da dobro
prouče naše prilike, pa tek da stupe megju
zavagjene Srbe i Hrvate, kao pošteni posre-
dnici i prijatelji jednima i drugima. Slovenci
osim što oslanjanjem na Hrvate i Srbe na-
stoje obezbijediti svoj opstanak, treba da uz-
mu na se ulogu izmiritelja* zavagjene braće;
oni mogu to uraditi, te je njihova dužnost,
to bi morala biti pogodba njihova stupanja
megju nama. Cijenimo da liberalna slovenač-
ka stranka poznaje naše prilike, te ako zbilja
gaji misao združenja južnijeh Slovena, treba
da na se uzme ulogu izmirenja Srba i Hr-
vata u Austro-Ugarskoj, jer bez toga izmire-
nja o združenju nema govora: bez Srba i
usprkos njima ne može se ništa postići. Što
se tiče sudbine Bosne i Hercegovine treba
da slovenački rodoljubi pokažu Hrvatima svo-
je sadašnje i nekadašnje zemlje, i da im
prišapću riječi lorda Salisbury na berlinskom
kongresu, kojima je motivisao prijedlog oku-
pacije: pridruženje Bosne i Hercegovi-
ne susjednijem kneževinama (t. j. Srbiji
i Crnoj Gori) stvorilo bi vijenac slaven-
skijeh država, koji bi svojom  vojnič-
kom snagom ugrožavao opstanak dru-
gijem neslavenskijem državama; i rije-
či ministra Tisze, da je okupacija Bosne i
Hercegovine klin u slavensko meso.

Držimo da smo se bistro izjasnili, da će
nas Slovenci razumijeti: klerikalci će se na
nas ljutiti, a liberalci nadamo se da će uze-
ti ove naše iskrene riječi k srcu, jer ih dik-
tira ljubav k boljoj budućnosti južnijeh Sla-
vena. Ova se može postići samo bratskom
uzajamnošću i vjerskom snošljivosti.

idealima Slovenaca,

mae. mi

Rocijalne teorije i ruske prilike

od Dra F. Sigela, profesora varšavske universitati.

(nastavak)

Promjene u pojmovima o načinima vladanja
pod zapadnim uticajima odgovaraju promjenama u
društvu. Kao što vidjesmo u Moskvi, volja careva
nije se mogla podvrći raspravljanju, jer je on bio
državni organ. I za to želje naroda a osobito sve-
štenstva imale su velikog uticaja na cara. On je
bio pristupačan svim svojim podanicčima, i molbe.
nice koje su dolazile prijestolu od gradova, varoši,
pokrajina, korporacija i čak od pojedinaca bile su
od velikog zamašaja. To je bilo kao neko pismeno
predstavništvo narodnih želja i potreba i što do
sada nije bilo kako treba ocijenjeno ni od najboljih
ruskih istorika. Pristupačnost k prijestolu bila je

ukorijenjena u misli, da je car naznačen od Boga

da održi blagostanje društva, i da je on tek prvi
državni sluga (ovo je bilo duboko ubijegjenje koje
je tako često izrazio Petar Veliki). Razumije se, da,
gdje su vladali taki pojmovi, nije moglo biti mje-
sta kakvom jazu izmegju vrhovne vlasti i naroda.
Ali je ova ideja bila posve suprotna idejama
zapada, kojih je evolucija bila od prilike ova: kralj
je bio lice od davnini bogom naznačeno da upra-
vlja prostim narodom pomoću sreštenstva i plem-
stva u saglasju sa Vječnim zakonima danim od stvo-
ritelja; poslije, kad je feudalno društvo propalo, kralj
je bio predstsvnik obrazovanih razreda društva, koji
je u stanju da vlada narodom po postalatima razloga

Mao 4 PA

(absolutisme eclairč), U oba slučaja manjina a na čelu
joj kralj vlada velikom većinom i običnim tokom čovje-
čkih posala isisava ovu posljednju (t. j. većinu). Oče-
vidno je da ne može biti velika povjerenja izmegju
vladara i vladanih, i za to u XVIII. v. vidimo du-
boko nepovjerenje izmegju vrhovnih vlasti i poda-
nika u evropskih naroda. Ovo skriveno čuvstvo iz-
bilo je na površinu u XVIL i XVIII. vijeku sa
umnoženjem javne i tajne policije, a napokon vi-
dimo da pri kraju XVIII. vijeka buknu veliki fran-
cuski prevrat. Ovaj nedostatak u povjerenju naroda
prema prijestolu sa takim sredstvima vlade (javna
i tajna policija), koju je izmislio zapadni duh i koji
bješe unaprijed odregjen (predestiniran)  ,slobodi,
samoopredjeljenju i jednakosti ljudi“, bio je presa-
gjen u Rusiju radi borbe sa azijskim varvarstvom
ruskoga naroda, kao što su kazali u XVIII. vijeku
zapadni civilizatori koji su dolazili u Rusiju.

Moglo bi se megjutim pomisliti, da se naše
primjedbe odnose prošlosti a ne sadašnjosti i da mi
priznajemo neke promjene u ruskim društvenim od-
nošajima, i da je sada, može biti, pod uticajem za-
pada država poprimila oblik despotizma a i samo
društvo da je protivno ,samoopredjeljenju“. Da bi
riješili ovo pitanje treba da se obratimo k savre-
menom ruskom društvu i da počnemo sa  četrdega-
tim godinama našega vijeka. I ako je boravak
ruske vojske u Francuskoj poslije Napoleonovih ra-
tova učinio da je ne malo ruskih oficira postalo
strasnim poklonicima francuskih političkih ideja i
da je ovo izazvalo čak i vojnički ustanak (g. 1829.);
one (t.j. te ideje) ipak ni,esu proizvele društvenih mni-,
jenja koja bi. bila. manje-više zavisna od zapada. Jed-
na jedina originalna stranka javila se tek pod utica-
jem njemačse idealističke filozofije (Hegel) Slaveno-
fili priznaše kao narodni ruski ideal Moskovsku državu
i držahu uticaj zapada uvlačenjem i nametanjem
inorodnih misli i kao veliku zaprijeku u razvitku
ruskog duha. Oni uzeše kao dogmu da je zapadna
Evropa postigla već najvišu tačku svoje civilizacije
i da mora neizbježno pasti, jer ideje koje su joj
davalo snagu već su uvehle. Rimske ideje i rimska
crkva, koja je njima prožeta, materijalizovale su za-
padno društvo i rezultat je bio s jedne strane bes-
primjeran materijalni napredak i udobnost života
(confort) ali s druge strane oslabljenje u pravcu k
idealnom dobru, šta više nedostatak razumijevanja
toga dobra. Ovo idealno dobro, ka kemu je nepre-
stano težila stara grčka filozofija, bilo je sačuvano
u pravoslavnoj erkvi. Cilj mu je bio uzajamna lju-
bav cijelog čovječanstva. Zapadno društvo naprotiv
idući za materijalnim interesima mora neizbježno
živjeti u neprestanom stanju ratnom. Ovaj duh na-
slijegjen od stroga Rima, vidi se veoma jasno u
erkvenoj organizaciji. Dok rimska crkva uze oblik
monarhije koja je zgodna za borbu i postizanje
moći za ovlađanje svijetom i toga radi objavi papu
predstavnikom Hristovim na zemlji, — pravoslavna
crkva uzela je kao temelj spasiteljeve riječi: »Gdje
ge dvoje ili troje sastalo u moje ime, tu sam ja
megju njima“ (Mat. XVIII. st. 20.). Otuda postade
prevjes sabora nad osobama u pravoslavnoj  orkvi;
ovo je -najočevidnija razlika izmegju dvije crkve;
iz ovoga se ragja dogma da pravoslavna crkva no-
ma vidljivog glavara nego samo nevidljivog, a to
je Hristos.

Duboko je ubijegjeuje slavenofili, da istok,
usprkos svojoj nepotpunoj kulturi i svomu  siroma-
štvu, sakriva u svojim njedrima jednu krepost ne-
poznatu ili najmanje na zapadu zaboravljenu t. j. čež-
nju k idealu. U politici su slavenofili priznavali veliku
korist od sabora sastavljenog iz cijelog naroda, koji
bi stajao caru uz koljeno ali mu ne ograničavao
vlast nego ga obavještavao sa narodnim željama,
ocijenivao već preduzete mjere i sudio o onima ko-
je su predložene. U ekonomiji oni su propovijedali
zaštitu narodne trgovine protiv strane utakmice,
energično posredovanje države i što je moguće jače
pokroviteljstvo radničkih staleža protiv isisavanja.
Najposlije u spoljnoj politici oni su zahtijevali što
je moguće više stvarnu potporu svijem slavenskim
narodima i nemiješanje u političke borbe na zapa-»
du. Oni su vjerovali da bezgranična čežnja za ma-
terijalnim napretkom mora neizbježno dovesti za-
padno društvo do revolucije i anarhije, do ustanka
svijeh potištenih, slabih, oskudnih, nerađinih, ida

Šalju ge administraciji »Dubrovnika“- Maia

“=.

Sia