+ k j da mi tijem priznajemo U Dubrovniku 20. Novembra 1898. o Cijena lista: Za Austro-Ugarsku, Bosnu i." Hercegovinu na godinu flor, 5,50 Za Srbiju i Crnu goru dinu ori 6, pio ( Zaoavo ostale zemlje na do oz din franaka 15 u zlatu. ; Pig Za Dubrovnik. na godinu fior. 5, tu Na p godine i na četvri godine surazmjerno. : Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oglasi: Šalju se sdminisfraoiji ih Dopisi se I Rukopisi se M 2 Za oglasa, priposlano, izjave javne zahvale, računska izvješ ća i slične objave plaća se 10 novč od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. * Broj 47. Izlazi svake Nedj elje. Godina VII. Bosna i Veliko-Hrvati U svačijoj je van sumnje uspomeni sla- va koju Madžari prirediše preklani u Pešti prigodom tisućljetnice njihove kraljevine. Od mnogih teatralnih pojava najteatralnija i najsmješnija bješe neka vrsta istorijskoga ophoda u kome aristokrati ugarski noša- hu zastave svih onih zemalja nad kojim go ili već raskrililo ili bi imalo da se raskrili tako zvano ugarsko državno pra- vo. Tu bješe vidjeti zastavu Dalmacije, za- tavu Hrvacke, zastavu Bosne i megju mno- gijem ostalijem i zastavu ... kraljevine Sr- bije. Uzbuniše se na tu vijest u Biogradu. Onadašnji predsjednik ministarskog vijeća, Stojan Novaković, ako dobro pamtimo, pro- testova najodrješitije protiv takve i tolike dr- skosti ugarske vlade i naredi generalnome konsulu Srbije u Budimpešti da se ne _mak- ne iz kuće i da ne prisustvuje takoj uvrje- dljivoj svečanosti. Dragi se Madžari udiviše. Kako! Pa se ti čobani usugjuju pozivati na nezavisnost i na kralja njihovoga, a ne zna- du, jadnici, da je to sve spoljašnost, da se ugarsko (doktor Petrinjensis bi rekao: hr- vacko) državno pravo primjenjuje i na Srbi- ju, da je Gjuragj Branković predao našemu kralju. Sigizmundu. godine 1426. svu. zemlju srbijansku koja je ,od pamtivijeka pripadala kruni Ugarskoj“ i... zastava se Srbije prošeta ulicama Peštanskim megju zastavama Bosne i Dalmacije. Ugarski državnici osvoje tako još jednu zemlju na hartiji, tajnim ua- dom da će ugarsko državno pravo jednom i u kraljevskoj polači u Biogradu slaviti ko- načnu pobjedu nad inferiornom rasom. Megjutijem dok se Magyarorszag ne udo- mi u biogradskome gradu, dobra je i Bosna. Pa eto: otkad Austro-Ugarska monarhija za- posjedne junačku bivšu bosansku kraljevinu kao mandatar velikih jevropskih sila (u za- pisnicima berlinskoga kongresa nema ni ri- ječi o ugarsko-hrvaekome državnome pravu) vidimo složne Veliko-Madžare i Veliko-Hrvate gdje pišu, bez prestanka pišu, 0 državno- pravnome položaju Bosne i svojutaju tu ne- sretnu zemlju za krunu Svetoga Stjepana. Jer ne zaboravimo, a neka nam oprosti učeni doktor Petrinjensis, Hrvaetvo ne može revin- dicirati Bosnu nego kroz ugarsko državno pravo t. j. u prilog: Magyarorszaga. Ne doista da bi Ugarska mogla imati prava .na Bosnu, Bože sačuvaj! Jer kad bi mi to mogli priznati, tada bi istim pravom mogla Italija svojatati — kao našljednica Mletaka — i Hrvacku i Dalma ciju, jer_se duždevi mletački zvahu: .Dei Qratia. Venetiarum, Dalmatiae atque Croa- tiae dux, dominus quartae: partis et dimidiae totius imperii Romaniae“. Tada bi istim pravom i kralj Srbije mogao svojatati ove zemlje, jer se on nazivaše u XIV. vijeku: Dei gratia totius Serviao, Dioeliae, . niae, Dalmatiae atque: Chlumiae Rex“. Sve gu to istorijska državna prava, 28 svako Da kvo pravo diletanti n povijesti, kako je oja časni župnik Sv. Marka u Zagrebu do or Boroša, kolega našega dobroga I naivnoga dum Antuna Ljepopili, niogu napisati dekolo knjige i dokazivati baš ono isto što bi pe hvaljeni doktor Boroša htio da dokaže. e, ugarsko državno pravo je sasvijem iluzorno, ali mi smo samo htjeli da rečemo da sao ima sjene ozbiljnosti u tim barokim“ držav- nim pravima, sve ide u prilog Ugarske a ne Hrvacke koja je od XTL vijeka istražena iz broja jevropskih država, vredavši svoj kraljevski plašt madžarskoj Arpadovoj kući. Nema nikakve koristi da polemišemo sa pseu- dc-učenjacima koji nemaju ni najosnovnijega znanja srednjevjekovne povijesti, i državo- pravnih pojava protekcije, podložništva, dan- ka i t.d. onoga vremena. Ali je korisno i potrebno udariti žig smiješnosti na takve dr- ske pokušaje falsifikovanja istorije, potrebno je podići glas u korist ponižene Bosne i na zator madžaro-pravaštva koje nam truje javni život i muti zdrav razum. Čemu se, dakle, pitamo mi i kojim pravom prisvaja i dere kraljevski bosanski plašt, kojim pravom opskurna sekta svojata Bosnu 0svo- jenu koncem XV. vijeka od Turaka, Bosnu koju ni Ugarska, ni Hrvacka ne bjehu ka- dre ni onda braniti od nekrsta kad je Bo- šna te obrane trebala? Mi znamo vrlo dobro da je najmoćniji kralj Ugarski, onaj Ljude- vit Veliki od Anžuvinske kuće koji se u gla- sovitome Torinskome miru sklopljenome sa Mlecima godine 1381. nazivaše: ,Dei gratia Ungariae, Poloniae, Dalmatiae, Croatiae, Ramae, Serviae, Galiciae, Lodomiriae, Bul- gariae, Carnaniaeque rex“, znamo da je taj veliki vladar, prvi ugarski zaštitnik Du- brovnika, nastojao da snizi bosanskoga bana Stjepana Tvrtka na prostoga namjesnika svo- ga, ali znamo i to da je taj moćni kralj (malo moćniji od legendarnih Krešimira) za- man nastojao oko te osnove. Bosna se po- nosna ne htje savili, jer osjećaše da je ka- dra vladati sama sobom, pa onaj koji se i prije nazivaše: ,Nos Tvarteho_ Dei gratia Bosnae banus“ stavi kraljevsku krunu sebi na glavu i nazva se god. 1376. ,,Stefan Tvrtko v Hrista Boga kralj Srbljem i Bosne i Primorju“) Kao takvoga pri- znadoše ga sve države: najprvi naš slavni Dubrovnik (kojega, dakako, svojataju Veliko- Hrvati isto kao Bosnu) pa Mleci i Papa. Mletački je senat pisao: ,Serenissimus et Ex- celgus Dominus Dei Gratia Rasciae, Bosnae, Maritimaeque ete. rex illustris“, a Papa: .Oarissimo in Cbristo filio Stephano Thomae Bosnae regi illustri“. To je, dakako, za naše Veliko-Hrvate sve ništa, to su putine jedva dostojne spomena. Što je za njih glavno, za te naše madžarofile, to je da kralj ugarski više manje nije htio nikada da prizna bosan- skoga kralja, od prilike kako Mleci ne pi- sahu nigda Dubrovniku: Respublica, nego: Communitas, sasvijem da su sve kršćan- ske države priznavale dubrovačku republi- ku. Mi smo radi vjerovati da bi kralj ugar- ski bio entuziazman provrgao Bosnu u pro- vinciju, kako to želi doktor Boroša, kako smo uvjereni da bi dandanašnji Madžari odu- ševljenjem prisvojili u ime državnoga prava i kraljevinu Srbiju. Ali pusta nepriznavanja, djetinjske želje. ,Krunisanjem na grobu Svetoga Save“, veli hrvacki istorik*), ,bje- še Stjepan Tvrtko dokazao, da je dosadanja banovina postala samostalna, neovisna drža- va“. I ta je kraljevina trajala do god. 1468. i da nijesu Turci prekrilili polovicu Jevrope, ta bi kraljevina trajala još i gada dok 0 Br. vačkoj od XII. vijeka više kao internacijo- nalno priznatoj državi nema ni traga, ni gla- ') Velikoga Hrvata Klaića — Povijest Bosne str. 155. 2) Ib. str. 157. ga, puček bi, sva je prilika, bosanski kralj godine Spasa 1898. svojatao kroz svoje pu- bliciste i bosanske Boroše Hrvaocku kao ne- kadašnju provinciju Bosne! Velika je, silna je bezočnost ovih drskih pokušaja. Velika je bezočnost maloga pleme- na koji ni sam, onakav kakav je i koliki je, nije kadar živjeti autonomno u svojim sadaš- njim granicama, koji nije kadar pohrvatiti željeznice i dopisne karte u svojoj uskoj otadžbini! Ali ovake drske mistifikacije povi- jesti i njemačke rasprave o legendarnim pra- vima male bi štete nanijeli, da ostanu u ka- binetima tih operetnih sanjara. Oni mogu biti uvjereni da ne će niko pitati u nastaj- nome megjunarodnome kongresu za , Bosnien i kroatisćhes Staatsrecht“ i da sjen besmrt- noga ,proroka“ ne će oblijetati. oko lorda Salisburya ili Grofa Muravieva kad se budu riješavala ta usudna pitanja. Ali žalibog ti pokušaji rastvaraju vrata Madžarima. Ovakvi su Hrvati najbolje orugje raspro- stranjenju Magyarorszaga. Jer što su uprav Starčevićanci nego Magjaroni? Pročitajte go- vore ,staroga“. Vi ćete posvuda vidjeti ne- pritajenu mržnju okorjeloga Košutovca na sve što je Austrija i uzvisivanje svega što je Ugarska. Hrvacko državno pravo u nje- govijem ustima nije nego hrvacko izdanje madžarskoga državnoga prava. A sada nje- govi sljedbenici trkom trče ko će više mate- rijala da skupi gospodinu Kalaju i gospodinu Banfiju za obranu i propagandu državnoga prava madžarske kraljevine. Za to je uzet u posjed Dubrovnik, za to je uzeta u posjed Boka i Hercegovina a domalo — dakako, Bogu fala, na hartiji ,koja sve podnosi“ -— i Crnagora i Srbija! Pa kad budemo svi jedno u zagrljaju Hedervarija i Kalaja (jer kako govoraše Grk Maurokordato dubrovačko- me poklisaru Vladislavu Bući: | uecello gran- de trova mezzi di mangiar | uecello pieeolo) kada bahati veliki župani Rubidi, Kovačevići e Compagnia bella dogju feudalnim bezobraz- lukom da vladaju i nad ovom slobodnom i slavnom obalom kojoj se već kralj Koloman godine 1076.! zaklinjao: ,ut antiguam Dal- matiae libertatem in nullo unquam de- beret fraudare..... nec primatem ali- qduem nisi ab eorum velle electum illis dare gonfirmationem.“ Kada se sve to zbude, pa kad na Gruškoj željeznici začujemo: »mehed“ a na dopisnim kartama vidimo: »levelezo-lap“, tada će Biankini, Supili, Boroši, Prodani položiti pero i uskliknuti: ,napisali smo se dosta, sad otpusti s mirom sluge tvoje, Gospode, jer vidješe oči naše spase- nije tvoje“..... Djeca, djeca, tri put djeca! X. Socijalne teorije i ruske prilike od Dra #. Sigela, profesora varšavske universitati. (nastavak) Nadmoćnost aristokracije u svijem položajima života političkog i društvenog i megjusobna pro- t.vnost izmegju pojedinih razreda bila je duboko ukorijenjena u zapadnom društvu. Hristjanstvo kao vjera iz vana uvedena rasprostrla se najprije po gradovima gdje se nahodi velika smjesa raznih na- reda radi trgovine i obita; i nahodimo u gradovi- ma takogjer škola koje su rasprostirale znanje sva- ke vrste. Na taj način nastade provala izmegju gradskih stanovnika i seljaka, t. j. izmegju razre- da bolje vaspitanog i prožetog naukom hristjanske vjere i seljak koji kroz cijeli srednji vijek pred- stavljahu mnogo neotesanosti i šta više nekoliko poganskih praznovjerica. Ova se protivnost zresli još danas u riječi paganus, što ima značenje naj- prije seljaka, poslije poganina. Otuda je morala da ge rodi misao da viši razredi kao vaspitaniji mora- ju vladati nižim slojevima. Ovaj pojam bio je već jasno izrečen još za Karla Velikoga u jednoj posla- nici koju mu Aleuin pisa!) Isto to mišljenje našlo je izraza 825. g. kad Ljudevit Pobožni prizna iz- rično da aristokracija ima pravo učestvovat u vla- di?). Mislim da je odveć poznato a da bi trebalo mnogo o tome govoriti da je feudalni sustav raši- rio još više provalu izmegju upravljača i upravlja- nih. Rimska crkva sa svojom protivnosti prema dr- žavi dala je svoju sveštenu potvrdu pravu toga uče- stvovanja aristokracije u vladi, učeći da sam Bog pozivlje orkovne vlasti i aristokraciju u pomoć kralju, i da su oni šta više pred Bogom odgo- vorni o upotrebi takog njihovog udioništva u upra- vi. Rimska crkva smatrala se kao čuvar pra- vog reda u svijetu, a kako je crkva sama go- bom bila odveć slaba za taku zadaću, upotrebila je sav svoj upliv da iz aristokracije učini svoje sli- jepo orugje. To je načelo jasno izrazio Bracton ovako: ,Sada kralj ima samo jedno nad sobom, a to je Bog, osim toga ima nad sobom i pravo koje ga uprav i čini kraljem. Ima još i svoj dvor t. j. svoje barune i grofove; grofovi se pak zovu comites jer su kraljevi drugovi, a ko ima druga ima gospo- dara. Tako kad bi se kralj našao bez uzde t. j. bez zakona, oni treba da ga zauzdaju.“ Povrh svega toga latinski jezik koji je olakša- | vao saobraćaj izmegju zapadnih naroda, a znanje koga kao mrtvog jezika moglo se tek dobiti u školama, morao je još više odijeliti niže sloje- ve od inteligentnijih krugova. Krstaške vojne na- dahujivale su hristjanima ideju jednakosti, brat- stva i druge misli koje je uvelo hristjanstvo (du- boki religiozni duh, veliko poštovanje prema žena- ma i želju potpomagati siromaha i slaboga), a ne- ke bjehu dovedene s istoka (ljubav k fantastičnom). Iz ovih uticaju rodi se viteška književnost (lettera- tura cavalleresca), koja proizvede novi društveni sloj (razred) sa osobitim običajima, načinima, mislima koje su jednake na cijelom zapadu. Na taj način tokom grednjeg vijeka postade nekoliko razreda ve- oma različuih u svijem odpravama društvenog živo- ta: sveštenstvo, pošto se uvede beženstvo, postade 200r sasvim zatvoren u samu sebi, svojim osobitim zakonima, svojim glavarom, svojom autonomijom, svojim političkim idealima i t. d., — aristokracija uvjerena da je sam Bog naredio da oni zajedno sa carem i kraljevima vladaju narodima; — vitezovi sastavljahu velik skup koji je bio prožet osobitim duhom, koji je imao iste običaje, načine, oblike ži- vota svud jednake na cijelom zapadu; — gragjani, koji so bavljsehu obrtom i trgovinom, takogjer sa svojim osobitim zakonima i političkim uregjenjem koje je odgovaralo potrebama njihova opstanka; — geljaci, jedva da se može kazati da su gačinjavali osobiti razred, jer su oni bili držani kao radna životinja. Ovaj društveni red koji se razvijao tokom srednjeg vijeka tako je duboko ukorijenjen u ubije- gjenju zapadnog društva, da se mislilo da je to već iz početka tako odregjeno mudrošću božjem za ci- jelo čovječanstvo. I mi ne možemo govoriti ni u poznijoj istoriji o kakovu izjednačenju društvenih razreda na zapadu, naprotiv mi nahođimo svud nadmoćnost jednog razreda nad svijem drugima. Tako gragjanstvo sa svojim političkim idealima ca- ruje isključivo u Francuskoj poslije prvog prevrata i širi se sve to više kroz cijelu zapadnu Bvropu. Erbert Spencer sasvim pravo kaže, da industrijalvi (obrtni) tip sada prevlagjuje u društvenom životu, ali posve je nevjerojatno da je on dobar prorok što ge tiče budućnosti, a ovo se isto može kazati i o istoricima, koji vide u rastv društva promjenu druš- tvenih razreda. Ove formule mogu se možda pri- mijeniti zapadu, ali su one odveć tijesne za čovje- čanstvo kao neku cjelinu, šta više i za istočnu ') Aleuini epistolae st. 127. ,Populus juxta sanetiones divi- nas docendus est non dus, et ad imoni personae magis eliguntur honestae. Nec audiendi qui solent dicere: Vox populi vox dei, cum tumultnositas vulgi semper insanine pro- xime sit. 2) Capit. g. 825 čl. 3. Pertes, Leges Vol. I. s. 243.