Godina IX:

U Dubrovniku 8 . dB 19 00.

Y Broj 1.

Lijena listu,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu ta godinu Kruna 11.

"a Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu

franaka 15 u zlatu.
Za Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na pd godine i na četvrt so
. surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

DUBAOV

Pretplata i oglasi

Salju se sdministraciji Dubrovnika

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para,
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana Paine ne pri-
maju se. ;

kas

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake N edjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Fusarića

Jedan predlog

Poslije nepotrebnijeh i nekorisnijeh trza-
vica u srpskoj. stranci na Primorju, regbi da
se je počelo ozbiljnije i pravilnije misliti o
položaju naše stranke i o zajedničkom i
gložnom radu Srba na Primorju. Nama je
osobito milo, što možemo da tu radosnu po-
javu zabilježimo, osobito zbog toga, što se
osnove i želje našijeh protivnika nijesu ostva-
rile, biva, što nije došlo do rasejepa u srp-
skoj stranci. Treba u istinu priznati, da je
posljednje dvije tri godine bilo časova, kad
je izgledalo da je. rasejep stvar svršena i
gotova. Bilo je čarkanja, bilo je krupnijeh
nesuglasica; ali je svakomu bilo teško uzeti
na se odgovornost za tako izdajničko djelo.
Velimo i ponavljamo izdajničko djelo, jer
Srbe na Primorju jedne od drugijeh ništa ne
dijeli i ne može dijeliti.

Kriza, kroz koju je prošla srpska stranka
u posljednje vrijeme, cijenimo da je svršena
i to sretno svršena. Svi smo se uvjerili o
beskorisnosti megjusobne borbe i o velikoj
potrebi složnoga rada. Prvi je korak, dakle,
učinjen. Pošto nas je gorko iskustvo dovelo
do ovoga prvoga koraka, sada treba nčiniti
drugi korak, a to je da se naši narodni pr-
vaci sastanu, te bratski dogovore i provedu
pametnu i korisnu organizaciju stranke, bez
koje nema uspješna rada, i koja bi mnogi-
jem mjesnijem i ličnijem zadjevicama kraj
učinila.

Onaku organizaciju srpske stranke, kakvu
su mnogi naši rodoljubi zamišljali i kakvu je
imalo da provede »Srpsko Bratstvo“ kao po-
litičko društvo, na žalost u današnjijem pri-
likama i sa iskustvom koje smo doživjeli
raspustom ,Srpskoga Bratstva“, izgleda, ba-
rem za sada, da nije moguće. S toga onaku
organizaciju sa na čelu jednijem političkijem
društvom ostavimo za bolja vremena. Da
nas pak kogod krivo ne bi razumio, una-
prijed izjavljujemo, da je za nas ideal ure-
bjenja srpske stranke još i danas onaj
kao što je bilo Srpsko Bratstvo“. Pošto
nam je organizacija stranke neophodno  po-
trebita, pošto se u eksperimente ne smije-
mo upuštati, s toga. nužda i iskustvo svjetuju,
da se za uregjenje i vogjenje  političkijeh
> posala srpske stranke drugačije pobrinemo;
a su malo dobre volje to se može brzo i
lijepo postići.

Što se pak tiče kulturnoga dijela rada
srpske stranke na Primorju, tu smijemo i
možemo odlučnije raditi. Za to nam je jedno
društvo neophodno potrebito. U kulturan rad

u prvom redu ubrajamo školu. O važnosti.

škole ne treba trošiti ni riječi, kao ni o
tome, da današnje pokrajinske i državne škole
u narodnom smislu ne odgovaraju ni najele-
mentarnijim potrebama srpskoga naroda na
Primorju. U ostalom, današnje javne škole
ne mogu se nazvati ni pokrajinskijem ni
državnijem; njih je najbolje zvati rasadnicima
hrvatstva i klerikalstva. Da današnje javne
škole sami hrvati o svome trošku izdržavaju,
morale bi biti bolje i toleraninije. Ali je za-
ludu gluhonji govoriti i slijepeu od rogjenja
vid povraćati; a čekati pak dok se stvari na
bolje okrenu, ni to ne smijemo, jer vrijeme
leti munjevnom brzinom, s toga treba da
tome zlu sami doskočimo. To ćemo pak naj-
bolje postići, ako osnujemo jedno društvo,

. ija

komu je svrha podizanje srpskijeh narodni-
jeh škola. Svaki narod, koji vodi računa 0
svojoj budućnosti, ima takovo drustvo, u koje
svak svoju paru prinosi. Ugledajmo se u
autonomnu stranku u pokrajini, eto je njezina
»Lega Nazionale“ u kratko vrijeme otvorila
tri škole: u Arbanasima kod Zadra, u Šibe-
niku i u Spljetu. Zar da Srbi na Primorju
ne mogu slično društvo osnovati i sredstvima
snabdjeti, da uzmože u stranama, koje su
najvećoj pogibli izložene, srpske škole po-
dizati? I ako smo siromašni, možemo i mo-
ramo. Možemo, jer i najsiromašniji Srbin
može da jednom na godinu nekoliko para
priloži za srpski narodni odgoj svoje djece;
moramo, jer nas na to srpska dužnost zove.

Vrijeme je da se pokažemo vrijedni po-
štovanja, pa će nas i protivnici više cijeniti.
Samo kukati i naricati osobina je maloduš-
nijeh. Radom i požrtvovanjem narodi osigu-
ravaju budućnost. Tom stazom treba da krenu
i Srbi na Primorju. Krunisaćemo pak svoj
rad, ako nas dvadeseti vijek zateče sa ,,Srp-
skom Školskom Maticom“ za Dalmaciju, Du-
brovnik i Boku Kotorsku.

Iznoseći ovaj predlog pred Srbe na
Primorju, čestitamo im novu godinu, u nadi
da će ovako važnom predmetu pokloniti oso-
bitu pažnju.

mo mi
Buri i Srbi

Pod gornjim naslovom donio je zagro-
bački ,Srbobran“ lijep članak, koji u glav-
nome glasi:

Za Huglesku je kucnuo čas. Do sad
je ona bila gospodar svijeta. Južvo-sfrikauski rat
početak je njezinog raspadanja. Seljački burski na-
rod spominjaće se u istoriji kao neposredni povod
raspadanju, i kao što je srpski narod bio povod,
da je moćna otomanska imperija počela propadati,
da je niko više na tom putu zadržati ne može, ta-
ko je i maleni burski narod moćnu Hoglesku doveo
na stazu, sa koje ona više ne će moći skrenuti.
Uzroci raspadanja moćnih d:žavnih organizama, na-
ravno, leže uvijek u njima samima. Rudi sebe sa-
mog raspalo se rimsko carstvo, a radi sebe samog
raspašće se, ako ne odmah poslije rata, ali sigurno
u skorom vremenn i englesko svjetsko gospodstvo,
koje danas stoji na četiri kontinenta, pa izgleda da
će glavni razlog toma procesu biti isti kao i kod
rimskog carstva, nestajanje moralne ravnoteže ....

Nije nužno da i dalje izvodimo konsekveucije
južno-afrikanskog rata. Htjeli smo samo da ukaže-
mo na veličanstvenu providnost, koja upravlja  svi-
jetom divnom harmonijom. Konuc devetnaestog  vi-
jeka biće važan u istoriji, ali će pružiti i jedan

dokaz više, da pravda, bila ona na strani ma ka

ko slaboga, mora pobijediti.

No kakav je to narod, ti Buri?

O njima smo sve do početka južno-afrikan-
skoga rata vrlo malo znali. Ni danas do duše ne
može čovjek da dogje do potpunih objektivnih  iz-
vještaja o njima, ali ipak ono, što se o njima zna,
može u nama samo pobuditi divljenje. Još više ne-
go li njihova vojnička vještina, njihova sigurnost u
gagjanju i njihova ratna sprema, zadivljuje nas ona
visoka moralna snaga, koju ima taj narod, koga
Englezi hoće da civilizuju. Za njih se kaže, da ra-
tuju pjevajući psalme, oni se sada hrane samo bi-
ljem, učitelji i činovnici odrekli su se polovice svo-
jih plaća, i staro i mlado, što je sposobno za oruž-
je, krenulo je u rat!

Bai su narod pobožan, pošten, junačan i
svjestan. Oni se sada već po treći put bore za svo-
ju slobodu i u ovom su ratu još junačniji nego li
i u pregjašnjima. Oni zadivljuju svijet. Nema ih ni
svega 300.000, a digli su se protiv tako ogromne
gile, kao što je Engleska. Pa ipak ovi moraju osta-
ti pobjednici. Prepušteni već od početka rata sami

sebi, uzdajući se u Boga i u svoju mišiću, oni su,
znajući da je na njihovoj strani pravda, ustali na
odbranu svoga doma, svoje kuće, djece,  rogjene
grude, protiv drskog napadača. U boju ih je oko
60.000. Dok i jedan od njih živi, ne će rat biti
gotov. Oui dakle moraju pobijediti!

No njihova moralna veličina, upravo idealna
ljubav i požrtvovanje za svoju domovinu i slobodu

navode nas, da se sjetimo baš danas, kad se Buri-

ma cijeli svijet divi, jednog momenta iz krvave, ali
slavne naše prošlosti, koji sija u našoj istoriji kao
alem-kamen, a kome ni u svjetskoj istoriji nema
mnogo ravnih.

Taj ponosni momenat, koji mora svakom Sr-
binu da ispunjava grudi nekim  nesavladljivim  ju-
naštvom, to je srpski ustanak pod Karagjorgjem i
docnije pod Milošem. Kad bismo u pojedinostima
uporegjivali tadašnji naš položaj sa današnjim bur-
skim, našli bismo toliko i toliko sličnosti. — No
to nije nužao. Dosta su i dvije tri riječi u opće.

Još se može kazati, da Buri danas imaju
bolji položaj nego li Srbi pod Karagjorgjem, jer
oni imaju dvije slobodne države, te su se mogli
Za rat spremati, kao što su se zaista izvrsno i spre-
mili. Ali Srbi pod Karagjorgjem bili su gotovo ro-
bovi, stenjali su pod turskim jarmom i muku mu-
čili od aga i duhija. Pa šta je bilo?

Veliki duh Urnoga Gjorgja nije mogao miro-
vati. 1 danas je turska vojska jaka, pa i 1877. god.
bilo je s njome pored sve ruske snage mnogo mu-
ke, ali u početku devetnaestoga stoljeća bila je ona
strašna sila, ogromna masa jakih, junačkil, vještih
i fanatizovanih ratvika, Pa ipak se je Karagjorgje
digao protiv tako snažnog neprijatelja bez spreme,
tako reći onako s vilama i motikama, sa nješto pu-
šaka kremenjača i ga dva-vwi tresnjeva topa. Zašto?
Za krst časni i slobodu zlatnu, za svoj dom, za slo-
bodu srpskog roda. Nikad ni časa nije se u Srbina
mogao sasvim ugušiti osjećaj slobode. Toliko i to-
liko ugušivan, on bi tinjao, da poslije tim jačim
plamenom bukne. Karagjorgje je bio duša narodnog
pokrete I onda je svijet stajao zapanjen pred div-
nom pojavom, kao i danas pred južuc afrikauskim
ratom; i ono su bili seljaci, samo što su ih tlačili
četiri sto godina, što su bili siroti i što su pred
sobom imali malo drukčiju vojsku, nego li je en-
gleske

O Crnoj Gori, da danas i ne govorimo, jer
čitavu njezinu prošlost ispunjava taj momenat iroj-
ske borbe za slobodu.

I šta je bilo? Uskrsnu slobodna Srbija. Čista
i svijetla misao slobođe cijelog Srpstva i narodnog
ujedinjenja, ideja moralna, pravedna, koja je živjela
u duši plemenitog, junačkog i poštenog naroda srp-
skog, sudarila se sa surovom silom, sa idejom o što
većoj vlasti i tiraniji. 1 srpski narod sa Karagjor-
gjem i Milošem na čelu pobijedio je!

Isto kao što ovaj rat možda ne će odmah do-
vesti do sjedinjenja i narodne slobode sviju Bura,
tako nije ni srpski ustanak to izvršio. Proces se
razvija polako, ali sigurno: možda će Buri morati
još liti krv protiv svojih ,civilizatora“. Srbima sva-
kako predstoje velike patuje, ali istorija s burskim
ratom govori malodušnima da ne klonu, jer, dok
god ih vodi sveta i uzvišena m'sao narodnog oslo-
bogjenja, dok god je na streni njihovoj pravda, ne
mogu biti pobijegjeni. 1 zato čuvajmo svoj prosti
ali plemeniti karakter, naučimo se pregorijevati i
ue gubiti svojih moralnijeh vrlina!

RL >

Pismo iz Carigrada
(svršetak)

Naći će se koji, te će mi reći, da je današ-
nja kultura evropska prešla granice morala i vjere.
Ja ću to takogjer potvrditi. Zaista je tako, ali ipak
će moj prigovaratelj dopustiti, da mu rečem, da
se-čovjek može gačavati od onoga što ne valja i
što se kosi sa moralom i religijom. Ja mislim, da
se nijedan pametan čovjek ne može zavesti, ako
uščita mitologiju Grka i Rimljana, ako se upozna
sa njihovijeh tisuću bogova, pa da mu to za srece
prione. Tako i mi možemo da se upoznamo za
onijem stvarima evropske kulture, koje su u kontra«
stu sa našom svetom vjerom. Za primjer ovoga ne-
ka nam budu misirski Arapi!

Rekosmo da se seljenje bosansko  hercego-
vačkih Muslomana kosi, sa pravcem i načinom seo-
be istorijskih naroda u svakom pogledu, i da je to
omalovažavanje svoje vjere pred drugim  vjeroispo-
vijestima, dajući joj izgled religije kulturi protivne.
Sada da propitamo jedan od uzroka seljenju, i da
li bi se moglo pomoći, da se isto što više zapriječi.

Selenju Muslomana u prvom je redu kriva
bosanska vlada, jer nema čovjeka kome nijesu u
Bosni i Hercegovini vlasti veću ili manju krivicu
učinile. Ali ima još jedan uzrok, i ako iL Ra 0
kome smo namjerni progovoriti.

Sri narodi od vajkada gledali su u svoje
sveštenstvo kao u savjetnike i vogje u životu. I
bosansko-hercegovački Muslomani u tome su jedna-
ki drugima. U Bosni i Hercegovini hodže (svešten-
stvo muslemansko) većinom su neuki ljudi, koji
izuzev nekolike dove (molitve) i pisanje zapis malo
drugo što znaju, a narod, takogjer neuk i prost,
gleda u njima neke evlije (svece), te, dakako, pazi
na svaki njihov pokret.

I kad se ovakome kojemu desi kakva nepravda
(što se svakome u Bosni dešava), ili bude ovaj koji
evlija od strane vlasti osugjen; on, da se izvuče
kazne, rastvara tada velike i duboke ćitabe (knjige),
iz kojijeh vadi zapovijedi božije, da se treba seliti
izmegju gjaurđ (a ne zna da nagje one svečeve
riječi: ,hubbul vatani minel iman == ljubav k domo-
vini s vjerom je skopčana), a narod, prost kakav
je, primi te riječi svoga ,evelije“ kao svete, i ,, hajde,
daj Švabo pasoše!“ Švaba, komu to i nije radi se-
be protivno (jer ostaje prazno mjesto za naselenje
Švaba i Magjari), koliko da bi pokazao Evropi
(valjda) da on to ne želi, dadne pasoš pojedincu, a
našem ,,evliji“ dovoljno je 300 groša ajluka (mje-
sečne plate), pa da zatvori ,,duboke ćitabe“, koji
nalažu hidžret. I tako se ovakove ,evlije“ poja-
vljuju svaki čas i na svakom kraju Bosne i Herce-
govine, a narodu to malo po malo prelazi u krv,
te i sam, čim mu je štogod nepravo učinjeno,
odmah traži pasoš, a bosanska vlada, kako rekoh,
opet oklijeva i daje pojedincu pasoš, jer tako može
najbolje zaslijepiti oči onijeh, koji se interesnju za
bosansko-hercegovačke stvari, a bez ikakva tro-
ška riješiti agrarno pitanje i naseliti za nekoliko
godina svoju pasminu na ognjištima staroga bosan-
skoga plemstva, bosanskijeh Srba Muhamedove vjere.

Srce mi se cijepa, kad na taku misao dogjem,
a tako moram da mislim, kad gledam u ovo selje-
nje Muslomana.

A za što je narod tako lakovjeran, te se da-
de povesti za kojekakvim sebičnjacima, koji se ne
groze da svoga brata u tugjinu pošalju? Za to što
je neuk. Svakog svijesnog Muslimana bosansko-
hercegovačkog mora da na suze natjera, kad opazi,
da u sarajevskoj i mostarskoj gimnaziji može neko-
liko gjaka pod fesom da vidi, dok na svim  bespo-
sličarskim mjestima i ne vidiš ništa drugo do fesa.

»Mi ne damo djecu u švapsku školu“, vele
stare bosanske age, ,,jer hoćemo da su pravi Turci.“
Istina je, da današnje škole (zemaljske) u Bosni i

Hercegovini nijesu dobre, jer ni učiteljski zbor, ni

školske knjige, ni naukovna osnova ne odgovaraju
potrebama zemlje. A što je najglavnije, te su škole
u rukama hrvatsko -klerikalne propagande, na koju
so pravi Muslomani punijem pravom žale. Ali sa
svijem tijem, ne treba svojoj djeci zatvarati školska

ovrata, već treba djecu ipak slati u školu, a u isto

vrijemo raditi, da škole unaprijed budu odgovaralo
potrebama zemlje. Onijem agama i ,hodžama bez
kurana““, koji ne znaju ni alifa (azbuku), vadim iz
kitaba one svete riječi našega pejtambera, Šuhamed
(al, gel. ve sel.), koje vele: ,,Utlubul ilme, ve lev
fi-g-gin!“ (Traži znanje, makar čak u Kini).
nadem unaprijed, da će se mnogo psovaka
i grdnja prosuti proti ovome mome pisanju od
strane naše t. zv. uleme i od fanatičnog agalara,
ali ja ću to mirne duše podnijeti kao pravi muslo-
man, koji ljubi svoj narod i svoju domovinu, a onu
svijesnu braću, koja žele napredak islamskog elemen-
ta u ovijem srpskijem pokrajinama, pozivam, da slož-
no, ne žaleći truda, radimo na svetoj toj stvari i
da Muslomanima Bosne što više ulijemo ljubav
prama svojoj domovini, da ne napuštaju svoj zavičaj
i ne sele se u tugjinu, nego da složno sa braćom
Srbima drugih vjeroispovijesti rade na boljitku i