U Dubrovniku

29. Marča 1896.

Gijsna listu
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsk 1, Bosnu i
Hercegovnu i na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine ina četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i ons

šalju se administraciji ,DUBROVNI-
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglas8 priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i sličneobjave plaća se 10 novš.
od retka (gitnijeh slova). Ako se vii
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prim
ju so.

Broj 18.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina V.

Medo Pucić i srpsko pitanje.
I.

Afrikanista nema samo u Italiji, njih
ima svuda, koji bez ikakve spreme i znanja
zahijevaju akciju a fondo, ne pitajući može
li se uspjeti, i ako se slučajno uspije, ima li
njima odatle koristi.

U vrst afrikanista možemo bez prigo-
vora uvrstit gotovo sve hrvacke velike i ma-
le političare, koji ne povodeći se za onom
mudrom izrekom est mođus in rebus već od
jednom traže i sjedinjenje Dalmacije s Hr-
vačkom i Slavonijom, i pripojenje Bosne i
Hercegovine istoj skupini, što bi sve zajedno
s Istrom i slovenskijem zemljama sačinjavalo
nezavisnu Hrvaeku. Ovo bi imala biti ta ja-
ka država na jugu, biva Hrvacka, jer po
mnijenju istijeh političara drugoj kakvoj ne-
ma ni spomena. U to ime takozvani umjere-
niji pozivlju i nas Srbe da pomognemo zi-
dati ovu zamamljivu prikazu Arvacke fate
morgane, a drugi t. j. pravaši čiji je cij isti s

- ovijem ne 6e za nas Srbe ni da čuju, jer oni

mogu jednog lijepog dana omrknuti ,u rasko-
madanoj majci Hrvackoj“, a sutra dan pokle
su se spavanjem okrijepili osvanuti ,,u velikoj
nezavisnoj i ujedinjenoj Hrvackoj“ (v. ,0C.
H.“ br. 12).

Talijanski Afrikanisti dajbudi zahtjevaju
da se velikom oružanom silom vodi u Ahbi-
Siniji rat a fondo, a hrvacki afrikanisti na
mehijem dušecima očekivaju da se jednog li-
jepog dana probude ,u velikoj Hrvackoj“.
Na sve ovo nama Srbima nije krivo, napo-
kon svakomu je dopušteno sanjati i tu bla-
žena zoru iščekivati; nije nam baš ni to kri-
vo, što nas neki čak i pozivlju da se u ime
»Slavenske“ (sio!) uzajamnosti s njima zaje-
dno borimo za onaj funtom; ali nam je kri-
vo i boli nas, što se Srbi u ime Međa Pu-
cića, Polita-Desančića i t. d. prizivlju u ta-
kovo kolo, i što će neupućeni i naivni hrva-
oki čitatelji povjerovati u ova hotimična  iz-
vrtanja istine.

Latismo se pera da jednom za uvijek
začepimo usta hrvackijem novinarima, ako su
i malo pošteni, te im jednom dokažemo da su
Medo Pucić i velika uokvirena ili neuokvirena
Hrvacka sasvijem dva diametralna pojma.

Mi se ne bavimo državnijem i pravnijem
pitanjima, čijem obiluju naša nesugjena bra-

ća, mi smo se ograničili na obranu naše
srpske narodne ekzistencije, mi se borimo za
nacionalno Srpstvo bez obzira na državna i
pravna pitanja, jer uvjereni da je u dana-
šnjem sijeku, koji je narodnosni princip po-
krenuo, takova borba prava i zakonita, što
je i Medo Pucić odmah u početku svoje ra-
sprave ,La Serbia e Vimpero d'oriente“ na-
glasio“.)

Medo Pucić bijaše veliki um, koji je
daleko sizao i duboko pronicao, jednakom
ljubavi ljubio sve Slavene, a osobito Srbe i
Hrvate, ali istodobno osvjedočeni Srbin, ne
samo u pjesmama već i u političkijem  sa-
stavcima. Do danas je najopširnije o njemu
pisao Dr. Fr. Marković*), ali koliko je ova
radnja iscrpna prikazujući Meda Pucića kao
pjesnika, toliko je nepotpuna crtajući ga kao
političara, odatle i mnoga kriva mišljenja o
Medu Puciću kao političaru.

Kad se ocjenjuje čiji politički rad treba
ga svega u cjelini uzeti, a ne prema svome
osvjedočenju samovoljno trgati pojedine izre-
ke; na ovaj se način može svakoga prikaza-
ti, kako se hoće i želi; tako je i Medo Pu-
cić praksom hrvackijeh novinara postao oru-
gjem protiv nas Srba.

Nama su poznati Pucićevi članci u ,,Po-
zoru“ od g. 1860. broj 3, 13, 683, 72; od
g. 1861. broj 16, 96: i njegova rasprava u
»Nuova Antologia“ januara 1867, kojoj je na-
slov ,La Serbia e Vimpero d'oriente“. Ovu
zadnju radnju možemo smatrati njegovom po-
litičkom ispovijedi.

Pokušaćemo sada u kratko prikazati po-
litičke nazore Meda Pucića, i naglašujemo
kao njegove; ovo ističemo da nas svak razu-
mije i kogod Zrivo ne shvati.

Već smo naglasili da je Medo Pucić,
potomak prastare plemičke obitelji, bio  pri-
staša narodnog principa, te u ujedinjenoj Ita-
liji gledao pobjedu istoga nad sofizmima isto-
vičkog prava. Njega isti princip vodi i u ri-
9) La meravigliosa risoluzione della causa italiana che, fatta
pili eol senno che colla mano, & oggi il maggior trionfo
del principio della nazionalita sopra i gofismi del
diritto storico, de'eonfini naturali, dell'equilibrio  politieo,
i quali affitieavano la mente degli uomini di stato; essendo
divenuta d'un tratto il miglior sostegno di quel principio, ha
dato un forte impulso alla liberta del resto d' Europa, ed ha
gia ceduto il campo ad aleuno dei problemi che finora le di-
sputavano il primato, fra cui prineipalissimo & quello che mo-
dernamente si dice questione orientale (v. La Serbia e
Timpero d'oriente g. 1867. st. 3).

2) v. Rad jugosl. akad. br. 67.

ješenju istočnog pitanja (t.j. balkanskog),
koje će ge najbolje osvjetliti ako se upotrebi
ono načelo koje je već u Italiji pobjedilo, čijem
bi se tada pokazalo na istoku srpsko pitanje*),
koje obuhvata i jugoslavensko“).

Kad je u Dalmaciji nastala narodna
borba“) i Medo Pucić iskazao je svoje nazo-
re u ,Pozoru“ od g. 1860. i 1861. ie tra-
žaše sjedinjenje Dubrovnika i Dalmacije sa
Hrvackom (i Slavonijom), u kojoj (t. j. Hr-
vackoj), kaže, živu ,hrvacko-srpska“ braća.
On je tražio sjedinjenje na temelju narodno-
ga prava, pa nije zazirao ni od historičkoga,
kad je jedno s drugijem usko skopčano. Ovo
nam hrvacki novinari, koji za cijelo nijesu
onijeh članaka u ,Pozoru“ i rasprave ,La
Serbia e Vimpero d'oriente“ nikada ni vi-
djeli ni pročitali, uvijek predbacuju i s Me-
dom nas prekaraju, dok, da on nije ništa na-
pisao do onijeh članaka u ,Pozoru“, još ne bi
smjeli odatle toliki kapito za se praviti, jer on
ni sebe ni Dubrovčane ne priznaje Hrvatima,
već uvijek naglašuje ,mi i Hrvati“, za Hr-
vacku kaže, da u njoj živu ,hrvacko-srpska“
braća; a hrvastvo Bosne, jednog dijela Dal-
macije i cijele Slavonije još 1860. g. poriče,
kad kaže da su srpske pjesme svojina
one česti Slavena, koji su stanovnici Slavo-
nije, Srbije, Crnegore, Bosne, Hercegovine i
jednoga dijela Dalmacije"). U raspravi od g.
1867. ,La Serbia e Yimpero d'oriente“ kaže
da je sasvijem druga svrha Jugoslavena Hr-
vacke i Slavonije od one Srb4, jer oni (t. j.
Hrvati) oslanjajući se na istorijsko pravo ne
će da se prisajedine drugijem skupinama, već
bi htjeli da se druge pridruže njihovu kra-
ljevstvu, pa nadodaje: ,Slaveni Hrvacke i
Slavonije, ako je narječje dostatno za oznaku

5) Cotal questione (t. j. istočno) ohe gi presenta come uno
spaurachio allo sguardo de' politici e s' innaspra di tanti nomi
e di tanti quesiti speciali, come a dire, il cretese, il greeo...
... il serbo, il croato...... diverra assai piu semplice se a
sohiarirla si fara uso di quel principio ehe ormai ha trionfato
in Italia, vo'dire del principio nazionale. Si vedrebbe allo-
ra giganteggiare in Oriente come suprema e radi-
Gale una questione che finora ha forse fatto meno
strepito, ed š la questione serba (v. isto djelo str. 3).

*) la causa serba implica ben maggiori conseguenze,....
abbraceia e si confonde colla causa Jugoslava che essa
capitaneggia, ed il suo trionfo porterebbe seeo quello del
prineipio di nazionalita in Oriente, .... (v. isto djelo str. 3, 4).

5) V. Uvodni članak ,Dr. Miho Klaić“ u 2. broju ,Dubrov-
nika“ 0. g.

5) V. Canti popolari Illirici, Zara. 1860. — Dr. Fr. Marko-
vić, hrvat, nazivlje ovaj nazor Pucićev ,pogubnijem“ (naravski
za hrvastvo — Primj. Ured.) v. Knez Medo Pucić napisao Dr.
Fr, Marković st. 50.

jednoga naroda, pripadaju grani srpskoj u
Slavoniji i vojničkoj krajini, i grani slove-
načkoj u gragjanskoj Hrvaekoj; ali i ovi po-
sljednji, otkad su odredili svoje poglede za
budućnost, usvojivši srpski jezik za jezik služ-
beni, srpsku knjiševnost za književnost svoju,
zemlje srpske za zemlje svoje, nazivajući ih
Samo imenom  hrvackijem, takova zamjena
imena ne mijenja ništa na bitnosti stvari i
pitanje hrvackog kraljevstva uvijek je stvar
srpska“. Malo niže kaže da je Dalmacija je-
dina zemlja u kojoj Hrvati živu ne pomije-
šani i to u kotarima Zadra, Šibenika i Splje-
ta i na otocima jadranskoga mora“).

Nadodajmo još k ovome da je brat Me-
dov, Niko (Veliki) Pucić g. 1860. zahtjevao
za kotar dubrovački i kotorski odijeljenu
skupštinu, i da se za isti razlog na adresi
od g. 1861. za sjedinjenje ne nalazi ni jedan
potpis kakva Dubrovčanina“), onda evo na
što se svodi rad Pucića za sjedinjenje s Hr-
vackom i Slavonijom.

ee
O potrebi za nas i dalje gojiti
talijansku kulturu i jezik.)

Vaš uvodni članak u 3. Broju, pod naslovom :
»Talijanski jezik i talijanska kultura“, — podpisan
početnim slovima A. F. veoma mi se dopao, i
odobravam ga u opće, kao što odobravam i napose
namjeru autonomaškoga Društva, koju je pred oči-
ma imao, izdavanjem svog ovogodišnjega koledara.
— Zaista budi dužna čast i poštovanje talijanskomu
jeziku i kulturi, sa kojom se je ova pokrajina od
davnina na veliku svoju sreću i korist upoznala a
bez ikakve gotovo svoje štete.

To je žalibože jedna nepobitna istina, da osim
Rimljana, nijedna druga uprava toli domaća, koli
tugjinska, (osim sedmogodišnje francuske) nije go-
tovo ništa učinila za ovu pokrajinu !

Druga je nepobitna istina, da se je na ovim
istočnim krajevima jadrauskoga mora, a zapadnim
balkanskoga poluotoka, slavenska narodnost  na-
selila i raširila na štetu romanske, a da iza toga
istoričkoga fakta, talijanska narodnost nije niti ci-
glo jedno slavensko selo, na našu štetu progutala,
premda su  Mlečići kroz toliko vjekova s nama
upravljali i ne spominjući anžovinsku dinastiju i
papinski premoćni upliv toli u duševnim koli u

(nastaviće 36)

7) v. La Serbia e Vimpero doriente str. 26.

5) y. u br. 12. ,Dubrovnika“ 0. g. članak ,Geneza hrvat-
ske misli u Dubrovniku“.

*) Uvwšćujemo ovaj članak od jednog našeg prijatelja iz
Spljeta kao odziv našijem člancima o talijanskom jeziku i kultu-
ri — Ured.

Podlistak.
Nikša Gradi o Gundulićevome Osmanu“

Priopćio i popratio Dr. Lujo knez Vojnović.
(svršetak)

Sve ove nerazumljivosti, sva protuslovja i sve
nemogućnosti ne daju ge kao što se meni čini
ostraniti, nego samo ako se pretpostavi da je Gun-
dulić pisao pet poslijednjih pjevanja prije neg je
Sastavio trinaest prvijeh. Evo na koji način. Vla-
stela Dubrovačka za vrijeme slavne republike, sma-
trala su kao ozbiljne stvari samo državne posle a
kad i kad i trgovačke, a pisanje u opće te osobito
poeziju, držali su da im je prosto plemeniti odmor i
gospodska zabava. Tijem nije bila za njih Jliteratu-
ra kakva vrsta osobitog zanata. Nijesu se odviše
ni mučili za osobnu svoju slavu e bi se navadno
stezali na čitanje svojih pjesničkih umotvor4 usko-
me krugu izabranijeh prijatelja te bi se potpuno
zadovoljavali njihovijem  slobodnijem opaskam, pa
više ili manje uvjetnijem odobravanjem. Taj je obi-
čaj bio dijelom koristan a dijelom od neke štete
po nas, 6 tako vjerojatno osta nam sačuvana 'mo-
ožda manjina njihovih rukopisi. S toga takogjer
naši stari pisci premda kad i kad stižu do vr-
hunca savršenstva u slogu, prem često se razvla-

če bez pot.ebe u južnome nehajstvu, te se u opće
često kod njih želi jedra i silna kratkoća u izvede-
nju, «a osobito stroga i pravilna razmjernost u na-
crtu čitavog djela.

Sred sličnog obima i naš Gjivo Gundulić po-
što se ranio glas Osmanove smrti, duboko dirnut
tim onda svjetskim dogagjajem, biti će vjerojatno
sastavio samo ono pet pjevanja što počimlju sa
XVIL-tim a svršuju ga XX-tim, i gdje se opišuje
kako istočnom saru mladu, smrt vitezi ne-
smiljenu daše u svome Carigradu. Nije trud-
no da su mu prijatelji pohvalili taj lijepi pokušaj,
to mu kazali kako da se u rečenom dogagjaju na-
lazio zamet opširnijem eposu po načinu Tassa i
Ariosta, i da bi vrijedilo razviti oni plodni zamet,
pa da su ga ponukali da se primi tog zanimivog
poduzeća. Budi da je tako slijedio tugje savjete,
budi da je sam došao do slične odluke, po svoj
prilici, poslije nekog vremena, on napiše prva tri-
naest pjevanja sadašnjeg izdanja, gdje navodi op-
širnijem dostojanstvom velike junačke pjesme, sve
luda uzroke i tužne zgode Osmanove smrti,
s nedvojbenom namjerom da će na svrhu u koliko
bude potreba preinačiti poslijednih pet pjevanja. U
toliko, pošto sastavi XIII-to pjevanje, i njega smrt
zateče, pa tako djelo mu osta ne dovršeno, XIV-to

i XV-to pjevanje ne bijaše nigda napisano pa ne
mogaše ni bit izgubljeno, a namjeravana preinaka
osta takogjer neučinjena.

U XVI-tomu pjevanju, buna se ragja sasvijem
naravno megju vojnicima s glasovi za koje pjesnik
ne zna kako su se prosuli po Carigradu, pa svr-
šava smaknućem velikodušnog cara Osmana i naj-
boljijeh Turskijeh vitezovi a uzdignućem ludoga i
slabog cara Mustafe i najnevaljalijeh  dostojanstve-
nika, sve na štetu Turaka; a to no stoji ni malo
u skladu sa cijelijem pjevanjem XIII-tim no kome
je pjesnik ukszao da dobro zna kako je buni bio
uzrok vrhunaravno utjecanje paklenijeh duhovA usli-
jed naredbe njihovog satarisanog kralja, po čijoj
namjeri buna je imala ispasti na štetu Poljaka i
Krstjand. Da je pjesnik dovoljno poživio iza dovrše-
nog XIlI-tog pjevanja, bio bi preinačio posljednja
pjevanja, te u njima razmjerno opisao kako je Bo-
žija volja izvrgla pokušaje zlijeh duhova na samu
korist Poljaka, i bio bi lasno našao način da ona
pjevanja stavi u sklad sa prvijeh XIII, te sa glav-
nijem historičkim dogagjajima koje mu ne bijaše
slobodno mijenjati.

U posljednjim pjevanjima Car se Osman pri
krajnjoj pogibelji pokažuje ustrašen, neodlučan: bje-
ži s jedne kuće svojih prijatelja u drugu, samo da

ge gačuva; šalje svoje vjerne da zaludu izgube je-
dan iza drugoga svoje glave, pa mu nikad ne do-
hodi ni iz daleka na um kako bi muški pokušao
da se obrani ili da slavno pogine. Taj karakter ne
odvaja se možda mnogo od historičkog, kog se vje-
rojatno više i držao pjesnik kad je mislio opisati
prosto Osmanovu smrt; ali ni malo se ne slaže sa
epskom veličinom u kojoj se isti karakter objavlja
u prvijem pjevanjima, gdje je pjesnik težio da  sa-
stavi redoviti epos.

Veliki Vezir Dilaver u XVII-tom i XVIII-tom
pjevanju pokažuje se bolji junak i ljubavnik od
Osmana, ali ipak ne dostiže visinu karaktera što
mu je data u pjevanju II-om gdje on svjetuje pra-
vom državnom rmudrinom svoga gospodara da pri-
je nego što će putovati u Aziju, dade udaviti dun-
da Mustafu, Mustofinu majku, svu svoju braću i
Mustafina zeta Dauta. :

Mješte da taj savjet mudri zanago i kad se
nije radilo o najbližoj pogibelji opetuje u XVII-tom
pjevanju, ili ti bolje pokaša namah izvršiti iza već
započete bune vojničke; Dilaver savjetuje Cara da
ništa ne popušti nabunjenicima i da ih strogo pe-
depše, što stranom nije vrijedilo ništa a stranom
nije bilo izvedivo, pa zatim bježi preobučen na der-
višku da traži pomoći u Natoliji. Nasuprot on je