U Dubrovniku 9. Avgusta 1896. i , aL Gijena list — Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnu Goru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine ina četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,DUBROVNI ; KA“. ž Dopisi se šalju uredništvu, Rukopisi se no vraćaju. Za oglas, priposlano, izjave javne zahvale, računska izvje- šta i sučne objave plaća se 10 novč. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štarpaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne prima- ju se. Broj 32. “Izlazi svake Nedjelje. Godina V. VLADIKA RADE MEDO PUCIĆ godine 1849. Gosp. Dr. Lazar Tomanović, učeni ure- dnik ,,Glasa Crnogorca“, bavi se oko pisanja jedne istorije Petra Il. Gospodara Crne Gore, koji je srpskome svijetu više poznat kao Vla- dika Rade, besmrtni pjesnik ,,Gorskoga Vi- jenca“. Dr. Tomanović rad je na osnovi ar- kivalnijeh isprava pokazati Vladiku kao vla- daoca i dokazati da je taj veliki pjesnik bio i ugledan državnik i vladar ali da nepogoda vremeni, jevropski indiferentizam, mrtvilo našega naroda osujetiše sve prostrane osno- ve, ubiše sva daleka nadanja onoga velikoga duha. Te Vladika Rade stade da gine nera- zumjen od vlastitoga svoga plemena, poče še- tati svoju neizlječivu melankoliju pod _ itali- janskijem nebom, dok se, na svrhu, ne sa- vije nijem, u sjenu Cetinjskoga manastira, ponijevši u grob ojagjeno nadanje i strah za budućnost srpskoga naroda. Prebirući Vladičina pisma u Dvorskom Arkivu na Cetinju, Dr. Tomanović nagje i ovo pismo Vladike upravljeno na našega Me- da Pucića. Mi se po dobroti učenoga pisca sretnim smatramo da ga možemo pečatati i njim ukrasiti naš list. Ovo zlamenito pismo ne treba komentara. Glas iz mrtvijeh dosta visoko ječi, dosta jasno govori današnjemu srpskome pokoljenju i obnavlja rane koje se još iscijelile nijesu. Ovaj pak pozdrav Cetinja Dubrovniku, žive slobode brda mrtvoj slo- bodi na moru, svjedoči ujedno za drevnost srpske misli u Dubrovniku. Evo pisma: Oetinje, na Gjurgjevdan 1849. Počitajemi grafe Počiću! Hvala Ti na bratskoj uspomeni, na kra- snom daru kojim si me obdario; ta, ovo nijesu Talijanke!) no kitne i gizdave Srpki- nje koje će svakom rodoljubu dušu ograšiti“). !) Tako se zove ciklus Medovijeh pjesama mogju kojima se nahode soneti i divna pjesma ,Dantu Alighieru“. 2) U Crnoj Gori mjesto = obradovati. Što je Tvoj umotvor, on blista u svetom hramu naših muza čistim vjeroispovjedanjem narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika knji- ževnosti naše, a Ti si dika njegova. Ej, ku- kavni Srbi, svačija ih sablja siječe, i istri- jebiti ih ne mogu; nikakvi ih tiranski lanci ne mogoše održati da robuju, a glupi ih misijoneri sa svojima lažama okužiše i utrije- še: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu; otugjiše brata od brata, krva- vu sablju megju Srbima izvadiše i odtiskoše rijeke bratske krvi, te provreše. Bog znade hoće li se Srbi kada od ove strašne rane izliječiti. Dragi grafe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije uragjeno; ja sam se u početku nešto nadao, nego danas: vidim da je za sad jugoslaven- stvo idealna riječ koja samo praznijem gla- som lijepo zveči. Što je Banovina (Trojedna kraljevina) i Vojvodstvo, to su mrtve istorij- ske riječi — drugo ništa. Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. S toga oni sebe i predaju slijepo u bezuslov- no ropstvo tugjinu; ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju — nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična sloboda. Po naredbi mojoj do koji dan dostavi- će se imena ovdašnjih prenumeranata na ,Dubrovnik — cvijet narodne književnosti“. Zbogom, gospodine Počiću, bratski ti pozdrav sa svim narodoljupcima. P. P. Njegoš. ii —— . M. e ve e Stenjevački zločini. U velikoj dvorani kraljevsko sudbenog stola u Zagrebu već mjesec i po dana vode se rasprave protivu velike čete hrvackijeh razbojnika, koji su najokrutnija zločinstva za mnogo godina počinili u najbližoj okolici same hrvacke prijestonice. Tijem zločinima bavilo se i strano novinarstvo. I svijet se čudio kako su ti okorjeli zločinci mogli tako neka- žnjeno za toliko silnijeh godina ubijati, krasti i onakove zločine počiniti, da ti pamet od čuda sta- ne, kad samo čitaš kratka sudbena izvješća, što ih neke novine donose. Zaista ovaj znameniti proces, crnu sjenku baca u opće na odnošaje u =" ackoj. A-xad bi mi htjeli suditi, po put ,,Crvem = 'Tvut- ske“ i Jedinstva“, koji u ostalom o ovom p.vcesu mudro šute, i mi bi mogli uskliknuti: ,U Hrvackoj propada moral, narod je izgubio izgled božji, poži- vinčio se, a stenjevački zločini najbolja su fotogra- fija u kojoj se Hrvati mogu ogledati“. Ali nama vrana nije mozak popila. Po pojedinijem groznijem slučajevima što se u jednom narodu pojavljuju, ne može se prosugjivati sav narod. No ,,Crvena Hr- vatska“ i Jedinstvo“ tako ne misle. Najmanji zlo- čin ili nepošteno djelo, ako ga počini koji Srbin, ili je sumnja samo da ga je počinio, eto ti ga u tijem revolver-listovima iznesena i nabojadisana hr- vackijem bojama a protumačena mudrom soli iz Supilova i Antonijeva vagana. Ko se još ne sjeća onijeh skorašnjijeh prelekcija ,,Crv. Hrvatske“ o propasti srpskog naroda u kraljevini Ugarskoj. A kad tamo, po najnovijoj statistici, hvala Bogu, srp- ski se narod u Ugarskoj množi i džinovskijem ko- rakom napreduje, na sve to veću žalost naše vajne susjede i njenog spljetskog praporca. Ovoliko samo htjedosmo mimogred du opazi- mo, a sad ćemo u kratko našijem čitaocima izni- jeti o tim stenjevačkim zločincima ili uprav zvje- rovima u ljudskoj koži. Zagrebačko državno odvjetništvo, optužilo je za razna najokrutnija zločinstva počinjena kroz vi- še godina u okolini Zagreba, 36 optuženika, i za 22 tražilo je, da se osude na vješala. Rasprava je trajala od 15. Juna do 81. Jula, kad je i osuda proglašena. Ušljed te presude 17 zločinaca osugje- no.je na vješala, 11 osoba na tamnicu počamši od 3 mjeseca pa do 20 godina, a 8 osoba je riješeno. Megju osugjenijem na vješala nalaze se i dvije Hrvatice. Ti zločinci harali su diligjence, ubijali kočijaše i krali poštu, zatim ubijali jedan drugoga takom ravnodušnošću da se čovjek zgraža. Osim toga činjeli gu i druga razbojnička djela koja se opisati ne dadu. A na raspravi ti zvjerovi pokazi- vali gu toliku hladnokrvnost i okorjelost srca svoga, da su slušaoci s gnušanjem iz sudnice bježali. Sa- mom odvjetniku Dr. Derenčinu, prijetila je opa- snost, da ga jedan od tijeh zločinaca u istoj sud- benoj dvorani nije sa gušu uhvatio i pred sudi- jama zadavio. Pri kraju ovog našeg kratkog člančića, pre- poručićemo našoj susjedi i splječkom joj drugu da nabave slike znamenitijeh stenjevačkijeh junaka : Mija Vukanića, Mija Sokačića, Mija Bregovića i Vid Petrek-Polovšćaka, pa nek ih lijepo uokvire i i na uredničkom stolu drže i u njih glede, kad pišu o raznijem nedjelima u srpskom narodu, a neka u zlato okuju sliku Jele Hrnčević-Doljan! i Dore Krapec i u njih fiksiraju, kad pišu o srpskom moralu. Odjeci engleskijeh novina o Srbiji. Hrvacka štampa otkada je sebi utuvila u gla- vu misao o ;,Velikoj Hrvatskoj“, cijeneći da ostva- renju te velike(!) zamisli (!) samo smeta Srbija i srpski narod u opće, od godina ta nedostojna štam- pa širi megju hrvatima najgadnije i najlažnije gla- gove o Srbiji i srpskome narodu u opće. Povodom beogradskog slavlja dva engleska novinara: jedan Karlo Norman, engleski oficir, koji je 30 godina u vojsci služio, čiji je jedan brat podkralj indijski, a drugi mu brat gjeneral u engleskoj vojsci ; drugi Herbert Vivijan, čiji su izvještaji 0 beogradskijem svečanostima u 3075 listova bili preštampani — dogjoše u Beograd da englesko javno mnijenje o Srbiji u opće izvijeste, za to se zadržaše tamo dugo. U 30. br. našega lista preštampasmo dva članka tijeh novinara, a danas ćemo još dva: jedan o srpskoj vojsci, a drugi o Beogradu. Koliko se nije do sada o srpskoj vojsci i Beogradu u hrvackoj-be- čkoj-magjarskoj-čivutskoj štampi pogrda čitalo? Mi- lo nam je da engleski novinari, čije simpatije nije- su velike za Srbiju, tjeraju u laž njemačko-ma- gjarsko- čivutsko-hrvatsku štampu, pa da se i naši čitatelji o tome uvjere, evo im članaka: G. K. NORMAN o srpskoj vojsci Javna svjedodžba jednog engleskog vojenog autori- teta u londonskoj ,The Pall Mall Gazette“. Opisivati jednu vojsku u toku njenoga preu- strojstva, niti je. prijatan ni blagodaran zadatak. Ali, po što je srpska vojska pretrpjela, tu nedavno, od jednog engleskog. novinara, Koji se u Beogradu svega 24 časa bavio, mnogo više štete no što je prije deset godina pretrjela od samog bugarskog oružja, to sam ja smatrao za dužnost da se iz bli- že upoznam sa vojenom snagom ove malene kralje- vine. U toj cijelji ia sam evo pohodio i neke udaljene garnizone u unutrašnjosti zemlje; a ovo što ću reći, vjerujte, časna je ocjena jednog starog vojnika, ako hoćete jednog trideseto-godišnjeg vojnika. Dakle; ja znam da se jedan veliki vojni auto- ritet austrijski izrazio: da je današnja vojska Srp- ska nesposobna za borbu (,nicht feldtichtig“). Ali, ja i to znam da je neka vojska za posljednjih sto godina mnogo puta i smatrala sebe za sposobnu, i kao takva i u borbe ulazila; pa ipak istorija zna samo jedan monotoni niz njenih poraza......... dok je maleni narod srpski za isto vrijeme stekao sebi slobodu na sablji, i izdržao junačku borbu pro- tivu najboljih vojnika na svijetu, protivu otoman- skih Taraka (,Fought a gallant Fight against the finest goldiers in the world-the Ottoman Turks)... .... Kao što rekoh, ja sam obašao i daleke garnizonske tačke Srbije, jer sam s osnovom pret- postavljao, da ću u Beogradu naći odabrane trupe. Moj se, dakle, sud odnosi na vojnu ojelinu, a ne Podlistak. DUBROVAČKA KNJIŽETNOST piše KANONIK IVAN STOJANOVIC + lj: 4 SLOVINSTVO. Najvkusnija je pootička forma: — epigram. Sadržaj mu može biti: satira, ljubavna pjesma, pje- sma pobožna, epitalamija, mnekrologija, i moralna izreka. Epigram je uz to još i najklasičnija forma pjesništva. Izvora je čisto grčkoga. — Reklo bi se po svoj prilici, da ge Latini do Katula i Marciala nijesu bavili oko te forme, jer je baš najtrudnija. Meleagr iz Gadare Svrijske g. 60 pr. Hr. skupi za- jedno epigrame šesdesetorice pjesnika grčkijeh u posebnu knjigu, koju nazva »Antologijom“. Taj je skup vremenom sve više i više rastao. God. 1813. nagjena je u biblioteci Heiđelberg-a najobilatija zbirka grčkijeh opigrama, koju je sastavio kalugjer grčki Maxim Planuda. Oko prijevoda »Antologije“ bavili su se i dubrovački književnici latinski: Higja i Betondić ih mnogo prevedoše u jezik slovinski. Rekli smo, da je epigram najklasičniji opis opoetički: on je kao stožer ili vrhunac poezije kao i oda pindarska (tako nazvana po pjesniku Pinda- ru); s tom samo razlikom, da je sadržaj prvog po- sve uzak, a u ove druge sasvijem raširen. Pindar je pjesnik grčki, o kome piše Horao: »Pindarum quisquis studet aemulari, Jule, eeratis ope Doedalea Nititur ponnig se m eee Fervet, immensusque ruit profundo Pindarus ore“. .... i Epigram. suživa smisao i wjeri riječi, koje bi mi- gao baš tačno izrazile: a to je klasicizam u pogle- du ljepote. ,Ova se riječ ima metnui, a ne druga“, »ova izreka, a ne druga“: svaki epigramatik tako u sebi razloži. Za to svakako ima biti epigram kla- gičan glede forme; ako baš i nije kadgod glede sa- držaja. Oda pindarska opet nasuprot epigrama raši- riva misao poglavitu sa svakojakijem mislima, koje i u daleko imaju neki odnošaj sa poglavitijem sadr- žajem; ako i ne baš stricte logički. I to su oni uz- leti (voli poetici): to je Pegaz, konj krilati, na ko- me jašu Muze — po mitologiji. Horac n. p. žali (Oda III., Lib. 1) da mu Virgilije putuje put Ate- ni, i sluti brođu, koji ga nosi dobre vjetrove; pa ge u jedan čas zaleti i pjeva smionstvo onijeh, koji su prvi počeli more broditi, te opet pripjeva sva smionstva i izume ljuske, pa kaono ti klasik, siže do vrhunaravnosti u koju vjeruje, biva, da su vrhu čovjeka bića neka, kojijem treba da se i on pokori i pokloni. Ujedno napominje, da mi s našijem na- pretkom, S našijem pronalasćima dopremo dotle, da u neko doba preziremo vjerozakon i bogove; a tad Bog udri da pedevše, i čovjek se sjeti da su mu vremena najviše nesretna kad je najviše izobražen; jer izobražen do kraja cijeni da mu je sve dopu- šteno. »Coelum ipsum pstimus stultitla, neque Per nostrum patimur scelus Tracunda Jovem ponere fulmina!“ Ovo je eda pindarska per ezcellentiam. — 1za kako smo dokazali, da je epigram sve bolji što je u manje riječi; a oda piudarska nasuprot, da je sve to više ukusnija što bolje raširiva misao po- glavitu; priložimo, da su se Dubrovčani mnogo bavili oko epigrama i mnogi ih prevagjali. Kunić, Zamanja, Gagliuffi, — koji je epigrame latinske na izust govvrio, a nije ih piso, — jesu poglaviti u starini. Epigramatici gnostici su oni, koji opišuju moralne izreke. Tijeh je u prvo doba bile izvbilja. Demetrići, Nalješkovići, Bone, Babulinovi — Jržići i ostali, spadaju megju gnostike i ako nema, for- mu ,epigramatičku“.') Od tijeh, — osvem kanonika ") Basna je upored sa prvom izobraženosti ljuekom počela na istoku. I Hristos u Evangeliju izvede mnogo pričica, od kojijeh su neke bile već poznate u narodu, jer se nahode i u Talmudu, a neke izusti nove, i tad bi priložio gvojijem učeni- Gjura Ferića, — megju Dubrovčanima nijednoga ne poznamo. Ovaj bi Ferić na svaku narodnu pos- lovicu slovinsku opću megju pukom, priložio po ka- kru basnu latinsku: ili u distisima ili u faleucima, Najglasovitiji je u svemu književstvu evropejskomu svud i za vazda u opisu basana La Fontaine. Niko ne može dostić ubavost i prostotu onijeh francu- skijeh opisa. Ko pozna dobro jezik francuski ima ati. U tome su poslu poglaviti u njemačkoj, a Piguotti u ita- k1 nosti. Uo basana u našem narodu jveće so bavio Dositije Obradović. Oko epita- fija i epitalamija inalo su se bavili odlični spi- gatelji dubrovački?). To je najveća zabava sada- šnjijeh vremena. Gdje koja elegija, gdje koji epigram izašao. bi od spisatelja našijeh, kako go oko štu zah« KL zg OLI cima: ,intelexistis haee omnia?“ (Mat. g, 18), ili bi oni gami rekli: ,edissere nobis parabolam hano!“ (Luka g. 8); a kad bi ih protumačio, nadostavio bi, da svaki učitelj ima bit sličan domaćinu, koji se služi i starijem i novijem po- sudama, biva da upotrijebi basne već poznate, ili izumi novi- jeh, kad ima štogod da dokaže. (,Ideo omni soriba doetus si- milis est patrifamiliae, gu: profert de thesauro suo nova ot vetera“). Zakoni prirode imaju gličnost neku sa moralnijem za- konima duše; i na tome se osniva basna. a 2) Valja znati, da su do našijeh vremena bili veoma rijetii g i epitafi, i govori nad mrtvacima. A danas?!... To najbolje opisuje pjesnik Giusti ovijem riječima: DL,