U Dubrovniku 9. Avgusta 1896.

i , aL
Gijena list —
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine ina četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROVNI ;
KA“. ž

Dopisi se šalju uredništvu,
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglas, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje-
šta i sučne objave plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štarpaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 32.

“Izlazi svake Nedjelje.

Godina V.

VLADIKA RADE
MEDO PUCIĆ

godine 1849.

Gosp. Dr. Lazar Tomanović, učeni ure-
dnik ,,Glasa Crnogorca“, bavi se oko pisanja
jedne istorije Petra Il. Gospodara Crne Gore,
koji je srpskome svijetu više poznat kao Vla-
dika Rade, besmrtni pjesnik ,,Gorskoga  Vi-
jenca“. Dr. Tomanović rad je na osnovi ar-
kivalnijeh isprava pokazati Vladiku kao vla-
daoca i dokazati da je taj veliki pjesnik bio
i ugledan državnik i vladar ali da nepogoda
vremeni, jevropski  indiferentizam,  mrtvilo
našega naroda osujetiše sve prostrane osno-
ve, ubiše sva daleka nadanja onoga velikoga
duha. Te Vladika Rade stade da gine nera-
zumjen od vlastitoga svoga plemena, poče še-
tati svoju neizlječivu melankoliju pod _ itali-
janskijem nebom, dok se, na svrhu, ne sa-
vije nijem, u sjenu Cetinjskoga manastira,
ponijevši u grob ojagjeno nadanje i strah za
budućnost srpskoga naroda.

Prebirući Vladičina pisma u Dvorskom
Arkivu na Cetinju, Dr. Tomanović nagje i
ovo pismo Vladike upravljeno na našega Me-
da Pucića. Mi se po dobroti učenoga pisca
sretnim smatramo da ga možemo pečatati i
njim ukrasiti naš list. Ovo zlamenito pismo
ne treba komentara. Glas iz mrtvijeh dosta
visoko ječi, dosta jasno govori današnjemu
srpskome pokoljenju i obnavlja rane koje se
još iscijelile nijesu. Ovaj pak pozdrav Cetinja
Dubrovniku, žive slobode brda mrtvoj  slo-
bodi na moru, svjedoči ujedno za drevnost
srpske misli u Dubrovniku.

Evo pisma:

Oetinje, na Gjurgjevdan 1849.

Počitajemi grafe Počiću!

Hvala Ti na bratskoj uspomeni, na kra-
snom daru kojim si me obdario; ta, ovo
nijesu Talijanke!) no kitne i gizdave Srpki-
nje koje će svakom rodoljubu dušu ograšiti“).

!) Tako se zove ciklus Medovijeh pjesama mogju kojima se
nahode soneti i divna pjesma ,Dantu Alighieru“.
2) U Crnoj Gori mjesto = obradovati.

Što je Tvoj umotvor, on blista u svetom

hramu naših muza čistim vjeroispovjedanjem
narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika knji-
ževnosti naše, a Ti si dika njegova. Ej, ku-
kavni Srbi, svačija ih sablja siječe, i istri-
jebiti ih ne mogu; nikakvi ih tiranski lanci
ne mogoše održati da robuju, a glupi ih
misijoneri sa svojima lažama okužiše i utrije-
še: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na
svoju stranu; otugjiše brata od brata, krva-
vu sablju megju Srbima izvadiše i odtiskoše
rijeke bratske krvi, te provreše. Bog znade hoće
li se Srbi kada od ove strašne rane izliječiti.

Dragi grafe, danas su nastala vremena
od poslovanja za one kojima ništa svoje nije
uragjeno; ja sam se u početku nešto nadao,
nego danas: vidim da je za sad jugoslaven-
stvo idealna riječ koja samo praznijem  gla-
som lijepo zveči. Što je Banovina (Trojedna
kraljevina) i Vojvodstvo, to su mrtve istorij-
ske riječi — drugo ništa. Jugoslaveni sile
svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide.
S toga oni sebe i predaju slijepo u bezuslov-
no ropstvo tugjinu; ovo je vječna muka za
one koji su njihovi i za one duše koje ovo
osjećaju — nego sve jedno biva kad naša
braća ne umiju razumjeti što je dična sloboda.

Po naredbi mojoj do koji dan dostavi-
će se imena ovdašnjih prenumeranata na
,Dubrovnik — cvijet narodne književnosti“.

Zbogom, gospodine Počiću, bratski ti
pozdrav sa svim narodoljupcima.

P. P. Njegoš.
ii ——
. M. e ve e

Stenjevački zločini.

U velikoj dvorani kraljevsko sudbenog stola u
Zagrebu već mjesec i po dana vode se rasprave
protivu velike čete hrvackijeh razbojnika, koji su
najokrutnija zločinstva za mnogo godina počinili u
najbližoj okolici same hrvacke prijestonice. Tijem
zločinima bavilo se i strano novinarstvo. I svijet se
čudio kako su ti okorjeli zločinci mogli tako neka-
žnjeno za toliko silnijeh godina ubijati, krasti i

onakove zločine počiniti, da ti pamet od čuda sta-
ne, kad samo čitaš kratka sudbena izvješća, što ih

neke novine donose. Zaista ovaj znameniti proces,
crnu sjenku baca u opće na odnošaje u =" ackoj.
A-xad bi mi htjeli suditi, po put ,,Crvem = 'Tvut-
ske“ i Jedinstva“, koji u ostalom o ovom p.vcesu
mudro šute, i mi bi mogli uskliknuti: ,U Hrvackoj
propada moral, narod je izgubio izgled božji, poži-
vinčio se, a stenjevački zločini najbolja su fotogra-
fija u kojoj se Hrvati mogu ogledati“. Ali nama
vrana nije mozak popila. Po pojedinijem groznijem
slučajevima što se u jednom narodu pojavljuju, ne
može se prosugjivati sav narod. No ,,Crvena Hr-
vatska“ i Jedinstvo“ tako ne misle. Najmanji zlo-
čin ili nepošteno djelo, ako ga počini koji Srbin,
ili je sumnja samo da ga je počinio, eto ti ga u
tijem revolver-listovima iznesena i nabojadisana hr-
vackijem bojama a protumačena mudrom soli iz
Supilova i Antonijeva vagana. Ko se još ne sjeća
onijeh skorašnjijeh prelekcija ,,Crv. Hrvatske“ o
propasti srpskog naroda u kraljevini Ugarskoj. A
kad tamo, po najnovijoj statistici, hvala Bogu, srp-
ski se narod u Ugarskoj množi i džinovskijem ko-
rakom napreduje, na sve to veću žalost naše vajne
susjede i njenog spljetskog praporca.

Ovoliko samo htjedosmo mimogred du opazi-
mo, a sad ćemo u kratko našijem čitaocima  izni-
jeti o tim stenjevačkim zločincima ili uprav zvje-
rovima u ljudskoj koži.

Zagrebačko državno odvjetništvo, optužilo je
za razna najokrutnija zločinstva počinjena kroz vi-
še godina u okolini Zagreba, 36 optuženika, i za
22 tražilo je, da se osude na vješala. Rasprava
je trajala od 15. Juna do 81. Jula, kad je i osuda
proglašena. Ušljed te presude 17 zločinaca osugje-
no.je na vješala, 11 osoba na tamnicu počamši od
3 mjeseca pa do 20 godina, a 8 osoba je riješeno.
Megju osugjenijem na vješala nalaze se i dvije
Hrvatice. Ti zločinci harali su diligjence, ubijali
kočijaše i krali poštu, zatim ubijali jedan drugoga
takom ravnodušnošću da se čovjek zgraža. Osim
toga činjeli gu i druga razbojnička djela koja se
opisati ne dadu. A na raspravi ti zvjerovi pokazi-
vali gu toliku hladnokrvnost i okorjelost srca svoga,
da su slušaoci s gnušanjem iz sudnice bježali. Sa-
mom odvjetniku Dr. Derenčinu, prijetila je opa-
snost, da ga jedan od tijeh zločinaca u istoj sud-
benoj dvorani nije sa gušu uhvatio i pred sudi-
jama zadavio.

Pri kraju ovog našeg kratkog člančića, pre-
poručićemo našoj susjedi i splječkom joj drugu da
nabave slike znamenitijeh stenjevačkijeh junaka :
Mija Vukanića, Mija Sokačića, Mija Bregovića i
Vid Petrek-Polovšćaka, pa nek ih lijepo uokvire i
i na uredničkom stolu drže i u njih glede, kad
pišu o raznijem nedjelima u srpskom narodu, a
neka u zlato okuju sliku Jele Hrnčević-Doljan! i
Dore Krapec i u njih fiksiraju, kad pišu o srpskom
moralu.

Odjeci engleskijeh novina o Srbiji.

Hrvacka štampa otkada je sebi utuvila u gla-
vu misao o ;,Velikoj Hrvatskoj“, cijeneći da ostva-
renju te velike(!) zamisli (!) samo smeta Srbija i
srpski narod u opće, od godina ta nedostojna štam-
pa širi megju hrvatima najgadnije i najlažnije gla-
gove o Srbiji i srpskome narodu u opće. Povodom
beogradskog slavlja dva engleska novinara: jedan
Karlo Norman, engleski oficir, koji je 30 godina u
vojsci služio, čiji je jedan brat podkralj indijski,
a drugi mu brat gjeneral u engleskoj vojsci ; drugi
Herbert Vivijan, čiji su izvještaji 0 beogradskijem
svečanostima u 3075 listova bili preštampani —
dogjoše u Beograd da englesko javno mnijenje o
Srbiji u opće izvijeste, za to se zadržaše tamo dugo.
U 30. br. našega lista preštampasmo dva članka
tijeh novinara, a danas ćemo još dva: jedan o
srpskoj vojsci, a drugi o Beogradu. Koliko se nije
do sada o srpskoj vojsci i Beogradu u hrvackoj-be-
čkoj-magjarskoj-čivutskoj štampi pogrda čitalo? Mi-
lo nam je da engleski novinari, čije simpatije nije-
su velike za Srbiju, tjeraju u laž njemačko-ma-
gjarsko- čivutsko-hrvatsku štampu, pa da se i naši
čitatelji o tome uvjere, evo im članaka:

G. K. NORMAN
o srpskoj vojsci

Javna svjedodžba jednog engleskog vojenog autori-
teta u londonskoj ,The Pall Mall Gazette“.

Opisivati jednu vojsku u toku njenoga preu-
strojstva, niti je. prijatan ni blagodaran zadatak.
Ali, po što je srpska vojska pretrpjela, tu nedavno,
od jednog engleskog. novinara, Koji se u Beogradu
svega 24 časa bavio, mnogo više štete no što je
prije deset godina pretrjela od samog bugarskog
oružja, to sam ja smatrao za dužnost da se iz bli-
že upoznam sa vojenom snagom ove malene kralje-
vine. U toj cijelji ia sam evo pohodio i neke
udaljene garnizone u unutrašnjosti zemlje; a ovo
što ću reći, vjerujte, časna je ocjena jednog starog
vojnika, ako hoćete jednog trideseto-godišnjeg vojnika.

Dakle; ja znam da se jedan veliki vojni auto-
ritet austrijski izrazio: da je današnja vojska  Srp-
ska nesposobna za borbu (,nicht feldtichtig“). Ali,
ja i to znam da je neka vojska za posljednjih sto
godina mnogo puta i smatrala sebe za sposobnu,
i kao takva i u borbe ulazila; pa ipak istorija zna
samo jedan monotoni niz njenih poraza.........
dok je maleni narod srpski za isto vrijeme stekao
sebi slobodu na sablji, i izdržao junačku borbu pro-
tivu najboljih vojnika na svijetu, protivu otoman-
skih Taraka (,Fought a gallant Fight against the
finest goldiers in the world-the Ottoman Turks)...

.... Kao što rekoh, ja sam obašao i daleke
garnizonske tačke Srbije, jer sam s osnovom pret-
postavljao, da ću u Beogradu naći odabrane trupe.
Moj se, dakle, sud odnosi na vojnu ojelinu, a ne

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽETNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIC
+ lj: 4
SLOVINSTVO.

Najvkusnija je pootička forma: —  epigram.
Sadržaj mu može biti: satira, ljubavna pjesma, pje-
sma pobožna, epitalamija, mnekrologija, i moralna
izreka. Epigram je uz to još i najklasičnija forma
pjesništva. Izvora je čisto grčkoga. — Reklo bi se
po svoj prilici, da ge Latini do Katula i Marciala
nijesu bavili oko te forme, jer je baš najtrudnija.
Meleagr iz Gadare Svrijske g. 60 pr. Hr. skupi za-
jedno epigrame šesdesetorice pjesnika grčkijeh u
posebnu knjigu, koju nazva »Antologijom“. Taj je
skup vremenom sve više i više rastao. God. 1813.
nagjena je u biblioteci Heiđelberg-a najobilatija
zbirka grčkijeh opigrama, koju je sastavio kalugjer
grčki Maxim Planuda. Oko prijevoda »Antologije“
bavili su se i dubrovački književnici latinski: Higja
i Betondić ih mnogo prevedoše u jezik slovinski.

Rekli smo, da je epigram  najklasičniji opis
opoetički: on je kao stožer ili vrhunac poezije kao
i oda pindarska (tako nazvana po pjesniku Pinda-

ru); s tom samo razlikom, da je sadržaj prvog po-
sve uzak, a u ove druge sasvijem raširen. Pindar
je pjesnik grčki, o kome piše Horao:

»Pindarum quisquis studet aemulari,

Jule, eeratis ope Doedalea

Nititur ponnig se m eee

Fervet, immensusque ruit profundo

Pindarus ore“. ....

i

Epigram. suživa smisao i wjeri riječi, koje bi mi-
gao baš tačno izrazile: a to je klasicizam u pogle-
du ljepote. ,Ova se riječ ima metnui, a ne druga“,
»ova izreka, a ne druga“: svaki epigramatik tako
u sebi razloži. Za to svakako ima biti epigram kla-
gičan glede forme; ako baš i nije kadgod glede sa-
držaja. Oda pindarska opet nasuprot epigrama raši-
riva misao poglavitu sa svakojakijem mislima, koje i
u daleko imaju neki odnošaj sa poglavitijem  sadr-
žajem; ako i ne baš stricte logički. I to su oni uz-
leti (voli poetici): to je Pegaz, konj krilati, na ko-
me jašu Muze — po mitologiji. Horac n. p. žali
(Oda III., Lib. 1) da mu Virgilije putuje put Ate-
ni, i sluti brođu, koji ga nosi dobre vjetrove; pa
ge u jedan čas zaleti i pjeva smionstvo onijeh, koji
su prvi počeli more broditi, te opet pripjeva sva
smionstva i izume ljuske, pa kaono ti klasik, siže
do vrhunaravnosti u koju vjeruje, biva, da su vrhu
čovjeka bića neka, kojijem treba da se i on pokori

i pokloni. Ujedno napominje, da mi s našijem na-
pretkom, S našijem pronalasćima dopremo dotle, da
u neko doba preziremo vjerozakon i bogove; a tad
Bog udri da pedevše, i čovjek se sjeti da su mu
vremena najviše nesretna kad je najviše izobražen;
jer izobražen do kraja cijeni da mu je sve dopu-
šteno.

»Coelum ipsum pstimus stultitla, neque

Per nostrum patimur scelus

Tracunda Jovem ponere fulmina!“

Ovo je eda pindarska per ezcellentiam. — 1za
kako smo dokazali, da je epigram sve bolji što je
u manje riječi; a oda piudarska nasuprot, da je
sve to više ukusnija što bolje raširiva misao po-
glavitu; priložimo, da su se Dubrovčani mnogo
bavili oko epigrama i mnogi ih prevagjali. Kunić,
Zamanja, Gagliuffi, — koji je epigrame latinske na
izust govvrio, a nije ih piso, — jesu poglaviti u
starini. Epigramatici gnostici su oni, koji opišuju
moralne izreke. Tijeh je u prvo doba bile izvbilja.
Demetrići, Nalješkovići, Bone, Babulinovi — Jržići
i ostali, spadaju megju gnostike i ako nema,  for-
mu ,epigramatičku“.') Od tijeh, — osvem kanonika

") Basna je upored sa prvom  izobraženosti ljuekom počela
na istoku. I Hristos u Evangeliju izvede mnogo pričica, od
kojijeh su neke bile već poznate u narodu, jer se nahode i u
Talmudu, a neke izusti nove, i tad bi priložio gvojijem učeni-

Gjura Ferića, — megju Dubrovčanima nijednoga
ne poznamo. Ovaj bi Ferić na svaku narodnu pos-
lovicu slovinsku opću megju pukom, priložio po ka-
kru basnu latinsku: ili u distisima ili u faleucima,
Najglasovitiji je u svemu književstvu  evropejskomu
svud i za vazda u opisu basana La Fontaine. Niko
ne može dostić ubavost i prostotu onijeh francu-
skijeh opisa. Ko pozna dobro jezik francuski ima
ati. U tome su poslu poglaviti

u njemačkoj, a Piguotti u ita-
k1 nosti. Uo basana u našem narodu
jveće so bavio Dositije Obradović. Oko epita-
fija i epitalamija inalo su se bavili odlični spi-
gatelji dubrovački?). To je najveća zabava sada-
šnjijeh vremena. Gdje koja elegija, gdje koji
epigram izašao. bi od spisatelja našijeh, kako

go oko štu zah«

KL zg OLI

cima: ,intelexistis haee omnia?“ (Mat. g, 18), ili bi oni

gami rekli: ,edissere nobis parabolam hano!“ (Luka
g. 8); a kad bi ih protumačio, nadostavio bi, da svaki učitelj
ima bit sličan domaćinu, koji se služi i starijem i novijem po-
sudama, biva da upotrijebi basne već poznate, ili izumi novi-
jeh, kad ima štogod da dokaže. (,Ideo omni soriba doetus si-
milis est patrifamiliae, gu: profert de thesauro suo nova ot
vetera“). Zakoni prirode imaju gličnost neku sa moralnijem za-
konima duše; i na tome se osniva basna. a
2) Valja znati, da su do našijeh vremena bili veoma rijetii g
i epitafi, i govori nad mrtvacima. A danas?!... To najbolje
opisuje pjesnik Giusti ovijem riječima: DL,