“stala za starijom, koja je srpsku knjigu daleko bolje njegovala. U Dubrovniku 16. Avgusta 1896. Gijena listi Za Dubrovnik na godinu fior, 4, Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnu Goru na go- dinu fior. 5. Za sve ostala zemlje na godinu anaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. VIA Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,DUBROVN KA“. đ Dopisi se šalju uredni“ > Rukopisi ge no vrać Za oglase, priposl javne zahvale, rači šća i slične objave plaća s. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. ' Nefrankirana pisma ne prima- ju se. t Broj 33. Izlazi svake Nedjelje. Godina V. SCOLASTICA E; »Srpsko-hrvacki“. ž Legibus pardre. Starija školska vlast u našoj pokrajini odre- gjuje da se srpski jezik koliko u srednjijem zavodi- | ma toliko u gragjanskijem i pučkijem učionicama nazivlje u riječi i u pismu ,srpsko-hrvacki“. Ovaj naziv nije ni naukom ni dnevnom porabom opravdan, jer prava i ozbiljna nauka naš sadašnji književni jezik zove srpskijem, a Srbi i Hrvati, koji se njim služe, prvi ga zovu srpskijem a drugi ,hrvackijem“ ; potonji* t. j. pravi Hrvati u koliko ga nazivlju »hrvaekijem“ prema svomu narodnom imena ne ističući tijem oprjeku ili negaciju srpskoga ime- na — ne treba im zamjerati, kao što n. pr. ni Slovencima ne bi se smjelo sutra prigovoriti. kad bi usvojivši srpski za svoj književni jezik nazivali ga slovenačkijem opet prema svomu narodnomu imenu. Više su puta prilike i odnošaji jedne zemlje takovi, osobito kad istina ne može još. da dospije do pobjede, da je u neku ruku potrebno i protivu nauke i porabe u školama udariti nekijem izvanre- dnijem putem. Eto takav je slučaj s nazivom na- šega jezika u školama Dubrovnika, Boke i Dalma- cije. Pravijem svojijem imenom t. j. srpskijem naš ge jezik ne smije nazivati, a. zašto, to se vrlo dobro : zna, i ako je Gaj odabravši srpski za književni jezik Hrvata izričito kazao u onome znamenitome proglasu da ga je od Srba uzeo. Istorički je utvrgjeno da u našoj pokrajini živu Srbi i Hrvati, u kojem pak razmjeru neka odgovori Biderman-ova ,Etnografija Dalmacije“, te starija školska vlast polazeći prividno s ovog stanovišta naredila je da se naš književni jezik u svijem školama koje država ili pokrajina izdržavaju zove ,srpsko-hrvacki“, e da se tijem ne bi tobože povrijedila ničija osjetljivost. Mi Srbi znajući vrlo dobro da živemo u nekom iznimnom položaju što se tiče našijeh narodnijeh prava, silom prilika zadovoljavamo se i mrvicama koje sa bogatoga vladinog stola padaju, te kao u mno- gome tako smo se i ovijem nazivom pomirili na- dajući se da će starija školska vlast strogo paziti da ge ona njezina naredba strogo vrši, i da se onaj kombinirani naziv ne će više krnjiti i protivu nas upotrebljavati. Kao što se razmaženo dijete više puta buni i protivu svojijeh roditelja i na štetu svoje braće ili ti sestara sve za sebe zahtjeva, tako i Hrvati u svome previlegiranom položaju toliko se zatrčaše da njihovi učitelji i profesori javno u školi gaze na- redbu starije školske vlasti ne samo isključivijem nazivanjem našega srpskoga jezika imenom ,hrva- ekijem“, nego jošte s katedre poučavaju povjerenu im djecu da nema Srbi. Djeca kao djeca kao spu- žva napoje se krivom naukom svojijeh učitelja, pa stupivši u javni život postaju fanatici i u prvom redu mrze sve što je srpsko. Učenici vrlo dobro znaju da se naš jezik u školama riječju i pismom ima nazivati ,srpsko-hr- vacki“, i da je to naredba starije školske vlasti, | nu povodeći se za svojijem učiteljima upotrebljavaju isključivo ime ,hrvacki“, a na zadaćnicama, koje nose natpis ,Zadaće Srpsko-hrvatske“ brišu perom riječ srpsko. Ovaj nered traje od godini, upravitelji i nadzornici sve to znaju, a što više svojijem ušima i očima sve slušaju i gledaju, pa se i na višem mjestu sve zua; uzalud se podižu tužbe u novinama i u saboru; kršitelji naredaba nagragjuju se una- pregjivanjem, a savjesni se učitelji zapostavljaju. Ovi nazovi učitelji, upravitelji i nadzornici da samo znaju pravi smisao riječi: pedagogija i didak- tika, drukčije bi postupali, jer ovako uče učenike da od malenijeh nogu krše i gaze naredbe starijeh vlasti. Ono sveto načelo: parćre legibus t. j. poko- ravati se zakonima, koje se toliko u školama uči i tumači, na taj način postaje iluzornim, kad se ni učitelji ni učenici ne drže u granicama propisanijeh naredaba. Ova abnormalnost ili ti pljuvanje istini u obraz imala bi jednom prestati. Starije školske vla- stine mogu se ispričavati da sve ovo ne znaju, šta više one sve znaju, pa kad dopuštaju da se tako radi, trebalo bi i preko sopstvene volje doći do zaključka da im je milo i da odobravaju, ali mi ne idemo tako daleko, već ragje ove žalosne pojave pripisujemo nekom nemaru i hrvačkom šovinizmu, jer vrlo dobro znamo da nema države na svijetu koja želi da jedan cijeli narod dospije do uvjerenja da mu se o glavi radi. Mi Srbi ne tražimo mnogo, zahtjevamo da se u školama strogo vrši naredba o nazivu našega jezika, jer ovo pitanje zasijeca u narodnu ekzistenciju. Eto je sultan ovijeh dana potpisao “radu, kojom se pri- znaje srpska narodnost u Maćedoniji, a cijenimo da u Austro-Ugarskoj monarhiji možemo tražiti nešto više. Istina da smo mi Srbi u Austro-Ugarskoj monarhiji priznati kao narod, ali golo prisnanje ništa ne znači, ako djela protivno govore. —>— Gizi Unicuique suum. piše N.... Crnogorac. »Pust je svijet bez junaka! U rgjama braće nije! Uz sokola leti svraka, A uz lafa mačka ije!... N. 1. Balk. Car. Svakijem danom, sve više rastu i mno- že se, napadaji — čivutsko-magjarsko-švap- sko-hrvatskijeh novina, — na Srbiju € Crnu Goru. Ti bezobrazni napadaji, ne ograničavaju se, na obranu sopstvenijeh zamišljenijeh gra- bljivijeh interesa; oni diraju u naše svetinje, oni grde srpske Vladare: Aleksandra 1. kra- lja Srbije # Nikolu 1. viteškog Vladaoca ju- načke Crne Gore. Takvi neprekidni napadaji, dogrdiše nam — prezir i ćutanje dostojni su našijeh zva- ničnijeh i polu-zvaničnijeh listova — oni ta- ko moraju — to im je pravilo. ... ali da- lje ćutanje, nije dostojno nas; mi moramo da ustanemo u obranu naše — podlo napa- dnute otadžbine; dužni smo da koju rekne- mo i mi — da onoj braći — koja su da- leko od nas, razjasnimo: sramnu, nepoštenu i gadnu borbu, koju poglavito danas vode naši neprijatelji: Magjari i braća-nebraća Hrvati. Da se upitamo — ili bolje da njih pi- tamo — šta im je krivo?2?!!! Ali oni nam neće odgovoriti pravo. Oni bi nam kazali, da oni žele da se mi mirno razvijamo — da Balkanci napreduju; dali bi nam i savjeta — jer oni nam žele svako dobro, (Bog im dao što oni nama žele) oni žele prijateljske odnošaje s nama it. d.... Eh! pa kad znamo da oni nam neće iskreno da odgovore, nek nam barem doz- vole — da im mi kažemo, šta im je sada t&iko krivo. Čivutsko-magjarsko-švapsko-hrvatskijem listovima krivo je: Što mladi Kralj Aleksan- dar znao se osloboditi tutorstva nepozvani- jeh; što je svoju zemlju oslobodio od vara- lica; što je iskreno, pošteno i otvoreno tražio i našao, jedini prirodni naslon — Rusiju! Srbija, istina, nije velika — ali je pri- rodno bogata. Ona je već prošla onu krizu, koju svi novo-oslobogjeni narodi prolaze — i koja je duže trajala, zbog krivice rasko- šnog njenog prvašnjeg kralja — ali: ,De mortuis mil nisi bene“. Srbija se preporodila; partijske strasti već su utišane, površina njenog uzburkanog mora gladi se, bogati izvori zemaljski, pod očinskom i pametnom upravom, energičnog mladog Kralja, izliječiti će njene financijske slabosti i oslobodiće je napokon eksploatisa- nja čivutsko-magjarskijeh trxovačkijeh pre- duzeća. S toga poglavito, kukaju čivuto-magjari. | Nije šala — ekonomsko oslobogjene Kralje- vine Srbije, za njih znači: Gubitak od preko 80 miliona dinara godišnjeg izvoza. Dalje: krivo im je — što je Viteški Vladala junačke Crne Gore na ovogodišnjem, po nas — Svijetlom i srećnom Vidovdanu — pružio bratsku svoju desnicu svome bratu Aleksandru 1. : Krivo im je: — Sto u radosnom zanosu zakliktaše srpski sokolovi — što Avala odje- knu — što prenese munjevnom brzinom, to kliktanje, preko srpskijeh zemalja pak ga predade bratu svome: Oholome i ponositome Lovčenu ! Srbi Crnogorci veselo taj aber prihvati- še. Zabrujaše na Cetinju zvona — u istom času -— na veselom Vidovdanu.... Zagr- miše topovi sa cetinjske Tabije ....... Pe i ostala braća, čuše taj složni bratski klik; podigoše svoje klonute glave, zahvalno uzdigoše nebu oči svoje i uskliknuše: ,Sr- bin sad živi — sad je junak!“ Zakukaše tada naši neprijatelji, jer mi kad se veselimo, oni kukaju! Šta? Zar? Oh!!! Srpski vladari zakleše na megjusobnu odbranu. ,Ko napadne na tebe brate, napada na me!“ »Savez dakle?!!! Ne to nije mogućno — to je apsurdum, to je utopija jedna! Zar. da Srbi prave savez???!1!!« Rekoše da ne vjeruju — da je to ne- mogućno — ali opet-lukavi Fester Lloyd do- nese članke duge kao crnogorska struka, da bi dokazao svojijem prijateljima nemogućnost takvog saveza. Jeste! Toj čivutskoj gospodi izgleda (Ba- bi se snilo što bi joj bilo milo) nemogućan najprirodniji savez — savez izmegju dva brata jedne te iste majke — Srbije — koji, — istina zbog ličnijeh privatnijeh okolnosti dvorova njihovijeh — bjehu malko ohladnje- la jedan prema drugome — ali u grudima čijijem, jedno te isto srce kucaše, a kroz či- je žile jedna te ista, krv tecijaše... a ne izgledaše im nemogućan — absurdum jedan — trojni savez? ?1!! Ne, za njih ne bijaše nemogućan ne- prirodni savez, neprirodno politično srodstvo sa Njemačkom, koja je Austriju, u mnogijem L Podlistak. Poslanstvo i smrt Nikole Bone (1678)? Jedna glava iz djela: ,Dubrovnik i Osmansko Carstvo“ D-ra Luja kneza Vojnovića. Veliko Vijeće Republike bješe drugoga dekem- bra 1677. pristupilo izboru Malovijećnika za godi- nu 1678. Svilene kuglice, muklo šuškajući u tišini dvorane, neobičnom brzinom označe imena sedmo- rice članova eksekutivne vlasti. Bjehu to senatori: Andrija Basegli, Gjono Sorkočević (Sorgo), Marojica Gučetić (Gozze), Serafin Bunić (Bona), Šiško Gun- dulić (Gondola), Mato Bona i Martolica Zamanja. Starješina_ je Malovijećnika bio Andrija Basegli, *) Dozvolom našega sugragjanina, srpskoga književnika Dr Luja kneza Vojnovića, počinj preštampavanjem ove veoma znamenite i svijetle strane iz dubrovačke povjesti. Ova naučna i poučna radnja ugledala je svijeta u beogradskom »Delu“, listu 2 nauku književnost i društveni život, u ovogodišnjijem sve- skama za mjesece April i Maj. Žuo nam je konstatovati žalo- snu pojavu da u Dubrovniku, Boki i Dalmaciji ovaj svoje vrste jedini list na Balkanu ne nalazi onoga odziva, što ga u svakom pogledu zaslužuje, čim se — eijenimo — ne možemo dičiti već sramiti, a istodobno ovijem nemarom do- kazujemo da je današnja srpska generacija kod nas mnogo zao- Ovijem nemarom najbolje idemo na ruku onijem kojima je srp- ska knjiga trun u oku. — Primjedba Uredništva, / prokušani državnik koji proživje cio XVII. vijek (1599.—1690.) onom elastičnošću duha i umjereno- šću života kojom mnoga vlastela imahu, regbi, konstitutivnoga dijela u naravi one zemlje i onoga vazduha. Bješe mu sedamdeset i devet godina kada gjede prvi do kneza. U tome Vijeću koje je one godine imalo nositi najvišu sumu državne radnje, što je Republika kadra biri ispresti na onijem bi- jenijem hridima, najznačajniji su likovi dva Bo- ne (Bunić) od dvije grane iste porodice: Serafin (1614.—1721.) i Mato (1637.—1705.). Serafin bio je stariji brat Nikoličin. Sin otmenoga prijatelja muzi Dživa Bone, učenik glasovitoga jezuvite Iva- na Tolomeja. Serafin pokaza neobične državničke sposobnosti poput slavnoga mu brata. Godine Ve- like Yrešnje bi jedan od najvrsnijih upravitelja dr- žave. Nakon ponovljenja Dubrovnika, njegovo fino klasičko vaspitanje, vanredna revnost za orkvu, umjerenost i zrelost njegovijeh savjeta podigoše ga do tolikoga ugleda u državi, da nije bilo više je- dnoga Senata bez njegove riječi. Sjede dvadeset i devet puta na kneževski prijesto. Na osvitku XVIII. vijeka jednako je on prva ličnost u republici, naj- stariji senator!). ') V. izvještaj jezuvite Mattei-a dubrovačkome arhiepiskopu Konventatiju god. 1714. Zibaldone Mattei, br. 267/416 Bibl. Male Braće. U oči njegove smrti god. 1721., Veliko Vi- jeće izabra ga još jednom za kneza. 3. februara te iste godine na sam dan sv. Vlaha Dubrovnik pri- tisnu zima, dažd i u ovoj zemlji rijetko vigjeni snijeg. Puk, koji zbijen stajaše izmegju Gospe, Dvo- ra i Place, ugleda svoga kneza starca, nošena u pozlaćenoj nosiljei pred Malijem i Velikijem Vije- ćem u svečanoj litiji, sa moćima svetaca, sakuplje- nijeh u bogoljubnome Dubrovniku sa svijeh kraje- va istoka. To bješe prvi put u povijesti, da su gla- vara države nosili na dan sv. Vlaha?). Malo mje- geca nakon toga Serafin Bona umre. Njegov drug Mato Bona bio je više diplomat nego državnik. Za rana mu bjehu povjerili važna poslanstva u tugjini. Odlikovao se kao poklisar u Beču i bi mio ćesaru Leopoldu. Prijatelj glasovito- ga španskoga ministra u Beču, Borgomanera, oko- risti se njegovom naklonošću da izvojšti republici mnogijeh znatnijeh koristi. Slušahu ga pomnjivo u Senatu kao vještaka u zamršenoj diplomaciji evrop- skijeh dvorova onoga vremena. Mato Bona bio je u Vijeću glava stranke koja naginjaše tješnjijim snošajima sa Austrijom protiv mlade grupe, koja već tada svjetovaše radikalno zbliženje Franceskoj. *) Vidi Cerimoniale della Republica, knjiga 1. Drž. Arkiv. Ovaj dogagjaj je zabilježen kako znameniti presedan u povije- sti dubrovačkoga ceremonijala. U svoje vrijeme rječito obrani u Senatu tu politi- kuš). Nu Malo Vijeće i Senat izgube ga do skora. Sutra dan nakom smrti Nikolice Bone, kada repu- blika u strahu očekivaše pošljednju propast, izberu ga za poklisara u Carigrad, ali se on odreče po- glanstva. Toga radi bi lišen za deset godina svijeh državnijeh služaba i bi prognan u Ston za dva go- dišta“). Imalo bi se držati, da ga je ovo nedosta- janje samozataje uklonilo za navijek od javnoga ži- vota. Ne malo! Njegov upliv bio je tako veliki u Dubrovniku i toliko je povjerenja imala država u njegov um, da ga je i nakon toga neslavnoga dje- la republika pitala za savjet u važnijem zgodama. Appendini5) pripovijeda o njemu sljedeću anegdotu. Jednom raspravljahu u Senatu o vrlo važnome pred- metu. U dvojbi Vijeće se riješi da pita za savjet Mata Bonu, koji u ono doba godine ljetnjikovaše u Gružu. Državnome tajniku Bona ispriča rodom, u najsitnijim potankostima, sve govore i sva mnjenja različitijeh senatora kako da je sam u Senatu bio, pa tajniku predađe u ruke svoje pisano mpjenje. Senat ga usvoji jednoglasno i glasova zaključak, koji je doslovce bio Bonin predlog. 5) Izvještaj ćesarskoga residenta Sal ića, u Dubrovnik 3. maja 1693. Ljubić. op. cit. str. 135. 4) Oons. Rog. 17. avgusta 1678. D. Arkiv, o 5) Notizie istoriehe-eritiche su Ragusa II. 128. On ujedno jamči za istinitost ovoga dogagjaja.