U Dubrovniku 23. Avgusta 1896. Gijena listi Za Dubrovnik na godinu fior, 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4,50. Za Srbiju i Crnu Goru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na odinu anaka 15 u zlatu. Gj Na po godine ina četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. | \ Pretplata i oglasi KA“. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se no vraćaju. . Za oglase, priposlano, iz javne zahvale, računska šća i slične objave plaća se 10 uv,.. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampsju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne prima- ju se. Broj 34. Izlazi svake Nedjelje. Godina V. Post nubila Phoebus. Italijo, slava ti Božja ugodnice, Veseli se, uživaj Nove si srećice, Ali der, posestrimo, Svrni meni lice Daj mi ruku, bdga ti, Stisnimo desnice. Medo Pucić. (Iz pjesme , Italiji“ pri svetkovini Dante-ove slave 1865.) Regbi da ona huda sreća, koja češće prati srpski narod na putu razvitka njegove pravedne stvari, uzmiče da napravi mjesta blagomu i dobromu geniju koji se počinje po novo smješiti patničkomu našemu narodu na Balkanu. Bez muke se sablja ne sakova', poslije tuče vedrije je nebo, tako biva i u životu narod&: veseli dani izmijenjuju se ža- losnijem i obratno, a pobjegjuje napokon onaj koji svoje pravo ne napušta, i neprestano se za nj bori, jer nema te ni božanske ni čovje- ske sile, koja će okrenuti rijeku da poteče k svome izvoru. Jošte gotovo posljednji zvuci sa beo- gradskog slavlja ne minuše, a eto već pri- dolaze novi radosni glasovi iz one zemlje odakle svaki veći pokret srpske povijesti do- lažaše, iz koljevke Nemanjića, stare Zete, da- našnje junačke i širom cijeloga svijeta pro- slavljene Crne Gore. Ta radosna vijest s ve- likom napetošću očekivana glasi: Vjeridba kraljevića talijanskog Viktor Emanuela sa dražesnom knjaginjicom Jelenom, kćeri knjaz- pjesnika Nikole I. Nenaučni ni precijenjivati ni potcijenji- vati dogogjaje iz svijeta, ipak koliko sasta- nak srpskijeh vladalaca u Beogradu, toliko ova vjeridba imaju ne malog značaja i po srpski narod na Balkanu i po megjunarodne odnošaje, a svaki pak od ovijeh dogagjaja u različitom pravcu: prvi zasvjedočio je pred Evropom solidarnost srpskijeh država, drugi vezuje nerazdriješivijem vezom dvije slavne dinastije, čije zemlje Jadransko more ne raz- dvaja nego spaja u neposredno susjedstvo.. S toga i ovaj drugi dogagjaj ne može biti već od koristi srpskomu narodu, a posljedi- ce njegove mogle bi biti i od velikog me- gjunarodnog značaja. Mi ne ćemo se upu- štati u političke kombinacije, ali uzevši ovu vjeridbu, kao golu izolovanu činjenicu, ipak ona znači jednu moralnu pobjedu srpsku i slavensku. Eto taj od hiper-obrazovanijeh za- padnjaka prezirani , Vlah“ dostojan je da je- dna njegova kćerka u buduće postane kra- ljicom klasične Italije. Ne samo što je do- stojan, već su Knjaz Nikola 1. i njegova sla- vna država to u potpunoj mjeri zaslužili, jer danas nemaju više apsolutne vrijednosti pra- zne titule i ,broj koljena“, a djela se pro- sugjuju po njihovoj pravoj vrijednosti. Pa ako Crna Gora i njezin današnji gospodar ne broje na izobilj slavnijeh djela, ko će ih drugi razmjerno u onolikoj mjeri pokazati ? Veze i uzajamnost odnošaja srpskoga i italijanskoga naroda nijesu jučerašnje, one datiraju iz srednjega vijeka. Jer ako prevr- nemo listove srpske povijesti, naići ćemo, da je naša prošlost izatkana sa imenom Italije, osobito Venecije, i njezina naroda. Ta se uzajamnost ogledala i na političkome, trgo- vačkome i kulturnome polju. Ove se trostu- ke veze pružaju čak od dobe prije Nemanji- ća do dana današnjega. Slavna dubrovačka prošlost najrječitiji je dokaz uzajamnosti gr- pske i italijanske. Ali je najglavnije da ovi uzajamni odnošaji izuzam neka izolovane slučajeve počivahu na čvrstom temelju pri- teljstva i to više puta iskrena, koje je pak dolazilo od geografskog položaja, a ovaj kod trijeznijeh i misaonijeh ljudi s jedne i druge strane isključuje svaki sukob. Uzani prostor ovoga lista ne dopušta nam da na dulje govorimo o ovome pred- metu i činjenicama utvrdimo, što rekosmo, jer o tome imamo već čitave istorijske ras- prave od našijeh povjesničara napisane, a danas ograničićemo se na neke dogagjaje. Susjestvo Italije u ona mračna sredo- vječna vremena blagotvorno je utiealo na južno Srpstvo u njegovijem nezavisnijem dr- žavama, kao u Zeti tako u Dubrovačkoj re- publici. Nazad tri godine (1893.) Orna Gora slavila je 400-godišnjicu Obodske štamparije gotovo prve u Slavenstvu, a Dubrovnik je podigao spomenik najvećem svom pjesniku u spomen njegove 300-godišnjice — što nam napominje, kako se na našoj obali u sred- njem vijeku kultura i književnost razvijala, kao u malo kom evropskom narodu, nepo- Srednijem uticajem sa obale italijanske, onda- šnjeg ognjišta prosvjete, odakle je kasnije cijelu Evropu ogrijala. Ni vladalačke veze srpske i italijanske nijesu novina u istoriji. Prva srpska kraljica, žena Stefana: Prvovjenčanoga (1195-1224), bješe Italijanka. OCrnojevići, gospodari Zete, ženili su se kćerima mletačkijeh patricija. U novije vrijeme sreća je htjela da je prva srpska kraljica poslije Kosova (Natalija) ro- gjena u Italiji, tako je isto sudbina htjela da je i posljednja srpska-bosanska kraljica Ka-, tarina umrla u Rimu, i to baš u onoj kući u kojoj je glasoviti Raffaello izdahnuo. Pa evo je došlo sretno vrijeme da Srpstvo vra- ća Italiji buduću kraljicu. Osim svega ovoga najnovija povjest po- svjedočava iskreno prijateljstvo izmegju srp- skog i italijanskoga naroda i njihovijeh vla- da, što je proi-ticalo iz zajedničkijeh ideala, za koje su se jedni i drugi slavno borili, jedni na apeninskom, drugi na zapadnom dijelu balkanskog poluostrva. Što je uradila zvanična Italija za srpske države u vrijeme srpskijeh ratova za oslobogjenje, pokazao je Jovan Ristić u svojoj ,, Diplomatskoj Istoriji“; a što je uradio narod italijanski u isto vri- jeme svjedoci su oni veličanstveni javni sku- povi po glavnijem gradovima Italije, na ko- Jijem je ovijet naroda italijanskog u javnom mnenju evropskom vojevao moćnijem oruž- jem načela narodnosti i svojijem simpatijama za srpsku svetu stvar — i ,italijanska legi- ja“ u ratu, a to je iznio italijanski novinar Evgjenije Popović u svom značajnom član- ku o Garibaldiju i o Srbiji, koji je neda- vno izašao. Cijenimo da smo dovoljno dokazali iz" prošlosti i iz bliže sadašnjosti uzajamne od- nošaje i prijateljske veze megju Italijom i Srpstvom, te i ako se je u zadnje vrijeme zvanična Italija iznevjerila svojoj prošlosti i idejalima, ipak se nadamo da će se. ovom ženidbom barem promijeniti njezino stanovište prema balkanskijem narodima, a osobito prema Srpstvu na Balkanu, čijem bi se povratila na onaj put kojijem je išla vjekovima. Dubrovnik čija slavna prošlost nije do rezultanta genija Srpstva i Italije, ne može šalju se administraciji ,DUBROVANK“, ge do radovati vladalačkijem vezama Italije | i Crne Gore, toga čuvara srpske slobode; a predskazivanja Meda Pucića eto se poslije trideset i više godina ispunjuju, i valjda u većoj mjeri nego što se je i on sam nadao. Veliki su pjesnici narodni proroci. Završujemo ovaj članak zadnjijem sti- hovima Medove pjesme ,Italiji“: Eto novu popijevku Meni guslar gudi: »Na mome se istoku Nova zora rudi“. — iri SCOLASTICA JI. Čirilica. Kao što na papiru opstoji naredba starije školske vlasti da se u svijem učionicama i zavodi- ma državnijem i pokrajinskijem naš jezik ima na- zivati ,srpsko-hrvatski“, tako je jednako naregjeno da se učenici uče ćirilici, i da se u višijem razre- dima svaka druga zadaća piše ćirilićom. Današnja gragjanska ćirilica, kako ju je Vuk udesio, najsavršenija je svjecka azbuka i po prina- nju stranijeh naučenjaka, jer svaki glas piše se jednijem slovom, u jednu riječ ćirilica Vukova vi- jerna je fotografija glasova srpskog jezika, što je i hrvacki akademičar Armin Pavić u izvrsnoj studi- ji ,Gjuro Daničić“ priznao. Čirjilia Vukova osim ove jedinstvene osobine, koje nijedna svijecka azbuka nema, za nas južne Sla- vene — Srbe, Hrvate i Slovence — ima i nacionalni značaj, jer je slavensko pismo. Ako je Bizmark bio veliki protivnik latinske azbuke iz nacij6nalnijeh razloga, te gotičko pismo branio, koliko. bi stoprvo trebalo ćirilicu njegovati i čuvati nama Južnijem Slavenima, kojijem nacionalni: opstanak nije još ni iz daleka u onoj mjeri osiguran kao što je Ni- jemcima. Čirilicom, kao što je poznato; služe se isključivo pravoslavni Srbi, Bugari i Rusi, a do okupacije njom. su se u Bosni služili katolici i muhamedanci. ; S toga za ćirilicu u nas vojuju dva moćna faktora: pedagogija i ionalni karakter. 0: na- cionalnom .karakteru ćirilice dosta je rečeno, sada pregjimo na pedagogijski razlog. Kolika muku mu- če n. pr. Fracuzi i Englezi u školama dok nauče pravilno čitati i pisati, pa i drugi narodi, koji se služe istorijskim ili etimologijskim pravopisom, pa se je baš s toga kod njih više puta raspravljalo o | uvogjenju fonetičkog pravopisa u škole, glavni je uzrok neuspjevanja ovoga pitanja, što bi promjenom pravopisa postala gotovo mrtvijem slovom cijela njihova dotadanja književnost. 2. Podlistak. Poslanstvo i smrt Nikole Bone (1678) Jedna glava iz djela: »Dubrovnik i Osmansko Carstvo“ D-ra Luja kneza Vojnovića. (nastavak) Dok se svo ovo dogagjaše u Carigradu na Ve- liki Četvrtak narod u Dubrovniku doču, da je ono- ga jutra stigao na Ploče ulak sa šest osoba sa pi- šmom bosanskoga paše. Senat bi sazvat u velikoj hitnji. Ahmet paša bješe primio nalog od čestite Porte, da utjera od ,slavne gospode mesijinoga na- roda, uglednijih izmegju velikaša Isusova zakona, prvijeh knezova i ostale dubrovačke gospode“ četiri tisuće kesa — to bješe posljednja tražnja velikoga vezira, i da sa dva dubrovačka poslanika uglavi ci- jeli taj posao; ali nije bilo sumnje o kategoričnoj naravi toga poslanstva. Carski namjesnik ne sakri- vaše istinu: ,licima koje ćete poslati imate dati konačne zapovijesti a ne izgovaranja i drugijeh Ta- zloga. Izgovaranja biše već iznesena od onijeh po- slanika pred čestitom Portom. Razlozi vaši ne mo- gu dakle više biti uvaženi, nego pošljite riječ, da ste gpravni platiti i nastojte da sve što prije izvr- šite ovaj posao. Svome gospodaru treba Tohovati, a vi dobro znate, da je car svijeh četiri strana svi- jeta vaš gospodar, pa kad se god ražljutio na krš- ćanskoga kneza, da je onaj narod milošću svemo- ćnoga Boga bio poražen i nogama satrt. Treba da- kle da priznadete, kakva li je korist biti mu sluga i živjeti pod njegovijem presretnijem sjenom, i za- to treba da se pokorite njegovijem zapovjedima“.!) Jasnije se nije moglo govoriti. Pa dok u subotu zvona svijeh dubrovačkijeh crkava navještavahu uskr- snuće Spasiteljevo, Senat one republike, koja je dva puta, u ovome vijeku, bila zavijena u crno u Ve- liku Nedjelju, sjedi i sjedaće neprekidno na sam dan Uskrsa sre do kasne noći. U prvi dan riješi jednoglasno, da će poslati Ahmet paši dva posla- nika i da će mu odgovoriti na pismo. Pristupivši izboru poslanika izide iz džare*) sa jedanaest gla- sova protiv devet ime malovijećnika Marojice Ni- kole Gučetića.") Izmoli tri dana razmišljanja, i za po dneva razglasi se vijest po svemu gradu. Pi- sma iz Carigrada umnožahu strah. Gospoda vijeća- hu bez prestanka. Znajući dobro da su novi posla- nici novi mučenici, pristupiše izboru drugoga po- slanika. Trinaest puta državni tajnik prošeta po dvorani džaru i trinaest je puta nagje praznu. (e- trnaesti put bi izabran Orsat Sorgočević sa jeda- ') Cod. Cab. passim. h *) Urna sa glasačkijem kugljicama. *) Com, Rog. 1677. in 1679. pass im. naest glasova protiv devet. Sorgo izmoli tri dana razmišljanja i sjednica bi dignuta. Na dan Uskrsa Senat ga oprosti poslanstva zbog slaba zdravlja. Neodlučnost vladaše silna, Predlog Maloga Vijeća, da onaj, koji ne bi primio poslanstvo, bude lišen vlasteostva, bi zabačen. Kazna bi povišena na tri godine progonstva u Mali Ston. Opet pristupe k izboru, ali glasovi bijahu raspršani. Protiv predlo- ženoga Jakete Palmotića podižu veto providnici Cerva i Resti, jer ne bješe minula godina od nje- govoga poslanstva u Rimu. Ali Senat ukida veto i proglašuje zakonitijem predlog Maloga Vijeća, bez prave koristi, jer Jaketa nema većine. O Zdravoj Mariji napokon, kad se pošljednje antifone ćrkovne liturgije pjevahu sred plačnoga puka u Gospi, “a, da kontrast bude oštriji, mir na nebu i na moru, mirisava aprilska gora i zlato i bjelina, po erkva- ma udružavahu se o sutonu u jednoj jedinoj viziji dubrovačkoga mira. Senat obazna kome će da po- vjeri poslanstvo u Bosnu. Nikolica Bona ustade sa svoga sjedala, te iz-. javi da će on glavom krenuti k Ahmet paši u Sa- rajevo. U isti čas on i drug mu Marojica Gučetić polože zakletvu u ruke kneza Martolice Cerve, a: Senat, pošto bješe prije dva dana odobrio odgovor Ahmet paši, predade providnicima republike zadaću da sastave i predlože porudžbe novijem poklisarima. Glavno mjesto odgovora Senata bosanskome paši glasilo je ovako:*) ,Zna vas svijet naše tuge i ne- volje. Vidi svak naš grad oboren. Vidi. pogubljene gragjane. Vidi raspršane po svijetu naše trgovce; vidi svak ostavljenu onu našu skalu, tako da veo- ma trudno i nevoljno možemo mi skupit obećani harač, nego li da možemo mi naći toliko kesa, koje ni mi, ni naši stari nigda nijesu mogli imati. Promisli Vaše Presvijetlo Gospodstvo kako :mi mo- žemo naći, ne samo toliki množ, ma ni vele mala- han dio sred nevolja i megju kojijem se nahodimo i megju kojema nigda ge naši stari. nijesu. našli. Žo nam je samo da oni koji su nas prid čestitijem carstvom omrazili s lažima nepriličnijem rade sla- vnomu carstvu i čestitomu veziru najvrijedniji grad izgubiti, budući se još od ljetoska sva naša raja poplašila i pripala i trgovci koji su otišli priko mora lanjskoga ljeta, za vratiti se, kako je običaj, ovdi u jesen, za iziti s trgovinom u slavnu carsku zemlju, još se nijesu vratili. Zato je nami možemo rijeti, veliki asak učinjen... A .mi za ne isiti iz “volje V. P. G. ov čas smo odredili dva naša vla- stelina poklisara, kojeh, sve što se pospješnije uz- može, uputićemo da se poklone V. P.- G. u koga, po Gosdođinu Bogu, mi smo stavili sve naše ufanje, *) Cod. Oab., u srpskom originalu.