j i: .svojom suprugom Aleksandrom najprije je postali srdačni usljed zajedničkog suglasja u U Dubrovniku 30. Avgusta 1896. Gijena listi Za Dubrovnik na godinu fior, 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnu Goru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu anaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i og šalju se administraciji s KA“. Dopisi se šalj: Rukopisi se no vi. Za oglas», priposlano, ve javne zahvale, računska .zvje- šća i slične objave plaća se 10 novš. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne prima- ju se. : Broj 35. Izlazi svake Nedj elje. Godina V. Ruski Car u Beču. Poslije veličanstvenijeh i sjajnijeh dana slave pri krunisanju svome, poslije posjete Novgorodske izložbe koja je svojijem boga- stvom i napretkom ruskog naroda zadivila čitavi svijet, mladi car moćne Rusije Nikola II. odlučio je posjetiti neke jevropske dvo- rove. Tom putovanju sve znatnije novine pri- pisuju veliku važnost, pripisujući mu uz udvor- nost i politički karakter, razilazeći se samo prema političkom pravcu koji zastupaju po- jedini svjeeki listovi u tumačenju političkijeh kombinacija. I zaista ma koliko bilo i udvor- nosti u ovom putovanju mladog cara, ima dosta i političke važnosti. Jer dostatna je či- njenica što mladi car vodi sobom svog kan- celara i oprobanog državnika kneza Lobano- va Rostovskoga, a kad se pri tom uoči za- mršeno stanje na istoku pa i drugi neki do- gagjaji koji se zbiše ovo pošljednijeh dana, regbi da ćemo doživjeti brzijeh političkijeh promjena. Na ovom putovanju car Nikola II. sa svratio u Beč u pohode našem ćesaru kao najstarijem vladaru, koji ga je u četvrtak pričekao izvanrednijem slavljem. Koliko će- sarski dvor toliko i vas Beč odavna se po- čeo spremati da dostojno primi najmoćnijeg jevropskog vladara, tijem više što su se u potonje doba sasvijem poboljšali odnošaji iz- megju Rusije i naše države a zadnjijeh dana kritskom pitanju, koje danas zadaje toliko brige jevropskoj diplomaciji. Caru Nikoli II. nije ovo prvina da do- lazi u Beč kao mio gost našeg ćesara. Kao našljednik prijestola bio je dva put, biva po- četkom Novembra 1890. prije svoga putova- nja po svijetu, zatim 12. i 13. Novembra 1992. Ali onaj priček s ovijeni današnjijem ni usporediti se ne može. Sav Beč je veličanstveno okićen, u će- sarskom dvoru okupljaju se svi članovi vla- dajuće kuće a uz njih sa dalekog puta do- lazi carica Jelisaveta i prijestolonašljednica Stefanija da sa uzvišenijem domaćinom što sjajnije pričekaju velikog i milog svog gosta. Preko 20.000 najbolje naše vojske prave špalijer prolazećem caru od željezničke štacije do ćesarevog dvora. Nema sumnje da će megju tom uparagjenom vojskom, car Ni- kola svojijem sokolovijem okom zagledati i bosansko-hercegovačke vojnike — tu čelik Srbadiju u svojijem narodnijem fesovima, pa da će mu tom prilikom pasti na pamet koja dobra misao a za sreću onijeh zemalja srp- skijeh, koje ragjaju onako vrsne sinove, koji su od dike našoj vojsci i kojima se dive be- čki sinovi. Uz slavlje i veselje, uz bracko napijanje, doće i do ozbiljnijeh razgovora izmegju dva vladara, koji su po našem mnjenju i glavni povod njihovom sastanku. Pa bi naša živa želja bila, da iza tijeh razgovora-dogovora nastanu bolji i vedriji dani ne samo jadnom i bijednom kritskom narodu, uvaživši mu topje želje i združivši ga s pravom materom svojom Grčkom kraljevinom, već u opće i Slavenima u našoj državi a posebno junačkom srpskom narodu. U to ime kličemo velikom slavenskom vladaru: Dobro nam došao! . —— Ze ab Književne bilješke. piše za Dubrovnik V. P. »Razboritu i dobrohotnomu čovjeku bolje je čisto govoriti, nego li pokrivati ko- prenom neke stvari, er svijet želi jasno vidjeti istinu, te je lijepo razjasniti“. Sardelić str. 162. Pomirbeni Genij — ili povjestnička razma- tranja o spojenju — istočnijeh Orkava — po že- nialnom naputku — S. Otca Pape — Lea XIII. — sa Rimokatoličkom Stolicom — piše — Dn. Pero Sardelić — župnik — u Dubrovniku -— Tipogra- fija Dragutina Pretnera — 1896. Ova knjiga, kako sam naslov očituje, zastu- pa dobru i plemenitu ideju o sjedinjenju orkava, predmet prevelike važnosti, okolo kojega se danas na sve strane brižljivo misli i radi, te je i naš dični , Dubrovnik“ već izrekao svoju o stvari. Mi katolički Srbi pozdravljamo s iskrenom radosti sva- ki pokušaj, svaki korak učinjen ma bilo s koje stra- ne u tu svetu svrhu, jer ako to i drugijem leži na srcu, za naš cjelokupni narod, biva za Srbe i Hrvate, to je pitanje od neizrecive znamenitosti. S toga imamo biti harni svakomu vadniku na tomu : njihovo mašno pitanje razmatrajuć ga sa čisto religioznog gledišta. . Knjiga je ova razdijeljena na šest poglavlja s jednim dodatkom, a na početku ima još nekoliko riječi dobrohotnomu čitatelju (str. 3-4) pak uvod (5-14). Svega djelo ima 247 strani. Prostor, koji nam je u ovomu listu dozvoljen, ne dopušta nam da se potanko bavimo o pojedinim čestima pomirljive i marljive radnje g. Sardelića, te ćemo samo spomenuti, kako se ista u opće bavi postankom, ustrajnosti i današnjem stanju istočni- jeh erkava, pak o spojenju i poteškoćam njihova združenja sa rimo-katoličkom. Ispovijedamo unaprijeda, da se rado ne b:vi- mo sličnim knjigama e je za nas teologija blago zatvoreno pod devet brava; no u koliko se djelo g. Sardelića oslanja na istoriju, bićemo tako slo- bodni da izrečemo naše mišljenje o gdjekojoj ta- čki, a nadamo se, da nam M. P. pisac neće to zamjeriti, e smo uvjereni, da i on ljubi istinu i iskrenost, a tomu nam je dokaz i sama izreka, koju nosimo na čelu ove ocjene. Prolistav prve stranice odmah nam skoči u oči naziv grčko-istočna, kako g. pisac obično na- zivlje srpsku pravoslavnu orkvu. Biće to zvanični naziv, mi ne sumnjamo; ali nam se čini netačan, | pošto srpska pravoslavna crkva nije grčka ni po narodnosti ni po obredu. Ne po narodnosti jer sa- mi njezini prvrženici nazivlju je srpskom, a ne po obredu jer svak zna da nije ni najmanje grčka, nego slavenska. Ugodnije bi nam bilo, da je, pre- ma svrhi knjige, g. pisac upotrebio naziv: srpsko- pravoslavna crkva, što smo se od njega, koji je i učen i razborit, mogli punim pravom i nadati. I prvo- tna hrvacka crkva gornje Dalmacije služila je služ- bu na slavenskom (staro-slavenskom) jeziku, jedino što su Hrvati upotrebljavali glagolicu, a Srbi ćiri- licu. Bi li dakle umjesno bilo da komu šune zvati glagoljski obred grčko-zapadni? Mi cijenimo da bi to bilo neuputno i nepravedno, pa tako mislimo da je i sa nazivom grčko-istočnom erkvom mjesto reći srpsko-pravoslavna. Isto tako cijenimo da je, svegj prema svrhi knjige g. Sardelića, neumjesan izraz: ,raskol u Srbiji“. Pravoslavni Srbi, ako se ne varamo, nijesu dali povoda raskolu; oni su branili narodno bogoslužje, te ostali pri staroj , Crkvenoj liturgjiji, koju nijedan crkveni sabor nije teškomu polju, pa dakako i M. P. gospodinu Sar- | deliću, koji je mnogo truda uložio da sakupi i ure- di svu gragju, što mu se činila potrebita da svo- jijem čitateljima iznese i pomnjivo pretrese to za- osudio, u koliko nam je poznato, kao raskoničnu, šizmatičnu. S toga sljedbenike srpsko-pravoslavne Grkve i mi katolici običavamo zvati starovjercima, ljudima stare ruke. Zapadna ili ti latinska crkva i istočna ili, tačnije, slavensko pravoslavna, bijahu isprva sjedinjene, te su u slozi i ljubavi napredo- vale i razvijale se, dok se Rimu ne svidi da bi ko- risnije i bolje bilo, radi jedinstva vjere, da se svu- kud uvede kao crkveni jezik samo latinski. Tako nasta ljuta borba rimskog i zapadnog duha proti duhu slavenskomu i istočnomu, koji duh, piše hr- vaski naučenjak Ivan Kukuljević (Arhiv I. str. 3) viri skoro iz svih listina sve do vremena padnuća Bosne. K tomu drugi Hrvat pridodaje: ,Latinima pa i orkvi rimskoj smetaše ohred istočni a još više jezik slavenski“ (Broz, Ortice 11. 70). Nego bilo kako bilo, mi oslanjajući se na riječ prvog Hrvata, Prepoštovanog biskupa Štrosmajera, držimo, da je g. pisac mogao izostaviti spomenuti izraz o tobo- žnjem raskolu u Srbiji. Hivo što je nekom prilikom rekao hvaljeni biskup-učenjak našemu sugragjaninu g. Luku Zori: , Pravoslavni nemaju. bit smatrani kao vaskolnici i eretici, nego kao naša braća; tre- ba dakle š njima inače postupati, nego što postu- paju vaši listovi, koji ih ruže i grde. Tim načinom zajsta, ne ćemo nigda doći do unum ovile et unus pastor, nego ljubavlju i prijatnošću“. (Slo- vinac br. 16. god. 1879.) Na str. 121. gospodin Sardelić piše: ,Tri vijeka protekoše poslije poraza Solina, kad Simeon bugarski kralj zarati se sa Srbima i god. 907. po- razi Diokleju, a rad ovoga poraza biskup u Dubro- vniku (Ragusium) i u Baru (Antibarensis) postaše nadbiskupi i Metropolite“. 1 I učeni Prof. K. Vojnović, u djelu ,Crkva i. država u dubrovač. republici“, tvrdi, da ustrojstvo dubrovačke crkve kao metropolije ima se uvrstiti u deseto stoljeće. Ali naš M. P. pisac zna bolje. od nas, da ima mnogo i ne manje uglednjjeh povje- sničara, koji drže, da je dubrovačka crkva još od VII. vijeka uživala čast metropolije. ,9v. Zakarij Papa rimski potvrdi dubrovačkog biskupa za Me- tropolita (154.) nad crkvama Zahlumie, Bosne, Tre- binja, Kotora, Bara, Alessia, Skadra, Irivasta 7 Poljane“. (M. Pucić ,Povjestnica Dubrov.). Pre- stavnici toga mišljenja jesu: Ljudevit Crijević, po- znat pod imenom Tuberuna; pak Gundulić, Restić, Tudizić, a navlastito nepristrani italijanac Appen- dini. S toga bi nas g. Sardelić bio mnogo obvezao da ovu važnu tačku naše crkvene istorije hćaše malo opširnije da iznese i razbistri. Sva prepirka o ovoj stvari vrti se oko bule pape Zakarije, koju bulu neki drže za patvorenu. Megju :borioce proti spomenute bule ide naš povjesničar Cerva, pak splje- ćanski pop Carrara i dva italijanca Coleti i Farla- ti. U koliko se stvar tiče dominikanca Cerve, mi cijenimo da se on trudio kako bi svijetu prekazao kao falsifikat bulu pape Zakarije, jer po istoj du- brovački nadbiskup postavljen je metropolitom nad srpskijem krajevima, a za vrijeme fratra Červe ime Srbin zvonilo je isto što i jeretićan, šizmatik. Na- ravno je dakle, da Červa i još koji drugi dubrov- čanin, te se za njim zavede, volio je pregorjeti čast, koja je dubrovačkoj crkvi pripadala kao srp- skoj metropoliji još od VII. vijeka, nego da bi je drugi mogao prekoriti tobožnjim raskoništvom. Za Jezusovce Coleti i Farlati lasno je dokučiti njihovu glabu simpatiju prema srbo-slavenskoj službi u cr- Kkvi. A napokon spljećanina popa Carraru niko neće Podlistak. DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST piše KANONIK IVAN STOJANOVIC LI. SLOVINSTVO. ; Dubrovčani drže za obnovitelja i vogju teatra slovinskoga Gjona Palmotića, sina Gjore, rogjena 1606. Stjepan Gradi piše, da je Gjono kao dječak bio posve nemiran, i da je govorio, da često vidi u snu ljepotica neke nadprirodne krasote, te da mu ne daju živa mira kad oko njega tancaju i pjeva- ju) To je sve slućelo na što će ovo dijete izać: kako će brzo uspiješiti u klasicizmu latinskome, da ') Ta pojava, da se prem rano probudi u nekijem odlični- jem pjesnicima ljubav estetička, prije nego se može fizički pro- buditi puteni zanos za ženskijem spolom, najbolje se očituje u Dantu, koji se zaljubi u Beatricu od devet godišta, koja-i kad umrije, ostade mu sve jednako ideal estetike. I Petrarka .se prvi put zaljubi u Lauru, u crkvi u _potak veliki, — a Laura je bila tad već žena udata, — koja i ostade njegov ideal za uvijek. Zanos ljubavni za jednom plemićkom učini Cubranoyića od prosta zlatara klasičnijem pjesnikom, jednijem od prvijeh Dubrovčana (Vidi ,Jegjupku!“), a Tassa već kao pjesnika lju- bavni zanos za Eleonorom, nadvojvotkinjom Forare, dovede i do tamnice. Što je još čudnije (ne bi se ni vjerovalo, da on sam ne piše) Viktor Alfieri još kao dijete zače ljubav ostetičku, i on u crkvi od osam godišta, budući doveden jednom od uči- telja. Tu vidje neke mlagjahne fratre, gdje služe kao djaci u zlatnijem erkovnijem odeždama. »Njihov obraz“ — on piše — | kad mi dogje na pamet, budi u meni zanos za estetikom i | dan današnji“. ga poslije upotrijebi u slovinskoj književnosti. Gun- dulić ga najviše nagovori, da se da na dramatiku.?) Kad je po ondašnjem običaju trebalo, da se mla- dost plemićka i pučka zajedno sastaje na odregje- nom mjestu, gdje bi se po nekijem akademskijem zakonima uz ostalo prestavljale klasične drame, Palmotić je pokazao toliku darovitost, da bi mu se, dok je bio megju njima, iznenada začeo u pameti kakav cio dram, koji; bi onda kazivao u pero osta- lijem, da ga mogu prestavljati.?) Još nam ostaju od njegovijeh spisa samo: , Eneje silezenje u Elis“, »Atalanta“, ,Ahiles“, ,Isipila“, ,Inad Ajasa sa Ulisom poradi Ahilesovog oružja“, ,Jelena oteta“, »Pavlimir i Captislava“, ,Ariodante“ (Danice) Ario- sta, ,Rinald i Armida“ Tassa, ,Edip“ Sofokla, i Svevia“ Aleksandra Donata. A. Kaznačić piše o njemu sljedeće: ,L' esuberante facilita fu di osta- 2) Prvi dramatik dubrovački je kalugjer Vetranić Čavčić na otoku sv. Andrije, koji izda ,Posvetilište Abramovo“. %) Kako Palmotić, tako bi i Kalderon na prvi mah izu- mio cijelijeh stihova prestavljajući ondje na šeni. Pišu o njemu, da je jednom u dvoru Madrida prestavljo ,,Stvorenje svijeta“. Kalderon je činio od Adama, a kralj Filip IV. od Boga. Kal- deron je tu na šeni izmišljao govore, a kralj Filip, ne znajući što će odgovoriti, zablenut klikne, čineći od Boga ovako : ,,Zai- sta se kajem, što sam stvorio ovoga kanonika toliko lajava!,, (Kalderon je bio kanonik). Tad Kalderon odgovori ovako u stihovima: , Kanonik! Što je to? "Tad kralj odgovori: ,Sto je: kanonik, znaćeš sutra, kad te pošljem u kor, jer s tobom već ne ću prestavljat, colo al Palmotta per toccare il sommo della mis- gione drammatica, poichč improvisando la mageior parte dei suoi drammi, era costretto a sceglier i , colpi di scena, e le situazioni drammatiche tra quelle, ehe negli studii fatti gli erano rimaste im- presse, come le piu capaci di effetto, o a conten- tarsi di una servile imitazione degli antiehi“. — Glede jezika je Palmotić u dramima dosta zaostao iza svojijeh prethodnika; pa čak i same njegove prijašnje pjesme ne mogu se nipošto mjeriti u to- me pogledu sa ,Hristiadom“, koju je tek onda tu- rio u svijet, kad je prije proputovao po Bosni i Hercegovini, da dobro uporavi u čistom narodnom jeziku! Kaznačić na to prilaže: ,ehe se i Dalmati ed i Oroati, o qualunque altro ramo slavo vi tro- vasse alcun modo di dire non consentaneo alle abi- tudini dei loro dialetti, coneedano al poeta qućlla indulgenza, della quale erano generosi gli Ateniensi a Pindaro, a Callimaco, a Teocrito, poeti dorici“. Svakako je Palmotić obnovitelj teatra dubrovačkoga, s toga se dramatika naša i dijeli u dvije epoke: prije i poslije Palmotića.“) j *) Palmotić sastavi još dva mala eposa: ,Duhovno zaručenje sv. Katarine sa Hristom“, i ,Slava slovinskijeh kraljeva u Dalmaciji, koja se nijesu nikad štampala. Dramatika je bila loša s početka i u ostalijeh naroda. * Uzećemo za primjer prvoga dramatika ruskoga, koji se je zvao Frediskovsky. Carica Katarina, koja je i sama pisala komedi- Kao što se u Atenama uz svečanosti bogu Baku svečane popijevke vremenom prometnuše u tragediju; tako i svečane popijevke božićnijeh pra- znika, općene Slavjanima: i po Rusijii po Poljskoj, u Dubrovniku nazvane ,kolende“, dobiše u neko do- ba formu dramatičku. One su se pjevale uz boži- ćne svečanosti u noći po ulicama od više druga, plemića i gragjana, pred kućama prijatelja. Opsto- jale su još donekle i pod Austrijom, ali su se već danas pometle. Jedan žalosni spomen, da već nema tijeh klasičnijeh komedija, probudi se u nama, kad čujemo drečanje one dječetine, što se smuču od vrata do vrata uz božične noći da im ko što da. “Još će trajat neko sjećanje starijeh kolenađa, do- kle bude živ svakomu u Dubrovniku dobro poznati stihotvorac narodni, vulgo ,Vlaho Slijepi“. U opće je kolenda bila dramatička“, t. j. je- dan bi pjevao, a hor odgovarao. Baš sad kad ovo pišem dogje mi pod ruku jedna kolenda spjevana od Ore, Antuna, Lukrecije, Luce, Joza, svome dun- du gosparu F. A., a počimlje ovako: i : Ore: »Slagje je i harnije nego hrana Kolendati dunda Frana, Ki je došo k nam? s Konalal“ ja, odredi u $ 4. njezina kodeksa, izdana u Eremitažu (carsko "gelo), da oni, koji prekrše kakav zakon akademija, imaju za kaznu naučiti na pamet 20-100 stihova iz ,Telemakide“, ne- slane komedije Trediakovskoga.