U Dubrovniku 4. Oktobra 1896. bijela listu Za Dubrovnik na godinu fior, 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior, 4.50 Za Srbiju i Crnu Goru n dinu fior. 5. slide Za sve ostale zemlj i lje na iranaka 15 u zlatu. A Na po godine i na četvrt godine surazmjerno, Pojedini broj lista 10 novčića. S VN šalju se ddministraciji .N" 3R KA“. \ Dopisi se sa Rukopisi s Za oglase, p_- .vo javne zahvale, a izvje- šća i slične objave ,.aća se 10 novš. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne prima- ju se. Broj 40. Izlazi svake Nedjelje. Godina V. Ruski car u Francuskoj. Danas na povratku iz Fngleske stupa ruski car, Nikolaj IL, na francusko zemljište u Cherbourgu, uz tutnjavu topova sa uboj- nijehdžemija, pozdravljen od predsjednika republike Fora (Faure), i aklamovan iskre- nijem i srdačnijem usklicima francuskog na- roda, koji u granicama dostojanstva ,,veliko- ga naroda“ spaja čuvstva harnosti sa čuv- stvom prijateljstva i simpatije, jer je eto u ne dugo vrijeme doživio, da se je hegemo- nija njemu mrskoga Allemand bez hitca iz puške škršila, i njegovijem sučešćem. Ona ista hegemonija, koja bješe osnovana na po- razu Francuske. Danas Francuska nije sama, njen glas u evropskom koncertu, vrijedi kao i svake druge velesile, a združen sa glasom velike Rusije, kakva je danas evropska kon- stelacija, odlučuje. Izolovanje Francuske Bis- marcku nije pošlo za rukom, ali je Franceu- skoj uspjelo srušiti hegemoniju Njemačke, što spomenusmo, s toga radost i veselje francu- skog naroda zbog dolaska ruskog cara u Francasku razumljivo je, jer u osobi cara Nikolaja II. iskazuje počast nesebičnomu i poštenomu savezniku, velikoj slavenskoj Rusiji. Ali ruski car ne pristaje samo u Cher- bourg, on ide u Pariz, srce Francuske, gdje će se zadržati dvostruko dani nego li u Be- ču i Vratislavi. A od kolikog je značaja do- lazak carskijeh ruskijeh supružnika u Pariz, pokazuje i dokazuje držanje štampe odane trojnomu savezu, koja je najprvo nijekala u opće dolazak carev u Francusku, pa kad se je ovaj najavio, onda je trubila da ne će car u Pariz, kad se je i ova vijest lažnom pokazala, tada je nekijem pritajanijem vese- ljem i zluradosti pisala da carica ne će u Pariz, kad se je dokazalo da i ova izmišljo- tina vrijedi koliko i one prve, iste novine udariše u druge diple ističući servilnost Fran- cuske prema ruskomu caru kao nedostojnu republike i velikoga naroda, te o tome vaz- dan piskaraju. Sjaj, kojijem hoće Francuska da dočeka svoga saveznika u Parizu, nije servilnost već dokaz znamenitosti samoga dogagjaja, nai- me: proslava rusko-francuskog saveza, što su ga sklopili prestavnici romanske i slaven- ske rase na korist potlačenijeh naroda od tevtonske sile, koja se je htjela fizički i in- telektualno nametnuti cijeloj Evropi, pa oda tle cijelomu svijetu. Veliki njemački filozofi tvrgjahu da je germanska rasa jedina sposo- bna da svijetom upravlja, a druge rase da su joj podregjene kao inferiorne, u to je vje- rovao i Bismarck, kad je s tribune u parla- mentu doviknuo: ,Mi Nijemci ne bojimo se nikoga do Boga“. Ova tvrgjenja ili ti pred- skazivanja ne samo što se ne obistinjuju, već današnja konstelacija i stanje u Evropi još jednom dokazuje da svijetom ne može upra- vljati isključivost pojedinca (pa bio to narod ili rasa) osnovana na bahatosti, već kompro- misi sklopljeni na temelju pravičnosti. Danas u Evropi pravičnost ne prestavlja Njemačka i njezina politika, već rusko-francuski savez, pa s toga smo i nazoćni čudnovatoj pojavi, gdje se pred dvojnijem trojni savez gotovo i ne spominje. . Dalazak cara Nikolaja II., samodršea, u Pariz, srce demokratske republike, dogagjaj je prevelike znamenitosti u mnogom pogledu, što će ne daleka budućnost najbolje osvje- tliti. Sastanak ruskoga cara s predsjednikom republike Forom (Faure) ne potiče ni iz udvornosti ni iz srodstva, kao sastanci u Be- ču, Vratislavi, Balmoralu, već je naravska posljedica rusko-francuskog saveza i nove situacije u Evropi izazvane njim samijem. re“ Opet kotorska općina i izbori. Naši čitatelji moraju nam oprostiti, što evo već od toliko vremena iznosimo ovo pi- tanje i o njemu raspravljamo, pa neka ne misle da to radimo zbox nestašice drugijeh pitanja, kojima — budi hvala mnogobrojnijem vladama u raznijem zemljama, gdje Srbin živi u ovoj monarhiji — ni po što ne osku- djevamo, već što ovom jedinom činjenicom najbolje osvjetljujemo naš srpski iznimni po- ložaj kao prema vladi tako prema hrvacki- jem strankama, koje su sa onom usko skop- čane, a stoje u megjusobnom odnošaju kao uzrok i posljedica. Poslije nezgrapna odgovora u poluzvani- čnom Jedinstvu“, ugledao je svijeta zvani- čni odgovor na naše članke o kotorskoj op- ćini i izborima u br. 78. ,,Smotre Dalma- tinske'', koji u ejelini preštampavamo, da naši čitatelji do kojijeh ne dolazi taj ,,Do- datak službenom Objavitelju Dalmatinskom“ i pisano raspoloženje vladino doznadu : U ovo zadnje boba, novine koje zastupaju in- terese srpske stranke u Dalmaciji, rado se potanko bave prilikama općine kotorske, a osobito pitanjem općinskih izbora. Mi shvaćamo dakako pravednost želja, ma s koje (?) strane ove istaknute, da pri obnovljenju općinskog zastupstva budu, kako u svakoj tako i u kotorskoj općini vladale redovite(!) prilike, i da rad dotične uprave bude sasvijem prama zakonu (!) udešen. No red je priznati, da poteškoće i zaprijeke, valja da mnogijem nepoznate, često su na putu brzom uregjenju i ustanovljenju zakonitijeh prilika kod jedne ili kod druge općine, a te su zaprijeke često take naravi da se ne dadu tako lako otkloniti. Mi nećemo nikoga kriviti, niti rekrimirati, ali moramo ipak isticati, što će' svaki nepristran čovjek priznati, da su mnogo puta krivi ovim ne- prilikam, ljudi, koji, iza kako su u vijeću birani, za svaki i naj neznatiji uzrok, zapostavljajući če- sto ličnim ili stranačkim zadjevicam općinske inte- rese, odriču se časti, tako da Vijeće u kratko, osta- ne pusto i u nemogućnosti da redovito posluje i da vrši povjerene mu zadaće. Nikomu valja da više nego Vladi ne stoji na greu, da općinski poslovi svuda i svagda redovito i zakonito teku, da se općinski izbori, u svoje doba, redovito bez otezanja ni zapreka, po zakonu obave. Vlada pak naj manje želi, a nipošto joj se ne mili slušati vapaj da na privremenu upravu općine po- šalje političkog komesara. U političkoj službi u Dalmaciji, javna upra- va osjeća veliku oskudicu osoblja; dosta da kažemo da kod dvaju kot. poglavarstva, uz silnu navalu posala, ima samo po jedan politički činovnik, koji mora da savlada sve te posle. Pri ovakoj oskudici političkijeh činovnika, Vlada dakako ne može da ih od svoje službe digue, a da ih postavi na pri- vremenu upravu pojedinijeh općina. Ovo je dapače, uz druge uzroke i obzire uzrok naj jači s kojeg nije bilo vladi nikako moguće poslati političkog ko- mesara da upravlja poslima Kotorske općine.*) S druge strane, svaki će nepristran(!) uvidjeti, da povjerenje privremene uprave te općine kakvoj privatnoj osobi, u svojstvu gerenta, puno je ška- kljivo pitanje; jer ma komu pozvani čimbenici po- vjerili ovu tešku zadaću, izmegju stranaka koje se *) Kursiv i usklikni i upitni znakovi naši su, Primj. Ured. tamo glože, vrlo bi teško bilo naći taku osobu, ko- joj nijedna(!) stranka ne bi imala šta da prigovori, a da se Vladi ne zamjeri(!?!) da je htjela podupri- jeti ovu ili onu stranku, a u opće kompetentnim čin- benicima da su strančarili (sis! — primj. Ured.) u prilog jednoj ili drugoj političkoj struji. Vlada je ipak htjela da pokuša i ovo sredstvo, ali pregovori zametnuti u ovom pravcu sa Zemaljskim Odborom pokazaše samo velike poteškoće zgodnog riješenja, te i ta namjera ostade bez uspjeha. (Komično! — primj. Ured.). Svak će inače razuman priznati takogjer, da ovako iznimno sredstvo, pa i naj sretnije ruke bilo u biranju gerenta, nebi bilo otklonilo sve neprili- ke niti doprinijelo skorijem i uspješnijem uregje- nju stvari kod tamošnje općine. (Tako! — primj. Uredništva). Vlada je došla do uvjerenja, da se s obzirom na zakonitost(!) postupanja, i u svrhu da izbjegne gve ono što bi moglo i samo izgledati kao kakvo upletanje u tamošnje stranačke zadjevice, naj zgo- dnije je sredstvo za postignuće normalnijeh, redo- vitijeh prilika kod one općine, pospješenje izbornog čina, nastojsva da se uklone zaprijeke što su mu na putu. U tu svrhu, budući da velikoj navali mnogobrojnih i zamršenijeh utoka proti opčinski- jem imenicima uloženijeh mije moglo tamošnje po- litičko osoblje da odoli, tim više da je i jedan či- novnik bio bolestan, Namjesništvo je poslalo tamo još jednog čivovnika, da se ta rabota što prije trsi. Kako doznajemo, nadati se je da će do malo biti riješeni svi utoci uloženi u drugoj molbi, te će tako izborni čin moći do skora slijediti, bez drugijeh zaprijeka ni otezanja. Obzirom pak na iznimne prilike, koje vladaju u kotorskoj općini, vršenje izbornog čina, kako je već od davna bilo odregjeno, biti će povjereno je- dnom političkom činovniku. A Namjesništvo će, da- kako, ne pazeći na napadaje i na vjičenja, nepristrano, bez obzira prama kome, nastojati da SI : id z izborno postupanje bude slij strogo i potpuno po zakonu. Onu himnu odmah u početku spjevanu vladinoj nepristranosti, pravednosti, nastoja- nju za vedovitijem prilikama i t. d. osobito gdje se Srba tiče odbijamo na lirsko raspo- loženje gospode na namjesništvu kao i svr- šetak preštampanoga članka pripisujemo ve- likomu kultusu, što ga ona gospoda goje prama svojijom osobama u nastojanju ,,da izborno postupanje bude slijedilo strogo i potpuno po zakonu“; a naši prijatelji najbo- lje znaju, kad ona gospoda stanu u praksu ona načela privagjati. Čini nam se da je u ovom zvaničnom odgovoru riječ: zakon isto tako zlorabljena, o Podlistak. Poslanstvo i smrt Nikole Bone (1678.) Jedna glava iz djela: »Dubrovnik i Osmansko Carstvo“ D-ra Luja kneza Vojnovića. (nastavak) Čekajući te novine Dubrovnik so uivrgjivaše i pripravljaše na obranu. O osnovama Turaka ne zna niko ništa. Sama sumnja, da bi mogao veliki vezir dati naredbu hercegovačkome sandžaku, ili kakvome begu, da navali na dubrovačku zemlju, opravdavaše najsitnije priprave republike, da odbaci silu gilom. Jedan znak turskijem namjesnicima, a država bješe u najvećoj pogiblji. Ono što je na gra- nici mletačke Dalmacije bila. mala nesreća, jer Mleci osjećahu uvrjedu samo u dalekim udima, to u Konavlima ili u Primorju bješe gotovo rasap. Dubrovnik nemaše se nadati u Jevropi ničemu i ni u koga. Njegov: bi pad u ono doba bio gotovo onako neznatan, kao što bi neznatan pod Napoleonovom mamuzom sred zabliještene Jevrope. U ono bi se doba pače katastrofa hrabre državice zamjetila bila ješ manje. Ta nije bilo veličanstvenoga Are de Tri- omphe da joj u broncu ovjekovječi ime. Jevrope je bila zajedrila u veliku politiku. Cesar i Mleci je- dnako vapijahu za mirom, onaj da se pridigne od teškijeh ratova na zapadu, ovi da prebrode teška vremena podizanjem porušenoga ugleda na istoku i uništene trgovine. Okolnosti bjehu neprijatne svijem republikama i malijem državnijem skupinama. Pa dok se općine u Italiji savijahu sve jače u prah, gretne i blažene da ih silnici ne vide, Dubrovnik sjedeći sam na bijenoj hridi nije mogao bolje odo- ljeti dušmaninu, nego li podvostručivši bdijenje, osujetivši » zametku svaku navalu, jer bi mu naj- manji okršaj mogao donijeti propast. A toliko je stvari trebalo uraditi! Utvrditi grad i pokazati, da je republika pripravna da skupo zamjeni slobodu. Umiriti narod i raditi tiho, da ne bi do turskijeh uši na mogji došao odjek bola. Prepasti Turčina utvarom nove sveze kršćanskijeh vladara. Držati se napokon čvrsto megjunaroanog položaja. Ne odreći ni za čas Porti obični danak, nego nastavljati mu- dro i oprezno staru prodaju, ne davajući s polja onome sukobu preveliko znamenovanje. : Republika bješe nastojanjem poslanika Sorga u Napulju primila od potkralja vojnog zapovjednika Don Frančeska de "Torres, pa jednog inžinira i dva- naest topčija, koje plaćaše sam špavjolski kralj!). ') Pisma Ivana Skvadrija Stjepanu Gradiću iz Napulja 14. maja 1678. g. K tomu nadodaje, da je kralj zapovjedio da se pošlje u Dubrovnik mnogo žita i povrća, sto kantara praha, pedeset ,di mieeio“, 50 zrna za topove, 500 manjijeh pušaka, Ovome ,Superintendens Armarum“ bi povjereno, da zajedno sa providnieima čuvarima grada (Providi- tores Custodiarum et Armamonti) utvrdi bedeme i Pripravi sve za obranu“). Petnaestog julija bi zapo- lažahu u kulama na onome dijelu Pili razvaljenome od trešnje, stave poviše samijeh vrata od Pila. Na Pločama utvrde bjehu jake. Sva je prava obrana gradskijeh mira bila tamo na istoku. Počimajući od svečeva lika što stoji uspravljen u profilu obrnut k rogjaju sunca, pa sve do visokijeh ogromnijeh zidina što kao kljun gigantične galije jačaju obran- benu sila Revelina, sve je na onoj strani koncentro- vano da nedobitnijem učini grad. I doista održa navalu podzemnijeh sila, kao što bi nedvojbeno bio održao svaki neprijateljski juriš. Zid se oko tvrgjave podiže u vis da pokrije legja borilaca. S jedne i druge strane dva silna krila brane je od topova po- put orijaškog oklopa. Tvrgjava dakle Pija V. na guhu a na moru tvrgjava sv. Ivana, koja zastupa a 500 velikijeh i to sve na dar i bez ikakvijeh uvjeta, i da će se, ako bude do potrebe, još više dati. Poslaće se nekoliko dobrijek srzenata (Cerva Metropolis Ragusina T. IX str. 3468.) 2) Ali prva i doista značajna. misao Senata bi odrediti, da je napuljski vojni izaslanik podložan vojnim providiturima republike ,eum hoe, ut ille primus post hos sedeat in banca“ (Cons. Rog. 8. jul.) vjegjeno čuvarima grada da dva topa, koja se na- koncentričnojdvor, brane Dubrovnik od svake navale. Na strmome Srgju turska artiljerija bijiše nemoćna, jer imaše da se bori naravnom obranom brda i drugom obranom tvrgjava. Ako su dakle dubrovačke zemlje nemoćne, sam grad mogao je obnoviti u povijesti obranu Roda. Sa svim tim sužanjstvo poklisara, osobito Ma- rojice i Nikolice, koji na dva različna načina uživaju silnu popularnost u Dubrovniku, vijesti naših trgovaca, koji danomice gilažahu na opustjeli Tabor, prekinuće trgovine s Turskom a na pošljetku uspomena neda- vno minulijeh dneva trešnje — sve to umnažaše strah i sumnju, da je Dubrovniku odzvonilo. Od one strave imamo jednu jedinu značajnu ortu. Sam arcibiskup Petar IV. de Torres?) zapovjedi da mu sprave lagju, da na prvi znak pogibije pogje u Italiju“). Senat nalagaše poslanicima u Carigradu, da za slučaj mira kršćanskijeh vladara naruče iz Jakina tiještonijeh listića u kojima da reku ,da nija ništa toliko nagnalo kršćanske knezove, da ge pomire, koliko uvrjede i patnje nanesene po velikom 5) Rodio se u Trani u Pulji od. vrlo plemenite španjolske obitelji. Aleksandar VII. imenova ga 12. januara 1665. g iu brovačkim areibiskupom, brojem deset i prvi (Farlati — Eeel. Rag.) ' 01.) 12. jula 1678.