DRUGO IZDAN

U Dubrovniku 11. Oktobra 1896.

Cijena listi
Za Dubrovnik na godinu fior, A,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru ma go-
dinu fior, 5.

Za svo ostalo zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godino i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

i |

ih

šalju se administraciji ,DUBROVNI-“
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.

i

Rukopisi se ne vraćaju. | |

Za oglase, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi,

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 41.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina V.

Jedna stranica iz najnovije povijesti

Bosne i Hercegovine.

Zaplijenjeno

Što je dalje bilo to naši čita-
telji znaju sve do one apokrifne izjave u
,Bosnisehe Post“, koju Corr. Burr., čivučka i
hrvacka štampa svijetu razglasiše osobito is-
tičući da vjera brani Muhamedancima u Bo-
sni i Hercegovini Srbima se priznavati. Sje-
ćamo se još i danas dreke koju osobito bje-
še podigla hrvacka štampa, dok smo mi po-
sjedovali tvrde i nepobitne dokaze o postan-
ku one izjave u ,,Bosnische Post“, ali iz huma-
nitarnosti ne htjedosmo se njima poslužiti i
Mehmed eff. Spahića odvratismo od sličnog
koraka zbog njegova ondašnjeg nesretnog
položaja.

Zaplijenjeno

U prošlom broju Dum Ivo Rajič, kato-
lički paroh u Trebinji, u Hercegovini, iznaša
jednu drugu činjenicu sličnu Spahićevoj. Ka-
da je Dum Ivo Rajič rekao mladu misu, bje-
še poslao ,Vrhbosni“ jednu prostu zahvalu,
koju uredništvo toga lista bješe prekrojilo,
umetnuvši ,hrvacki“ i ,krvacko“, i tako na-
grgjenu zahvalu štampalo. Treba znati da je
Vrhbosna“ list katoličkog mitropolita sara-
jevskog, a dr. Štadlera naši prijatelji znaju,

te se ne treba čuditi da je savjesni urednik
prekrojio zahvalu Rajičevu, i to opet za  ci-
jelo biće uradio u ime katoličke crkve, čiji
vijesnici u našijem t. j. srpskijem stranama
ne prestaju propovijedati da katolik ne smije
biti Srbin. Uzalud je Dum Ivo Rajič prosvje-
dovao, jer mu je urednik odgovorio da su
ponako uradili iz svoga hrvackoga načela“,
čijem je priznao da je crkvenom listu ,,Vrh-
bosna“ načelo: Hrvastvo, te da se u ime to-
ga načela može i falsifikovat u tom istom
listu, koji bi imao tumačiti i poučavati vi-
jernike u vjerskijem stvarima. Nije dosta ovo.
Kad je Dum Ivo Rajič u br. 29. našega li-
sta od ove godine poručio ,,Matici Hrvatskoj“
da ne daje svoga glasa nazivu ,Hrvatske
Narodne Pjesme“, što će ga ona udariti na čelo
zbirke sakupljenijeh narodnijeh pjesama, jer
da gu tu uvrštene osim od njega skupljeni-
jeh srpskijeh narodnijeh pjesama još i dobar
dio sa drugijeh strana (kao dum Andra Mu-
rata, pok. Dum Pera Markovića i t. d.), on-
da je naša skladna susjeda nazvala Dum
Ivana Rajiča ,izrod izdajica“  pozivljući se
na onu prekrojenu zahvalu u crkvenom listu
»Vrbosna“. Eto, sve što čovjek danas može
doživjeti, a da nije ničemu krivac, osim ako
je krivnja nazivati se svojijem narodnijem
imenom: Srbin.

Afera Spihićeva i Rajičeva, kako ih
god uzmete, interesne i znamenite su. Njima
ge može poslužiti kao prvijem izvorima i nau-
čenjak i političar,

Zaplijenjeno

Za cijelo Francuzi, koji bjehu do Sara-
jeva dotrčali, nijesu mogli doznati za ove
afere i još mnoge druge, a da su imali na-
čina doznati, cijenimo, da ne bi više sebe
-ubrajali u ,obožavatelje velikoga prosvjetite-
lja Bosne“; a baš da ne bi štogod doznali,
iod jednom Crna Gora postade ,divlja“ a

Dubrovnik ,neprijatan zbog srpskijeh ovaci-
ju za inad Hrvatima“.

Zaplijenjeno

Povijest uči
da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje i to
Kallay vrlo dobro znade, pa će takove i ostati,
aafere Spahićeva i Rajičeva ostaće u analima
okupacione uprave kao svijetle tačke, koje će
učiti: da vjera nije narodnost, te da Muha-
medanac.i Katolik u srpskijem zemljama tre-
ba da je Srbin kao i Pravoslavni.

roga“
SCOLASTICA

O dubrovačkom gimnaziju moglo bi se ipak
štogod napisati osobito o zgradi, o namještanju su-
plenata, osobito ovo zadnje pokazuje da živimo u
pravoj eri pohrvaćivanja i još o nekijem stvarcama,
koje ostavljamo za bolju prigodu.

Ove godine ima u prvom razredu preko 60
učenika, od kojijeh je 49 pripušteno usljed prija-
mnog ispita, a ostali su ili opetovnici ili koji su
propali na ispitima za drugi razred, s toga naša
vijest o ovome predmetu u prošlom broju nije nei-
stinita — dopuštenjem modernijeh Katona. Na pri-
jamnom ispitu propustilo se baš 49 t.j. jedan ma-
nje od pedeset, jer opstoji instrukcija. upravitelju
da prima u prvi razred što je moguće manje uče-
nika, i to zbog paralelke; ako ovog puta ima i
lijepi broj opetovnik4, tome nije kriva ispitna ko-
misija, koja se je držala strogo instrukcija, te je sa-
mo 49 učenika u prvi razred propustila, dakle je-
dan manje od pedeset.

Kad uza svu dobru volju ispitne komisije
imamo u prvom razredu preko 60 učenika, dakle
preko maksimuma što zakon ili ti naredba starije
školske vlasti predvigja, pa još kad nadodamo da
ovo nije prva godina nego treća ili četvrta — ne
spominjemo se baš tačno — da u prvom razredu
sjedi preko 50 učenika, a zakon bistro govori da u
ovakijem slučajevima treba učenike razdijeliti u
dva odsjeka zbog pedagogijskijeh, didaktičkijeh i
higijenskijeh razloga — zašto se dakle i na du-
brovačkom gimnaziju ne zavede paralelka za prvi
razred kao u Spljetu, gdje vlada prava paralelko-
manija, i u Zadru? Ali neki besplatni vladini od-
vjetnici odgovaraju: nema u gimnazijskoj zgradi
mjesta, pa nema ni profesora.

Da se rekne da današnja gimnazijska zgrada
u opće nije podesna za jedan javni zavod, o čemu
je u ovom listu bilo govora, i da treba žaliti koli-

ko učenike toliko i profesore, što su prisiljeni mno-
go godina u ovoj nezdravoj zgradi provesti, ne bi
imali što prigovoriti; ali da nema mjesta za jednu
paralelku, to je prosti izgovor. Nazad godina u
istoj zgradi nalažahu se dva zavoda: pomorsk# ško-
la i gimnazij, danas prva ima zasebnu zgradu;
prijašoji upravitelji gimnazijski ne stanovahu u za-
vodu (g. J. Peričić i pok. A. Matas), što je sa gvi-
jem u redu, kad se prostorijama ne obiluje, pa smo
ge stoga baš čudili pokrajinskomu školskomu vije-
ću, kako je moglo dopustiti da se za stan upravi-
teljev uzmu najzdravije prostorije u zavodu. Dakle
prostorija ima ne za jednu paralelku već i za dvije,
a upravitelji mogu stanovati i van zavoda kao i u
Spljetu.

Ali nema prefesorA.

A koje tomu kriv? Niko drugi do velika
mudrost pokrajinskoga  školskoga vijeća i njegov
pravac, što je lijepijem plodom u pokrajini urodilo,
te smo danas svjedoci bučnijem prizorima u Spljetu,
Što danas faktički nema dovoljan broj ispitanijeh
učiteljskijeh sila, nije do pokrajine, jer da su da-
nas svi Dalmatinci Dubrovčani i Bokelji, koji su
učili profesuru, namješteni na razna gimnazija po-
krajine, da se je s njima bolje postupalo i neke
pravedne želje uvažavalo, a osobito ne polazilo sa
isključivog hrvackog gledišta pri namještanju, i ne
otvarala široma školska vrata hrvaskoj propagandi —
ne bi se danas osjećala oskudica profesora. Neka
gospoda na pokrajinskom školskom vijeću u dokoli-
ci izbroje, koliko profesoia iz pokrajine danas služi
izvan [pokrajine i izvan države, pa neka prebroje
koliko danas fali učiteljskijeh sila, i uvjeriće se da
mjesto oskudice bilo bi suviška. Ako je danas ov-
lika oskudica, u buduće biće i veća zbog postavlja-
nja stranaca za upravitelje, protežiranja i hrva-
stva. Treba radikalno promijeniti pravac u školskoj
upravi, ako se želi postići boljijeh uspjeha u našijem
školama, inače iz zla u gore, a penzioniranje Petra
ili Pavla ne pomaže. ;

Ovijeh «mo se pitanja samo uzgred dotakli, a
do bolje prigode progovorićemo opširnije.

Dakle i ove godine zbog poznatijeh razloga,
a ne onijeh koje besplatni vladini odvjetnici nava-
gjaju, ne će se zavesti paralelka, a naša će djeca
i na dalje po 60 u jednoj ne prostranoj sobi gojići
i toviti se sve u veću slavu pokrajinskog školskog
vijeća.

Na dubrovačkom gimnaziju još od prošle škol-
ske godine učenici pravoslavne crkve nemaju kate-
hete, i ako u Dubrovniku ima pravoslavni paroh,
ali ovaj nije po ćudi von Pavich-u, pa zbog zlovo-
lje Pavićeve učenici cijele prošle školske godine
nijesu bili poučavani u nauku o vjeri, tako isto i
učenice na ženskom učiteljištu. Kad von Pavich ne
će današnjeg pravoslavnog paroha, što ne namjesti
u Dubrovniku, gdje opstoje osim poljodjelskog još
tri srednja zavoda, a na svakomu ima pravoslavni-

6 Podlistak.
> Poslanstvo i smri Nikole Bone (1670)

Jedna glava iz djela: »Dubrovnik i Osmansko Carstvo“
D-ra Luja kneza Vojnovića.
, (nastavak)

Seko Gučetić ne bješe odmakao od grada ni
punijeh sedam dana hoda, kad puče glas da je
16. avgusta Nikolica Bona u Silistriji ispustio du-
šu. Kobnu vijest donese jedan ulak sa pismom Ma-
rojice Kaboge od 5. septembra, kome bješe privito
pismo ćesavskoga rezidenta Kindsberga iz Karagača.
Jučer u jutro, piše Kindsberg Kabosi 27. avgusta, !)
primih pismo iz Silistrije od_ 21. tek. da je 16.
istoga mjeseca umro Bona u tamnici gvožgjem na
nogama i da ga gahraniše uz plač svijeh kršćana“.
»Ruzabraćete, veli Kaboga Senatu"), od privitoga
pisma gospodina ćesarskoga rezidenta, pretužnu vi-
jest o nevoljnoj smrti gospodina Nikolice Bone, pri-
mio ga Bog u slavu, vijest koja nas je u velike
rastužila, kako će lako razumjeti Vaše Preuzvišeno-
sti, koje zajedno s nama izgubiše muža rijetke kre-
posti, a mi rogjaka, prijatelja i jedinu pomoć i
4) Na dmu je Kaboga svojom rukom napisao: ,Al Caboga
pervenuta sotto li 2 lett. 1678.“

2) 5. septembra (Ibid).

utjehu u ovoj silnoj muci za otadžbinu“. No ovaj
način Senat obazna Nikoličinu smrt, tu žrtvu. ba-
čenu od gorde općine megju jednom pobjedom i
jednijem porazom kršćanskoga oružja na Dnjestru,
Cetvrtoga julija turska vojska bjese stigla na obale
Dnjestra. Razumjevši, da je ruska vojska jaka sto
tisuća momaka, prevale Turci u osam dana put
s Dnjestra do rijeke Buga i bace preko nje mosto-
ve. S onu stranu Buga Hmjelnieki poljubi ruku ve-
likom veziru u znak pokornosti. Na ravnici što se
prostire do Cebrina vojska razapo šatore. U sredi-
štu stajaše veliki vezir sa četiri beglerbega Sivasa,
Diarbekra, Adana i Bosne. Moldavci i Vlasi bijahu
na oba krila a na prednjoj strani stajahu 4000 ja-
ničara i jednak broj spahija. Na dva dana hoda
pred Cebrinom doprate deftedar paša i bosanski
Ahmed paša tatarskoga kana pod šator velikoga
vezira. Stigavši 20. pod Cebrin žrtvovaše mnoštvo
ovnova i započeše opsadu. General ruski Ramadano-
vić i Kaspolat, kalmuški vojvoda, stajahu s onu
stranu Dnjepra. Veliki vezir šćaše nagnati Ruse da
prime boj. Toga radi Tatari i Kara-Mohamed paša
pregju rijeku Tasmin i dogju do malijeh okršaja
sa neprijateljem. "Tako progjoše dnevi do 9. avgu-
sta. Turci bijehu već malaksali. Neprestane kiše,

nestašica hrane, neprijatno pješčano zemljište, na
kome lagumi uzrokovahu slabe i nikakve štete, na-

padaji opsjedane vojske, sve to skloni ratno vijeće
na povratak. Ali deftedar Ahmed paša ne šćaše 0
uzmaku ni da čuje. Odluče dakle da će vojska pre-
gjeći gvaku svezu izmegju neprijateljske vojske i
grada. Moldavski i vlaški vojvoda bace tri mosta
na rijeku. Hasan paša i Kaplan paša, sa cvijetom
vojske — deset tisuća momaka i pedeset topova —
pregaze 9. avgusta močvaru i padoše megju Cebri-
nom i Ramadanovićem. Dvanajestoga zametnu se
boj. S početka Rusi izgubiše tisuću ljudi i tri topa.
Ali u jedan mah obrnu se sreća. Nastade gilna olu-
ja. Četiri puta udari grom na vezirovu vojsku, ubiv-
ši veliko mnoštvo ljudi.*) Turci udare u bijeg. Za-
man ih bodrijaše glas Kaplan paše. Vojska se raz-
bježe na sve strane. Ne ostade drugo van zapaliti
ona tri mosta i tako zaustaviti Ruse. To im pogje
za rukom, te Rusi zaustavljeni rijekom zaposjedoše
pozicije, koje tu skoro imahu Turci“). Devet dana
docnije Rusi i Kozaci bezbrižno slavljahu Matijin
dan. "Turci ih napadoše u pijanstvu. Lagumi baciše
u zrak bedeme za dvadeset noga širine i nakon
sveopćega juriša bi zapaljen grad. Pozniju noćnu

%) Pripovjest ulaka Nikole Vrtikape, koji prispije u Dubro-
vnik iz Silistrije na 11. septembra i bi saslušan pred Malijem
Vijećem. (Fo LXIV Br. 205. Proc. pote. o erim. 1665.—1679.
g. Drž. Arkiv). ji

*) Hammer. Op. cit. passim.

navalu Rusa suzbiše pobjedonosno, dok Vani efendi
raskriljenijeh ruka moljaše nad vojskom: » Gospode,
čuvaj tvoje vjernike, ali da bude volja tvojal“ Ve-
liki vezir krene na povratak zaklavši sve ratne su-
inje. Zauzeće Cebrina bi javljeno kujigama po sve-
mu carstvu. Veliki Vezir ugje u Jedrene velikim
slavljem sa svijem što se ne povrati nego sa če-
tvrtim dijelom vojske, sultan ga primi svakojakim
častima odaslavši mu u susret svoju tjelesnu stražu.

Za ovu godinu rat bješe dovršen.

U dobi izmegju oslobogjenja i pada Cebrina
bukne u Silistriji tifoidska groznica.) Tamo na
okruženom rukavu Dunava močvarska »malarija“
bješe sa svijem naravna pojava. Ali radi onogodi-
šnje silne vrućine ondemična ta nemoć stade ha-
rati neobičnom silom po gnusnoj turskoj varoši u
prkos zabrani prodaje voća, osobito dinja, koje pre-
našahu bolest. Nikolica Bona, zatvoren u smrdećoj
kuli, razbolje se i malaksa u jedan mah. Sile ga
ostavljahu brzo. Nije više mogao pisati one svoje
vedre izvještaje, ni veći još jednom | otadžbini, da
blagosilja patnje za opću slobodu. Stariji mu drug“
bješe sam o boku. Zamoli liječnika. Ne dadoše mu.
Odrekoše mu kapelana, koji tamo obavljaše službu
Božiju za kakvijeh. deset porodica dubrovačkih. Do,
di

2) Ćes. rezidenat Kabozi iz Karagača, 22. avgusta. or,
m. Caboga. :

TAG
Pretplata i-oglasi +