Lijena list,
Za Dubrovnik na godinu fior, 4,

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4. 50.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale

zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji
KA“.

Za oglase, pk
javne zahvale,
šća i slično objav
od retka (sitnijeb
puta štampaju, p

Nefranširana pisma ne prima-
ju se.

Broj 45.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina V.

Propagatori tugjinstva.
Godine 1849. Medo Pucić u predgovo-

ru pjesmama Dživa Bunića Vučićevića, oca

Nikolice Bunića (Bona), povlači paralelu  iz-
megju Dubrovnika za dobe pjesnika t. j. pri-
je velike trešnje (g. 1667.) i sadašnjega (g.
1849.), pa da se povrati lik ondašnjemu sta-
romu Dubrovniku veli da bi izmegju ostalo-
ga trebalo ,,da mjesto tugjinstva bude našin-
stvo“. Godine pak 1866. naš Medo u pjesmi
»Poma“ znajući od kolike je pogibli po na-
rodno biće ,tugjinstvo“, koje će iz rodne ze-
mlje da ,istegne mezgu“ i ,da usampas ras-
trka žilje“, od čega nema ni zere koristi, jer
tugjinstvo koje nam se prikazuje u zamamlji-
vom obliku nije drugo do ,puki nakit kraju
surovom“, kao što je i poma u našijem stra-
nama, kojoj ne može plod da dozrije. Dalje
pjesnik u istoj pjesmi veli

Svakoj zemlji Bog je način dao,

Vlagu, žegu skladom razgranao

Da svoj narod svojom hranom hravi,
te s toga preporučuje

Srpska zemljo der za sebe mari.

Sta ćeš tražit misirskih oaza,

Vlaških*) čuda, njemačkih dokaza?

Kolik nauk za nas iz ovijeh riječi i
stihova!

Naše zemlje naročito na balkanskom polu-
ostrovu veoma su nježnog bića, te pametan
upravljač koji im želi istinskog dobra i na-
rodu pravoga blagostanja, trebalo bi da nji-
ma obzirno upravlja i postepeno novi pore-
dak narodu razumljiv uvagja da ne zija  iz-
megju ,starog“ i ,novog“ ona provalija ko-
ja se opaža u Bosni i Iercegovini izmegju
svake ,stare“ i ,nove“ varoši. Balkanske ze-
mlje kojijem je Turčin upravljao patile su i
pate najviše radi odnošaja koji postojahu i
i postoje izmegju ,raje“ i ,bega“, a to se
zove agrarno pitanje. S toga je prva briga
novijeh upravitelja u oslobogjenijem  zemlja-
ma na Balkanu kao u Srbiji i Bugarskoj bila
riješiti agrarno pitanje, a sve se je drugo na
stranu ostavljalo, jer dok je raja Amel i rob
putevi, željeznice, škole, hoteli i t.d. sve je
»puki nakit kraju surovom“.

*) Slaveni zovu Vlahom čovjeka romanskoga porijekla kao
Italijanca, Francuza, Rumuna.

Kad je agrarno pitanje sretno i prave-
dno riješeno, istom se može pristupiti uva-
gjanju kulture ali u tolikoj mjeri da narodni
želudac ne pokvari. Ovaj je zadatak veoma
težak. Hoće li se zapadna kultura sa svijem
svojijem porocima na priječac uvesti, doživi
se dogagjaja poput onoga u Donjoj Tuzli
gdje hanume Tuzlić i Kulović, do juče zato-
čene u haremu i odijeljene od ostaloga svi-
jeta na finoj hartiji francuskijem jezikom (gr-
dne li ironije!) pozivlju sarajevske gospogje
bosanskijeh  ,kulturtrigera“ na ,diner“, a
da ironija bude još veća stavljaju im ,& di-
sposition“ posebni željeznički vlak.

»Orvena Hrvatska“ daje veliku zname-
nitost ovomu dogagjaju, pozdravlja sa strane
Hrvata ovaj ,moderni pokret“ i veseli se što
je »novi duh“ u Bosni i Hercegovini ,,po-
čeo prodirati u svetost harema“.

Istina ovakav ,novi duh“ i ,moderni
pokret“ zaslužuje osobitu pažnju: ,Diner“ i
harem! Razumijemo pozdrav Hrvata ovomu
,modernomu pokretu novoga duha“, jer su
i oni kao pijoneri od Strosmajera do  Star-
čevića mnogo tomu doprinijeli, te se imaju
prava i veseliti gledajući kako se  tugjinšti-
nom rastače narodno biće. Imaju prava kli-
cati ,novomu duhu“, jer su i oni zaslužni
što je ovaj već toliko uspio da se po ,no-
vijem“ varošima i gradovima Bosne i Her-
cegovine ne čuje do njemački i magjarski,
a potraje li još ovako jedno dvadeset godina
svi gradovi i varoši okupiranijeh zemalja izgu-
biće sa svijem narodni slavenski harakter.
Imaju se prava radovati, jer bolje nije ni u
njihovoj ,prijestolnici“, Zagrebu, koji da nije
slučajno glavni grad Hrvatske i Slavonije,
teško bi ga bilo razlikovati od kakve poni-
jemčene varoši.

Bolje svjedožbe za ulogu koju igraju
Hrvati u Bosni i Hercegovini nema do ove
u ,Orvenoj Hrvatskoj“ (br. 44.), s toga smo
o tome i progovorili da samijem hrvatskijem
člancima dokažemo: kako je hrvastvo most
preko koga prelazi ,Drang nach Osten“ na
zapadni dio balkanskog poluostrova. Mi mu
na takovoj ulozi ne zavidimo, šta više saža-
ljevamo da ,brat“ pomaže tugjinu rušiti ku-
ću, samo za to što je srpska.

U posljednjoj strofi ,Pome“ Medo na-

braja pijonere tugjinštine, a po svjedodžbi
koju je dala“ ,,Orvena Hrvatska“  hrvastvu,
fali Samo još ime njezino i njoj sličnijeh.
Medo ih zove ,bezočnići“.

Bozočnici raskotiše bruku,
Od savjesti sprdnju načiniš
Grk i Latin krst nam omr
Vraneuz, Njemac i čast i nauku;
Al j'u tebe boža vjera čista
Još ti dušu ko zlato ze blista!
Počuj samo glas srdašća svog,
Uza te je, svemu sugja, Bog.

Poučavanje

pravoslavnijeh učenika u nauku o vjeri
na našijem srednjijem školama.

iše

U zadnjem svom broju, obećasmo da ćemo se
opširnije baviti nenormalnijem odnošajima na našoj
gimnaziji i preparanđiji, glede poučavanja pravosla-
vnog vjeronauka.

Naše obećanje hoćemo da ispunimo, pa ma-
kar kome i nepravo bilo.

Preklanjske školske godine, (a ko je se ne
sjeća?) kad se bijaše digla hala i vrana, protivu
srpske omladine na našoj gimnaziji, i svojijem vra-
žijem makinacijama i denuncijama uspjela upropa-
stiti mnogo našijeh mladića, — uspjela je kod mjo-
rodavnijeh fuktora, zadojenijeh krvatskijem čuvstvom,
odaljiti bez ikakvog razloga i nekoliko profesora, i
premjestiti ih po drugijem gimnazijama, a sasvijem
odstraniti mjesnog pravoslavnog paroha, kao vjero-
učitelja, sa gimnazije i preparandije. A zašto? To
je pitanje na koje nikad ne odgovvriše ti mogućni-
Gi i ako je preč. pop Bućin tražio da se povede
proti njemu istraga.

Mi vrlo dobro znamo, jer smo potanko ispita-
li ovu aferu, da je paroh Bućin za sve vrijeme
svog katihiziranja tačno i revno vršio svoju dužnost
Pored svijeh svojijeh dužnosti u parvhiji dostu broj-
noj i raštrkanoj. I nikad do 20. Juna 1895. nije
primio ikakve opomene ili ukora, već pohvala za
svoj rad. Dakle, zašto mu bi dat pakrački dekret
sa gimnazije i preparandije? Je li što je propovi-
jedao srpstvo u gimnaziji, kako ga denunciraše bez-
kućnici? Ali komu? On, privatni vjeroučitelj, nije
predavao druge predmete ni zamjenjivao profesore
po razredima pa dolazio u doticaj sa  ostalijem |
učenicima. A svojijem pravosl. učenicima zaista nije
mu potreba bilo, da im išta o srpstvu propovijeda,
jer su ga u majčinom mlijeku posisali. Megjutijem
znamo da bi svi bivši njegovi učenici, koji sad ve-
ćinom razna zvanja u našoj državi zapremaju, pod
zakletvom posvjedočili, da preko satova predavanja
ničijem se bavio nije osim vjeronauka. Posvjedočili
bi, ds ih je uvijek podučavao da bratski ljube svoje
sudrugove katoličke vjere, i da u najvećoj mjeri

budu tolerantni. A nije se povodio rgjavim  pri-
mjerom drugijeh. :

Je li što je povjerenik ,Srpske Književne Za-
druge“? Ne možemo vjerovati. Jer .megju gimn.
djacima nije imao do četiri člana, i to koji su se
upisali bili kod drugog. Da je tom Zadrugom  pro-
pagandu činio u školi, bio bi barem uspio upisati
ono 15 svojijeh učenika. A tamo imao je samo
jednog! :

Pa baš i da je činio, bio bi činio ono,
što je slobodno radio prof. Marcel Kušar, koji kao
javni povjerenik , Matice Hrvatske“ uspio je bio na
nedopušteni način upisati oko 150 gimn. učenika.

Ne možemo vjerovati ni da je s toga što je
van škole, kao slobodan gragjanin, vršio svoja usta-
vom zajamčena prava, te stupao na biralište i ispo-
vijedao se Srbinom. I ako nam je dobro poznato,
kako je neki mnogo visoki činom a ne stasom, či-
novnik Namjesništva skakao od muke iz fotelja kod
pravoslavnog episkopa u Zadru, jer je Bućin u ne-
koj svojoj izjavi napisao da je Dubrovnik srpski
grad.

No, nije nam namjera ovdje uzimati u obra-
nu preč. popa Bućina, jer njemu ne treba. Hoćemo
samo da konstatiramo činjenicu, da već eto progje
jedna cijela školska godina, a počela i druga, bez
da je starija školska vlast postarala se, kad je nje-
ga odaljila, naći mu zamjenika, koji bi redovito,
po zakonu, poučavao pravosl. učenike i učenice, u
gvojoj vjeri i ako je to zakonom zajamčeno.

Prošle šk. godine 1895-6. bilo je u Gimnaziji
12 učenika a u Preparandiji 18 učenica pravosl.
vjere. I svi oni ostadoše skoro cijelu godinu bez
vjeronanka. Kažemo skoro, jer na 2 mjeseca prije
zatvora škole, nagjoše se u čuđu, osobito upravitelj
preparandije, što će mu pravosl. učenice ostati ne ocje-
njene u vjeri, kao da su bezvjerke. Pa da ta bruka,
ne bude očita svemu svijetu, počelo se strašiti učenice
da ne će prvći razred, a one trećeg razreda, da ih
ne će pripustiti maturi, ako ne dokažu da su po-
hagjale svoj vjeronauk. Kao da je njihova krivica
bila, što nijesu imale vjeroučitelja. Kako ta zastra-
šivanja nijesu prestajala i djevojčice se bile prepale
da ne izgube godinu, to paroh Bućin na poziv svo-
je orkvene vlasti rado se primi i počne privatno
poučavati i pravoslavne gimnaziste i preparandki-
nje. No šta je mogao učiniti za dva mjeseca: Ni-
šta! Ali starijoj školskoj vlasti izgleda kao da je malo
do toga stalo bilo što pravosl. učenici ne će us-
pjeha postići u nauci svoje vjere, njoj je samo sta-
lo bilo, da se pozvana može pred kijem opravdati,
kao da je ipak bilo poučavanja u vjeri.

Ovaka zapuštenost nije mogla uroditi dobri- |

jem plodom. Ona je imala zlijeh pošljedica. U oči-
ma mlagjarije bagatelisala im se vjera. Kao djeca,
bez nadzora, počeše ne pohagjati svoju Crkvu, ne
pristupati ispovijedi i pričešću, a i kad bi u Orkvu
po volji i u nevrijeme došli, nijesu se ponašali ka-

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIC
LVI.
SLOVINSTVO.

Gdje je tvojijeh trista drijeva
Slavni Gruže moj?!...“

Kazali: ,,Trista Vica udovica“.

Velike kupovine raznijeh dragocijenosti i ze-
malja, znamenite trgovinske pogodbe i preduzeća,
danak, koji su u isto vrijeme davali ovome ili ono-
me od obližnjijeh kraljeva i banova u naokolo, tro-
škovi oko tvrgjave i veličanstvenijeh zgrada, kao
što je m. p. Sponza (sadašnja dogana) i t.d. it. d.
sve to, najbolje svjedoči da je Dubrovnik vazda
bio: imućan grad. To nam još dokazuju, ne samo
opisi mnogobrojnijeh književnika, našijeh i strani-
ojeh, no i narodne priče i pjesme hercegovačke. Ko
ih čita, često se namjeri na neka mjesta, gdje se
kaže, da kakva odveć rijetka i znamenita stvar

vrijedi grada Dubrovnika“. Ljepotica kojekakva u

tijem pjesmama: njezina krasota, njezini uresi, pre-
stavljaju se per hiperbolen, da ,wrijedi bijelog Du-

brovnika“. ,Ni za sve dubrovačko blago“ znači u
njima: nipošto, ni pod koju cijenu. A gdje ti je
ona poznata u narodu ,brava Dubrovačka?!“ — Ni-
je dosta ni devet brava, da se nešto dragocijeno
sačuva, nego se hoće još i deseta — dubrovačka!
"To je u narodnijem pjesmama prešlo već kao u
neku poslovicu, a znači što i ,cassa forte“ u da-
našnjem smislu. Uprav se u narodnijem pjesmama
spominje ,brava dubrovačka“ nadasve na vratima
od tamnica; ali na to je, — po svoj prilici, —
narodna mašta prinijela one slučajeve, kad se je
davalo na ostavu, u shrane dubrovačke, blago i ra-
zličite dragocijenosti, kao na tvrdo mjesto, od ve-
likaša i prvaka narodnijeb, bez i malo straha da
će propasti.

i Koliko samo dadoše za Rat caru srpskome
g. 1333., koliko opet za Primorje #. 1398. kralju
bosanskom Ostoji Kotromauoviću! — a da i ne
nabrajamo druge primjere. Samo za utvrejenje Sto-
na potrošiše 12000 dukata u zlatu. Senat potroši
14.000 dukata u zlatu za hram sv. Vlaha, koji iz-
gorje g. 1%06., a bi popravljen 1715. Zuamo uz
to, da su obližnji banovi: ne samo srpski, no još
i italijanski, ostavljali u Dubrovniku oporuke, u
kojijem bi raspolagali svojijem imetkom za slučaj
smrti. Renat di Angieau, vojvoda napuljski, ostavi
pismene svoje oporuke na Šipanu, koje se prenesu ka-

/

šnje u Dubrovnik na sahranu, ali poginu u tre-
šnji!).

Svak zna, da se je ovo dižavno bogastvo,
osim u spomenute, — trošilo još i u razne dobro-
činske svrhe, i u vjerska preduzeća. Lukari spomi-
nje u knj. 4., str. 164., a uza nj.još i Razzi, da
je bilo 300 moći, okovanijeh u srebru sve do tre-
šnje, u kojoj ih pogine veći dio?). Stona crkva Ri-
karda ,lavljeg srca“, kralja engleskoga, sagragjena
je g. 1192. Ona Domenikanaca 1225.; franjeva-

') Vidi se još i sad u Sugjurgju njeka omirina sa grbom
toga Renata, a njeke zemlje zovu se i danas ,na Renatovu“
Na otoku Jaglanu kod Šipana su stali neki kalugjeri, koji bi
dohodili s otoka sv. Andrije; ali budući bili jednom  sasvijem
porobljeni od gusara, utekoše i otok opusti. Otok sv. Andrije
darova kalugjerima vlasteoska obitelj Gozze. Tu se dogodi ono
što se priča o ljubavi Mare Lovujke sa njekijem Ljudevitom.
Sucka, istraga od te z ode upisana je g. 1527. Nju su uprav
braća utopila na ribanju; a taj ljubovnik nakon godinu dana
poslije te zgode bi rukopoložen za svećenika.

?) Marin Kaboga i Gjuro Bučić prenesoše u Revelin ostatak
toga golemoga blaga moćnika, iskopana ispod ruševina pomoću
200 radnika. Njeke ostaše razlomljene, te ih vremenom opet
okovaše u srebro; s toga ima sad toliko moći bez imena. Pri-
je je imala povlasticu porodica della Croce, da može držati
ključeve moćnika; a kad se ova sasvijem istraži, — to pravo
pregje na porodicu Petrana; ali da zadrži samo jedan ključ,

a senat drugi. Kad i ova dospije, preuze ključ u XVII. vije-
ku porodica Tudizija.

čka 1317.; manastir sv. Klare za 70 dumana (sad
vojnički arsenal) g. 1290.; hram Jezuita i veličan-
stveni zavod školski (sad bonica vojnička) u prvoj
četvrtini 18. vijeka“). Domenikanski manastir u
Gružu bi sagragjen od 1487.-1450., troškom boga-
toga Marina Biše, Dubrovčanina. Porodica Ghetaldi

načini Malobraćanima manastir na Daksi g. 1500,

Sve su ostale crkve bile sagragjene na troškove
republike.

G. 1452. republika dade 1000 perpera popu

Gjuru Radovanoviću za nogu sv. Vlaha; jednom
grčkom igumanu, koji donese glavu sv. Vlaha, dade
500 dukata u zlatu; a Tomu de Vjatanis, koji do-
nege 1348, lijevu ruku sv. Vlaha, oslobodi svakoga

5) Zna se po mitologiji, da je Eskulap, bog ljekarstva, bio
sin Apolona, boga prosvjete i svake znanosti i umjetnosti. Apo-
lon se slika kao mladić, a Eskulap, sin mu, kao starac sijede
brade. Za boravka cara Franja 1. u Dubrovniku, grad bi veli-
čanstveno osvijetljen; tu se je izmegju ostaloga u čast njegovu
mogao vidjeti u svjetlosti i ovaj epigram, sastavljen u latin-
skom jeziku: Cesare! ovdjo je sad sn (Fiskulap) istjerao 008
(Apolona); ne gledaj što je sin bijele brade, a otac nije; nego
gvrni se na naravnu pravicu: može li po duši sin istjerati

oca?!“ "Pijem se je pozivao car, da vrati bonicu preuzetu od
Francuza, i da načini opet zavod školski. Predaja je u narodu
(ne znam koliko istinita) da je car bio naredio povraćenje;
ali da je bio svrnut od vlade: dalmatinske. Najprije je ovaj
hram sa zavodom školskijem počela bila graditi na svoje iro
e tek poslije proslijedila republika.

Škove porodica Gondola, pa j