U Dubrovniku 22. Novembra 1896.

bijesna list

Za Dubrovnik na godinu fior, 4

%
Za Austro-Ugarsku,

Bos i
Hercegovinu na godinu ( ka

ior. 4, 50,
Za Srbiju i Cr
Nu goru na
dinu fior. 5. la go-
Za sve ostalo

zemlje na
franaka 15 u zlatu.

godinu

: doni
Na po godine i n

A u četvrt godi
surazmjerno. godino

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROVNI-
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se no vraćaju.
KAM iBit/Ep,
Za oglase, pri" teta
“fa

javne zahvale,
šća i slične obje

od retka (sitni

puta štampaju, z
Nefrankirana. pi». gd

ju se. SV JE

Broj 47.

Godina V.

U petak u

Veče primismo iz Ki
i 1 Kotor:
ovaj telegram: a

jeni : :
Izborni Odboj danas Jednoglasno odlučio

odustati od svakoga učestvovanja u predstoje-
ćim izborima općine kotorske, dalavljaja ši-
roko polje i svu odgovornost onima koji su
na današnjoj upravi, koji ih podupiru a koji

im kumuju. Slijedi pismena izjava
Izborni Odbor.

Mi nijesmo drugijeh vijesti ni očekivali

iz Kotora o općinskim izborima već pasivnost, |
jer učestvovajući izborima izborni bi odbor '
bio priznio nezakonitu općinu kotorsku  za- '
konitom. Dvije je godine što postoji nezako- |

nita općina kotorska, a k tomu umro joj je
i načelnik i prvi pridsjednik. ,Smotra Dal-
matinska“ poluzvanični list dalmatinske vlade
ovo je priznao, a vlada se nije makla da uči-
ni kraj ovmu nezakonitomu stanju.

Živjela .. zakonitost!

Italija i Abisinija.

Na glas da je sklopljen mir izmegju
Italije i Abisinije, svako je slobodouman
i pošten u Evropi odahnuo, a italijanski na-
rod pozdravio je tu vijest kao otkupitelja.

Pogodbe mira su časne po obje ugo-
varajuće stranke. Abisiniji je priznata  njezi-

a I
na nezavisnost i sloboda, a Italija je izašla ,

iz onog vratolomnog preduzeća poštegjena

od poniženja, te kralj Umberto, sin kralja |
poštenjaka, može na ugovor mira metnuti

svoj potpis.

Prijatelji italijanskoga naroda i slobode
zabrinuti pratili su vojnu koja se je vodila
na visovima abisinskijem. Abisinski narod u
ovom vijeku više je puta pokazao da mu je
njegova nezavisnost draža od svega na ovom
svijetu, i da želi živjeti svojijem životom. ne
dirajući u tugje, što više na njegovijem hra-
movima gvijetli se krst kao i na našijem.
«Italija nagovorena od samožive Engleške g.
1885. uhvatila se u koštac sa junačkijem

narodom abisinskijem. Borba je eto trajala
punijeh deset godina izmjenitom srećom u

oružju, ali se italijanskoj hrabroj vojsci bija-

Izlazi svake Nedjelje.

še teško boriti protivu pravice sile i priro-
dnijeh poteškoća, te ako napokon bješe i
podlegla, nije njezina krivica, ona je svoju
čast spasila i svojom je krvlju zapečatila.
Narodi, kao italijanski, koji su svoju
slobodu stekli velikijem naporima svoga uma
i junačkijeh mišica, ne smiju tako brzo  za-
boraviti i pod noge metnuti onaj uzvišeni
amanet i cilj za kojijem teži svaka plemenita
i poštena duša. Italijanskomu se narodu nije
pristojalo da mu prvi korak, poslije izvoje-
vane slobode i stečenog jedinstva narodnog,
bude trgnuti mač protivu ovijeh  istijeh na-
čela, jer se takijem postupanjem, i ako je
. uspjehom okrunjen, gubi pred očima svijeta

, moralna moć, koja je mladijem državama i
narodima neophodno potrebita, ako ni za što
drugo, a ono za svoju vlastitu korist: hodie
mihi cras tibi (danas meni a sutra tebi). Kad
su ono g. 1885. — čudnoga slučaja! — vla-
stodršći u Srbiji navijestili nepravedno rat
Bugarskoj u obranu(!) berlinskoga ugovora,
Svaki pravi srpski patriota ne samo što je
osugjivao onaj rat, već je bio vogjen u isku-
šenje da ne želi niti pobjede srpskomu oružju,
uvjeren da je onaj vratoloman rat bio po-
krenut protivu onijeh svetijeh amaneta za
koje se srpski narod od pet vijekova bori.

Sudbina koja je bila stigla mladu Srbiju i
mladu Italiju bijaše zaslužena, ona nije po-
godila srpski i italijanski narod, jer su oni
sebi dosljedni ona nedjela već osudili.
Ovaka svrha italijansko-abisinskog rata

ne samo što je velika dobit za oba naroda,

već je jedna velika moralna pobjeda u da-
našnjijem prilikama u kojijem se Hvropa na-
lazi, gdje se bori gruba sila i pravića, od-
vratni egoizam i nesebičnost.

Vijest o onakom miru koja je sligla iz
crne i divlje Afrike velika je pouka za pro-
svjećenu i pitomu Evropu, i pokazuje — ču-
dne li ironije! — Evropi put riješenju isto-
čnoga pitanja.

Italija, koja je priznala  Abisiniji pravo
na nezavisnost i slobodu, vogjena jednakom
mišlju može u istočnom pitanju uzeti inicija-
tivu, te na temelju svoje nedavne prošlosti i
sadašnjega iskustva blagotvorno uticati, i ti-
jem steći vječitu zahvalnost balkanskijeh na:
"roda i prijatelja pravednoga mira i pravoga

napretka. Na taj bi način Italija na kraju
XIX. vijeka osveštala onaj princip koji ju je

avorio.
eli
e ek
Gorski sokolovi!.
Utisci i uspomene
napisw Dr. Ant. Baldacci, proveo s talijanskog M. $S.
LIV
Kuči.

Ko iz Podgorice hoće da proučava kiičku na-
hiju i da se na Kom popne, može da od dvoje pute-
va jedan izabere. Jedan se je kroz Bijoče uvlačio
za kratki komad u usku dolinu Morače i prelazi
preko Bratanovića, grane kiičkog plemena; drugi se
kroz Medun postepeno diži sredine ove krajine i
ostavlja desno ona arbanaška plemena, koja je ber-
linski kongres ,našao za dobro“ da ponudi Crnoj
Gori, kao nagradu za njezine skorašnje pobjede.
Oba se ova gorska puta, skoro 1000 m. nad morem,
uvlačiše u prostrane i guste bukove i jelove šume,
koje putnika iza duga puta kroz pustu zonu megju
morem i Podgoricom razveseljavaju i duh mu pot-
krepljuju.

Ovi je zadnji put bolji. On vodi raznijem bo-
jištima 1876. godine; lakijem zavojem ide u arba-
naška sela, podložna Urnoj Gori, a zatim na živo-
pisnija mjesta blizu granice, koja ovdje, gdje se
dvije rase i dvije vjere krvave, osobito začara duh
strancu. Velike šume počinju na stranama Žijova
brda i zaslužuju ime prašuma: izgleda, da je narav
predvigjala žestoku mržnju izmegju Crnogoraca i
Arbanasa, pa da je ova dva naroda odijelila gorv-
stasnijem i nepristupnijem vrhuncima i prostrani-
jem i gustijem šumama, u koje se ne samo čovjek
već i medvjed i vuk ne usugjuju ući. No usprkos
tijem granicama Crnogorci će i Arbanasi biti, do-
kle god negrane zora nove civilizacije, još za mno-
go vremena ljuti neprijatelji; mržnja jednoga  pra-
ma drugomu vjekovima će prkositi, pa ni junačka
i mlada snaga Crnogoraca neće tako lako moći
skršiti onu drevnu skiptarsku snagu, koja od naj-
tamnijeg doba keltske moći još uvijek živi.

Berlinski kongres, koji nije poštovao prava
narod i pogazio naravne geografske i etnografske
granice tim, što je Crnoj Gori dao arbanaškijeh ze-
malja mjesto srpskijeh, bio je hotimični uzrok, da
ge počelo još češće i žešće da grabi, netom seflusli-
jed aneksije dva nepomirljiva neprijatelja u oči bo-
lje pogledaše. A da podno onijeh novijeh ornogor-
skijeh brda nije brže bolje pristupila pametua od-
luka knjaza Nikole, pograuična bi se plemena do
sada istijebila bila. Knjazu je Nikoli pomoću ka-
zne smrti uspjelo, da iz Kuči iskorijeni onu plahost
za pljačkanjem arbanaškog zemljišta i da im pod

=) Vidi ,Dubrovnik“ br. 38, 40. i 44.

istom kaznom zapovjedi, da čuvaju granicu, dopu-
štajuć samo zakonitu obranu.

Ovo je upravo bila jedina volja ljubljenoga
knjaza, koju u početku Kuči nijesu željeli; no plod
kojijem je za kratko vrijeme rodila postade po bo-
žijoj promisli garancija za to pleme ne samo u po-
litičnom pogledu, već i u pogledu javnoga mira i
ekonomije: danas su, izuzevši neizbježive slučajeve
na turskoj granici, polja i pašnjaci sigurni preko
cijele godine a narod može da relativnom slobodom
svoje poslove obavlja.

U svojoj vojničkoj krajini Kuči se sada sa-
svijem pokoravaju strogijem naredbama s Cetinja,
koje ciljaju na to, da Evropa sažaljuje samo pro-
šli abnormalni odnošaj izmegju Ornogoraca i Tura-
ka; ratoborni duh Kuča priznade trud kneževine
kojoj na sreu leži probitačni napredak zajedničke
domovine i hoće, da se i arbanaška sela mirno pri-
lagode novomu stanju stvari i mirno razvijaju.

Svijesni svoje snage Kuči se nijesu bojali, da
stanuju u blizini mnogijeh neprijatelja. Smjelo, ali
tvrdom odlukom da poštuju volju gospodara, svi su
ljudi, za oružje sposobni, obvezani da po redu gra-
nicu čuvaju. Dok traje lijepi zeman penju se nji-
hove izbrane čete na izloženija brda, često na vi-
gove od 2000 m. i sa tijeh braništa, bez ognja i
bez zaklona, na snijegu, čekaju, više puta sa veli-
kom čežnjom, noćni juriš arbanaškijeh haramija
protiv kojijeh oni jedva jednom, i pod izlikom obra-
ne, mogu da upotrebe svoje nepromašive puške.

I zbilja Kuči su izvanredni strijelci, i naj-
bolji od svijeh Crnogoraca i ostalijeh balkanskijeh
naroda. Ja sam jednom na Žijovu brdu gledao, gdje
gu se na moj poziv u gagjanju takmili. Cilj je bio
velik krš od po kvadratnog metra, a daljina 500
metara. Šest odabranijeh Kuča imagjahu svaki po
šest fišeka. Kako se proba svršila, krš je pogodilo
trideset i šest metaka.

Očito mirno stanje, koje je u ovomu pleme-
nu naslijedilo anarhiju, što ga je zajedno sa ska-
darskom arbanaškom provincijom do 1878. godine
tamanila, dade povoda da su Kuči bili spomenuti
na Cetinju. Poslije žrtava, prinesenijeh da Kuči
postanu definitivni dio crnogorske zajednice, kojoj
gu ge osjećali vezani i predanjem i ljubavlju, knjaz
Se Nikola pobrine, da otvori mnoge škole, da u
svoje perjanike uvrsti dobar broj najkršnijih kučki-
jeh momaka i da obdari crkve; ali ono, što će biti
pravi temelj budućnosti Kuča i čitave istočne Crno-
gore, jeste projektovana željeznica, koja će tim di-
jelom kneževine prolaziti, da u Evropu unese pro-
izvode prostranijeh šuma, što pokrivaju toliku po-
vršinu onijeh brda. Bogate i stoljetne bukove šume
Kuča i Vagojevića predst .vljaju uvijek neizmjeran
izgubljen kapital, koji će samo onda dati ploda,
kad se uvede saobraćaj izmegju kopna i mora. Do-
bri vozni putevi Crne Gore ograničeni su još na
zapadne nahije, spajajući glavnija trgovišta blizu

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIC
LVIII.
SLOVINSTVO.

Bogastvo u opće prouzrokuje : obijest i nemar,

i budi raskoše; ali u Dubrovniku strogost republi-
kauskuga života ne dopusti, da se bogastvo upotri-
jebi u što drugo, do samo u moralne svrhe, biva,
u kujiževnost i u vjerska i gragjanska preduveća,
kao što su nm. p. obrane i savezi 8 vladarima  jači-
jem od sebe!). O vjerskijem preduzećima već smo
od prije nešto napomenuli. Aristokratična forma
') Republika je bila sklopila prvi obranbeni savez sa Nere-

tvanima. Orbini piše na str. 28. o tom sljedeće: ola in
dei Slavi di Narenta coi Veneziani eomineio del 829 sotto i

doge Participazio. 11 doge Candiano era per vincerli a cavo .

vennero altre navi comandate da Vito Bobali
13 vinto e morto il Doge. 1 Narentani allor
Adriatico, e pretendevano, che

Mieulo, quando
vaguseo, : resto a
ano 1 impero asgoluto su ( ) , oh
asia Pande lorv gabella, e specislmente i na
nereho li vedevano pretendere all acquisto della 1 i
finehč il doge Ureeolo 996 intieramente gli soonfigse“. Sa Ne-
retvanima su i Dubrovčani dijelili plijen, — kako piše Du:
kljanin. Dapače i Orbini qiše (str. 293-254), da neki kod
Bobali u pismenoj oporuci, koju sastavi pred smrt g. 1 26.,
svjedoči, da mu je dužan Uroš, kralj srpski, .sin Milutina, na-
\ zvauoga svetijem, mnogo tisuća dukata. Ta silna bogastva Bo-
bali-jeva steče se od premnogijeh ratnijeh: pothvata njegovijeh.

ove republike učini, da plemić i gragjanin, i se-
ljak ne svrnu izvan svoga položaja socijalnoga sa
svijem njihovijem bogastvom, i da ga ne trate ni
u naprave ni ikakve drugo izvanjštine. Bilo je pro-
pisano, kako se ima nositi plemić, kako opet gra-
gjanin; nije li se kogod držao tijeh pravila znao
mu se ukorili globa, a dosta puta bila mu je
spravna i tamnica?). Nestašica: kavana, javnijeh
plesova i općijeh pozorišta, navodila je Dubrov-
čane, da se zabavljaju književstrvom i u posijelima,
kad god bi imali slobodna vremena, a besposlen
nije bio niko. Sve ove zabave, kao: plesovi tea-
tri it. d. bile su posve privatne. Oko književnosti
zabavljali su se privatno u različitijem skupštinama
neodvisnijem od vlade, i to su one mnogobrojne
akademije“). "Tako je bilo, izuzevši samo opće igre,
*) Pretjerani luxus bio je zabranjen i plemićima. Červa, na-
zvan 'Vuberon, pokaljugjeri se samo # toga, što su mu jednom
u senatu javno potkinuli plašt, koji je bio malo dulji od opće
forme. Nijesu se mogla vlastela služiti ni naslovima: kneza,
markiza i t. d. kojijem bi ih obdarili inostrani kraljevi, kao
n. p. porodice: Bona, Gozze i Pozza, niti bi se tako mogli
potpisivati do sami jedini knez, za mjesec dana dokle bi u
dvoru prebivao, koji je mogao nositi znamenja i naslov ,unga-
rico cavaliere dello speron d" oro“, i to samo, odkad dogjoše
pod ugarsku zaštitu.

*) U tijem se je akademijam srp.ki jezik  probirao i ugla-
gjivao do klasične savršenosti uz dobro poznavanje jezika su-
sjeda: Bošnjaka i Hercegovaca, s kojijema su bili u nepresta-

plesove i strijeljanje u svetkovinama republike, kao

n. p. o Vlasićima i na dan sv. četrdeset mučenika
(marta mjeseca) i t. d."). Književnest pak nije bila
uzeta u onom smislu, kao što je dan današnji, biva:
Kao neki zanat na po se, a ne uzgreduo zanimanje.
U Francuskoj i Njemačkoj zovu sada književnost
p»Mestiere di autore“, što najbolje dokazuje, da
svak piše da preživi, kao i svi ostali zanatlije ma
terijalni. Toga u Dubrovniku nije bilo; starijem se

nom ratnom ili trgovačkom odnošaju, ili budući posrednici da
smire sa kraljevima srpskijem: kraljeve bosanske, vojvode Hel-
ma i sv. Save i t, d., koji su u nevolji bježali u Dubrovnik,
gdje su nalazili pribježište i zaštitu. Orbini piše na str. 377.
sljedeće: ,La lingua slava era tenuta in conto dai principi
eristiani allora in Europa poseiachč il re di Boemia, il conte
Palatino di Reno, il duea di Sassonia, ed il marehese di
Brauderburg, che sono elettori dell" impero; sono tenuti di
istrulre i loro figli, arr.vati che saranno al settimo anno dell
eta, nella latina, slava, ed italiana lingua, come si vede nella
bolla di oro fatta da Carlo 1V. imperatore. Hsso Carlo impe-

ratore, come io ho inteso da Cristoforo Varsevicio canonico di,

Oracovia e da altri nobili di Polonia; fece serivere la  detta
bolla in una chiesa di Praga, ora detta chiesa degli Slavi, e
di cio io prima non avea aleuna cognizione, se non quando
sono arrivato collo serivere a questa pagina della mia opera“.

*) Na dan 40 sv. mučenika (9. Marta) bila je politička svet-
kovina za spomen onog dana, kad su bila straćena tri plemi-
ća od porodice Zamanja, koji su snovali tajnu urotu s pomoću
župana bosanskijeh i Helma. Tad se je pred pukom i senatom
besjelilo o slobodi političkoj ma Duži, pred hramom sv. Vlaha.

nije moglo ni u snu snjeti, da će književnost vre-
menom tako nisko pasti. U našijem vjekovima mi-
jenja se politika u svakomu mjestu i književnost
slijedi politiku; i kako što politika ima mnogo stra-
naka, tako.ima i romancijera i pjesnika politički-
jeh u svakoj stranci. Ima uz to još i bezbožnijeh
i socijalnijeh romancijera i pjesnika, baš kao i kle-
rikalnijeh5), Ima_ih napokon i ekonomista, a na-
dasve pak onijeh, koji se bave materijalizmom i
sađašnjijem socijalnijem prilikama ovoga ili onoga
mjesta (Veristi)#). Wilozofijski svaki sistem, kao i
razne nauke n. pe astronomija, fizika, prirodoslo-
vlje i t. d. sve je to razdrobljeno i nametnuto i
prostu puku po romanima, pamilstima, listovima i t. d.
Književnost dakle zavisi o pokretima gocijalnijem,
kao i u opće što sve teži za demokracijom i sovi-
jalizmom?). Spisatelji grčki i latinski, i Vico (Soien-

5) Najelasoviti je  romancijer klerikalni Jezuit 0. Antun
Breseiani, rogjen u Ali g. 1798., učenik glasovitoga Cegari-ju.
Bresciani umrije 1862. S i

5) Najviši romancijer verista je ugarski spisatelj Kemčny;
no u opće se ragje čitaju ruski veristi nego Englezi: Dickens,
'Thackerag, i u romanima glasovita žena Gjuka Hliot (Mariju
Ana Evans, docnije g-gja Kros) vrsnica Gjurke Sand.

7) Pošto se mijenja politika i socijalne stranke čas ojačaju
a čas oslabe; dogagja se, da gotovo svi spisi tijeh mnijenja
vremenom budu zanemareni, a ostaje sem klasicizam, koji ima
nepokretna pravila, Manzoni, Sehiller, Gčthe, Puškin, Gogolj