U Dubrovniku 6.

Dećembra 1896.

Cijena ligtn,
Za Dubrovnik na godinu fior, 4,

Ya Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4, 50
Za Srbiju i Crnu Soru na go-
dinu fior, 5. i

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po: godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

šalju se administraciji ,DUBROVNI.
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vr“

Za oglase, pripos
javne zahvale, rač
šća i slične objave plać
od retka (sitnijeh slova.
puta štampaju, po pogo:

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 49.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina V.

Kralj Srbije u Lava XIII.

Još lepršahu gdjekoje srpske zastave po
ulicama Vječnoga Grada, još ne bješe umu-
knuo odjek triumfalnih crnogorskih svatova,
a već drugi jedan veliki Srbin silazijaše u
Maliju da osvježi i osveti svoje narodno po-
slanstvo dodirom klasičke zemlje slobode i
ljepote. Prije Njega srpsko ime — za koje
se god. 1875. boriše mnogi plemeniti tali-
janski gragjani — bješe u svačijim ustima
kao obećanje nove plodonosne evolucije ; pri-
je Njega naše se slavno siromaštvo prošeta-
lo kroz kvirinalske dvorane i primilo je po-
klonstvo druge jedne velike brdske dinastije
koja je zakrilila i odnjivila jedinstvo najljep-
še zemlje na svijetu. Ovo su lijepi znaci i
- skupocjena svjedočanstva za tolike nebrojene
noći oskudice, borbe i tjeskobe. Sada dogje
i unuk velikoga Obrenovića, melankolični
mladić, osamljen na ustalasanom prijestolu,
da za stopama već za života besmrinoga
svoga crnogorskoga Brata vidi popularnost
našega imena i primi duševne poputbine za
dnevne, sitne borbe na Dunavu. /

I od kvirinalskoga brda pogje na brdo
Vatikansko. Putem talijanska konjica odprati
kraljevska kola. Na trgu sv. Petra talijanska
vojska sve: do Konstantinove galerije —
gdje Italija dospijeva a počimlje Apstrakci-
ja,  Univerzalnost . — iskaza .najveće“ poča-
sti Aleksandru Obrenoviću. Praćen velikom
svitom — u kojoj prvi po činu bješe voj-
ni ministar Srbin katolik iz Dalmacije —
kralj stupi preko praga Vatikana,
zvuci srpske himne razlijegahu po kolonati
koju podiže armonička Berninova mašta. Pro-
gje avliju dei Papagalli i pozdravi ga švi-
carska garda. Progje avliju sv. Damaza i
papski žandari pozdraviše kralja. Na veliki-
jem stubama Vatikanski zduri u damašku
erljenome i s gorućijem zubljama u ruci prime
Visokoga Gosta. Lav XIII. sjedaše u svojoj
odaji okružen od dvanaest Guardie Nobili.
Bješe u bijeloj haljini i bijeloj kapici. Stola
mu blistaše od grimiza i zlata. Ostadoše sa-
mi tri pune četvrti ure. Vele da je Papa za-
grlio kralja, a ovaj da je poljubio ribarski
prsten njegov. Što je fini, iščiljeli duho-
viti papa rekao tome mladome kralju  ko-

dok se

ji u dvadesti godina već proživje toli bur-
nu povijest? Ne znamo. Ali možemo na-
gagjati da je sugestivan bio pozdrav glavara
katoličke crkve. Mogao je napomenuti kralju
da je oslobogjenje Biograda u svemu  kato-
ličkome svijetu bilo početak velike molitve
Bogorodici koju Dante bješe prorokovao u vi-

lovitim stihovima. Mogao je pozdraviti kralja |

kao našljednika starih i znanih prijatelja
svete stolice i mogao mu je reći da naslov:
Invietissimus Rex Serbiae*) nije nova stvar u

: ; : : J
Vatikanu. Vele — a imamo razloga vjero-
vati — da je kralj u tom znamenitom  su-

sretaju predložio papi konkordat za katolike
u Srbiji. Ako je tako, srpski narod može vi-
sokim klicanjem pozdraviti taj dan. Srbija bi,

ugledavši se u politiku knjaza Nikole, ispu-

nila tijem davni zavjet svoga narodnoga po-
slanstva i pripravila bi se mudro za na-
stajne dogagjaje. Ako je tako, opet je stari
jedan bos izgorjen, opet narod stupa smjelim
srpskim junaštvom, novom stazom svojom. 1
opet se Dubrovnik pridružuje ovome drža-
vnome aktu srpskoga vladara. Dubrovnik ko-
ji, ne odrekavši se nikada svoga slaveno-
srpskoga porijetla, smjelo podiže u Biogradu
katoličku crkvu kod Fečije-kapije. Dubrovnik,
koji pod zaštitom sv. Lazara bješe razgranao
u Srbiji društvo kulturno-treovačko i poput
Rima udario na Dunavu svoj pečat: Oolonia
Belgradi. Dubrovnik, kome bi valjalo poreći
svu tisućljetnu istoriju, porekavši mu slavne
vjekovne republikanske sveze sa vladarima
stare Srbije. Sjen Dubrovnika, kome običan
bješe Vatikanski Dvor — pratio je kralja
Aleksandra u toj istoričkoj posjeti. Taj ple-
meniti Obrenović zna da je nazad trista go-
dišta Frano Gundulić doviknuo jednome Pa-
pi Grguru da je Republika Dubrovačka od
Boga upućena da miri razdvojene vjere na
Balkanu, da će mješovite ženidbe utrti put
uzajmičnoj kršćanskoj ljubavi i da srpski na-
rod ne zaslužuje zao glas što mu ga dadoše
fanariotski srebroljupci. Po prirodnoj naro-
dnoj evoluciji nastupaju dakle dnevi u koji-

ma ti sveti spomeni i mudri savjeti ragjaju u |

duši srpskoga naroda spasonosno razmišljanje
i obećavaju obilni rod. Imadu dakle, Dubrov-

#) ,Nepobjedljivi kralj Srbije“ “ovako  pisahu Pape Nema-

. njićima.

čani, razloga da se raduju. Uz crnogorskoga
vladara, u čijoj je dinastiji prostrana politika
* keaorijona!na najsvetije našljedstvo, evo mladi
lik kralja Srbije podiže se kao druga luč na na-
šemu tmastome orizontu. Zagrljaj pape sa mi-
, ropomazanim kraljem Srbije rastvorio je  iz-
. nenada prostrane poglede u budućnost. Sveti
Sava biće manje progonjen od srpskijeh du-
šmana iste krvi odkada se misao njegova
prošetala po Vatikanu. Blagi prosvjetitelj na-
“rodni jednako vrši dakle ulogu parca i pro-
svjetitelja srpskijeh prijestola. Poslušna glasu
istorije, ne strahujući za svoju narodnu vje-
ru, nazrijevajuću narodno ujedinjenje u mno-
* gostručnoj armoniji svih svojih sinova ma
koje vjere bili, Srbija ispunja danas zavjet
svoga knjaza-mučenika i riječi velikoga knja-
Za državnika izrečene na Vidov-dan za kra-
ljevskom sofrom: vjerujmo svi u jednu, je-
dinu spasavajući vjeru — vjeru narodnosti. I
tako ovaj nam put s Vatikanskoga brda dolazi
moćni odjek blagoslovenih biogradskih dana,
jemstvo nedogledne veličine i trajne slave.

L.

—> re dn—
Politika Srbije.

Berlinski dopisnik -lista- milanskog Corriere
della Sera tau skoro razgovarao se je sa g. Svetoli-
i kom Jakšićem, savjetnikom srpske legacije, te pre-
nosimo glavni dio toga razgovora po firenskom li-
stu La Nazione:

— Kakav utisak čini u Srbiji putovanje kra-
ljevo u Rim?

— Utisak je najbolji; gotovo sve stranke 080-
bitom radosti gledaju da se stvore najintimniji od-
nošaji vlade i srpskoga naroda sa vladom i itali-
janskijem narodom; gotovo sve novine govore iskre-
nim oduševljenjem o putovanju.

Radikali, koji su panslaviste ili barem zagg-
varatelji balkanske misli, bili bi samo željeli da je
Nj. Veličanstvo pošlo na Cetinje i u Sovliju, prije
nego u Beč i u Rim. Oui se boje, ili govore da se
boje, da se posjetom ovim dvjema drugim prijesto-
nicama — koja dolazi poslije one već učinjene u
Berlinu — Srbija odviše približi ili pokaže da se
odveć približuje trojnomu savezu.

— A ovo ,približenje“ mislite li Vi da u
istini opstoji?

— Srbija hoće da živi... da pusti živjeti,
i nema pretensije da vodi veliku politiku; toliko je

istina da će goruća želja radikala biti izvršena,
i ako malko kusnije: ovog proljeća kralj posjeti-
će Sofiju i Cetinje; u glavnom gradu Crne Gore
opet će se naći sa princom napuljskim. kod jedna
znamenite svečanosti: proslave dvjestogodišnjice di-
nastije Petrovića. a

— Knjazu Nikoli su se u zaduje vrijeme pri-
pisivale osvajačke aspiracije; htjelo se je vidjeti u
Crnoj Gori prvu jezgru srpskoga kraljevstva, što ne
bi upravo bilo ono što ona predstavlja! Ove osnove
pobugjuju li sumnje u Biogradu?

— Nipošto, niti za šalu! U Biogradu se zna
da te osnove nijesu nego pia desideria, ne knjaza
Nikole, ne Crnogoraca, već austrijske štampe, koja
vjerna načelu divide et impera htjela bi posijati
razdor izmegju dvije nezavisne srpske države. Ali
gu Obrenović i Petrović stvoreni da se sporazumiju
i da složno i jednodušno postupaju, a ne da budu
tugjom igračkom. A knjaz Nikola je prije svega
odlični patrijota. Njegov san, kao što je i naš, jest
velika Srbija, ne velika Crna Gora; a da bi se ovaj
san ikada ostvario, u feđerativnom obliku ima za
svakoga mjesta.

— Ovo prijateljstvo izmegju dvije srpske dr-)

žave, je li istina da bi se jače utvrdilo jednom že-
nidbom ? :

— Znam: pripisivala se je namjera Kralju
Aleksandru da traži ruku knjaginjice Ksenije. Ali
ko može doista spoznati što misli Nj. Veličanstvo
o ženidbi? Naš mladi kralj veoma je ozbiljan a
odgoj koji je primio mnogo mu je očeličio duh i
učinio ga malo naklonim izlijevima srea. Po svoj
prilici on cijeni da još nije za nj kuenuo čas da
izruče svečano: da.

“— Kakovih interesa možete imati s vatika-
nom? Kod vas je veoma malo katolika!

— Istina: ipak ma koliko malo katoličkog
žiteljstva imamo, ovo se množi useljavanjem iz Dal-
macije, Hrvatske i Slavonije; a Srbija — gdje su
sve vjeroispovjesti jednako poštovane, gdje kralj na
novu godinu prima jednakim poštovanjem, koliko
naše popove, toliko rabine jevrejske, i hodže muha-
međanske — mora željeti pak da se svi ovi ele-
menti stope kao narodnost u jednu narodnu skupi-
nu. Katolici naprotiv do gađa su ovisili o presv.
Strossmayer-u, episkopu Gjakovskom .. ..

— Veliki patriota slavenski, veliki zagovaratelj
narodnog bratinstva hrvata Sa srbima... .

— Bez dvojbe! Ali, zadnjih godina naročito,
preoteo je maha u ovog slavnog crkvenog dostojan-
stvenika katolik nad slavenskim patrijotom; i reklo
bi se da je cijela njegova djelatnost posvećena  ši-
renju katolicizma u Bosni i Hercegovini, i suzbija-
nju pravoslavlja, a s kolikom koristi za jugoslaven-
sku ideju, koja je kroz toliko vijekova imala u pra-
voslavlju najbolje branište, propuštam Vama da su-
dite. Svakako je Strossmayer episkop, koji ima 8vo-
ju stolicu izvan države i koji ima ili može imati

. Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIĆ
č aK LX.
SADAŠNJA VREMENA.
»Perehč allafflitta rima, e a flebil canto
Mi revoshi mia un di diserta Musa?
E i capei sparsa, e avolta in bruno manto
Or mi mostri la gentil Ragusa?!“
A, Paravia.
Mi smo do sada na svaku ruku razmatrali
književnost dubrovačku, i put bijaše ravan: i bez
zaprjeka; ali od jednom, baš pri samoj svrsi, valja
nam nagazit preko osinjaka da dopremo do povije-
sti najnovijih dana. Ko se god uprti u osinjak, tre-
ba da bude ispecan; dakle nadajmo se domliš i
dohodimo na vremena:
He Rie quando immoritae res cecidere Rhagusae
Nostraque gens alio nune debet yivere paoto,
Duris sie visum Parcis,,
kako nariče pokojni Niko knez Pozza, pjesnik la-
tinski, u jednoj svojoj klasičnoj elegiji. Ne treba
ovdje pričati povijest rasapa Gomon) ni iznos:
na srijedu sve leleke i tužbalice inostranijeh  spi-

gatelja; dosta je da ponovimo u srcima odjek  je-
remijada našijeh gragjana, koji preostaše iz onog
doba jadikujući do svoje smrti nad oborenijem gni-
jezdom pjesništva, kao i ptica pjevica, kad je po-
stigne ista sulbina.

U prvom redu spomenućemo onu Audroyićevu:

»Prima fra tutte, e sopra quante furo
Le Iliriche citta la patria mia,
Ergeva il capo augusto......

Che lunga serie si pingea di lustri,
Non mai maeehiati da sinistro evento.
Ma aime! cangiaro i tempi. Invidiosa
'Vante felicita miro Fortuua,

EH sdegno ne ebbe. Adesso indarno cerehi
Pit Ragusa in Ragusa. Or d/essa solo
Laceri simulacri in piedi stanno,

Le vuote case, e le merlate mura
Unico avanzo di citti superba“,

a i onu Ivana Kaznačića (g. 1942):

»Kad pogledam moju zemlju rodnu,

Na njoj leži sila dušmanina. “ e
Sad djedova gr'jehe nepoznane,

Svojom krvlju praunuei peru.

Nekad uhvah, da će moji glasi a
Rasrčena Boga umiriti,

1 sadružit rastavljenu braću

Svetijem vezom narodne ljubavi;

Ali moje bezbojazne misli

Potlačenjem moja braća prime:

Kano misli nedozrele glave,

Kano sanke bulesna čovjeka.

Domorodne oholast gospode,

Mnog'jeh ljudi častoželjne misli

Sva uhvanja moja razoriše.

Lakomost i potištena zloba

Samoljubstva nenaravna ludost,

Svaku moju uništiše nadu.

Sad ti živem bez uhvanja brate !“
Pa Preradović neka reče u ime svijeh narodnjaka
pjesmom Dubrovniku:

Ta Sto put sree mi rasevili
Uspomenom tvoj udes nemio.
Ti si bio to nam povjest kaže ;
Jesi li sad na pol ono barem? —
Re6 ne mogu, jer si suzu tarem:
Stalne sreće ne trpe nebesa!
čitam iz svakog kamena
ljenih tvojijeh uresa,

si bio tužno uvigjamo!
Ko te gleda, za tobom uzdiše,
Ko te traži, obraća se natrag!“

Jer što uvigja?... — Puk novi naseljen od tamo
i od ovamo!'); a u ono malo urogjenijeh  Dubrov-

') Sorgo piše u svojoj historiji sljedeće: ,La popolazione
ognor nutrita dal eommercio, che potea soltanto procaceiarle
|indipendenza dopo esser perito lo stato, dovea necessariamen-
te disperdersi qua e la, e disparire anche essa. Questi paesi
con immenso travaglio fecondati diventeranno ben presto squal-

lidi, e deserti come prima dell'arrivo di Cadmo; ma il piecol
numero di quei, che vivono aggrupati a queste rupi, e che si

čana: bili ostaci plemstva, bili staroga gragjanstva,
opažu se sada njeka opća ,,Oblomovština“, koja je

svakoga od nag obuzela bez milosti i otkupa. Ovo.

je nova riječ, koja se upotrebljava danas od fran-
cuskijeh i italijanskijeh spisatelja. Oblomovština,
piše Tomo Carletti (Russia contemporanea, 1896)
,č lo splen slavo, parola nuova da Oblomoft, eroe&
di un romanzo del Russo Gontciaroft. Non o il dol-
ce far niente degli Italiani; perehč non eseluđe un
certo tal qual lavoro della mente; & il ,Hvala
Bogu“,?) il prodotto forse dal indebolimento della
gensibilita; allora certi momenti, che noi ohiamia-
mo nervosi, eecitano il gentimento, ma sono come
meteore, inđucono all'azione, o al pensiero“. Za to
ima još i sad njekijeh ter njekijeh prebivala Du-

brovnika, koji se bave i prohode dane mudrujući o|

prošlosti svojijeh pregja; s toga ima razlog Dr. Lu-
jo knez Vojnović, kad kaže: »Narod, koji može na-
zvati Dubrovnik svojijem, i srkati čisti zrak ovijeh
straseinano fra queste pietre, che gli videro nascere, non de-
vono disperar della patria“.

2) Pokojni knez Niko Pozza (vulgo: Niko Veliki) često bi
(lohodio na izvor rijeke Om&le, pa bi mi rekao: ,Ovaj je izvor
simbol svijeh sadašnjijeh preduzeća dubrovačkijeh!“ Rijeka
Ombla ima viši izvor i od Rajne i od Dunava i od mnogo
ostalijeh rijeka; ali odmah na izvoru nahodi more, u kojem se
gubi. Tako i svi dubrovački pothvati nahode uput protivnu
pučinu udesa, u kojoj iščeznu.

Le
Pretplata i i Še

sA PON

a