U Dubrovniku 6. Dećembra 1896. Cijena ligtn, Za Dubrovnik na godinu fior, 4, Ya Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior, 4, 50 Za Srbiju i Crnu Soru na go- dinu fior, 5. i Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po: godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića, šalju se administraciji ,DUBROVNI. KA“. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se no vr“ Za oglase, pripos javne zahvale, rač šća i slične objave plać od retka (sitnijeh slova. puta štampaju, po pogo: Nefrankirana pisma ne prima- ju se. Broj 49. Izlazi svake Nedjelje. Godina V. Kralj Srbije u Lava XIII. Još lepršahu gdjekoje srpske zastave po ulicama Vječnoga Grada, još ne bješe umu- knuo odjek triumfalnih crnogorskih svatova, a već drugi jedan veliki Srbin silazijaše u Maliju da osvježi i osveti svoje narodno po- slanstvo dodirom klasičke zemlje slobode i ljepote. Prije Njega srpsko ime — za koje se god. 1875. boriše mnogi plemeniti tali- janski gragjani — bješe u svačijim ustima kao obećanje nove plodonosne evolucije ; pri- je Njega naše se slavno siromaštvo prošeta- lo kroz kvirinalske dvorane i primilo je po- klonstvo druge jedne velike brdske dinastije koja je zakrilila i odnjivila jedinstvo najljep- še zemlje na svijetu. Ovo su lijepi znaci i - skupocjena svjedočanstva za tolike nebrojene noći oskudice, borbe i tjeskobe. Sada dogje i unuk velikoga Obrenovića, melankolični mladić, osamljen na ustalasanom prijestolu, da za stopama već za života besmrinoga svoga crnogorskoga Brata vidi popularnost našega imena i primi duševne poputbine za dnevne, sitne borbe na Dunavu. / I od kvirinalskoga brda pogje na brdo Vatikansko. Putem talijanska konjica odprati kraljevska kola. Na trgu sv. Petra talijanska vojska sve: do Konstantinove galerije — gdje Italija dospijeva a počimlje Apstrakci- ja, Univerzalnost . — iskaza .najveće“ poča- sti Aleksandru Obrenoviću. Praćen velikom svitom — u kojoj prvi po činu bješe voj- ni ministar Srbin katolik iz Dalmacije — kralj stupi preko praga Vatikana, zvuci srpske himne razlijegahu po kolonati koju podiže armonička Berninova mašta. Pro- gje avliju dei Papagalli i pozdravi ga švi- carska garda. Progje avliju sv. Damaza i papski žandari pozdraviše kralja. Na veliki- jem stubama Vatikanski zduri u damašku erljenome i s gorućijem zubljama u ruci prime Visokoga Gosta. Lav XIII. sjedaše u svojoj odaji okružen od dvanaest Guardie Nobili. Bješe u bijeloj haljini i bijeloj kapici. Stola mu blistaše od grimiza i zlata. Ostadoše sa- mi tri pune četvrti ure. Vele da je Papa za- grlio kralja, a ovaj da je poljubio ribarski prsten njegov. Što je fini, iščiljeli duho- viti papa rekao tome mladome kralju ko- dok se ji u dvadesti godina već proživje toli bur- nu povijest? Ne znamo. Ali možemo na- gagjati da je sugestivan bio pozdrav glavara katoličke crkve. Mogao je napomenuti kralju da je oslobogjenje Biograda u svemu kato- ličkome svijetu bilo početak velike molitve Bogorodici koju Dante bješe prorokovao u vi- lovitim stihovima. Mogao je pozdraviti kralja | kao našljednika starih i znanih prijatelja svete stolice i mogao mu je reći da naslov: Invietissimus Rex Serbiae*) nije nova stvar u : ; : : J Vatikanu. Vele — a imamo razloga vjero- vati — da je kralj u tom znamenitom su- sretaju predložio papi konkordat za katolike u Srbiji. Ako je tako, srpski narod može vi- sokim klicanjem pozdraviti taj dan. Srbija bi, ugledavši se u politiku knjaza Nikole, ispu- nila tijem davni zavjet svoga narodnoga po- slanstva i pripravila bi se mudro za na- stajne dogagjaje. Ako je tako, opet je stari jedan bos izgorjen, opet narod stupa smjelim srpskim junaštvom, novom stazom svojom. 1 opet se Dubrovnik pridružuje ovome drža- vnome aktu srpskoga vladara. Dubrovnik ko- ji, ne odrekavši se nikada svoga slaveno- srpskoga porijetla, smjelo podiže u Biogradu katoličku crkvu kod Fečije-kapije. Dubrovnik, koji pod zaštitom sv. Lazara bješe razgranao u Srbiji društvo kulturno-treovačko i poput Rima udario na Dunavu svoj pečat: Oolonia Belgradi. Dubrovnik, kome bi valjalo poreći svu tisućljetnu istoriju, porekavši mu slavne vjekovne republikanske sveze sa vladarima stare Srbije. Sjen Dubrovnika, kome običan bješe Vatikanski Dvor — pratio je kralja Aleksandra u toj istoričkoj posjeti. Taj ple- meniti Obrenović zna da je nazad trista go- dišta Frano Gundulić doviknuo jednome Pa- pi Grguru da je Republika Dubrovačka od Boga upućena da miri razdvojene vjere na Balkanu, da će mješovite ženidbe utrti put uzajmičnoj kršćanskoj ljubavi i da srpski na- rod ne zaslužuje zao glas što mu ga dadoše fanariotski srebroljupci. Po prirodnoj naro- dnoj evoluciji nastupaju dakle dnevi u koji- ma ti sveti spomeni i mudri savjeti ragjaju u | duši srpskoga naroda spasonosno razmišljanje i obećavaju obilni rod. Imadu dakle, Dubrov- #) ,Nepobjedljivi kralj Srbije“ “ovako pisahu Pape Nema- . njićima. čani, razloga da se raduju. Uz crnogorskoga vladara, u čijoj je dinastiji prostrana politika * keaorijona!na najsvetije našljedstvo, evo mladi lik kralja Srbije podiže se kao druga luč na na- šemu tmastome orizontu. Zagrljaj pape sa mi- , ropomazanim kraljem Srbije rastvorio je iz- . nenada prostrane poglede u budućnost. Sveti Sava biće manje progonjen od srpskijeh du- šmana iste krvi odkada se misao njegova prošetala po Vatikanu. Blagi prosvjetitelj na- “rodni jednako vrši dakle ulogu parca i pro- svjetitelja srpskijeh prijestola. Poslušna glasu istorije, ne strahujući za svoju narodnu vje- ru, nazrijevajuću narodno ujedinjenje u mno- * gostručnoj armoniji svih svojih sinova ma koje vjere bili, Srbija ispunja danas zavjet svoga knjaza-mučenika i riječi velikoga knja- Za državnika izrečene na Vidov-dan za kra- ljevskom sofrom: vjerujmo svi u jednu, je- dinu spasavajući vjeru — vjeru narodnosti. I tako ovaj nam put s Vatikanskoga brda dolazi moćni odjek blagoslovenih biogradskih dana, jemstvo nedogledne veličine i trajne slave. L. —> re dn— Politika Srbije. Berlinski dopisnik -lista- milanskog Corriere della Sera tau skoro razgovarao se je sa g. Svetoli- i kom Jakšićem, savjetnikom srpske legacije, te pre- nosimo glavni dio toga razgovora po firenskom li- stu La Nazione: — Kakav utisak čini u Srbiji putovanje kra- ljevo u Rim? — Utisak je najbolji; gotovo sve stranke 080- bitom radosti gledaju da se stvore najintimniji od- nošaji vlade i srpskoga naroda sa vladom i itali- janskijem narodom; gotovo sve novine govore iskre- nim oduševljenjem o putovanju. Radikali, koji su panslaviste ili barem zagg- varatelji balkanske misli, bili bi samo željeli da je Nj. Veličanstvo pošlo na Cetinje i u Sovliju, prije nego u Beč i u Rim. Oui se boje, ili govore da se boje, da se posjetom ovim dvjema drugim prijesto- nicama — koja dolazi poslije one već učinjene u Berlinu — Srbija odviše približi ili pokaže da se odveć približuje trojnomu savezu. — A ovo ,približenje“ mislite li Vi da u istini opstoji? — Srbija hoće da živi... da pusti živjeti, i nema pretensije da vodi veliku politiku; toliko je istina da će goruća želja radikala biti izvršena, i ako malko kusnije: ovog proljeća kralj posjeti- će Sofiju i Cetinje; u glavnom gradu Crne Gore opet će se naći sa princom napuljskim. kod jedna znamenite svečanosti: proslave dvjestogodišnjice di- nastije Petrovića. a — Knjazu Nikoli su se u zaduje vrijeme pri- pisivale osvajačke aspiracije; htjelo se je vidjeti u Crnoj Gori prvu jezgru srpskoga kraljevstva, što ne bi upravo bilo ono što ona predstavlja! Ove osnove pobugjuju li sumnje u Biogradu? — Nipošto, niti za šalu! U Biogradu se zna da te osnove nijesu nego pia desideria, ne knjaza Nikole, ne Crnogoraca, već austrijske štampe, koja vjerna načelu divide et impera htjela bi posijati razdor izmegju dvije nezavisne srpske države. Ali gu Obrenović i Petrović stvoreni da se sporazumiju i da složno i jednodušno postupaju, a ne da budu tugjom igračkom. A knjaz Nikola je prije svega odlični patrijota. Njegov san, kao što je i naš, jest velika Srbija, ne velika Crna Gora; a da bi se ovaj san ikada ostvario, u feđerativnom obliku ima za svakoga mjesta. — Ovo prijateljstvo izmegju dvije srpske dr-) žave, je li istina da bi se jače utvrdilo jednom že- nidbom ? : — Znam: pripisivala se je namjera Kralju Aleksandru da traži ruku knjaginjice Ksenije. Ali ko može doista spoznati što misli Nj. Veličanstvo o ženidbi? Naš mladi kralj veoma je ozbiljan a odgoj koji je primio mnogo mu je očeličio duh i učinio ga malo naklonim izlijevima srea. Po svoj prilici on cijeni da još nije za nj kuenuo čas da izruče svečano: da. “— Kakovih interesa možete imati s vatika- nom? Kod vas je veoma malo katolika! — Istina: ipak ma koliko malo katoličkog žiteljstva imamo, ovo se množi useljavanjem iz Dal- macije, Hrvatske i Slavonije; a Srbija — gdje su sve vjeroispovjesti jednako poštovane, gdje kralj na novu godinu prima jednakim poštovanjem, koliko naše popove, toliko rabine jevrejske, i hodže muha- međanske — mora željeti pak da se svi ovi ele- menti stope kao narodnost u jednu narodnu skupi- nu. Katolici naprotiv do gađa su ovisili o presv. Strossmayer-u, episkopu Gjakovskom .. .. — Veliki patriota slavenski, veliki zagovaratelj narodnog bratinstva hrvata Sa srbima... . — Bez dvojbe! Ali, zadnjih godina naročito, preoteo je maha u ovog slavnog crkvenog dostojan- stvenika katolik nad slavenskim patrijotom; i reklo bi se da je cijela njegova djelatnost posvećena ši- renju katolicizma u Bosni i Hercegovini, i suzbija- nju pravoslavlja, a s kolikom koristi za jugoslaven- sku ideju, koja je kroz toliko vijekova imala u pra- voslavlju najbolje branište, propuštam Vama da su- dite. Svakako je Strossmayer episkop, koji ima 8vo- ju stolicu izvan države i koji ima ili može imati . Podlistak. DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST piše KANONIK IVAN STOJANOVIĆ č aK LX. SADAŠNJA VREMENA. »Perehč allafflitta rima, e a flebil canto Mi revoshi mia un di diserta Musa? E i capei sparsa, e avolta in bruno manto Or mi mostri la gentil Ragusa?!“ A, Paravia. Mi smo do sada na svaku ruku razmatrali književnost dubrovačku, i put bijaše ravan: i bez zaprjeka; ali od jednom, baš pri samoj svrsi, valja nam nagazit preko osinjaka da dopremo do povije- sti najnovijih dana. Ko se god uprti u osinjak, tre- ba da bude ispecan; dakle nadajmo se domliš i dohodimo na vremena: He Rie quando immoritae res cecidere Rhagusae Nostraque gens alio nune debet yivere paoto, Duris sie visum Parcis,, kako nariče pokojni Niko knez Pozza, pjesnik la- tinski, u jednoj svojoj klasičnoj elegiji. Ne treba ovdje pričati povijest rasapa Gomon) ni iznos: na srijedu sve leleke i tužbalice inostranijeh spi- gatelja; dosta je da ponovimo u srcima odjek je- remijada našijeh gragjana, koji preostaše iz onog doba jadikujući do svoje smrti nad oborenijem gni- jezdom pjesništva, kao i ptica pjevica, kad je po- stigne ista sulbina. U prvom redu spomenućemo onu Audroyićevu: »Prima fra tutte, e sopra quante furo Le Iliriche citta la patria mia, Ergeva il capo augusto...... Che lunga serie si pingea di lustri, Non mai maeehiati da sinistro evento. Ma aime! cangiaro i tempi. Invidiosa 'Vante felicita miro Fortuua, EH sdegno ne ebbe. Adesso indarno cerehi Pit Ragusa in Ragusa. Or d/essa solo Laceri simulacri in piedi stanno, Le vuote case, e le merlate mura Unico avanzo di citti superba“, a i onu Ivana Kaznačića (g. 1942): »Kad pogledam moju zemlju rodnu, Na njoj leži sila dušmanina. “ e Sad djedova gr'jehe nepoznane, Svojom krvlju praunuei peru. Nekad uhvah, da će moji glasi a Rasrčena Boga umiriti, 1 sadružit rastavljenu braću Svetijem vezom narodne ljubavi; Ali moje bezbojazne misli Potlačenjem moja braća prime: Kano misli nedozrele glave, Kano sanke bulesna čovjeka. Domorodne oholast gospode, Mnog'jeh ljudi častoželjne misli Sva uhvanja moja razoriše. Lakomost i potištena zloba Samoljubstva nenaravna ludost, Svaku moju uništiše nadu. Sad ti živem bez uhvanja brate !“ Pa Preradović neka reče u ime svijeh narodnjaka pjesmom Dubrovniku: Ta Sto put sree mi rasevili Uspomenom tvoj udes nemio. Ti si bio to nam povjest kaže ; Jesi li sad na pol ono barem? — Re6 ne mogu, jer si suzu tarem: Stalne sreće ne trpe nebesa! čitam iz svakog kamena ljenih tvojijeh uresa, si bio tužno uvigjamo! Ko te gleda, za tobom uzdiše, Ko te traži, obraća se natrag!“ Jer što uvigja?... — Puk novi naseljen od tamo i od ovamo!'); a u ono malo urogjenijeh Dubrov- ') Sorgo piše u svojoj historiji sljedeće: ,La popolazione ognor nutrita dal eommercio, che potea soltanto procaceiarle |indipendenza dopo esser perito lo stato, dovea necessariamen- te disperdersi qua e la, e disparire anche essa. Questi paesi con immenso travaglio fecondati diventeranno ben presto squal- lidi, e deserti come prima dell'arrivo di Cadmo; ma il piecol numero di quei, che vivono aggrupati a queste rupi, e che si čana: bili ostaci plemstva, bili staroga gragjanstva, opažu se sada njeka opća ,,Oblomovština“, koja je svakoga od nag obuzela bez milosti i otkupa. Ovo. je nova riječ, koja se upotrebljava danas od fran- cuskijeh i italijanskijeh spisatelja. Oblomovština, piše Tomo Carletti (Russia contemporanea, 1896) ,č lo splen slavo, parola nuova da Oblomoft, eroe& di un romanzo del Russo Gontciaroft. Non o il dol- ce far niente degli Italiani; perehč non eseluđe un certo tal qual lavoro della mente; & il ,Hvala Bogu“,?) il prodotto forse dal indebolimento della gensibilita; allora certi momenti, che noi ohiamia- mo nervosi, eecitano il gentimento, ma sono come meteore, inđucono all'azione, o al pensiero“. Za to ima još i sad njekijeh ter njekijeh prebivala Du- brovnika, koji se bave i prohode dane mudrujući o| prošlosti svojijeh pregja; s toga ima razlog Dr. Lu- jo knez Vojnović, kad kaže: »Narod, koji može na- zvati Dubrovnik svojijem, i srkati čisti zrak ovijeh straseinano fra queste pietre, che gli videro nascere, non de- vono disperar della patria“. 2) Pokojni knez Niko Pozza (vulgo: Niko Veliki) često bi (lohodio na izvor rijeke Om&le, pa bi mi rekao: ,Ovaj je izvor simbol svijeh sadašnjijeh preduzeća dubrovačkijeh!“ Rijeka Ombla ima viši izvor i od Rajne i od Dunava i od mnogo ostalijeh rijeka; ali odmah na izvoru nahodi more, u kojem se gubi. Tako i svi dubrovački pothvati nahode uput protivnu pučinu udesa, u kojoj iščeznu. Le Pretplata i i Še sA PON a