zlazi srijedom u podno.
Pretplata: za Dubrovnik,
s donašanjem na kuću mjeseče
no K 8. Poštom za Dubrovnik
i cijelu državu na mjesec K 8.
Na duže vremena surazmjerno,
— Pojedini broj K 2. —
Plativo i utuživo u Dubrovniku

; i i u ||

|

List za politiku, privredu i književnost.

'

no 1 em,

lujena Ornaca 90 napa,
Jasue 3axBane, oGjase 34pyKa,
Bjenuaiba M CMPTH, pauyuajy
“ce uBocrpyko (K 1:80) Tlpuno-
C/aHO H OFNAČH y TEKCTY Sa
cBa«H cm rpoctpyko (K 2.70).
Takca ce maaka yuanpuje. 3a
oraace Koju ce Buie nyTa y-
BpcTe, naje ce nonycT.

4

JIdcT 34 NOJIMTHKY, OPUBPEJY M KIGHKEBHOCT,

Uredništvo i Administracija: Ulica Lučarica 360. zangik Heraki: OpBoR rena

Odgovorni urednik: IVAN A. BILIŠKOV.

Cpncka lUIlramnapuja — JlyGposnuk.

Velika i znamenita dvogodišniica.

15. septembar ove godine prošao je
kod nas na žalost muklo i bez ikakove
slave i svečanosti, i ako se je taj dan, za
dvije cigle godine u natrag, zbio vrlo va-
žan istorijski momenat, od “velike i nepro-
cjenljive vrijednosti i značaja, ne samo za
život i opstanak našeg troimenog naroda,
no i čitave Evrope, a može se slobodno

reći i cijelog čovječanstva. Nesregjene pri-“

like, u kojima se nalazimo, golema i po-
< razna apatija, koja je manje ili više sve
. nas zahvatila, neki zastoj i uma i srca,
koji ne da da se nešto velika i uzvišena
ni začne, a kamoli izvrši, sapeli su nas na
taj način i u tako nezgodan položaj doveli,
da propuštamo, zanemarivamo i zaborav-
ljamo i ono što nam je od životnog inte-
resa, što nas je u svijetu mimo sve ostale

narode za sva vremena proslavilo, a što .

je u sebi tako silno, veliko i uzvišeno, da
i u sregjenim prilikama ne bi kadri bili
da shvetimo i razumijemo, kako je n. p.
sve ono mogao da izvede otragu cigle
dvije godine naš zdravi, pošteni, nepokva-
reni seljak u žaru i zanosu najčišćeg domo-
ljublja, čak i iza dugih i najstrašnijih muka,
žrtava i svakojakih iskušenja. To je bio
. proboj solunskog fronta, što je izvela šaka
srpskih junaka, zadnji ostatak od one di.

 vovske vojske od 560.000 sokolova, koji
su ratujući od 1912., lomili i uništavali
silne vojske : i turske i bugarske, i nje-

mačke i austrijske, i zadivili sve narode |

i vjekove legendarnim svojim junaštvom
pregalaštvom, dotle nevigjenim i nečuve-
nim u svijetu.

120.000 sinova našeg . slavnog Pije-
monta, od kojih je tek nešto više od po-
lovice kadro, bilo da nastavi borbu, s ma-
lim, neznatnim brojem jugoslavenskih le-
gionaša, nesavladljivim svojim junaštvom i
pregalaštvom, kom ravna nema u istoriji
čovječanstva, oslobodili su Srbiju, ujedinili
braću Srbe, Hrvate i Slovence i za čitavu
godinu prekratili najstrašniji svjetski rat,
spasivši milione ljudskih života i oprostivši
od nedoglednih posljedica i pobjegjene i
pobjedioce. Tim ljudskim divovima, koji

su kostima posijali, osim svoje zemlje, još-

i klance i gudure i močvare albanske,
ostrvo Vid pred Krfom, Krf i mora: ja
dransko, joasko, egejsko i sredozemno,
priznaće veličinu žrtava i djela nenad-
kriljivog junaštva buduća naša pokoljenja

i cio svijet, u prvom redu od većih prvi i po
spremi i uredbi, po disciplini i patriotizmu,
njemački narod. Bili su tamo, na solun-
skom frontu, istina, i saveznici, koji su,
ostavivši od prije bezdušno u najkritičnije
doba bez ikakve zaštite s te strane naš
slavni Pijemont, napadnut s legja od Bu-
garske, na svrhu pojačali vojsku do 300.000
ljudi proti 400.000 Bugara i 200.000 Njema-
ca i Austrijanaca. Svi oni ne bi se ipak bili
makli ko zna dokle, da srpska vojska nije,
ne mogući već da odoli junačkom srcu,
jurnula neustrašivo naprijed i bez komore,
naoružana samim očajem i neodoljivom
ljubavlju slobode i ujedinjenja. Pred nje-
zinim silnim mahom i jurišom sve je pa-
dalo i rušilo se; nije bilo sile na svijetu
da je zaustavi. Prvi Francuzi, zadivljeni i
očarani  takim  samopregorom, krenuše
za njima, da ih ne puste da propanu bez
hrane i džebane. Kao vihor jurila je srp-
ska vojska protiv Bugarske, koja je u brzo
bila prisiljena da kapitulira, a to je takve

posljedice povuklo i za sve njezine sa-

veznike, da je odmah zatim maršal Hinden-
burg brzojavio kancelaru njemačke .care-
vine: ,Pošto je srpska vojska provalila
solunski front, te je Bugarska kapitulirala,
a mi nemamo više svježe rezervne vojske,
to se neodložno mora zaključiti mir s ne-
prijateljem“. 1 7

Kake li je pregorko bilo gordom Vil-
helmu, da s dubokim uzdahom prizna, da

cje injemu i silnoj i golemoj vojsci njego-

voj, kao i ostalim saveznicima, dala smrtni
udarac ona ista srpska vojska, za koju je
u mjesecu novembru g. 1915 njemačka vr-
hovna komanda oholo bila objavila cijetom
svijetu, da više ne postoji. Šta li bi srp-
ska vojska bila pokazala, da je ikako bila

zaštićena od prije s legja od Bugarske ; |
kako li bi i prije i drukčije rat bio svršio, -

da su saveznici preko Soluna na vrijeme
bili dali pomoć Srbiji, preko nje presjekli
put Austriji i Njemačkoj za Carigrad i sku-
pa s njom napali Austriju u ugarskoj rav-
nici, i bez obzira da li bi Rusi prešli Kar-
pate ili ne?! Koliko je pak silno bila uko-
rijenjena u srcima srpskih vojnika, uz oslo-
bogjenje njihove uže otačbine, još i ideja
ujedinjenja cjelokupnog našeg naroda Srba,
Hrvata i Slovenaca, najbolje se pokazalo,
kad su orijaškim koracima preturili cijelu
Srbiju, ne zaustavljajući se ni za cigli ča-

*

sak, nakon toliko godina, u prolasku pored
svojih kuća i imanja, no grabili i letjeli
kao pravi zmajevi, da oslobode i zaposjed-
nu i sve naše druge krajeve, nužne nji-
hove pomoći i obrane. Svaki od nas mo-
gao je da čuje te prave fenomenalne vi-
tezove i junake, koji, nalazeći se megju
nama, ni nakon punih sedam godina sva-
kih nadčovječnih muka i nevolja, ne rop-
tahu umorni i željni da se prije povrate
svojim kućama, no još javno iskazivahu,
s nekom nečuvenom mirnoćom duševnom
i abnegacijom, da su gotovi da nastave nove
borbe, dok se i zadnji dušmani roda našeg
i naroda sasvijem ne satru i unište. Oni
su bili prožeti uvjerenjem, da bi, bez ko-
načnog i potpunog riješenja našeg nacio-
nalnog pitanja, sve njihove dotadašnje žr-
tve bile, ako ne uzaludne, ano bar nedo-
voljne, da osiguraju trajan mir i spokoj-
stvo, za kim svak bez razlike željno čezne

i uzdiše.

Ta zdrava svijest našeg prostog na-
roda, što je dao jezgru divova i junaka,
koji su
što danas uživamo, slobodu i ujedinjenje,
krijepi nas nadom i uvjerenjem, da će ona
ista i znati i umjeti da odoli i unutrašnjem
truležu i nesreći, koja nas ljuto mori od
sretnog našeg oslobođenja do danas. Nije
se izrodio, niti se kroz dvije godine mogao

oda izrodi onaj, koji je zadivio cio svijet i

sva vremena; ono što nas sada mori, to je
samo ostatak prošlosti; za borbu s unu-

trašnjim zlotvorima nije do sad mogao da
se dovoljno spremi i naoruža onaj, koji je

obarao i tamanio čarobnom moći mnogo-

brojne i razne vanjske dušmane. Čim se on

snagje, sredi i odluči, nama će njegova svi-
jest i viteško srce izvojevati još i veću i
silniju pobjedu, bez koje bi ona prva bila
nedovoljna, prazna i čemerna.

Slava neka je borcima u prošlosti, a
ujedno i nadi našoj za budućnost sretnu
i čestitu !

Pobuna u Hrvatskoj.

U nekoliko kotareva u Hrvatskoj na-

rod se je digao oružjem u ruci proti dr-

žavnoj vlasti s toga, što je ta vlast nare-
dila belegovanje konja. Po saopštenjima
vlade u Zagrebu još nemiri traju, ako i ne
u onom opsegu i u onoj meri kao u po-
četku. Reklo bi se da je dosta buntovnika
i glavom platilo, kao što su i buntovnici

i suviše krvavo stekli sve onc:

s druge strane umorili nekoliko predstav-
nika vlasti. To je što znamo o nemirima
u Hrvatskoj, inače ne znamo ništa pobliže,
kao ni o mnogim drugim važnim pitanji-
ma, za vreme rata i posle njegova svr-
šetka. Najžalostnije je pak u svemu tom,
što nas to bruči pred javnošću, bilo na-
šom, bilo vanjskom, koja svaki naš pokret
najpazljivije promatra i tumači na svoj
način.

Štampa navodi različite uzroke pome-
nutoj pobuni, ali većina naših novina za-
boravlja doneti glavni i temeljni razlog.
Treba naime znati, da je hrvatski deo na-
šeg naroda, od vajkađa pa do oslobogjenja,
živeo pod Austrijom, i da je na taj način
većina Hrvata primila austrijski mentalitet,
obožavajući Habzburgovce. Jedan deo hr-
vatske inteligencije, i to onaj koji nije ni-
kada hteo priznati da su Hrvati i Srbi je-
dan narod, doneo je dosta nesreće hrvat-
skom plemenu i misli našeg ujedinjenja,
jer je na sve moguće načine zavagjao i
huckao bedan narod proti svojoj braći Sr-
bima, a glavno sredstvo zavagjanja beše
širenje verske mržnje proti Srbima, koji
su slučajno pravoslavne vere.

Ta politika jednog dela hrvatske in-
telivencije najviše je nesreće donela i Sr-
bima i Hrvatima i celom južnom Sloven-
stvu za vreme minulog »rata. Većina hr-
vatskog plemena oduševljeno se je oda.
zvala pozivu bečkog ćesara, čija je pollu-
ka najviše manipulisala razlikom vere me
gju pravoslavnim i katoličkim južuim Slo-
venima. Ne mali deo tih žalostnih zava-
gjača behu većina katoličkih popova i ka-
lugjera, koji su propovedali narodu sveti
rat proti pravoslavnim Srbima.

No uza sve to junačka je srpska voj-
ska oslobodila braću Hrvate od madžar-

skog jarma, koji je davio i jedne i druge, |

tako da se danas nalazimo svi uje injeni
u lepoj nam otadžbini. Z

Ali mržnja, koju je Austrija uštreala
u katoličke južne Slovene proti pravoslav-
nim, nije prestala raspadom Austrije, nego
se je u nekoliko zatajala. Doduše izgubila
je na svojoj oštrini, ali trebaće da progje
dosta godina dok je sasvim nestane.

Posle prevrata, agitatori proti našem
ujedinjenju, mesto da zamuknu, oni po-
češe potajno rovariti proti Srbima, a time
i proti celokupnosti države. Osobito se je
u tome istakla Radićeva stranka i bivši
frankovci, koji su ponova oživeli, kada
su se našli u ovakoj bezgraničnoj slobodi.

Središnje književno narječje i njegovi novi protivnici.
piše: D. V. Medini.

: (nastavak)

> Puštajući na stranu zamjerke i komente što bi se
ovdje mogli učiniti, ono što izbija iz svega navedenog
Stejićeva kazivanja jest: da ni novija srpska književnost
za prilično vrijeme nije bila onako ,ekavska“, kako se
tvrdi da je bila. Čisti književni ekavizam zavladao je u
Srbiji tek nakon što je staroslovensko 5 bilo u pisanju
sasvim napušteno, a to je slijedilo dosta kasno, jer mi
vidimo da još godine 1856 prof. Vuić u pomenutoj svojoj
gramatici kaže da ,prima pisme 5 u svima onim slaven-
skim rečima koje su opšteprimeno već u naš jezik: une-
šene, niti ij je zgodno posrbiti niti bez n'i obstati mo-
žemo“ ; pa onda nabraja pedesetak takovih riječi (megju
kojim: uspćh, utčha, poseta, predel, vest, sl&d, pičn, gnev,
 stoletie, dava, zavčt, povćrenie, r&šiti) i — kaže — ,jošt

neke ovima podobne ili od n'i proizvedene reči“. Summa
sumarum, kad skupiš sve te i ,njima podobne ili od njih
proizvedene riječi“ izlazi da ih ima gotovo više pisanih
sa jat (koje se je, unatoč želji Jovana Stejića ipak općenito
izgovaralo kao je) nego onih pisanih sa & )
> ati oru Svetiću“ veli Vuk: ,lstočnijem  na-

što pisali i govorili da tijem pisati
e knjige, koja je jednako i

i) U svome ,prvom odgovoru :
-rječijem mnogi su naši spisatelji pone
valja; ali može biti, da još nema ni
svuda postojano njime napisana“.

I onda nam se kaže da su početkom XIX vijeka

\svi srpski pisci, u koliko ih je bilo, pisali ekavski, i Vuk

bi tobože veliku novotariju bio uveo i pošao protiv svake
tradicije srpske knjige tim što je staro jat u kratkim slo-
govima zamjenio sa je, a u dugim sa ije: Vuk, velim, i
Daničić, koja dvojica sama više su vrijedila nego svi skupa

ondašnji srbijanski pisci i književnici. Za samog J. Stejića,.

pripovijeda J. Bošković (u Orlu za 1876), da kad je izašla
Daničićeva brošura: ,Rat za srpski jezik“, uskliknuo je:
Tako još nije pisao nijedan Srbin! *)
ue a *
Ostaje još da se osvrnemo na zadnji Skerlićev razlog :
5) ,/stočno narečje je prostije, jednostavnije, lakše ;
njime bez ikakvih teškoća mogu pisati i jekavci i ikavci“.
U obrazloženju ovog razloga piše: ,Glavni razlog
koji govori protiv južnog narječja jeste što je ono dosta
složeno, nedosledno i teško za one kojima nije maternje“.
U dokaz tome navagja Vukova ,Glavna pravila za južno
narječja“, o kojima veli da su ,empirična, bez naučne
podloge i utvrgjenosti“, pa enda pita: ,Kako da se jedan
čovek iz istočnih krajeva nagje u tome labirintu ? Kako
da lako i tačno prosudi da li svoje e i / ima da izgovara
ije, je ili e2.... Karadžićeva ,Glavna pravila“ pomažu

2) A. Pavić, Rad J. A. knj. 77, str. 174.

vrlo malo ljudima kojima je istočno i zapadno narečje
maternje, ona samo pokazuju kako je teško pisati tim
narečjem onima koji ga nisu primili iz: maternjih usta.
Ko da se nagje lako u ovim slučajevima : riječ — rječi:
(ili rečit) — reći: bijelo — bjelji — Biograd ; nasliiedit:

— nasljednik ; uslijed — ušljed; lijep —- ljevši; cvijet —
cvjetovi ; dijete — djeteta — djeca (ili gjeca); vrijeme —
vremena ; Srijemac. —- sremački; ždrijebe — ždrećeć;

jastrijeb — jastrebovi; htjeti — htjeo, ili teo ili niti": slijep
— oslijepiti, ošljepiti ; poslije — pošljednje ; prijevara —
prevaran i t. d. Zašto se kaže: kadgogj, kudgogj, keda
tu nije bilo 5, kao ni u riječima : kostijer (valjda kosije: “
Op. p.), pancijer, kondijer ? Zašto sam Karadžić piše :
zatjecati, prolijevati, razlijevati, kida tu nije bilo 5?“
Čak i ljudi — piše dalje — koji su iz južnih kra-
jeva ne znaju kako u pojedinim slučajevima treba pisati :
e ili ije, je“ — i kao primjere navodi da je sam Karadžić
1817 pisao : Lijevač, a docnije Levač; da se u Bosni i
Hercegovini često govori i piše : svještenik ; da pisci iz
južnih krajeva često pogrešno kažu : zaklijetva, bolijest ;
da se piše i prijegled i pregled. Kao ,klasičan slučaj“ koji
bi imao da pokaže kako je, ljudima iz istočnik i zapadnih
krajeva teško govoriti i pisati južnim narječjem, navagja
»vVječeru“ Ljubomira Nenadovića, i da jeu »Ljetopisu Mat.
Srpske“ jedan pisac napisao do njekle, a neki Karlovčan