“x

na Rudniku vojvoda Živojin Mišić.

Bp. 4.

Jly6posuuk | 26. # iHanijapa 1921.

izlazi Srijedom u podna.
Pretplata: za Dubrovnik,
s donašanjem na kuću mjeseče.
no K 8. Poštom za Dubrovnik
i cijelu državu na mjesec K 8.
Na duže vremena surazmjerno.
— Pojedini broj K 2. —
Plativo i utuživo u Dubrovniku

AF

List za politiku, privredu i književnost.

hk

JlacT 34 NOJIHTHKY, NPHBPENY M KIBHIKEBHOCT,

k.- >>] PE

dluli 18 1 em2
liujeHa OTACA 99 napa,
Jasne 3axsane, oGjaBe 3apyxa,
Bjemuaiba 4 CMPTH,
ce nBocTpyko (K 1:80 Poe
CIAHO H OFNACH Y TEKCTy 34
CBAaKH € TpocTpyKo (K 2.70).
Taxkća ce naaha yuanpujen. 3a
ornace Koju ce Bune nyTa y-
BpcTe, naje ce IonycT.

Uredištvo i Admiistracija: Ulica Lučarica 360.

Vlasnik i izdavatelj: ODBOR ,NARODA“.
Odgovorni urednik:

IVAN A. BILIŠKOV. Cpncxa

Ulramnapuja — Ily6poBnuxk.

T Vojvoda Živojin Mišić.

Poslije duge i teške bolesti, zaklopio
je 20. o. m, za navijek oči veliki vojsko-
vogja i pobjednik Potiorekovijeh armija
I O ži-
votu i radu velikog vojvode donosi ,Po-
litika“: Vojvoda Mišić bio je tip našeg

intelektualca i vojnika. On je najizrazitiji

predstavnik ove generacije, koja je o svom
ruvu i kruvu izvojevala tolike pobede i
proširila državu od Vranje do Strumice i
Soluna, od Beograda do Subotice i od
Drine do: Jadranskog Mora.

Mišić je imao sve osobine velikih voj-
skovodđa. On je, pored velikog i opširnog
znanja i duboke inteligencije, bio neobič-
no energičan, a uz to uvek hladan i pri-
seban. Ni najteža ni najopasnija situacija
nije mogla njega zbuniti. On je bio nes-

 posoban. da izgubi glavu, u njegovom re-

čniku nije postojala reč očajanje. On je
uvek verovao u moralnu i fizičku snagu
svoje vojske i nikada nije posumnjao u
uspeh i u pobedu. U jesen 1914 godine
pri Potiorekovoj ofanzivi, on je bio jedan
od ono malo njih, koji su verovali u po-
bedu. Onda je on preduzeo komandu pr-
ve armije i razbio Austrijance. Velika po-
beda na _ Rudniku, koja je početak kraja
Habzburške monarhije, koja je proslavila
srpsko ime u celom svetu, i koja je u ce-
lom narodu utvrdila uverenje u krajnju
pobedu, — njegovo je delo. Onda kad su
svi sumnjali on je verovao, onda kad su
svi strepili, on je radio. Uspeh, slava i
vojvodski čin bila mu je nagrada za veru
i za rad.

I posle propasti Srbije, on je vero-
vao i radio. | dočekao je pobedu, ujedi-

njenje, i priznanje celoga naroda i celoga.

sveta. U stranom svetu niko od naših lju-
di nije bio toliko cenjen i poštovan kao
vojvoda Mišić; kod nas gde su gotovo
svi autoriteti okaljani i razbijeni, vojvoda
Mišić bio je jedini priznat autoritet, jedi-

ni čovek kome su svi priznavali zasluge,

jedini do koga zloba i zavist nije mogla
dopreti.

Vojvoda Mišić živeo je uvek vrlo
skromno, a' umro je kao puki siromah.
Kao rimski veliki ljudi, koji su spasavali
otadžbinu, a umirali kao siromasi čije se
biografije u čitankama čitahu deci kao
primeri za ugled, — i vojvoda Mišić je
znao samo za rad i za dužnost. Njegov je
ideal bio da korisno posluži narodu i dr-
žavi. Sudbina mu je dala mogućnosti da
učini ono što je želeo: da vidi velike us-
pehe svoga rada; ona mu je bila još mi-
lostivija: dočekao je i da dobije prizna-

nje za svoje zasluge.
*

Vojvoda Živojin P. Mišić rođen je 7.
Januara 1885 g. u selu Struganiku, sreza
kolubarskog okruga valjevskog, od oca

Radovana i majke Anđelije. Svršio je 6 -

razreda gimnazije, nižu i višu školu Vojne
Akademije. Potporučnik je postao 10. de-
cembra 1876. g. Za majora je proizveden
2. augusta 1893 g. a za pukovnika 6. maja
1901 g. Đeneralski čin dobio je 20. okto-
bra 1912 g. posle slavne kumanovske bit-
ko a za vojvodu je unapređen 4 dećem-
bra 1914. g. posle Poćorekovog sloma,
kada je uništio ćesarevu armiju na Suvo-
boru i oslobodio severnu i zapadnu Srbiju.

On je bio u svojoj vojničkoj karijeri
komandant 7. pešadijskog bataljona, Kra-
ljev ađutant, komandant pešadijske bri-
gade, profesor strategije na višoj školi
Vojne Akademije, načelnik operativnog o-
delenja glavnog đeneral-štaba, pomoćnik
načelnika štaba Vrhovne Komande, koman-
dant prve armije i načelnik štaba Vrhov-
ne Komande.

Živojin Mišić je učestvovao u borba-
ma i svima ratovima od 1896 pa do 1918
godine. Bio je komandant kotubarskog ba-
taljona 2 klase valjevske brigade u borbi

.kod sela Rakovice u Bugarskoj u odredu
ruskog majora Kirijeva. Učestvovao je u

orbi kod Planinice kod Zaječara u sasta-

ovu Lukovskog korpusa (komandant korpu-

sa pukovnik Katić), bio je u borbama na
Jankovoj Klisuri (komandant je tih trupa
bio pukovnik Binički) i pod komandom pu-
kovnika Horvatovića na Šiljegovcu (okto-
bra 1876 g.) Godine 1877. učestvovao je
kao komandir čete kombinovanog 7 puka
na Javoru i kod Sjenice. Tada je koman-
dant tih irupa bio potpukovnik Paja Put-
nik a komandant bataljona major Jovan
Vanlić. U bugarskom ratu učestvovao je
kao komandant 1 bataljona V. puka 1. po-
ziva na Brložnici, na Slivnici i kod Pirota.

U ratovima za oslobođenje i ujedinje-
nje učestvovao je kao pomoćnik nečelnika
štaba Vrhovne Komande. 1. novembra 1914
godine primio je komanđu nad Prvom Ar-
mijom, koja je probila u noveinbru austrij-
ski front kod Suvobora. Ali je njegova ve-
dika uloga bila tek na solunskome frontu.
Prvoga jula 1918 g. postavljen je za na-
čelnika štaba Vrhovne Komande. Pod nje-
govom komandom probijen je nemačko-
bugarski front, oslobođena naša Otadžbina
i ujedinjen naš narod.

Vojvoda Mišić ima najveća naša i sa-
veznička odličja. Tako on je kavaljer Ka-

rađorđeve Zvezde prvog stepena sa ma--

čevima, Takovskog Krsta s mačevima, Be-
log-Orla i medalje za hrabrost i mnogih
drugih naših vojnih ordena. Odlikovan je
od engleškog kralja ordenom Sv. Mihaila
i Đorđa I. stepena i ordenom Bata, ima
Počasnu Legiju I. stepena, Italijansku Kru-
nu 1. stepena, rumunsku krunu, ruske or-
dene Sv: Đorđa i Sv. Stanislava i t. d.
Vojvoda Mišić je sa našom vojskom
preživeo najslavnije dane u našoj istoriji
i prepatio najveće muke i patnje za vreme
sloma i povlačenja kroz Albaniju. On je
vazda verovao u otpornu snagu našeg na-
roda i srećnu narodnu budućnost. Uvek je
bio optimista. Vojnici i oficiri išli su pod
njegovom komandom u smrt verujući da
se mora pobediti, jer je vojvoda Mišić bat-
lija, ,onaj čovek na belom konju iz na-

Ko ie držao bai!
(Legenda od A. Baburice).

Da otok Mljet nije jedini, gdje se je
u doba vlade dubrovačke republike po
pričanju domaćijeh kroničara odigrao tra-
gični slučaj sa jednim vlastelinom, dokazat
će nam dosta jasno i ova legenda. Čuo
sam je još u svome djetinjstvu. iz usta
doproćudnog starcw* ribara, rođenog Kolo-
čepljanina, a on je uporno tvrdio, da se
je to dogodilo negdje pod konac XVI.og
vijeka - ,nazad trista - četrsta  godiha“.

A sad evo u cjelini te legende!

«5x ; ; z

Na otoku Koločepu (Calaphodium, Ca-

lamotta), na mjestu zvanom ,Kolendine“,

. gdje se dandanašnji mogu viđeti kukavni

ostanci razvaljenijeh kućiština, obraslih tra-
vurinama i draćom, bijaše 'stan_male fa-
milije: jedne sestre i dvojice braće. Po za-
natu ribari i mali posjednici, živjela su
ova čeljad pored svoga siromaštva dosta
sretnim i zadovoljnim životom, jer je među
njima vladala iskrena ljubav, sloga i me-
đusobno potpomaganje.

Obitelj je bila na dobrom glasu od
domaćim pukom a i na dalje, nu najviša
dika i ponos iste bjehu neokaljano pošte-
nje, značaj i uzorna radinost, kojom se po-

jedini članovi odlikovahu.

Nego — kako pjesnik zgodno kaže:
»Stalne sreće ne trpe nebesa!“

o

oz.

.Nekim louteiki slučajem ili poseb-
nom odlukom Vijeća Umoljenijeh (Consi-
glio dei Pregati) otposlan, dođe na otok
Koločep mlad vlastelin dubrovački, da kao

knez upravlja sudbinom onđešnjeg radinog .

i čestitog pučanstva.

Iz početka sve je išlo glatko i u redu,
dokle god vlastelinove razbludne oči ne
ugledaše prigodom seoske mise primamlji-

vo lice ljepušaste Pavle. Od onog kobnog.

časa nemađaše nevoljnik nigdje mira ni
pokoja. Po noći  proganjahu ga razne
slike oboljele mašte, a po danu neprestance
snovaše, kako će i gdje će moći sa svojim
idealom upriličiti jedan, ma i kratki, lju-
bavni sastanak. I — prilika mu se ubrzo

i pruži!

Šetajuć jednog popodneva iz Gornjeg
u Donječelo (selo), susrete on na jednom
potoku — u blizini Križa — lijepu Pavlu,
gdje bezbrižno pase svoje ovčice, lukavo
joj se približi i nakon hinjenog oklijevanja
očitova joj svoju strastvenu ljubav. Ko bi
pomislio, da ga je lijepa Pavle s mjesta |
»poslala k vragu“ i negalantno odbila, taj
bi se ljuto varao. Naprotiv ...! Otrovna
Amorova strjelica bješe po djevojku puno
jača i zavodnija, doli glas hladnog razuma
i savjesti...... ]
> * , *

Nekoliko sedmica kasnije / ati Pavle
pod sreem plo svoje grešne i skrovite
ljubavi: bješe sirota zatrudnjela. Od straha

pred braćom tabalć joj kriti svoju mla-
denačku zabludu, kako je toiweć bolje
mogla i umjela, a pred svijetom  izbjega-
vati sramotu. Možete zamisliti, u kako
strašnom se je položaju sirota nalazila ...!
Ali — ali,
»Zaklela se zemlja raju...“ — i Pa-
vlin grijeh ne mogaše trajno bit sakriven.
Braća joj, javnim govorkanjem upozorena,
uđoše domalo u trag gorkoj i žalosnoj
iti. <
Odma da si nam rekla; s kijem si u

grijehu !“ zahtijevahu oni inperativnim e--

nergičnim i nimalo na dobro ne slutećim
glasom.

»Ne mogu, stid me je... .1“

»Zaludu ti je sve, tinam se imaš sva-
kako očitovati !“

I pod silnim pritiskom užasnih | pri-
jetnja i kletava red je bio, da se popusti.

»Ha, on je dakle taj obijesni vlastelin,
on tvoj zavodnik i ubojica tvoga lijepog
glasa, tvoga djevičanskog poštenja! Nu
mi ti se svečano kunemo, da će on skupo
platit svoje drsko zločinstvo. Nego slušaj,
Pavle! Sutra ćeš svakakako otići na ono
mjesto na potoku — u blizinu Križa, —

poručiti mu, neka dođe, jer da ga željno |

čekaš, jesi li razumjela ? Ne učiniš li to,
svu ćemo te na drobne komadiće sasjeći,
Sad biraj....!

I nije bilo kud de druge, trebalo
je braću poslušati ....!

rodnog proricanja“. Za dva meseca, pod
njegovom komandom naši su ratnici prešli
od Soluna do Arada noseći slobodu braći

svojoj.
*

auyaajy .

Sprovod Vojvode Mišića obavljen: dg.

na državni trošak na najsvečaniji način.

Među mnogobrojnim vencima istiću se ven- |

ci: Regenta Aleksandra, veliki lovor ve-.
nac od čistog zlata sa natpisom na fran-
cuskom: Francuska vojvodi Mišiću, Vlade
Suhozemne Vojske i Mornarice, Ruske Ar-
mije, Ustavotvorne Skupštine, Oficira, Glav-
nog Đeneralštaba, neoslobođenih Hrvata i
Slovenaca sa Soče i iz Istre, Pitomaca Voj-
ne Akademije.

Politika stvarnosti.

Bilo bi suviše kazati, da politiku tre-
ba meriti matematičkim formulama, ali
svakako mi smo ubegjenja, da je politika
kao umeće, ars — neka vrst matematike.
Takva se politika zove stvarna politika.
Pače da bolje kažemo, politika je u ne-
nekoliko, ono što se u matematici zove
račun _ verovatnesti; jer političar ipak ne
može sve tačno predvideti, stoga što u
politici ima stvari, o kojima je teško da-
ti diagnozu, jer nemamo stalne tačke na

m

koju bi se oslonili, te izrekli pravilan sud. .

Gdje pak nismo u stanju dati valjanu di-
iagnozu, nismo u stanju dati ni
vnu prognozu! Ali takvi su slučajevi ret-
ki. Dakle, čovek, koji ima jasan pogled u
politički položaj može u najviše slučajeva,
da shvati prilike, što se oko njega, deša-
vaju i da pruži tačnu sliku budućih do-
gogjaje Ali sem izučavanja političkih de-
la od najveće je potrebe za političare hla-
dnoća u promatranju različitih odnošaja.
Da se to postigne, treba da osećaji stupe
kadkod malo u pozadinu. Rodoljubni ose-
ćaji treba da dadu podstreka umnom ra-
sugjivanju. Sve to naročito važi za spolj-
nu politiku.

Kako je pak u nas u tom pogledu ?
Dosta slabo. Jednako se opaža i kod dru-
gih naroda, nada sve kod onih, kod ko-

pom

Što se sada dogodilo, razumije se samo
po sebi.

CP e eek a kazni žedna braća
dočekaše u zasjedi vlastelina i ubiše ga
sjekirom kao kakovo pašče.

S : e

Treći dan nakon kneževog umorstva
zaplovila je iz koločepske luke crna ribar-
ske lađa, na četiri vesla, vodeći u grad
pletenu košaru sa izsječenim komadima
trupla unesrećenoga kneza. U lađi bješe E
jedna mlada, stasita te jaka djevojka —
pravo čedo kršnijeh Elafita — koja. ima-
daše sa strane seoskog zbora izvršiti na-
log, da ponese dobro pakovanu košaru u
Knežev Dvor — pred Malo Vijeće, da: ju
preda 'nj zatvorenu položi i da na koncu
kaže ove doslovne riječi: ,Slavno Vijeće,
evo ti ovđe dara, što ti ga odani Kolo-

 čepljani šalju na poklon !“

Nakon ovijeh riječi imala se je je mla- |
dica hrlo udaljiti iz Dvora i požuriti u ma-
leni zaton Pil4, gdje ju je tjeskobno oče-
kivala crna četveroveslica lađa, da je po-

onovno preveze u uzbuđenu domovinu.

I — plan bješe sjajno uspio!
*
* *
Malo vijeće dosjeti se tek kasnije —

nakon otvora neobične košare — pravom
jadu. Ne preostade mu drugo, do li to, da

tovne“ Koločepljane. na opravennje

ispra-

putem posebnog izaslanika pozove »bun- —

.

aaobeseeoa peninrena

od e, o am i
i nn mota zno, nm