God. HI

















Cijcna 2 Dinara



Dubrovnik, Uskrs 1934 godine

















Mlanifestacija

dubrovačke duše

H-B

Pretprošle je nedjelje na svečan
način otkrivena spomen-ploća Matu
Vodopiću, hrvatskom književniku i
dubrovačkom biskupu, kojemu je 13
ožujka prošle godine navršena 40-go-
a smrti. Podignuće ove  spo-

če kao i samo svečano otkri-
pena crkvi Jezuvita, jedna
načajna manifestacija dubrova-
duše, koja nije samo neka fra-
ez smisla i sadržaja, već skup o-
tih narodnih i kulturnih odlika, koji
su kroz vjekove dali hrvatskom  na-
odu plejadu književnika, učenjaka i
odoljuba. To je ono što je učinilo
la je ,Dubrovnik vrijedniji spomena
iego mnoga carstva, koja kumovahu
ijegovoj propasti“ (Cesare Cantu)
to je Dubrovniku dala častan i za-
lužan naziv ,,Hrvatske Atene“ Po
om vidimo da u pojmu dubrovačke
luše nije uključeno nešto usko, ne-
matno i ekskluzivno, već nešto naše
)pće narodno, i da je tim određena
iloga Dubrovnika u sklopu općeg
našeg kulturnog i narodnog rada i
tvaranja.

men. pi
će u

€
bh
LB)

Ovu značajnu proslavu otvorio je
Dubrovački Kurorhestar  veličanstve-
tim Haendelovim ,,Largom“. Iza sve-
anog odriješeeja. ispjevao je  Crk.
jevački Zbor Antonelli-jev ,,Oslobo-
li me“, a potom je održao govor Dum
1). Krečak, predsjednik dubrovačkog
granka ,,Braće Hrvatskog Zmaja“,
oji je među ostalim kazao:
| »I gradski miri, sumornom  sjetom
ibavijeni, i pocrnujeno kamenje na
tarinskim zgradama i vitki čempresi
la Mihajlu, i kitnjasti bori na Gorici
(Petki, i gole hridi na Dančama i
| sv. Jakoba, i pomorske ,,drijevi“ na
karu, i skromne ljubice i mirisne
jiholjice na Gospinom polju — sve
> to Dubrovčanima milo. Sve je to
pjevalo zlatno pero Vojnovića, Pu-
ća, Vodopića i Kazalija. Sve je to
roslavio umjetnički kist Bukovca,
[edovića, Murata i Rašice.

(I pravo je, da je tako i nije pre-
erano što je tako!

(Ali ljubav prema domovini i svom
ivičaju obuhvata i ono što je  do-
ojnije od same prirode, a to su lju-
, pogotovo zaslužni i slavni naši

omorodci, sugrađani. Ako je dakle
epo, da ljubimo i onaj goli naš ka-

en i onaj neznatni naš cvijetak, on-
Lo je kud i kamo ljepše i dostojnije,
L ovolimo svoje zaslužne ljude i da
i uzdržimo trajnu uspomenu. Ovo
dalo povoda, da je dubrovačka
iša s pravom uvidjela, da dok
Spontano istiće i voli ono što
zabora-

dubrovačko, da se



Dubrovćani,



vljaju jedan po je- |
dan oni glasoviti
koji su |
zaslužili da im uspome--
na časno živi i pređe u
nasljedstvo od koljena
do koljena. Jedan od
takovih je Mato Vo-
dopić, botaničar, fol-
koristički pisac, biskup
i književnik, dostojno
registriran u hrvatskoj
književnosti.
Dubrovačka du-:
ša, koja se danas dos-
tojno manifestira u dubr.
kulturnim društvima, do-
šla je do izražaja i u
mjesnom ogranku  za-
snižne- «Braće. Hr
vatskog Zmaja“, osnovane g.
1408 po hrvatskom kralju Žigmun-

du Luksenburgovcu, a kojoj je cilj

uzdržavanje kulta naših zaslužnih i
glasoviti ljudi...“ Zatim govornik ka-
že, kako je inicijativom naših Zma-
jevaca, a uz suradnju ,Dubrave“ ,,A-
nice Bošković“, Kaptola, Hrv. kat.
društva ,,Bošković“ i ,Crkv. Pj. Zbo-
a , podignuta ova spomen ploča, pa
nastavlja:

Što stari Dubrovčani nijesu pođi-
zali spomenika osim  Nikolici  Buni-
ću, ocu domovine, i Mihu  Pracatu,

dobročincu Republike, to je onda i-

malo svojih razloga, a jedan od tih
sastoji se u tom, što onda tvorevine
Srca, uma i duše, pjesništvo i  knji-
ževnost, te moralne i građanske  vr-
line, osobito poznati rad za opće do-
bro, žarko rodoljublje i čisti moral,
koji nije znao za riječi pojam  ko-
rupcije, sve su to bile opće poja-
ve upravo zato, jer to onda nije bilo
ništa izvanredno, nijesu ni uži-
vale naročitu pažnju ni javno prizna-
nje. Ali tempora muntantur i... na
žalost, et nos in illis. ,Opravdđano je
dakle da se danas iskaže javno  pri-
znanje kulturnom radeniku, koji je u
javnom i privatnom životu služio naj-
većim idealima: Bogu, narodui
domovini, posvetivši Bogu srce i
jezik propovjedanja, narodu materi-
jalne i moralne talente, a gradu,
Gružu, Konavlima, Bosni i Hercego-
vini, Zagrebu i Hrvatskoj onu ljubav,
koja se manifestira u tendenciji
»Gjenevrije“, ,Tužne Jele“,
»MarijeKonavoke“,,,Robinji-

cer Doborskih razvalina:

 Govornik prikazuje dalje  Vodopi-
ćeve odlike i njegov rodoljubni stav,
gdje je iznad i izvan političke arene
vršio patriotske držaosti i radio _na
produbljenu osjeća, jedinstva i že-

a m m o e s

MOJ PLAVI.



ONE 1

E
U tebi mi osta sve djetinjstvo moje
sva najljepša nadanja i nevina radost...
Ti si meni dao uspomene koje

i sad kadkad moju razvesele mladost.

Ja sam Tebi dao pustog mi života
ponajljepši dio—svu njegovu. zoru.
Ti si meni dao tajnu svih ljepota,
da uživam u tvom plavetnom moru.

Jer premda mi duša svaku bol osjeća:

i tuženje ptice polomljena krila
i mirisnu žalbu zgaženoga cvijeća,

Bog joj ipak zato dade da je bila

osjetljiva za najstitniju ljepotu
za najmanju radost u svome životu

I.

A proljeća svakog, kad je burno more

i valovi bijesni o obalu biju,

južni vjetar škropi slanom pjenom
bore,

a oblaci kišu bez prestanka liju,

O, proljeća svakog mislio sam: Ne ću
ostvarenu vidjet nijednu mi nadu.

Smireno ću usnut u proljetnom cvijeću
i zaklopit oči u tom dragom gradu...

AT kad bi sunce jedne tihe zore
svjetlošću zalilo procvale đardine,
obasjalo ono utišano more,

došlo bi i kR meni i razgnalo sjene,
u ulicu usku, da me patnja mine,
i radost bi tada ogrijala mene.



GRAD

DUBROVNIKU

HI.
I jednoga dana—baš je suton bio
Rrvavw Rao rana, najljepši od sviju,
o, toga sam dana srce utopio.
u dubini plavoj nečijih očiju...

I slatke su slutnje otad ispunile

sa dalekom čežnjom moju pustu
mladost,

a oči te lane -oh, one subile

ljuta moja patnja i jedina radost.

I osjetih toga sudbonosnog dana
da je netko u me nostalgijiu slio —
i say život da ću bolovati s nje...

Jer onoga dana — baš je suton bio
najljepši od sviju krvav Rao rana,
kad u oči one ja utopih sve.

IV.

A ljeto je bilo cvalo svud je cvijeće
nagnuto nad putem —sjetno mirisalo
kad se dijelih s tobom, grade moje
sreće,
kada tvoje plavo ja ostavih žalo.

I u tome času ja sam osjetio

u dubini duše beskonačnu tugu,
osjetih tek tada što si meni bio,

o, moj plavi grade nasunčanom jugu.

A sad zalud čekam zaboravi veo
da sve, da sve ono blijedim zastre
plaštem:

sve radosti moje i svu moju tugu.

I ja neznam, bi li svoju sudbu Rleo

ili blagoslivljo, što sam Tebe sreo

moj sunčani grade na plavome jugu:
IVO LENDICĆ





lja za sjedinjenjeni svih djelova  hr-
vatskog življa u bivšoj monarhiji.
Nakon govora otkrivena je na desnoj
strani kod glavnog ulaza spomen-
ploča:
ZASLUŽNOM SUGRAGJANINU
OCU SIROMAHA

DUBROVAČKOM BISKUPU RODOLJUBU
HRVATSKOM KNJIŽEVNIKU

MATU VODOPICU
* 1816 + 1893
U OVOM HRAMU SAHRANJENOM
RODNI GRAD
NASTOJANJEM BRAĆE HRVATSKOG
ZMAJA

1933
P.



Poslije otkrića, iza kako je ,Du-
brava“ otpjevala Smetanin ,,Slava te-
bi“, g. Sambrailo, predsjebnik Hr-
vatskog pjev. i glazb. društva  ,,Sla-
vuj““ u Trebinju, u ime  trebinjskih
Hrvata pozdravio je uspomenu svog
negdašnjeg biskupa, te u svom govo-
ru istakao da oni uvjek u nama gle-
daju svoju Atenu i svoje središte.

Iza kako je preuzv. Dr. Carević uz
par prigodnih riječi blagoslovio  plo-
ču, završena je ova značajna  mani-
festacija prave i istinske probu đe-
ne dubrovačke duše.