=



- kas Riii O E  Sdić e  ie



Strana 2

Dubrovačke

Dominikanac 0. Antonin Zaninović,
koji je u našem gradu proboravio dugi
niz godina, objelodanjuje u glazbenoj
reviji ,,Sveta Cecilija“ iscrpnu studiju o
koledđama u Dalmaciji. Pisac je u sklopu
ove radnje posebno obradio dubrovačke
kolede. kao i kolede naše okoliće: Zu-
pe, Konavala, i naših otoka. U idućim

svescima nastavljao koledama na poluo- .

toku Pelješcu.

Donosimo radi ograničenog prostora
samo nekoliko povezanih fragmeta ove
odlične radnje, u kojima su obrađene
kolede iz našeg grada sa opisom poslje-
dnih dubrovačkih trovatura,

U Statutu grada Dubrovnika,
sastavljenu g. 1272., sačuvala
nam se vijest o badnjaku, što su
ga dubrovački pomorci uoči Bo-
žića nosili u knežev dvor 1 sve-

 seljem pristavljali na vatru. Za

tu počast davao im je knez od
švoga piti i dva perpera, a sur
tradan, na Božić, primali su ta-
kođer dva perpera od upravnika
općinske soli i blagajnika stolne
crkve.

Uoči Mladog ljeta dolazili su
u dvor knezu mesar:, te mlinari
i ribari. dubrovački, pa je knez
Republike 1 njih darivao, i to
mesare jednim perperom,  mli-
nare sa osam groša, a ribare
,prema starinskom običaju“ (se-

cundum . antiduam — cousuetudi-
nem) — tako se ondje izričito
naglasuje — sa pet groša. Riba-

rima, koji nijesu lovili mrežama,
knez nije davao ništa, a zanatli-
jama, koji su također dolazili,
ako bi 1 koliko bi htio.

Statut nam još pominje, da su
uoči Mladog ljeta išli kapetani i
mornari k gospodinu nadbiskupu,
koji im je ,,pro kallendis“ davao
jedan perper. Klericima je prema
istom statutu morao ,,dati kolen-
de“ (oare kallendas) knežev  za-
mjenik.

Pokojni prof. Josip Gelcich u
svome djelu ,Delle istituzioni
marittime e sanitarie della Re-
publica di Ragusa (Trieste 1882)
navodi (na str. 17.) iz dubrovač-
kog statuta i ovaj običaj te pi-
še: , Drugi, ne manje privlačiv
prizor, što su ga Dubrovčanima
uoči Božića pružali domaći  po-
morci, bio je obred  badnjaka.
Svi pomorci ne isključivši ni za-
povjednike brodova, koji su se
one večeri nalazili u luci, mora-
li su ga (badnjak) svečano poni-
jeti u Dvor te uz obične popjev-
ke (kolende) položiti na kneževo
ognjište.“

Prvu sigurnu, povjesnički u-
tvrđenu vijest o pjesmama-kolen=
dama u Dubrovniku, imamo, u
koliko nam je poznato, u jed-
noj odluci dubrovačkog  nadbi-
skupa Tome Secotti-a iz g. 1709.
Dne 30 listopada te godine za-
branio je bio spomenuti  nadbi-
skup svim domaćim i stranim cr-
kovnjacima pod prijetnjom vrlo
strogih kazna izvoditi noću po
trgovima i ulicama gradskim ,,po-
pijevke, koje se pučki zovu ko-
lende, tako doslovno veli za-
brana, te druge pjesme i svirke“,

U ove. vrsti pjesama mi ne

-

DUBRAVA



NAŠI POSLJEDNJI TROVATURI



Vlafo slijepi i Gusto Agazzi sa sinom

smijemo tražiti kakve osobite
književne vrijednosti, jer su to
bile, dobro opaža spomenuti Ka-
značićev biograf, ,šaljive  poezi-
je, koje nijesu bile određene da
preživu iza večera, u kome su
se pjevale, i ako su se na karti
pisale, to bi se činilo jedino za
olakšicu pjevaču, komu je bilo
slobodno odalečiti se odorigina-
la svaki put, kad bi ga _ pjesni-
čki uzlet tako nadahnuo, ili ko-
ja neprevidna okolnost privukla.
Karta, na kojoj je bila popisana
kolenda, ostavljala se vazda _o-
nomu, komu je bila upravljena,
slobodno mu ili sačuvati je, ili
uništiti u slučaju kad bi šala
prešla granice pristojnosti. Ko-
lende su upisane ponajveće u
makeroničkome narječju  dubro-
vačkome, te i to dokazuje, da ni-
jesu nikad njihovi pjesnici ni
promislili na lovorvijenac neumr-
losti“. Prema tome ove vrsti pje-
sme , osobito one anonimne, ko-
jih ima u ovdješnjoj franjevač-
koj, a nešto i u našoj domini-
kanskoj knjižnici, izuzevši neko-
liko uspjeha ne vrijede nego kao
spomenici iz vremena, kad su u
Dubrovniku išli stariji ljudi ko-
lendati svojim prijateljima i znan-
cima, pa im svoje čestitke  izra-
zivali u ishitrenim stihovima.

Spominjući odrasle kolendare
u Dubrovniku ne možemo pre-
mučati dva najzadnja ili od naj-
zadnjih, kojih se svi ponešto sta-
riji Dubrovčani još vrlo dobro
spominju, a jedan je od njih da-
pače bio i ,pjesnik“-kolendar.
To su Vlaho Obuljen, nazvan
»Slijepi“ i Gusto (Augustin) A-

gazzi, kojih smo sliku donijeli
već na početku ove radnje.
»Vlaho Slijepii Gusto Agazzi

vel se ou brošuri; Sto je izišla
kao šesta sveska Galerije du-
brovačkih  oriđinala (Dubrovnik

1925.) bili su kolendari  dabro-
vački, da im nije bilo para (prem-
ca). Gusto, i on slijepac, udara
u lijericu, a Vlaho _s Gustovim
sinom pjevao. Vlaho je skladao
pjesme, bio stihotvorac, pa bi
se čula 1 koja nova, dakako du-
hovita. Pošli bi kolendati neko-
liko puta preko godine 1 na sve-
tu Katarinu, na sv. Luciju, na
Badnji dan, uoči Nove godine.
Gusto bi zaudaro, a Vlaho prvi
zapjevao :

Došli smo vam (!) Rkolendati
Ovom dvoru dare (!) dati —
U našega gospara prid dvore
Pjevajmo, braćo, do zore...

U spomenutoj brošuri nalaze

se tri kolende, za koje se ondje.

veli, da ih je Vlaho pjevao ali
su i po sadržaju (ljubavnom) i
po metru različite od one du-
brovačke pučke kolende, koju je
također isti Vlaho uz neke pre-
inake običavao pjevati.

Vlaho ,,Slijepi“, i drug mu li-
jeričar Gusto Agazzi sa svojim
malim sinom pjevali ću ovako:

Mi smo došli kolendati,
Vašem dvoru hvale dati,
Dobar veće ko je u kući,
Pomogo ga Svemogući |

Ponovivši dva zadnja stiha u
Svakoj kitici zbor je nadodavao
Svaki put prema prigodi jedan
od dva ,pripjevka“ (refraina):

Gospara našega prid dvore,
Pjevajmo, braćo, do zore |

recchiante
trovare'““ (Takoga pjevača dobra

£. 1837. od oca Ivana

oledae

Nazdravlje Vam Badnji dan,
Bog Vas živio!

O Vlahu Slijepome se prema
navedenoj brošuri  ,,može reći,
da je posljedni dubrovački tro-
vatur, jer je on izmislio dosta
pjesama, a to su Kolende ili lju-
bavne pjesme... Čini nam se gle-
dati Vlaha, kako pjeva zaustav-
ljen i okružen razdraganim gra-
đanstvom: takt je davao  tucka-
jući po kaldrmi štapom u lijevoj
ruci, a malo bi prignuo glavu
put desne i naslonio na donju
usnu palac desne ruke sa skup-
ljenim _ prstima“ (str. 96, 99). U
svojoj autobiografiji što je izišla
u Dubrovniku g. 1904., pripo-
vijeda on o sebi: ,,Pok. dn. Ma-
to Gjupanović rekao je: ,,Un o-
simile: e defficile a

sluha teško je naći). Glas sam i-
mo manjifik (divan), a notu (kaj-
du) ne bih izgubio. Ma sam se
grubo vlado, Osto sam bariton,
zašto sam izgubio glas čineći no-
te, što nijesu bile za mene (od
soprana), a niko me nebi savje-
tovao. Cucnuo bi kada za poteg-

nut višu notu, erbo bi ćio učinit
poviše

Svijeh'. (ibid. str. 97).
Vlaho Slijepi, poznat 1 široj jav-
nosti iz Vojnovićeve drame Ei-
vinocij, rodio se u Dubrovniku
Obuljen
i Tereze Zamit iz Malte, rađi
čega su ga zvali 1 Vlaho Mal-

tez“ Umro je u dubrovačkoj bol-

Iiči #. 1007.

Među ostavštinom pok. Du-
brovačkog biskupa Mata  Vodo-
pića (1810—1893) našla se je i
jedna stara dubrovačka kolenda,
koju je sam biskup svojom ru-
kom zapisao te prema mišljenju
pok. Dum Vica Medini imao da
uvrsti u nedovršenu  pripovjest
»Đinevriju“. Objelodanio ju je
£. 1907. Spomenuti pok. sveće-
nik Medini u dubrovačkoj knji-
ževnoj smotri ,,Srđu“ (VI, br. 22
str. 1035), odakle je ovdje  do-
nosimo radi zanimivog joj teksta
i da se vidi razlika između nje
te one poznije i sadanje.

Došli smo Vas kolendati
Vaš'jem dvorim hvale dati

U našega gospara prid dvore
Pjevajmo, braćo, do zore !

Visoki su ovi dvori.
Pod njima su zlatni tori,
A u njima golubica,
Naša dobra domaćica.

Gosparu će ona r'jeti,
Da mi n'jesmo baš prokleti,
Da smo pravi kolendari,
Dubrovački leri stari,

Pak mi vele ne iskamo (1).
Od mala se kontentamo,
. Malo smokav? i oraha,
Er nam bura špazjem maha,

I mantele i priklica,
Paka uz to i kapljica ;
Er sve dobro s nami biće,
Samo da se zubim miče.

Ne bude li paka ništa,
Er su tvrda baš godišta,
Tad nam dajte staru užancu
Kolendarsku svu ufaneu :

Zamotajte u knjižicu
I bacite niz ulicu
I! karantan il dva dnara,
Kake Vam se bolje para,