er ere = POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU DUBRAVA Urednik: IVO ŠIŠEVIĆ . Izlazi dva puta mjesečno Cijena dinara 2.— Uprava i adm. Dubrovnik God. III zum bobe 1 LANA Br. 39 Deflacija razuma - Inflacija srezova Trebalo bi očekivati, da se u je- dnoj narodnoj državi u svim osnov- vim vitalnim pitanjima, koja se tiču izvjesnog kraja, čuju želje i potrebe toga. kraja i da se takova pitanja ri- ješavaju u skladu s njegovim želja- ma i potrebama. Toga principa dr- žala se donekle i nenarodna država kakva je bila Arstrija, koja se ina- če nije odlikovala naročitom sklo- ——mcšću za svoje slavenske pokrajine, 1 ali koja je bila evropska pravna dr- žava, premda je u njoj glavnu riječ vodilo veliko feudalno plemstvo. Naša država je narodma država, i kao takvu je narod pozdravio, oče- kujući da će ona još više od nena- radne, tuđinske, Austrije poštovati njegova prava, običaje, osjećaje, že- lje i potrebe, utoliko prije što kod nas ne postoji priznatih feudalaca, čiji bi interesi mogli da ometaju za- dovoljavanje narodnih potreba. Pa ipak, događalo se 1 ak se o nas čudnov atih stvari. Austrija je u svoje vrijeme, provo- deći upravnu organizaciju u Kralje- vini Dalmaciji, otrgnula poluotok Pelješac od dubrovačkvg područja, stvorivši od njega i otvka Korčule zaseban politički kotar, dok je od čitavog ostalog područja bivše du- brovačke države, uključivši otoke Mljet, Šipan i Lopud, sačinila drugi politički kotar. Takvo stanje trajalo je bez promjena preko 100 godina i narod Pelješca se je na to privikao, jer mu komunikacija sa novim ko- tarskim sjedištem u gradu Korčuli nije stvarala poteškoća. Osim toga, Korčula je u izvjesnom pogledu i privredni centar dobrog dijela polu- otoka, a isto tako i važan komuni- kacioni čvor (brze veze sa Sušakom, Splitom, Dubrovnikom, Trstom itd.). Podjela Korčulanskog kotara na dvije banovine nije izvršena ni sa. željom ni uz pristanak naroda, koji je realan i konzervativan, 1 i koji bi, da mu je bila dana slobodna riječ, sigurno bio proti toj namjeri energi- čno ustao. Narod je osjetio, da se podjela Kotara ne vrši za njegovu potrebu i korist, nego da je to bio rezultat pogađanja novopečenih na- cionalnih feudalaca, čiji interesi imaju prioritet u narodnoj državi na način.kao što ga nisu imali ni inte- resi. tuđinske feudalne gospode u nenarodnoj carevini. Ali, kad je već do toga došlo, i kad narodne želje Pri tome cijepanju nisu saslušavane Ni uvažavane, narod je Peljašca sa Tezignacijom primio tu novotariliju, imajući barem tu moralnu zadovolj- štinu, da se je nakon »rastave« sa Korčulom našao poslije 100 godina u jednom Kotaru sa svojom dubrova- čkom maticom, s kojom je 500 godi- na dijelio dobro i zlo. Dodijeljem dubrovačkom politi- čkom Kotaru, Pelješac se je brzo snašao. Općina stonjska je i ranije bila sastavni dio toga Kotara, a o- štale 4 općine (Janjina, Kuna, Tr- Panj i Orebić) smatrale su da bi o- snivanjem jedne sreske ispostave na Pelješcu bilo udovoljeno potrebama poluotoka. Kako je poznato, komu- nikacione prilike poluotoka Pelješ- ca više su nego očajne. Što postoji cesta, (ukoliko one zaslužuju to ča- sno imel), sagradili su ih Francuzi u doba Napoleona, a popravljala ih je Austrija, pa se o pelješkim cestama u pravom smislu riječi nemože ni govoriti. U tom pogledu Pelješac je bez sumnje naš najzapušteniji kraj, aji parobrodarske veze između po- jedinih mjesta na poluotoku: vrlo sti oskudne. Kome su poznate te komunikacio- ne mizerije najvećeg poluotoka u našoj državi, (koji-je uz to u turisti- čkom pogledu jedan od najintere- santnijih primorskih krajeva), mo- rao se je nogom krstiti kad je čuo najnovije verzije o navodnom stva- renju novog sreza, koji bi se imao navodon sačiniti od poluotoka Pe- lješća i otoka Mljeta. Pelješac je dug 70 kilometara, a mljetski kanal je vrlo širok i izložen nevremenu, tako da je saobraćaj barkama s jed- nog kraja poluotoka na drugi posve isključen, te je putnik upućen jedi- no na parobrodarsku vezu, a ta po- stoji svega jednom sedmično u jed- nom, a jednom sedmično u drugom smjeru. Iz toga se praktično nameće kao najbolja veza između raznih ta- čaka na poluotoku putovanje preko _ Dubrovnika! Što bi to značilo u pogledu gubitka vremena i troška u boredbi sa današnjim stanjem, nije potrebno ni isticati. Kad mu se ne može ili neće da učini ništa što bi značilo napredak, poboljšanje i pojeitinjenje, onda na- rod sindignacijom odbija ovakova ri- ješenja kotarske geometrije. ALAIN VE GORE POJELA ET RTA ZELENO IKI: NAŠIM ČITAOCIMA, PRETPLAT- NICIMA I SARADNICIMA. Zbog nepredviđenih tehničkih po- teškoća naš list izlazi .sa zakašnje- njem. Molimo sve naše S raiolatnike. da nam do kraja ovog mjeseca podmire pretplatu. Uredništvo, Dr. Vlatko Maček Hrvat. omladini Prije početka školske godine po- sjetili su predstavnici studentskog lista »Alma Mater« dra. Vlatka Ma- čeka i zamolili ga, da im dade izja- vu. Dr. Vlatko Maček se je ljubazno odazvao ovoj molbi i u svojoj izjavi rekao je među ostalim oro: »Prigodom početka školske godi- ne mora svaki narodni čovjek da razmisli, ima li narod od visokih škola kakovu korist i kolika je ta korist. Ne velim da je sva inteligencija takova, ali nažalost iznimke su tako rijetke, da potvrđuju pravilo. Pa eto, što je naravnije nego da svi za- jedno pregnemo svim silama da bu- ode drukčije. A kako? Treba hrvatsku inteligenciju dići na viši niveau, na niveau samoprije- gora i idealizma. Radi se dakle o popravljanju inteligencije. Međutim tu ne smijemo nipošto pasti u po- Srješku, pa si utvarati da može je- dan čovjek popraviti drugoga. Sva- ki čovjek može i mora danomice po- pravljati sam sebe. Čovjek, koji je sa svojim moralnim niveau-om . zado- voljan, taj nije moralan. Moralnim smatram onoga čovjeka, koji sva- kim danom sam na sebi nalazi nedo- statke i gleda da te nedostatke po- pravi, pa čim je stanovite svoje ne- dostatke popravio, već nalazi dru- ge da ih popravlja, I tako sve do ča- sa, kad bude pozvan pred vječnog suca, da položi račune o svojem dje- Iocvanju. Savjetujem dakle prigodom po- četka škoglske godine mladeži, da svaki bude svoj moralni liječnik, a galvna smjernica treba da bude, da ne' zagreznemo u glib_ materijalnih. probitaka, koji su, može se reći, is- točni grijeh svakog čovjeka uopće, a inteligencije napose. Imajmo uvijek na umu, da siro- mašan narod ne može pružiti svojoj inteligenciji onaj standard života, koji mogu pružiti bogati narodi, a i oni ne bi mogli pružiti, kada ne bi iscrpljivali siromašnije i nesretnije narode. Nije znak napretka uma i srca, da netko misli na to, da povisuje svoj životni standard, nego da uz mini- malni standard razvije do maksimu- ma svoje duševne sposobnosti. Evo to mislim prigodom početka školske godine, pa želim, da se na- ša mladež u to zamisli i da prema tome udesi svoj život me samo za vrijeme školovanja, nego i kasnije u životu, pa će onda doista postati stol i svijetlo svome narodu. Mons. Dr. LJUBO BAČIĆ Zvona su dubrovačke katedrale opet tužno zaklecala i potvrdila ne- milu vijest, da je na 2 0. mj. u Za- grebu na klinici ispustio svoju veliku i plemenitu dušu kanomik stolnog kaptola u Dubrovniku Mons. Dr. Ljubo Bačić. Dr. Ljubo (Ivo) Bačić rodio se je u Velojluci (otok Korčula) 13. II. 1884. Osnovnu je školu pohađao u rodno- me mjestu, gimnaziju sa ispitom zre- icsti svršio je u Dubrovniku, a bo- goslovne nauke u Zadru. Svećeni- kom je zaređen 11. IV 1908. Odmah zatim pohađao je godinu dana za- družni tečaj u Ljubljani (1908-9), gdje se je upoznao sa načinom i si- stemom vjerskih, kulturnih i socijal- nih, a osobito gospodarskih organi- zacija u Sloveniji. Godine 1911. oti- šao je u Beč, gdje je 1914. god. pro- mioviran doktorom bogoslovlja. Službu župnog pomoćnika obav- liao je na Pločicama, gdje je bio župnikom stric mu pok. Mons, don Antun Bačić, nađalje u Velojluci i Blatu. Iz Blata je otišao kao upravi- telj župe Pločice, zatim je u istom svojstvu prešao u Veluluku, gdje je 1923. postao i stalnim župnikom sve dok ga 1931. god. nije preuzv. dijec. biskup imenovao kanonikom stolnog kaptola u Dubrovniku. Kao kanonik rado je preuzeo i dužnost nekana stonskog dekanata. Nj. Sv, Papa Pi- jo XI odlikovao ga je god. 1926, svo- jim Tajnim Komornikom. I opet je nestao iz naših redova ne samo svijetli uzor svećenik, koji je svojim strogim kršćanskim vrlina- ma i blagom ćudi znao esvajati srca svojih župljana i brojnih poštovaoca, nestao je i lik hrvatskog rodoljuba kakav je bio naš dum Ljubo. Uz du- boko ucviljenu obitelj, uz tugu čita- ve Korčule i rodne. mu Veleluke, skupa sa suzama njeguvih odanih Stonjana priključuju se i dubrova: čki Hrvati klanjajući se mjegono svijetloj uspomeni, Neka mu bude laka ljubljena hr- vatska gruda u kojoj počiva! e SJETITE SE U SVIM PRIGODAMA PRILOGOM HRVATSKOG RADIŠE Širite »Dubravu« >.