A PLAĆENA U GOTOVU | UBRAVA Urednik: IVO ŠIŠEVIĆ Izlazi dva puta mjesečno Cijena dinara 2.— Uprava i adm. Dubrovnik God. III Dubrovnik, 17 S Žnoni 1935 Br.40 Reguiem aeternam O naciji i nacionalizmu Kad sutra poslije podne objave zvona sa dubrovačkih crkava da počimlje Mrtvih slava, krenut će jedan po jedan, a onda čitave povorke u istom pravcu preko Pila do Danača, Boninova i Mi- hajla u posjete svojim dragim pokojnicima. Grad mrtvih, sve- ano iskićen, primit će mase svi- jeta, koje vodi zajednička misao na vječni život. Pred mnogim grobovima vidjet ćete dirljivih scena... Samo razgovor živih sa Mrtvim ostaje tih. Usne se jedva primjetno pomiču, a nekad i za- staju pred časovito lebdećim sli- kama iz zajedničkog života borbe i stradanja .... Kad padne mrak, kroz koji se još. samo _ nazrijevaju silhuete nadgrobnih krstova, zaplamsat će svijećice na humcima i grobovima One još ostaju u dubokoj noći da izgarajućim plamenom svje- doče ljubav živih prema svojim pokojnicima. - Groblje će postepeno opustjeti... fivi će se opet vratiti vrtlogu svakodnevnog života, zadržava- jući, nažalost,samo kratko vrijeme neizbježne impresije ništavosti i prolaznosti zemaljskih dobara... Možda će vas, polazeći na Danče i Boninovo, šum vječno nemirnog mora sjetiti mnogih na- ši pomoraca, koji su u borbi sa nevjernim elementom prirode, našli vječni počinak u groblju, gdje prestaje i posljednja razlika širomašnih i bogatih, gdje nema nadgrobnih spomenika i gdje sve prekriva zajednička valovita nad- robna ploča. To je naše najveće Sroblje, jer tu su kroz mučnu ali lavnu pomorsku prošlost Du- brovnika, rasute kosti mnogih naših hrabrih pomoraca. = Naša stara groblja, po crkva- ma i samostanima ostaju pusta. Njihov Dubrovnik je davno Umro * * Dan Mrtvih ne prolazi bez Sjećanja na narodne velikane, kojih su grobovi bili svjetionici u 'murnim danima narodnih borba. = Plejade umnih boraca i heroja Pripadaju uspomeni Dana Mrtvih. “% a Svi su oni zavrijedili sjećanje i zahvalnost hrvatskog naroda. Kad se nađete na groblju i kad iskažete pietet najbližim po- kojnicima, preletite duhom sva naša groblja i sve one posijane grobove izvan okvira uređenih “Pod čempresima na Mihajlu groblja, jer to su sve jednako naši dragi pokojnici - mučenici, kojima na Dan Mrtvih iskazuje pietet velika obitelj — Narod. Sjetite se naše mladosti, koja je u godinama svjetskog rata sa školskih klupa otjerana na klao- nicu da u nepoznatim krajevima ostavi kosti prije nego se je upo- znala sa životom. Sjetite se.... i zaželite im pokoj vječni .... Dan Mrtvih biidi, zove prošlost, jer i pokojnici pripadaju nepo- vratnoj prošlosti. Ali je Dan Mrtvih opomena živim na djela sadašnjosti i budućnosti, koja će povezana zemaljskim životom po- stati jednom prošlost. Današnje generacije izmjenit će uloge sa onim koji dolaze. Danas posje- .ćujemo mrtve, sutra ćemo biti posjećivani od budućih generacija, koje će jednako kao i mi, suditi onima iz prošlosti. Na ovim je generacijama da idući tragom prošlosti ostanu čursti i nepokolebivi u ovom teš- kom vremenu, ako hoće da od budućih generacija zavrijede pri- znanje i sjećanje, koje su zavri- jedile generacije prošlosti. do »Nacionalizam«! »nacionalan«! (s akcentom na prvom slogu!) — ima li riječi koja se više zlorabila kod nas u posljednje vrijeme i koja je vi- še služila kao maska ličnim prohtje- vima i interesima? Ona je bila si- gurno sredstvo kojim se postizavalo sve što se htjelo: ona_ je otvarala vrata mogućnika, poravnavala je pu- teve do vlasti i karijere,obarala i sa- tirala protivnike. Klasifikacija »na- cionalan« ili »anacionalan« bila je čarobna formula koja je podizala ili rušila, uzvisivala ili uništivala, Do čega je dovela ova orgija »naciona- lizma« i »anacionalizma«, »državno- sti« i »antidržavnosti«, kakovi su ljudi u njoj isplivali na površinu ili kako je bila kobna za pojedine egzi- siencije — nije potrebno potanje cbjašnjavati; sve je*to i predobro poznato. Ove pojave mogle su da nastanu u atmosferi violentnog nacionalizma pređašnjih režima, koji nije značio ono što moraju da znače svi zdravi i normalni nacionalizmi. On je zna- čio u prvom redu nepriznavanje ka- rakteristika i odlika kulturnih kom- ponenata, još neusklađenih i nekri- stalizovanih koji sačinjavaju našu mladu državnu zajednicu, značio je nametljivost sa strane pojedinih ple- menskih = individuauliteta, ekskluzivnost i neuviđavnu netrpe- ljivost. Uzroci ovako shvaćenog naciona- lizma nalaze se u krivo interpre- “tiranom osjećaju patriotizma, Pred- rasuda nepomične rase uzela se kao neprikosnovena dogma, te sve razli- ke među našim kulturnim individu- alitetima, uslovljenim raznim histo- rijskim prilikama, tumačile su se kao »anacionalnost«, »austrijanština«, »separatizam« itd. Međutim. histori- ja proizvodi, prema svojoj unutraš- njoj logici, svoje činjenice; postavlja- ti je zbog toga na optuženičku klupu i pozivati je na odgovornost skraj- nja je nerazumnost, Historijske su činjenice — činjenice, i treba s njima postupati kao sa svim dru- Sim činjenicama: treba ih priznati, računati s njima i izići s njima na kraj kako se bolje umije i može. Uzalud im je tražiti »krivce«; ovi se često nalaze baš na onoj strani koja okrivljuje i optužuje. Partikularističko shvaćanje nacio- nalizma mora da u drugim jedinica- ma vidi »anacionalnost«. Iz te per- spektive opažene su i naglašene sa- mo razlike; centripetalne sile, koje su ipak iza njih, ne vide _ se i ne shvaćaju se. Nivelatorski mentalitet, zaslijepljen svojom ekskluzivnošću, ne može da ih uoči, a pokatkada i surovu _ neće da ih uoči, jer mu nije u inte- resu. Patriotski osjećaj je pokretljiv i dinamičan; on se hrani živim psihi- čkim sadržinama: osjećajem zajed- nice, materijalne i moralne, privrže- nošću i ljubavi. Gdje ove posljednje nema, nema ni patriotizma. Kako da se onda patriotsko osjećanje probu- di — silom? Sticajem posebnih historijskih uz- roka, nigdje možda nije bilo toliko regionalnih razlika kao u slučaju naše države. Tu je trebalo vanred- nog takta kako bi se taj šareni mo- zaik uravnotežio. Koliko god iz- gledalo paradoksalno i nacionalisti- na nepojmljivo, ovaj se cilj mogao jedino da postigne jačanjem stremlje- nja k jedinstvu koje, poted svih raz- lika, postoji — baš onim: što mnogi drže skrajnje pogibeljninn: priznava- njem -i promicanjem specifičnih raz- lika. Jedan je od najelementarnijih zakona prirode: jedinstvo u raznoli- kosti. Što bi značilo jedinstvo kad ono ne bi bilo jedinstvo raznolikoga? Gdje je sve jednako, ne radi se više o jedinstvu nego o — jednakosti. Samo u pojačavanju raznolikoga, u mogućnosti punog razvoja regional- nih karakteristika, može da se raz- vije osjećaj zajednice. Kad pojedine kulturne jedinice osjete da se mogu slobodno i potpuno afirmirati kao takove, tim istim momentom proši- ruje se i nacionalni osjećaj u pravcu više državne sinteze. Nivelacijom postizava se protivno: nasilnim uni- štavanjem regionalnih razlika uni- štavaju se i centripetalne sile, dok centrifuugalne, koje se s prvima nu- žno ukrštavaju, ostaju prepuštene samima sebi. Možemo da volimo ne- ku zajednicu baš zato jer ne treba da zatajimo same sebe, jer možemo da u nju unesemo ono što najbliže i najkonkretnije osjećamo, ono što sa- činjava najtoplije naše »ja«: svoju ljubav prema svom uženi kraju, pre- ma njegovima običajima, prema nje- ovim osobinama. Za sreću, ove su činjenice počeli da uviđaju mnogi ljudi u raznim kra- jevima države. Nedavno je zagre- bačka »Nova Evropa« od septembra 1935 raspisala anketu o nekim ak- tuelnim problemima naše unutrašnje politike. Odgovori, koje je ova revi- ja donijela u svom broju od 26 sep- tem. tg., vrlo su zanimljivi i važni; ali možda je najzanimljiviji i najvaž- niji odgovor g. Dragomira R. Mino- vića, direktora banke u Mladenov- cu (Srbija). Donosimo u izvatku ne- ka najznačajnija mjesta iz toga član- ka: »Mi, Srbi u Srbiji, očekivali smo, ako se ratovanje srećno svrši, u naj- boljem slučaju: ostvarenje Velike idi. ki nam a = moa mnm jea