ra





RN SA s Ka
GA bal, te

TAKSA PLAĆENA U GOTOVU





CIJENA 2 DINARA



God. V











ma ea e E PENA OKE

Dubrovnik, na Uskrsenje 1937

rvatska DUBRAVA







Priča o misirskim
mudracima

»Kasnije u doba kršćanskog univer-
salizma, izvršena je baš na Sredozem-
nom moru podvojenost između bizant-
kog kršćanstva na Istoku i rimskog krš-
ćanstva na Zapadu. Istočno kršćanstvo
pod uticajem helenizma, unesena tamo
još iz doba Diadvha, primilo je mnoge
istočne elemente, posebice azijski des.
potizam, iz čega se stvorila zapadno-
europskom čovjeku neprihvatljiva forma
cezaropapizma, i u takvoj formi prešlo
je među istočne Slavene, kao što i me-
đu južne, u unutrašnjost Balkanskog po-
Iaotoka. Nije samo po tome vjera odi-
jelila Istok od zapada, — više od vjere
odijelilo ih je različito shvaćanje slobo-
de i prava čovjeka u društvu i državi...

> Nakon teških unutarnjih sukoba i borba

> konačno se dovršilo između novih ger-

kršćanstva kulturno
stapanje, čime se započinje nova epoha
rimskog svjetskog gospodstva, novi krš-
ćansko-katoličkiuniversalizam na Zapadu.
To je rođendan Zapada i zapadne kul-
ture, u koje sferu su ušli i Hrvati, i
-s njome prešli sve faze vjersko-knltur-
onog i socijalno - državnog
> Geudalizam, humanizam, renesansu, kla.
sicizam i konačno nacionlizam)“.
Filip Lukas: ,Za Hrvatsku kultur-
nu cjelovitost“. (Hrvatska Revija,br. 2.,
god. 1937).

manskih država i

Kako je poznato, Dubrovnik je
na Zapadu. losim toga on leži na moru.
A more, sa svoje prostrane i otvo-
rene pučine, valja prema Dubrovniku,
već hiljadu godina, svoje valove i
diže svoje slane vjetre, pune plodo-
nosnih klica. | nijesu uzalud bučali,
stoljeća i stoljeća, morski vjetri nad

Dubrovnikom, jer su u njemu izatka-

li jednu dušu koja, u opori gorski

miris domaćeg pelina, primila je i

uskladila profinjene mirise zapadnih
zemalja. | feudalizam, i humanizam, i
renesansa, i klasicizam, i europski
liberalni nacionalizam, sve je to _o-
stavilo dubokih tragova u dubrovač-
koj duši, upravo onako kao i u hr-
vatskoj. Nadahnuto zapadnim univer-
salizmom, rodilo se u Dubrovniku

 Slovinstvo, kao što se je u Hrvat-

Skoj rodio Ilirski pokret, a docnije
Strossmajerovo Jugoslavenstvo. Kako
i zašto su propali ti pokreti, dovolj-
no je poznato.

I zato dubrovačka i hrvatska du-

ša sastavljaju jednu cjelinu. Nacio-

nalni osjećaj ne određuje toliko ni

. jezični ni etnički momenat, koliko za-

jednička duševna sadržina. Zivotinje
se kvalificiraju prema pasminama i
rasama, a ljudi prema duhovnim sklo-
nostima. E

e Živjelo je nekoliko misir-
Skih mudraca u visokoj kuli. Njihova
najmilija zabava bila je gramatika, ili

razvoja

>

USKRS 1937



Čudotvorno Propeće s otoka Dakse.
Sada se nalazi u Pridvorju (Konavlima)
u crkvi O.O. Franjevaca

Prolaze vjekovi, nestaju narodi,
mijenjaju se granice, mišljenja i obi-
čaji, ali već drugu tisuću godina ne-
pomično nad nama lebdi tužni lik
Krista Razapetog, uvijek aktuelan u

--svoj-potresnoj-iragičnosti, koja je za

sva vremena i sve narode utvrdila
pravilo, da ideja, ako će vječno ži-
vjeti, ima da prođe kroz tjelesne pat-
nje, stradanja i smrt svojih protago-
nista.

Sijači ideja nose u sebi svoj tra-
gičan put, i oni uvijek, u svako doba,
u svim sredinama, pod svim okolno-
stima, krvlju zapečačuju djelo, koje ih
nadživljuje. Ne treba navoditi primje-
re, mi ih dobro znamo, mi ih u duhu
stalno gledamo.

U tom nadživljavanju duha nad
materijom, u tom vječnom životu ide-
je nakon tjelesne smrti njenog sijača,
duboki je smisao uskrsnuća od mrt-
vih, i s tim mislima dočekujemo glas
uskrsnih zvona, koji svakome, ko ho-
će da ih shvati, objavljuju tu veliku
istinu.

Uzvišena nauka, koju nam je o-
stavio veliki Nazarenac, mogla bi po
sebi preporoditi svijet, a bila bi ga
do sada i preporodila, da je taj svijet
malo dublje zaronio u njenu suštinu,
i da su svi oni, koji su vodili i vode
narode, prožeti osjećajem ljubavi i
praštanja; da su trgovci izbačeni iz
hrama ideja! Ali radi toga, jer su
mnoge ideje obeščašćene nečistim
rukama špekulanata ; jer su vođe mno-
gih naroda zaraženi duhom oholosti,
okrutnosti, nepravde, sebičnosti i mrž-
nje; jer je svijetu zamagljen vidik
od silnih laži i utvara, — tužni lik
Krista Razapetog ostaje žalibože sa-
mo vječnim simbolom patnje i nade,
i nedostižnim idealom mukotrpnog čo-
vječanstva.

Pod dojmom tih sumornih kon-
statacija ipak ne smijemo klonuti, ne
smijemo prignuti glavu u očajanju!
Ima u božjoj prirodi mnogo običnih,
ali značajnih pojava, iz kojih može-
mo crpiti utješljivu i okrepljujuću po-
uku. Za tmurnim i olujnim danima,
za uzbješnjelim morem, koje svojim
gorostasnim valovima prijeti da će
progutati brda i doline, javljaju se
vedra i sunčana razdoblja, koja izmi-
ruju posvađene elemente i združuju
ih u bratski zagrljaj, prikazujući nam
život u sasvim drugoj slici.

Štujući lik Krista Razapetog, i
radujući se uskrsnim zvonima, koja
nas i ove godine potsjećaju na muku,
smrt i uskrsnuće tog najvećeg sijača
ideja, mi se klanjamo i mučeničkim
sjenama naših velikana, i rijekama
krvi prolivene za pravdu i slobodu,
te vjerujemo, da je nauka velikog
Nazarenca vječna jezgra dobra, koje
ispaćenom čovječanstvu daje odvaž-
nosti i snage u vječnom stremljenju
prema boljem i I epšem, kao što i
sunce ipak grije zemlju i onda, kad
ga zastiru crne oblačine i šarene ma-
gluštine.



bolje, njen najinteresantniji dio —
korjenodupstvo. Mudraci su govorili.

— Kako da ,što“ ne bude ,što“?
»Što“ ne može da bude nego ,što“.
Što“ = ,što“. To je pozitivno kao
matematika. A matematika je mate-
matika. Kako da ,što“ bude isto što
i ,kaj“? Hm, ,kaj“? Pa kakova je
to riječ? To uopće i nije nikakav je-
zik. Koliko je ljepše i narodskije na-
še ,što“!

I kad je neko došao i rekao im
da između jednoga ,što“ i drugoga
,što“ mogu da budu jazovi, ponori,
provalije, misirski mudraci zinuli su
od čuda. Uvjereni ipak da se radi o
nekoj besmislici, dalje su drijemali
nad svojim gramatikama.

Ali jednog dana prene ih iz dri-
jemeža neobična buka.

Jedan od misirskih mudraca pro-
moli svoju tvrdu, korijenodupsku lu-
banju kroz uski prozorčić kule. Po-
vorka naroda s nekakvim ,amblemi-
ma“, od kojih je jurnula mudracu krv
u glavu, kao biku kad vidi crvenu
krpu, prolazile su mimo kulu. I stane
ga dreka:

— Šo je ovo? Cio je svijet po-
ludio. To je ulica, to je neuki, besvi-
jesni narod zaveden od onog tuđeg
i nepoznatog soja, koji kaže da je
»što“ isto što i ,kaj“. Skandal! U
pomoć! To je pobuna protiv autori-
teta, protiv vlasti, protiv discipline.
Otkuda da tuđin zapovijeda u ovom



gradu? Ovo mogu izlječiti samo ba-
tine, tamnice, bajunete, vješala.

Bijedni ,pravi građanin“ nije ra-
zumio da to život demantira njegova
prazna korijenodupska pravila, život
koji je neodoljivo i snažno provalio
iz klica, koje su stoljećima nanosili
more i njegovi vjetri. A on je mislio
da može ,nastaviti“!

Zapjenjeni i izbezumljeni misir-
ski mudrac začu zviždanje. Ispod ku-
le prolazio je neki mulac i zviždao
u sve glase: ,Madjane, Marfjane!“
Mudrac se izdere:

— Šuti, tovare! Što i ti misliš
da je ,što“ isto što i ,kaj“?

Mulac odgovori:

— Ne jedite se, gosparu. Dub-
rovnik čini ono isto što je vazda činio.
Kažu da ko jako voli da jako i mrzi.
A Dubrovnik, kako biste i Vi imali
znati, vazda je jako volio očidenat.
Zamantrali su ga s nekakvim šijenca-
ma, gramatikama, zaleđima. smokva-
ma i priklama, ali mu je sve to _pri-
sjelo.

Prazni špazi i batine osvijestili
su ga. A nema boljeg lijeka, vjerujte
mi, gosparu, od batina za one koji
izgubu tramuntanu; to Vam najbolje
umijem ja rijeti. Sve ovo što _ vidite,
gosparu, hoće rijet samo to da je
Dubrovniku dostaišijenca, i gramatika,
i autoriteta misirskih mudraca, i da
hoće da ostane ondje gdje je vazda
bio — na očidentu. Samo ga očidenat
može liberat od ačidenata što su ga
tokali. Sluga Vam se, gosparu.

=.

Dubrovačka biblioteka

Kako je na drugom mjestu jav-
ljeno, biblioteka nije još otvorena za
naučni rad, niti za čitanje knjiga. U
njoj se tek nastavlja sređivanje i ka-
talogiziranje, koji će posao potrajati
nekoliko mjeseci. Na nama je svima
da biblioteku ne samo što bolje ure-
dimo, nego da je i neprestano obo-
gaćujemo. Upravo sada kada se sre-
đuje biblioteka apelujemo na građane
i prave dubrovačke rodoljube, da da-
ruju što više knjiga. U posebnoj zbirci
uređuje se dubrovačko novinstvo,
proglasi festanjula i ostali proglasi,
pai tu pomozimo svi, koji doma skoro
redovno puštamo da nam propadaju
nekadašnje gradske novine i mjeseč-
nici od najstarijih dana do danas.

Po svim našim kućama, u svim
ormarima, blancima i škrabicama malo
probrškajmo i sigurno će se naći lije-
pih i interesantnih stvari.  Natječimo
se istinskom ljubavi prema rodnom
Gradu !

Na svakoj knjizi stoji utisnuto :
»Dubrovačka Biblioteka — Dar X. Y.“
Eto, našim darovima slijedimo skrom-

no primjer — njezinih velikih dobro-'

tvora!



haać