o [I 4) s NARA TL. 2 KJ | TAKSA PLAĆENA U GOTOVU Hrvats u. Rajan POP JET EV A CIJENA 1 DINAR God. V Dubrovnik, 1 svibnja 1937 — rana za ka DUBRAVA Br. 73 may masa m Hrvatstvo u Dubrovniku nije posljedica zavađanja neukih Narodnost ne niče U profesorskim glavama, nego _ ključa iz osjećaja, svijesti i volje naroda. Malo_ činjenica. Izvjesni ljudi u Dubrovniku, one reliquiae reliquiarum, o kojima smo govorili u prošlom broju svoga lista, nastoje da prikaže hrvatstvo u Du- brovniku kao posljedicu zavađanja neukih od strane ,tuđeg, sepoznatog soja“, te neprestano traže u svom listu oštre mjere protiv zavoditelja. U predzadnjem broju ,Dubrovnika“ pišu: ,Nesvjesne zavedenjake treba u nekoliko poštediti zbog prošlosti, ali ih upametiti za budućnost. Na one elemente, koji zavađaju i bune neu- kog i naivnog, treba strogo pripaziti“. Da osvijetlimo malo prošlost na- šega grada od pola vijeka unazad. , Radničko društvo“ u Dubrovniku ustanovili su Hrvati, u prvom redu Raio Pucić, Dr. Pero Čingrija i Jero Savasta. Godine 1885. dubrovački Srbi pomoću autonomaša uvukli su se u društvo, tako da su Hrvati, na čelu . s Dr. Čingrijom, iz njega istupili. = Hrvatska glazba bila je ustanov- ljena u Dubrovniku god. 1879. Svi- -rala je prvi put na ,Gospu Kandeloru“ iste godine, pod upravom kapelnika Grossmana. Njen repertoar do godine 1886. bio je čisto hrvatski, te nikada kroz ovo sedam godina nije zasvirala niti jednu srpsku koračnicu. Srbi s autonomašima preoteše i ovo dru- štvo, tako da su Hrvati bili prisiljeni da ustanove novu hrvatsku glazbu. »Čitaonicu“, koju su Srbi docnije pretvorili u »Štionicu“, osnovali su Rafo Pucić, Dr. Pero Cingrija, Niko Paveki itd. (kako su oni bili politički "orijentirani, svakome je u Dubrovniku poznato). Radi poznate afere zbog vijenca koji je neovlašteno bio polo- žen na grob Ljubišin, Dr. Cingrija s drugovima istupio je iz ovog dru- štva i osnovao novu čitaonicu. .Crvena Hrvatska“ od 13 juna 1896, pod uredništvom Frana Supila, piše: ,Svak zna da je srpstvo u Du- brovniku unešeno i da se do jučer za nj nije ni znalo. Sadašnja srpska društva do prekolani (do godine 1893) kitiše se hrvatskim trobojnicama, a tek. onda zamijeniše ih srpskijem. Eno u srpskom Radničkom društvu na bar- jaku još i danas hrvatskih znakova. Zašto ih ne dignu? Na dubrovačkim brodovima vila se hrvatska trobojnica, a na parobrodima Dubrovačke Paro- brodske Plovidbe eno i sada grba Hrvatske. Ovako se nekad listom osjećalo u Dubrovniku. Ali narod ne čini metamorfoze, kako neki plaćeni- i..., narod u svojoj većini ostaje ono što je. Dubrovčani su Hrvati!“ I ovo nijesu prazne riječi, što do- kazuju slijedeće činjenice. ,,Crvena Hrvatska“ od 9. februara 1895 piše : »Barjaka iz okolice došlo samo pet (na dan Sv. Vlaha), ali tome je više nego kiša krivo ponašanje načelnika naprama Hrvatima“. Dolazak od sa- mih pet barjaka na svečanost sv. Vlaha god. 1895. znači apstinenciju ogrom- nog dijela pučanstva dubrovačke okolice, koje se je osjetilo povrijeđe- no u svojim hrvatskim osjećajima. Da je cijela dubrovačka okolica osjećala hrvatski, svjedoči i ova no- tica ,Crvene Hrvatske“ od 30 marta 1895: ,Od 26 hrvatskih općina od Spiča do Neretve _u 8 općina nema niti jednog jedinog Srbina; u jednoj općini (stonjskoj) imade samo jedan; u deset drugih broj Srba ne prelazi prste od jedne ruke, kako npr. u Ši- panu, Slanomu, Orašcu itd., gdje ih možemo reći i nema... U ostalom, ako izuzmemo dvije -ili-tri-općine; to- liko je malo Srba da se još nikad nijesu usudili ni na izbore prikazati“. Izbori 1. oktobra 1894 god. naj- bolje ilustriraju ondašnje političke pri- like u Dubrovniku. Birali su se pred- stavnici trećeg tijela gradskog zastup- stva. Tom prilikom dubrovački Srbi daju ovu izjavu u svom listu ,Dub- rovnik“: ,Usljed nesporazumijevanja koje je nastalo između srpske i auto- nomne stranke, naša stranka odlučila je da ne sudjeluje općinskijem izbo- rima III tijela, koji će se obaviti dne 1. oktobra i slijedećijeh, te pozivlje sve svoje pristaše da ne glasuju“. ,Crvena Hrvatska“ komentira ovu izjavu ovako: ,To za onoga koji znade čitati znači: pošto autonomaši neće da budu snama, mi sami nijesmo toliko jaki, da se ogledamo s Hrva- tima, te se ustežemo“. Poslije hrvatske pobjede na iz- borima, ,Crvena Hrvatska“ od 13. oktobra kaže: ,Govorili što hoće, ije- dili se koliko im drago, mi smo rekli i dokazali, a oni nam činom potvrdili, da oni, sami, nijesu u Dubrovniku ništa. Ispred ove istine nemože se pobjeći. Hrvatska stranka u samom jednom tijelu podala je više glasova, nego i Srbi i autonomaši u sva tri skupa, dok naprotiv srpska, sama, ne smije ni da nam na oči izađe, uvje- rena već unaprijed, da će sa svim svojit1... sredstvima sjajno propasti priznajući da ona, bez autonomaša, ne mož+ da se s namamjeri... ,Du- brovnik“ u velikom svome jadu vrišti i na c.k. Poglavarstvo i žandarme- riju, jer da su oni imali zabraniti hi- , j ljadama poštenoga i mirnoga naroda, da slave pobjedu pravice nad neza- konitosti i poznatim nasiljima. Oni su imali narod rašćerati“. ,Dubrovnik“ je i onda tražio ,pri- mjenu postojećih zakona“! Jednako je i onda tvrdio da je narod bio za- veden. Pod naslovom ,Izborna arle- kinada“ tvrdi: ,,Građanstvo je gledalo nekim čuvstvom sažaljenja tu orgiju zavedene prostote“. Jedan savremeni pisac kaže tom prilikom: ,Naši po- šteni Župljani su orgija, ološ, fukara, (u ovom im se članku sve ovo go- vori) plaćenici“. A ko je ,zavodio“ narod? ,,Dubrovnik“ piše da su Hr- vate predvodili sami popovi s Dum Matom Pištom i s Dum Vicom Me- dini. Spomenuti pisac odgovara ,,Du- brovniku“: ,,Hrvate je na izbor pred- vodio hrvatski barjaktar s hrvatskom trobojnicom a bio im na čelu Dr. Pero Čingrija. To su vidjeli svi Dubrovčani; vi nijeste, jer ste se od muke sakrili, kad ste dočekali nepreglednu povorku Hrvata, gdje ide na susret poštenim Župljanima“. Mi smo u prošlom broju svoga lista istaknuli da shvaćanja ,,Dubrov- nika“ nijesu nikada mogla prodrijeti među dubrovački puk. Sada smo to i činjenicama dokazali. Tko je ovdje zavađač, a tko je zaveden? ,Dubrovnik“ ne može ni- kako da razumije da narodnost ne niče u profesorskim glavama, nego ključa iz osjećaja, svijesti i volje na- roda. Tu je mnogo odlučnije osjeća- nie puka, nego što su teorije misirskih mudraca. Kad bi to ,Dubrovnik“ ra- zumio, ne bi u svakom broju pozivao vlasti da pripaze na ,buntovnike“ i ,zavoditelje“. Vrlo nam je milo da nas je ,,Du- brovnik“ u posljednjem svom broju poučio kako je naš učitelj Stjepan Radić mislio o slozi sa Srbima. Ra- dićeva shvaćanja morala bi mu oči- gledno dokazati da naša politička orijentacija ne može značiti nikakav austrijanizam ; mi smo samo u stavu obrane, jer hoćemo da sačuvamo svo- je. Isto tako drago nam je što je Dubrovnik“ iznio Radićeva shvaća- nja o istoku i zapadu. Radić, u onim prilikama, nije mogao drukčije misliti. Kako su se Hrvati mogli oduprijeti imperijalizmu Beča i Berlina, nego oslanjajući se u borbi na druge po- tlačene slavenske narode pod Austri- jom i na Rusiju? Naše zapadnjaštvo je uvjetovano današnjim prilikama, a osobito prilikama u našem gradu, Na kraju poručujemo ,Dubrovniku“ da pofovskim metodama neće postig- nuti ono što želi, nego baš protivno. Žrtve, progonstva i patnje najčvršći su cement u izgradnji jedne narod- nosti. I Narodnost Ruđe- ra Boškovića Hrvatsko kulturno društvo ,Na- predak“ u Sarajevu priredilo je 18. Travnja ov. g. svečanu komemorati- vnu akademiju u spomen slavnog hrvatskog učenjaka Ruđera Boškovića. | Na ovoj akademiji održao je preda- vanje poznati Isusovac O. Miroslav Vanino. ,Obzor“ od 23. i 24 travnja donosi u cjelini Vaninovo predavanje iz kojega donosimo neke izvatke. U engleskom predgovoru izdanja Ruđerova djela ,Philosophiae natura- lis theoria“ (1922.) napisao je Petro- nijević o porijeklu Ruđerovih pređa ovo: ,S očinske strane porodica je Boškovića čisto srpskog porijetla ; njegov djed Boško bio je naime srp- ski pravoslavni seljak iz sela Oraho- va u Hercegovini. Njegov pak otac naselio se u Dubrovniku i prešao na katoličku vjeru.“ Ovo, što Petronije- vić govori o vjeri djeda i oca Ruđera Boškovića, pusto je maštanje, koje historički dokumenti obaraju u prah. Te je dokumente već god. 1930. Truhelka iznio u Godišnjici Nikole Čupića, a iz njih se vidi, da je Ru- đerov otac Nikola katolik, đa je kriz- man od skopaljskog katoličkog bis- kupa, da je polazio katoličku školu i često se ispovijedao i pričesćivao u katoličkoj crkvi. Mi čak po tim do- kumentima znamo, da mu je djed bio katolik i kao takav bio krizman od katoličkog biskupa, pače da su svi Boškovići bili u XVII. stoljeću katolici. Mlađa Ruđerova sestra Anica ostavila je u oporuci izvjesnu svotu rođacima u Popovu kao pomoć mla- đima ,nello studio e nelle scuole.“ dakle za školovanje, a pri tome uzi- ma osobito u obzir slučaj, da bi tko od njih želio prigrliti svećenički sta- lež. Za uživanje te zadužbine javio se jedne godine čitav niz Boškovića, Vučetića, Lijevala, Buruma, Borojevića, Tomičića, mahom Popovljana katolika. Petronijević je dakle bio zaista slabe sreće, kad je onako sigurno išao uvjeravati anglosasonski svijet, da su Ruđerovi pređi bili pravoslavci. Ova- kovim se falsificiranjem povijesti postiglo, da i Larnousseova enciklo- pedija ubraja našega Boškovića u Srbe... Što se pak tiče narodne strane Hauptman dokazao je u Rešetarovu | Zborniku, da je zaleđe Dubrovnika, | dakle i stari Hum, od početka bilo naseljeno od Hrvata i u sklopu Crve- ne Hrvatske. Sam Bošković u saču- vanim njegovim spisima niti se zvao Hrvatom niti Srbinom: a pitamo li, što je on bio, odgovor je nepristranu čovjeku lak i samo jedan: bio je