o




[I 4) s NARA TL. 2 KJ



| TAKSA PLAĆENA U GOTOVU

Hrvats











u. Rajan

POP JET EV A

CIJENA 1 DINAR



God. V

Dubrovnik, 1 svibnja 1937





— rana za

ka DUBRAVA

Br. 73



may masa m



Hrvatstvo u Dubrovniku nije
posljedica zavađanja neukih

Narodnost ne niče U profesorskim glavama, nego _ ključa iz osjećaja,
svijesti i volje naroda. Malo_ činjenica.

Izvjesni ljudi u Dubrovniku, one
reliquiae reliquiarum, o kojima smo
govorili u prošlom broju svoga lista,
nastoje da prikaže hrvatstvo u Du-
brovniku kao posljedicu zavađanja
neukih od strane ,tuđeg, sepoznatog
soja“, te neprestano traže u svom
listu oštre mjere protiv zavoditelja.
U predzadnjem broju ,Dubrovnika“
pišu: ,Nesvjesne zavedenjake treba
u nekoliko poštediti zbog prošlosti,
ali ih upametiti za budućnost. Na one
elemente, koji zavađaju i bune neu-
kog i naivnog, treba strogo pripaziti“.

Da osvijetlimo malo prošlost na-
šega grada od pola vijeka unazad.

, Radničko društvo“ u Dubrovniku
ustanovili su Hrvati, u prvom redu
Raio Pucić, Dr. Pero Čingrija i Jero
Savasta. Godine 1885. dubrovački Srbi

pomoću autonomaša uvukli su se u
društvo, tako da su Hrvati, na čelu
. s Dr. Čingrijom, iz njega istupili.

= Hrvatska glazba bila je ustanov-
ljena u Dubrovniku god. 1879. Svi-
-rala je prvi put na ,Gospu Kandeloru“
iste godine, pod upravom kapelnika

Grossmana. Njen repertoar do godine
1886. bio je čisto hrvatski, te nikada

kroz ovo sedam godina nije zasvirala

niti jednu srpsku koračnicu. Srbi
s autonomašima preoteše i ovo dru-
štvo, tako da su Hrvati bili prisiljeni
da ustanove novu hrvatsku glazbu.
»Čitaonicu“, koju su Srbi docnije
pretvorili u »Štionicu“, osnovali su
Rafo Pucić, Dr. Pero Cingrija, Niko

Paveki itd. (kako su oni bili politički
"orijentirani, svakome je u Dubrovniku

poznato). Radi poznate afere zbog
vijenca koji je neovlašteno bio polo-
žen na grob Ljubišin, Dr. Cingrija
s drugovima istupio je iz ovog dru-
štva i osnovao novu čitaonicu.

.Crvena Hrvatska“ od 13 juna
1896, pod uredništvom Frana Supila,
piše: ,Svak zna da je srpstvo u Du-
brovniku unešeno i da se do jučer
za nj nije ni znalo. Sadašnja srpska
društva do prekolani (do godine 1893)
kitiše se hrvatskim trobojnicama, a
tek. onda zamijeniše ih srpskijem. Eno
u srpskom Radničkom društvu na bar-
jaku još i danas hrvatskih znakova.
Zašto ih ne dignu? Na dubrovačkim
brodovima vila se hrvatska trobojnica,
a na parobrodima Dubrovačke Paro-
brodske Plovidbe eno i sada grba
Hrvatske. Ovako se nekad listom
osjećalo u Dubrovniku. Ali narod ne
čini metamorfoze, kako neki plaćeni-
i..., narod u svojoj većini ostaje
ono što je. Dubrovčani su Hrvati!“

I ovo nijesu prazne riječi, što do-
kazuju slijedeće činjenice.  ,,Crvena
Hrvatska“ od 9. februara 1895 piše :
»Barjaka iz okolice došlo samo pet
(na dan Sv. Vlaha), ali tome je više
nego kiša krivo ponašanje načelnika
naprama Hrvatima“. Dolazak od sa-
mih pet barjaka na svečanost sv. Vlaha
god. 1895. znači apstinenciju ogrom-
nog dijela pučanstva dubrovačke
okolice, koje se je osjetilo povrijeđe-
no u svojim hrvatskim osjećajima.

Da je cijela dubrovačka okolica
osjećala hrvatski, svjedoči i ova no-
tica ,Crvene Hrvatske“ od 30 marta
1895: ,Od 26 hrvatskih općina od
Spiča do Neretve _u 8 općina nema
niti jednog jedinog Srbina; u jednoj
općini (stonjskoj) imade samo jedan;
u deset drugih broj Srba ne prelazi
prste od jedne ruke, kako npr. u Ši-
panu, Slanomu, Orašcu itd., gdje ih
možemo reći i nema... U ostalom,

ako izuzmemo dvije -ili-tri-općine; to-

liko je malo Srba da se još nikad
nijesu usudili ni na izbore prikazati“.

Izbori 1. oktobra 1894 god. naj-
bolje ilustriraju ondašnje političke pri-
like u Dubrovniku. Birali su se pred-
stavnici trećeg tijela gradskog zastup-
stva. Tom prilikom dubrovački Srbi
daju ovu izjavu u svom listu ,Dub-
rovnik“: ,Usljed nesporazumijevanja
koje je nastalo između srpske i auto-
nomne stranke, naša stranka odlučila
je da ne sudjeluje općinskijem izbo-
rima III tijela, koji će se obaviti dne
1. oktobra i slijedećijeh, te pozivlje
sve svoje pristaše da ne glasuju“.
,Crvena Hrvatska“ komentira ovu
izjavu ovako: ,To za onoga koji
znade čitati znači: pošto autonomaši
neće da budu snama, mi sami nijesmo
toliko jaki, da se ogledamo s Hrva-
tima, te se ustežemo“.

Poslije hrvatske pobjede na iz-
borima, ,Crvena Hrvatska“ od 13.
oktobra kaže: ,Govorili što hoće, ije-
dili se koliko im drago, mi smo rekli
i dokazali, a oni nam činom potvrdili,
da oni, sami, nijesu u Dubrovniku
ništa. Ispred ove istine nemože se
pobjeći. Hrvatska stranka u samom
jednom tijelu podala je više glasova,
nego i Srbi i autonomaši u sva tri
skupa, dok naprotiv srpska, sama, ne
smije ni da nam na oči izađe, uvje-
rena već unaprijed, da će sa svim
svojit1... sredstvima sjajno propasti
priznajući da ona, bez autonomaša,
ne mož+ da se s namamjeri... ,Du-
brovnik“ u velikom svome jadu vrišti
i na c.k. Poglavarstvo i žandarme-
riju, jer da su oni imali zabraniti hi-

,
j

ljadama poštenoga i mirnoga naroda,
da slave pobjedu pravice nad neza-
konitosti i poznatim nasiljima. Oni su
imali narod rašćerati“.

,Dubrovnik“ je i onda tražio ,pri-
mjenu postojećih zakona“! Jednako
je i onda tvrdio da je narod bio za-
veden. Pod naslovom ,Izborna arle-
kinada“ tvrdi: ,,Građanstvo je gledalo
nekim čuvstvom sažaljenja tu orgiju
zavedene prostote“. Jedan savremeni
pisac kaže tom prilikom: ,Naši po-
šteni Župljani su orgija, ološ, fukara,
(u ovom im se članku sve ovo go-
vori) plaćenici“. A ko je ,zavodio“
narod? ,,Dubrovnik“ piše da su Hr-
vate predvodili sami popovi s Dum
Matom Pištom i s Dum Vicom Me-
dini. Spomenuti pisac odgovara ,,Du-
brovniku“: ,,Hrvate je na izbor pred-
vodio hrvatski barjaktar s hrvatskom
trobojnicom a bio im na čelu Dr. Pero
Čingrija. To su vidjeli svi Dubrovčani;
vi nijeste, jer ste se od muke sakrili,
kad ste dočekali nepreglednu povorku
Hrvata, gdje ide na susret poštenim
Župljanima“.

Mi smo u prošlom broju svoga
lista istaknuli da shvaćanja ,,Dubrov-
nika“ nijesu nikada mogla prodrijeti
među dubrovački puk. Sada smo to
i činjenicama dokazali.

Tko je ovdje zavađač, a tko je
zaveden? ,Dubrovnik“ ne može ni-
kako da razumije da narodnost ne
niče u profesorskim glavama, nego
ključa iz osjećaja, svijesti i volje na-
roda. Tu je mnogo odlučnije osjeća-
nie puka, nego što su teorije misirskih
mudraca. Kad bi to ,Dubrovnik“ ra-
zumio, ne bi u svakom broju pozivao
vlasti da pripaze na ,buntovnike“ i
,zavoditelje“.

Vrlo nam je milo da nas je ,,Du-
brovnik“ u posljednjem svom broju
poučio kako je naš učitelj Stjepan
Radić mislio o slozi sa Srbima. Ra-
dićeva shvaćanja morala bi mu oči-
gledno dokazati da naša politička
orijentacija ne može značiti nikakav
austrijanizam ; mi smo samo u stavu
obrane, jer hoćemo da sačuvamo svo-
je. Isto tako drago nam je što je
Dubrovnik“ iznio Radićeva shvaća-
nja o istoku i zapadu. Radić, u onim
prilikama, nije mogao drukčije misliti.
Kako su se Hrvati mogli oduprijeti
imperijalizmu Beča i Berlina, nego
oslanjajući se u borbi na druge po-
tlačene slavenske narode pod Austri-
jom i na Rusiju? Naše zapadnjaštvo
je uvjetovano današnjim prilikama,
a osobito prilikama u našem gradu,
Na kraju poručujemo ,Dubrovniku“
da pofovskim metodama neće postig-
nuti ono što želi, nego baš protivno.
Žrtve, progonstva i patnje najčvršći
su cement u izgradnji jedne narod-
nosti. I



Narodnost Ruđe-
ra Boškovića

Hrvatsko kulturno društvo ,Na-
predak“ u Sarajevu priredilo je 18.
Travnja ov. g. svečanu komemorati-
vnu akademiju u spomen slavnog
hrvatskog učenjaka Ruđera Boškovića. |
Na ovoj akademiji održao je preda-

vanje poznati Isusovac O. Miroslav

Vanino. ,Obzor“ od 23. i 24 travnja
donosi u cjelini Vaninovo predavanje
iz kojega donosimo neke izvatke.

U engleskom predgovoru izdanja
Ruđerova djela ,Philosophiae natura-
lis theoria“ (1922.) napisao je Petro-
nijević o porijeklu Ruđerovih pređa
ovo: ,S očinske strane porodica je
Boškovića čisto srpskog porijetla ;
njegov djed Boško bio je naime srp-
ski pravoslavni seljak iz sela Oraho-
va u Hercegovini. Njegov pak otac
naselio se u Dubrovniku i prešao na
katoličku vjeru.“ Ovo, što Petronije-
vić govori o vjeri djeda i oca Ruđera
Boškovića, pusto je maštanje, koje
historički dokumenti obaraju u prah.
Te je dokumente već god. 1930.
Truhelka iznio u Godišnjici Nikole
Čupića, a iz njih se vidi, da je Ru-
đerov otac Nikola katolik, đa je kriz-
man od skopaljskog katoličkog bis-
kupa, da je polazio katoličku školu
i često se ispovijedao i pričesćivao u
katoličkoj crkvi. Mi čak po tim do-
kumentima znamo, da mu je djed
bio katolik i kao takav bio krizman
od katoličkog biskupa, pače da su
svi Boškovići bili u XVII. stoljeću
katolici. Mlađa Ruđerova sestra Anica
ostavila je u oporuci izvjesnu svotu
rođacima u Popovu kao pomoć mla-
đima ,nello studio e nelle scuole.“
dakle za školovanje, a pri tome uzi-
ma osobito u obzir slučaj, da bi tko
od njih želio prigrliti svećenički sta-
lež. Za uživanje te zadužbine javio
se jedne godine čitav niz Boškovića,
Vučetića, Lijevala, Buruma, Borojevića,
Tomičića, mahom Popovljana katolika.
Petronijević je dakle bio zaista slabe
sreće, kad je onako sigurno išao

uvjeravati anglosasonski svijet, da su

Ruđerovi pređi bili pravoslavci. Ova-
kovim se falsificiranjem povijesti
postiglo, da i Larnousseova enciklo-
pedija ubraja našega Boškovića u
Srbe...

Što se pak tiče narodne strane
Hauptman dokazao je u Rešetarovu |
Zborniku, da je zaleđe Dubrovnika, |
dakle i stari Hum, od početka bilo
naseljeno od Hrvata i u sklopu Crve-
ne Hrvatske. Sam Bošković u saču-
vanim njegovim spisima niti se zvao
Hrvatom niti Srbinom: a pitamo li,
što je on bio, odgovor je nepristranu
čovjeku lak i samo jedan: bio je