— Tro TT VT g I VV I VE VRTE OV RPR VS a 20) I USKA. Poštarina plaćena u gotovom "RRAV Pojedini broj din. 1.— CDudimo svojr vaki na svom, CDanimo složno vatski dom! Stjepan Radić Godina VIII. Dubrovnik, 15. lipnja 1940. Broj 101. Logika stvarnosti Sva borba hrvatskog naroda u ovoj državi svodila se je na to da mu se prizna njegova posebna naro- dna individualnost sa svim atributi- ma moći i vlasti koja mu po pravu pripada. Ovim su se težnjama hrvat- skog naroda, nužno i logično nasta- lim iz kompleksa posebne svijesti o sebi, formirane i uwobličene vjekovi- ma, suprostavljale bezživotne kon- cepcije, izgrađene na pijesku a oki- ćene bučnim reklamama i šarenim zastavama, Ali sve im to nije moglo omogućiti čvrstoću trajne vrijedno- sti, jer fundamenat tih nakaznih koncepcija nije zadirao duboko u zemlju, nije se naslanjao na granitnu stijenu hrvatske narodne volje. Zla namjera graditelja ovih kon- cepcija i naivna vjera da će s njima skršiti hrvatsku narodnu svijest i prelomiti mu volju za samostalnoš- ću, stvarala je i sijala laži o hrvat- skoj prošlosti, onoj daljoj i onoj naj- novijoj. Neupućena, srpska javnost, u već stvorenoj antihrvatskoj predis- poziciji, vjerovala je tim lažima, pa su zablude o hrvatskom narodmn ra- < sle do nevjerojatnih granica. Naš se narodni problem toliko komplicirao da smo morali braniti i najočitije istine. Na primjer »Dubrovnik«, gla- silo dubr. Srba, već nekoliko godina trubi da u Dubrovniku nema Hrva- ta, da su to doseljenici, da je to soj a ne narod, i negira im svako pravo na afirmaciju hrvatske volje u du- brovačkom životu. Groteksna je ta logika pristaša — »Dubrovnikovih«; ona nam otkriva njihovu mizernu i slijepu mržnju na Hrvate. Zablude su zablude, 1 one kona- čno moraju biti razotkrivene. U ži- votu jednoga naroda zablude stva- raju zastoje u napretku, one su sku- po iskustvo, otkupljeno = vlastitom krvlju, ali ipak one kad li tad li pa- daju pred logikom svemoćne stvar- nosti, Pošteni i odvažni pojedinci, koji svojim glasom udru po stvore- nim zabludama, zaslužuju svako pri- znanje i hvalu. Tako je pred nekoli- ko dana Miloš Milošević, u novo iza- šlom tjedniku »Naša Linija«, u je- dnom članku uputio Srbima neke kostatacije o Hrvatima koje su vrlo značajne za sredinu u kojoj su na- stale. Mi ih ovdje prenosimo: »Kao Srbin ja ću reći Srbima mnogo ne- prijatnih istina. Prije svega, da su neupuće- ni, a to često vrijeđa Hrvate, koji su opet suviše osjetljivi. Hrvate od Srba ne dijeli samo vjera, Pogrješno je mišljenje, da su Hrvati neka vrsta“ Srba katoličke vjere. Osim vjere Hrvati se razlikuju od Srba mnogim odlikama, koje ih čine posebnim narodom, koji je Srbima veoma blizak, ali ne mnogo bliži od Bugara. Mora se reći, da hrvatski narod u većini govori jezik, koji za Srbe nije ništa razumljiviji od bugarskog ili slovenskog. Mi se u prošlosti nismo nikada susretali s Hrvatima ni u dobru ni u zlu. Hrvati nisu bili »robovi« u Austro-Ugarskoj i mi ih nismo »oslobodili«, Od polovice IX. stoljeća do 1902. Hrvati su imali svoje na- rodne knezove, odnosno kraljeve. — S Ma- darima su se pismeno nagodili, da sačuvaju u svojim rukama upravu, sudstvo i škole na ss... i zato neka mu je blagoslov i mojih mrtvih i mene se a 66 (iz tastamenta Marije Račić) Kad će Miše Kolin ostvariti želje Marije Račić? Čitave generacije ostavljale su svoje imetke bez ikakve bojazni da se neće ostvariti njihove želje i namjere. Narod traži da se između zamisli Marije Račić i oporučnog izvršitelja Miše Kolina postavi autoritativni posrednik. U povodu našeg članka u prošlom broju »Dubrave« koji je nosio nasiov »Kad će se skinuti zavjesa sa Rači- ćeve ostavštine?«, primili smo dva- desetak pisama iz grada i okolice u kojima nas svi, kao po dogovoru, hrabre i mole da nastavimo urgira- njem realizacije ostavštine supruga Račić. Uvjereni smo čvrsto da svi Dubrovčani misle o ovoj stvari kao i ovih dvadesetak koji su u našem članku osjetili pobudu da nam se pismeno obrate, U pismima se nala- ze mnoga pitanja koja ovdje preno- simo: »Zar ne može banska Vlast prisiliti Mišu Kolina da realizira ostavštinu? — Ima li pravo, prema oporuci, Miše Kolin zatezati izvrše- njem oporuke i tim zatezanjem zna- tno umanjiti vrijednost imovine? — Je bilo u intensiji dobrotvora. da im se imovina smanji i tako onemo- gući ostvarenje njihovih želja? — Zar su dobrotvori ostavili umovinu da je Miše Kolin umanji i uništi? — Zar nije ostavština narodna imovina i zar nije rad Kolinov protunarodan? — Zar se ne može staviti zaplijena na čitavu imovinu Miše Kolina, ako se utvrdi da je vrijednost ostavštine umanjena? — Zašto Miše Kolin ni odmah predao imovinu narodu, kad je vidio da se ona umanjuje? — što je rukovodilo Mišu Kolina da ovoli- ko zateže izvođenjem ostavštine? it.d U prošlom našem broju donijeli smo doslovce testamenat Marije Ra- čić s našim uvodom, a u ovom broju donosimo članak »Dubrave« iz 1934 godine koji je i danas zanimljiv i aktuelan. »Vjekovi dubrevačke slobode. dr- žavnog života i kulture udarili su Mrtvi dobrotvori | vape da se ostvari njihov životni san narodnom jeziku. Imali su svoju vladu i svoj sabor u Zagrebu, a slali su delegate u pe- štanski sabor i u bečko carevinsko vijeće. Samostalno su raspolagali jednim dijelom javnih primitaka, Veći dio njihovih vojnika je služio u hrvatskim domobranskim jedini- " cama u samoj Hrvatskoj pod zapovjedni- “štvom hrvatskih i srpskih časnika, Hrvati su stoljećima odolijevali tudinskoj najezdi s četiri strane, pa su uspjeli da se bolje očuvaju nego Česi, bolje nego! Poljaci, bolje - nego neki Srbi. Nisu se pretopili, već su mnogog tuđinca pohrvatili. Hrvati su mi- slili na Jugoslaviju gotovo 100 godina prije njenog opstanka. U Beogradu su jož sjedili Turci, kad se Zagreb smatrao glavnim gra- dom Hrvata, Srba i Slovenaca, Hrvati se ne žele izgubiti u nekoj neslavenskoj zavo- jevačkoj državi. Već prije Srba i više nego Srbi hoće Hrvati veliku južnoslovensku državu. Oni žele, da u Jugoslaviji budu na ravnoj nozi sa Srbima. Hrvati nisu separa- tisti, oni traže jednakost u velikoj Jugosla- viji, pošto im povijest nije podijelila prven- stvo u manjoj Jugoslaviji bez Srbije. Hrvati se nisu nikada otimali da vladaju nad Srbi- jom. Uvijek su se smatrali domaćima u Hr- vatskoj Slavoniji i Dalmaciji, a tamošnje su Srbe, koji su doseljenici, smatrali svojim sgostima«, u go [ff barke KR, snažan pečat stanovnicima dubro- vačke zemlje. Pučani i gospari ljubi- li su istim žarom svoju zemlju, svoj grad i svoju državu, Ona značajna rečenica; »Obliti privatorum publi- ca curate« nije samo prazna fraza i krilatica, već živa realnost i misao vodilja naših predaka, koji su, kako je ono rekao pok. Conte Ivo« iz ovog gnijezda učinili otar«, Karitativne ustanove u našem gradu, kojima po- stanak imamo tražiti u dalekoj pro- šlosti Dubrovnika i veliki broj Du- brovčana-dobrotvora, bili ti vlastela ili pučani, pokazuju nam jednu od svijetlih strana dubrovačkog karak- tera i svakako najveću pozitivnost »dubrovačke duše«. Jedan od naj- većih dubrovačkih dobrotvora, ka- petan pučanin Tomo Skočibuha, u svojoj oporuci iz 1559 ovako nare- đuje nasljednicima; »Da bi moja dje- ca i njihovi nasljednici u svemu sli- jedili moje stope, hoću i naređujem, da kao što sam uvijek bio poslušan svojoj dubrovačkoj gospodi radi op- ćega dobra, da tako isto i oni slu- šaju svaku zapovijed Njihova go- spodstva i neka se u tome pokažu pravim mojim nasljednicima«. Nije ove riječi izrekao Skočibuha iz ne- kog straha ili obzira, već iz dubokog uvjerenja da dubrovačka država po- stoji radi općeg dobra i koristi svo- jih podanika, pa zato zaslužuje po- slušnost i poštovanje. Ovakovo su shvaćanje imale čitave generacije naših predaka, koje su mirno ostav- ljale svoje imetke općini, svrhama, bez ikakove bojazni da se neće os- tvariti njihove želje i namjere. Uz svijetla imena spomenutog Skočibu- he, pa Jera Primoevića, Gjura Sorga, Stijepa Sinčevića - Aligretti, Nika Gradi, Miha Bucinjolo, Grgura Boli- ća, Gjiva Gozze i slavnoga Miha Pracata nalazi se i ime kap. Iva Ra- čića i njegove žene Marije ud. Račić. Brodovlasnik kap. Ivo Račić na- mjenio je veliku imovinu svoju, usta- novljenju visoke pomorsko-trgovač- ke akademije u Dubrovniku, U pro- ljeću 1919 g. u Zagrebu naglo premi- nu kap, Ivo Račić, a njegova oporu- ka isčezne na upravo misterijozan način. Kako su malo iza njega u Ri- mu, od španjolske groznice premi- nuli kćer mu Marija i sin mu Edy, baštinicom cijele velike imovine po- stane supruga pok. kapetana Marija ud, Račić, Ni ona nije još dugo živje- la, te je u svojoj oporuci, datiranoj u Trstu 27 kolovoza 1919, prema rodo- ljubnoj namjeri svog muža cijelo svo- je imanje ostavila za osnutak i uzdr- žavanje Pomorske Trgovačke Aka- demije u Dubrovniku, koja će nositi ime njezina supruga, kap. Iva Rači- 4