—





Tro TT VT

g I VV I VE VRTE OV RPR VS a 20)

I USKA.

Poštarina plaćena u gotovom



"RRAV







Pojedini broj din. 1.—



CDudimo svojr
vaki na svom,

CDanimo složno

vatski dom!

Stjepan Radić





Godina VIII.

Dubrovnik, 15. lipnja 1940.

Broj 101.



Logika
stvarnosti

Sva borba hrvatskog naroda u
ovoj državi svodila se je na to da
mu se prizna njegova posebna naro-
dna individualnost sa svim atributi-
ma moći i vlasti koja mu po pravu
pripada. Ovim su se težnjama hrvat-
skog naroda, nužno i logično nasta-
lim iz kompleksa posebne svijesti o
sebi, formirane i uwobličene vjekovi-
ma, suprostavljale bezživotne kon-
cepcije, izgrađene na pijesku a oki-
ćene bučnim reklamama i šarenim
zastavama, Ali sve im to nije moglo
omogućiti čvrstoću trajne vrijedno-
sti, jer fundamenat tih nakaznih
koncepcija nije zadirao duboko u
zemlju, nije se naslanjao na granitnu
stijenu hrvatske narodne volje.

Zla namjera graditelja ovih kon-
cepcija i naivna vjera da će s njima
skršiti hrvatsku narodnu svijest i
prelomiti mu volju za samostalnoš-
ću, stvarala je i sijala laži o hrvat-
skoj prošlosti, onoj daljoj i onoj naj-
novijoj. Neupućena, srpska javnost, u
već stvorenoj antihrvatskoj predis-
poziciji, vjerovala je tim lažima, pa

su zablude o hrvatskom narodmn ra- <

sle do nevjerojatnih granica. Naš se
narodni problem toliko komplicirao
da smo morali braniti i najočitije
istine. Na primjer »Dubrovnik«, gla-
silo dubr. Srba, već nekoliko godina
trubi da u Dubrovniku nema Hrva-
ta, da su to doseljenici, da je to soj
a ne narod, i negira im svako pravo
na afirmaciju hrvatske volje u du-
brovačkom životu. Groteksna je ta
logika pristaša — »Dubrovnikovih«;
ona nam otkriva njihovu mizernu i
slijepu mržnju na Hrvate.

Zablude su zablude, 1 one kona-
čno moraju biti razotkrivene. U ži-
votu jednoga naroda zablude stva-
raju zastoje u napretku, one su sku-
po iskustvo, otkupljeno = vlastitom
krvlju, ali ipak one kad li tad li pa-
daju pred logikom svemoćne stvar-
nosti, Pošteni i odvažni pojedinci,
koji svojim glasom udru po stvore-
nim zabludama, zaslužuju svako pri-
znanje i hvalu. Tako je pred nekoli-
ko dana Miloš Milošević, u novo iza-
šlom tjedniku »Naša Linija«, u je-
dnom članku uputio Srbima neke
kostatacije o Hrvatima koje su vrlo
značajne za sredinu u kojoj su na-
stale. Mi ih ovdje prenosimo:

»Kao Srbin ja ću reći Srbima mnogo ne-
prijatnih istina. Prije svega, da su neupuće-
ni, a to često vrijeđa Hrvate, koji su opet
suviše osjetljivi. Hrvate od Srba ne dijeli
samo vjera, Pogrješno je mišljenje, da su
Hrvati neka vrsta“ Srba katoličke vjere.
Osim vjere Hrvati se razlikuju od Srba
mnogim odlikama, koje ih čine posebnim
narodom, koji je Srbima veoma blizak, ali
ne mnogo bliži od Bugara. Mora se reći, da
hrvatski narod u većini govori jezik, koji za
Srbe nije ništa razumljiviji od bugarskog ili
slovenskog. Mi se u prošlosti nismo nikada
susretali s Hrvatima ni u dobru ni u zlu.
Hrvati nisu bili »robovi« u Austro-Ugarskoj

i mi ih nismo »oslobodili«, Od polovice IX.

stoljeća do 1902. Hrvati su imali svoje na-
rodne knezove, odnosno kraljeve. — S Ma-
darima su se pismeno nagodili, da sačuvaju
u svojim rukama upravu, sudstvo i škole na

ss... i zato neka mu je blagoslov i mojih mrtvih i mene se a 66

(iz tastamenta Marije Račić)

Kad će Miše Kolin ostvariti
želje Marije Račić?
Čitave generacije ostavljale su svoje imetke bez ikakve bojazni da se neće ostvariti njihove

želje i namjere. Narod traži da se između zamisli Marije Račić i oporučnog izvršitelja
Miše Kolina postavi autoritativni posrednik.

U povodu našeg članka u prošlom
broju »Dubrave« koji je nosio nasiov
»Kad će se skinuti zavjesa sa Rači-
ćeve ostavštine?«, primili smo dva-
desetak pisama iz grada i okolice u
kojima nas svi, kao po dogovoru,
hrabre i mole da nastavimo urgira-
njem realizacije ostavštine supruga
Račić. Uvjereni smo čvrsto da svi
Dubrovčani misle o ovoj stvari kao

i ovih dvadesetak koji su u našem

članku osjetili pobudu da nam se
pismeno obrate, U pismima se nala-
ze mnoga pitanja koja ovdje preno-
simo: »Zar ne može banska Vlast
prisiliti Mišu Kolina da realizira
ostavštinu? — Ima li pravo, prema
oporuci, Miše Kolin zatezati izvrše-
njem oporuke i tim zatezanjem zna-
tno umanjiti vrijednost imovine? —
Je bilo u intensiji dobrotvora. da
im se imovina smanji i tako onemo-



gući ostvarenje njihovih želja? —
Zar su dobrotvori ostavili umovinu
da je Miše Kolin umanji i uništi? —
Zar nije ostavština narodna imovina
i zar nije rad Kolinov protunarodan?
— Zar se ne može staviti zaplijena
na čitavu imovinu Miše Kolina, ako
se utvrdi da je vrijednost ostavštine
umanjena? — Zašto Miše Kolin ni
odmah predao imovinu narodu, kad
je vidio da se ona umanjuje? — što
je rukovodilo Mišu Kolina da ovoli-
ko zateže izvođenjem ostavštine?
it.d

U prošlom našem broju donijeli
smo doslovce testamenat Marije Ra-
čić s našim uvodom, a u ovom broju
donosimo članak »Dubrave« iz 1934
godine koji je i danas zanimljiv i
aktuelan.

»Vjekovi dubrevačke slobode. dr-

žavnog života i kulture udarili su

Mrtvi
dobrotvori |
vape

da se
ostvari
njihov
životni

san



narodnom jeziku. Imali su svoju vladu i svoj
sabor u Zagrebu, a slali su delegate u pe-
štanski sabor i u bečko carevinsko vijeće.
Samostalno su raspolagali jednim dijelom
javnih primitaka, Veći dio njihovih vojnika
je služio u hrvatskim domobranskim jedini-

" cama u samoj Hrvatskoj pod zapovjedni-
“štvom hrvatskih i srpskih časnika, Hrvati

su stoljećima odolijevali tudinskoj najezdi
s četiri strane, pa su uspjeli da se bolje
očuvaju nego Česi, bolje nego! Poljaci, bolje

- nego neki Srbi. Nisu se pretopili, već su

mnogog tuđinca pohrvatili. Hrvati su mi-
slili na Jugoslaviju gotovo 100 godina prije
njenog opstanka. U Beogradu su jož sjedili

Turci, kad se Zagreb smatrao glavnim gra-
dom Hrvata, Srba i Slovenaca, Hrvati se
ne žele izgubiti u nekoj neslavenskoj zavo-
jevačkoj državi. Već prije Srba i više nego
Srbi hoće Hrvati veliku južnoslovensku
državu. Oni žele, da u Jugoslaviji budu na
ravnoj nozi sa Srbima. Hrvati nisu separa-
tisti, oni traže jednakost u velikoj Jugosla-
viji, pošto im povijest nije podijelila prven-
stvo u manjoj Jugoslaviji bez Srbije. Hrvati
se nisu nikada otimali da vladaju nad Srbi-
jom. Uvijek su se smatrali domaćima u Hr-
vatskoj Slavoniji i Dalmaciji, a tamošnje su
Srbe, koji su doseljenici, smatrali svojim
sgostima«, u go [ff

barke KR,

snažan pečat stanovnicima dubro-
vačke zemlje. Pučani i gospari ljubi-
li su istim žarom svoju zemlju, svoj
grad i svoju državu, Ona značajna
rečenica; »Obliti privatorum publi-
ca curate« nije samo prazna fraza i
krilatica, već živa realnost i misao
vodilja naših predaka, koji su, kako
je ono rekao pok. Conte Ivo« iz ovog
gnijezda učinili otar«, Karitativne
ustanove u našem gradu, kojima po-
stanak imamo tražiti u dalekoj pro-
šlosti Dubrovnika i veliki broj Du-
brovčana-dobrotvora, bili ti vlastela
ili pučani, pokazuju nam jednu od
svijetlih strana dubrovačkog karak-
tera i svakako najveću pozitivnost
»dubrovačke duše«. Jedan od naj-
većih dubrovačkih dobrotvora, ka-
petan pučanin Tomo Skočibuha, u
svojoj oporuci iz 1559 ovako nare-
đuje nasljednicima; »Da bi moja dje-
ca i njihovi nasljednici u svemu sli-
jedili moje stope, hoću i naređujem,
da kao što sam uvijek bio poslušan
svojoj dubrovačkoj gospodi radi op-
ćega dobra, da tako isto i oni slu-
šaju svaku zapovijed Njihova  go-
spodstva i neka se u tome pokažu
pravim mojim nasljednicima«. Nije
ove riječi izrekao Skočibuha iz ne-
kog straha ili obzira, već iz dubokog
uvjerenja da dubrovačka država po-
stoji radi općeg dobra i koristi svo-
jih podanika, pa zato zaslužuje po-
slušnost i poštovanje. Ovakovo su
shvaćanje imale čitave generacije
naših predaka, koje su mirno ostav-
ljale svoje imetke općini, svrhama,
bez ikakove bojazni da se neće os-
tvariti njihove želje i namjere. Uz
svijetla imena spomenutog Skočibu-
he, pa Jera Primoevića, Gjura Sorga,
Stijepa  Sinčevića - Aligretti, Nika
Gradi, Miha Bucinjolo, Grgura Boli-
ća, Gjiva Gozze i slavnoga Miha
Pracata nalazi se i ime kap. Iva Ra-
čića i njegove žene Marije ud. Račić.

Brodovlasnik kap. Ivo Račić na-
mjenio je veliku imovinu svoju, usta-
novljenju visoke pomorsko-trgovač-
ke akademije u Dubrovniku, U pro-
ljeću 1919 g. u Zagrebu naglo premi-
nu kap, Ivo Račić, a njegova oporu-
ka isčezne na upravo misterijozan
način. Kako su malo iza njega u Ri-
mu, od španjolske groznice premi-
nuli kćer mu Marija i sin mu Edy,
baštinicom cijele velike imovine po-
stane supruga pok. kapetana Marija
ud, Račić, Ni ona nije još dugo živje-
la, te je u svojoj oporuci, datiranoj u
Trstu 27 kolovoza 1919, prema rodo-
ljubnoj namjeri svog muža cijelo svo-

je imanje ostavila za osnutak i uzdr-

žavanje Pomorske Trgovačke Aka-
demije u Dubrovniku, koja će nositi
ime njezina supruga, kap. Iva Rači-

4