Strana 2

koliko štednja toliko razumno tro-
šenje u pravo vrijeme i u svrhe koje
će biti plodonosne i korisne. Ono pak
što u konkretnom slućaju voli da se
nazivlje zatezanjem, nije nego oprez-
nost koju su kod mene cijenili supru-
zi Račić. Njihova imovina je teško
stečena, a isto tako teško spašena i
očuvana, Da sam se pustio zavesti
časovitim zanosom koji prati slična
ostvarenja, bio bih se ogriješio o po-
vjerenje koje mi je oporukom ukaza-
no; bio bih ostvario nekorisnu usta-
novu. Škola bi se bila otvorila i veo-
ma brzo zatvorila a imovina dobrim
dijelom u prazno utrošila. Bio bih
probudio mnogima nade, a stvarno
osujetio da se izvrše želje i načela
zavještaoca. U malo riječi, bio bih
postupao i radio nepametno, nedu-
brovački i protivnarodno. Oni isti
koji me danas kritikuju, bili bi me
osudili što sam otvorio školu, kad su
mi dobro bile poznate prilike.

Moja je dužnost da izvršim želje
dobrotvora, a te su da se njihovo
imanje upotrebi u opće korisnu svr-
hu, da se narodu donese prava istin-
ska korist, dok su mi vremena i pri-
like dokazale da za otvaranje nove
pomorske škole više nedostaju prvo-
bitni uslovi. Počivša Marija Račić
nije mogla ni zamisliti da ću pristu-
piti otvaranju luksuzne, nepotrebne
ustanvoe, dok zgrade osnovnih škola
u Dubrovniku, u higijenskom pogle-
du, nijesu dostojne ni jedne palanke.

Ja sam stvorio promišljen plan.
Ondje gdje nijesu stigli drugi koji su
imali da se brinu, pomoći će zaduž-
bina Račić. Plan ću saopćiti Općini
sa predlošom da i ona doprinese da
se ODMAH počme sa njegovim izva-
đanjem. I ako je odlučna moja riječ,
uvijek sam se koristio dobrim sa-
vjetom, pak ću to i sada. Pregnemo
li svi, biće prave blagodati od zaduž-
bine i Dubrovniku i narodu. Uosta-
lom napominjem da je zadužbina da-
la Dubrovniku do danas 1 milion
vrijednosti bez reklame i razmeta-
nja, Plaćanje najamnine za državnu
pomorsku akademiju u Dubrovniku
preuzela je još od septembra 1933.
godine zadužbina, budući da je pri-
jetila ozbiljna pogibao da Ministar-
stvo ukine akademiju, za koju je po
zakonu Općina dužna da dade zem-
ljište a banovina zgradu. Zadužbina
je ovim spriječila gubitak nautičke
škole i time pomogla osobito siroma-
šnom dijelu podmlatka. I to bez re-
klame i razmetanja.

Završujem iznoseći stanje zaduž-
binske imovine na 1. IL 1940:

Kod banaka Din. 21,956,460.—
Kod dužnika 1 R12102565
U nepokretnostima ,, 949,307.—

Svega Din. 25,008.332__

Opažam, da je realna vrijednost
nekretnina bar dvostruka.

Zahvaljujem na usluzi,

U Dubrovniku, 19. lipnja 1940,

Dr. Miše Kolin,



Sanitetski auto radi
Dubrovačka je Općina uzela u

svoje ruke održavanje sanitetskog
automobila za pružanje prve pomoći
ranjenicima, odnosno za njihov brzi
prevoz u bolnicu. Ona će iz svojih
redovitih prihoda plaćati šofere, pak
je tim i ovo pitanje povoljno riješe-
no, nakon što je radi materijinih po-
teškoća bio obustavio rad sanitet-
ski otsjek Dubrovačkog vatroagsnog
društva. Interesenti, kojim trebaju
kola za hitni prevoz bolesnika u bol-
nicu, treba da se obrate na telefon
broj 219 1li 197.

»DUBRAV A«

Roditeljima no kraju školske

Pred našim očima defiliraju gene-
racije kao vječni život koji struji i
koji se obnavlja. Naše ih oko prati
od dana kad prvi put bojažljivo i
smjerno prekorače prag učionice do
dana kad školi okrenu leđa i pođu u
život. Dolaze nove generacije, uvijek
nove i istim ritmom dolaze i odlaze.
Nastavnik, u svom često puta neza-
hvalnom pozivu, živi ponajviše živo-
tom tih toplih i vedrih duša, uživa u
dodiru sa nasmijanim njihovim po-
gledima, ali ipak, na kraju, mora da
doživi više boli nego radosti, više ra-
zočaranja nego utjehe. Često se za-
boravlja da nastavnik ima svoje du-
žnosti, svoju savjest; kao kulturni
javni radnik i kao pedagog, on mora
da miluje i da kori. Škola je rasadi-
šte kulture gdje se vrši izbor, selek-
cija. Kroz školu ide sve, ali sve ne
smije i ne može uspjeti; vrijedni
uspijevaju, uspijevaju oni koji vole
školu, koji je ljube, loši propadaju i
moraju da traže druge putove. Na-
stavnik teška srca mora često stro-
že zahvatiti i, za ljubav vrijednih,
odvojiti one koji koče kulturni ili
moralni razvitak ostalih. Bolna je to
operacija, ali isto toliko i nužna. Što
je nastavnik vjerniji kulturnim idea-
lima, to će on lakše vršiti selekciju,
jer će samo tako udovoljiti i zahtje-
vima pravednosti i potrebama kul-
turnog razvitka svog naroda, Samo
tako će uspjeti da školu održi na vi-
sini. Međutim, njegov rad je pun od-
Sovornosti i smetnja. Pun borbe sa
svim mogućim faktorima. Novinstvo
je puno javnih napada na nastavnike
koje i učenici sa veseljem čitaju; u
domovima se za stolom podrugljivo
naklapa o odgojiteljima i često puta
u tom roditelji prednjače ili sekun-
diraju. Nastavnici su izloženi kleve-
tama i šikaniranju zaslijepljenih ro-
ditelja (koji se i sami često tuže na
svoju djecu), i dobri su im oni nastav-
nici kojima je svejedno kako će se
formirati mlade duše njihove djece.
Roditelji kušaju da milom iznude
ocjenu, a ako to ne uspiju, onda pri-
jete i najposlije kleveću, a te se kle-
vete šire na štetu ugleda škole 1 kul-
turnog razvitka vlastite im djece. I
najidealnijim intencijama nastavnika
podmeću bogzna kakve krajnje ci-
ljeve. Često puta krajem godine
uprav opsijedaju školu, tako da je
nastavniku potrebno pola sata da se
probije do Zbornice, hvataju ga na
ulici za rukav, ulaze u kuću u svako
doba dana, šalju preporuke i poruke,
apeliraju na dobro srce, savijaju se,
a kad ne uspiju, više nikog ne pozna-
ju i loše govore. Ali jednu stvar ne-
će da vide, a ta je: svoje vlastito di-
jete. lako su svaki dan s njim, oni u
svojoj zaslijepljenosti, u svojoj in-
stinktivnoj ljubavi obnevide i svoje
dijete — mne vide, To je jedna psiho-
loška svakodnevna konstatacija ža-
losna doduše, ali točna. Roditelji ne
Poznaju svoje djece jer ih slijepo lju-
be. Baš takovi roditelji kod kojih ra-
zum ne ravna njihovim odgajanjem,
najviše kvare djecu, pogoduju njiho-
vim hirovima, vjeruju u njihove na-
ivne izmišljotine koje mogu biti fa-
talne, huckaju često puta svoju djecu
na nastavnike i sami im ubijaju vo-
lju za školu, omalovažavajući poje-
dine predmete ili nauku uopće. Sva-
ka neoprezna riječ može pak biti
sudbonosna po odgoj djece. Tako
oni svijesno ili nesvijesno upropašću-

ju svoju djecu, pa kad od njih sami
stvore mediokritete bez intelektual-
nih interesa koji sami po sebi pret-
stavljaju nemoguć materijal za školu,
onda za sve optužuju — nastavnike.
Mjesto da podižu ambiciju, da slije-
de svaki pokret svoje djece, svako
njihovo privatno štivo, mjesto da
gledaju s kim im se djeca druže i ka-
mo im idu — oni smatraju da je, od
tog zbilja teškog posla, lakši i za-
bavniji svaljivat svu krivnju za nji-
bova razočaranja na školu. Mjesto
da nastoje kako će njihova djeca vi-
še raditi, a ako nijesu za školu, da
to uvide, oni blate čast profesorskog
staleža i ubijaju njegov ugled. Sve
informacije crpe na temelju učeni-
čkih izjava i jednog potpunog nepo-
znavanja školske stvarnosti, što su
roditelji manje kulturni, to se češće
ogrešuju o  kultumu misiju škole.
Ako neki roditelj smatra da mu je
nanesena nepravda, ima puta i na-
čina da to i dokaže, ali u njegovom
je vlastitom dobro shvaćenom inte-
resu da postupa taktično. Tu je »Za-
jednica doma i škole« kao posrednik,
To je jedini ispravan put kojim tre-
ba ići. Sve drugo je pogibeljno, nelo-
jalno, i nekulturno. Zar roditelji ne
žele da njihova djeca nešto nauče i
nešto ponesu sobom iz škole? Zar

Broj 102.

TREDANNEI

(ino
im mora biti glavno da im se djeca
provlače kroz školu i da silom nešto
iznude? Je li to kulturno i lijepo?
Kad će prestati da govore o neprav-
dama baš oni prema kojima se ima
najviše obzira i kad će baciti pogled
na svoje dijete? Vječno će se izgleda
tužiti i žaliti na postupak, pa ma ko-
liko on bio blag i očinski, baš oni ro-
ditelji koji nijesu uspjeli da svojoj
djeci dadu kućni odgoj ili pak oni
koji ih maze i u svemu im daju za-
pravo. Naučite djecu svladavati za-
preke, lojalno i muški se boriti i tak-
mičiti, vjerovati u nauku i kulturu,



da postanu ljudi jake duhovne kon-

centracije, odvojite ih od nevažnih
interesa, dižite u njihovim očima
ugled škole, pa i onda kad to radite
teška srca, govorite o nauci i školi
kao nečem uzvišenom i svetom, uvi-
jek i u svakoj prilici, pa onda neće-
te doživjeti razočaranja, a nećete
moći — ako ste imalo pravedni —
od škole ni zahtjevati da postane
eldorado za loše i nevaljale učenike,
Tek onda kada ste ovako ispunili
dokraja i savjesno vaše roditeljske
dužnosti, steći ćete pravo da pred
svojom savješću zadirete i u tuđe i
onako teške dužnosti. Ali tada to
neće više biti ni potrebno, jer će va-
ša djeca postati odlični učenici.



Izložba dačkih radova
u Preparandiji

Đački radovi čudesno nam govore o stvaralačkim moguć-
nostima naše duše, u prvim počecima njezina formiranja

Ženski ručni rad, đački radovi i
crtanje imaju za Učiteljske škole
osobitog, i vrlo važnog, značenja.
Nastavni je plan ovih vještina u Pre-
parandijama razrađen u detalje, iako
još nije preudešen za naše hrvatske
prilike i za naše shvaćanje naroda.
Ne možemo ni naslutiti obim tog na-
nastavnog plana i njegovu realizaci-
ju kroz jednu školsku godinu, ako ni-
jesmo posjetili izložbe đačkih rado-
va po školama. Tek na tim izložba-
ma, na koje se u Dubrovniku gleda
gosparskim nemarom i sa visine kao

ona nešto čime se bave naša dječica,

osjeti se ljepota i bujnost dječje du-
še, raznolikost kombinacija vezenih
šara, krasnih ručnih radova u drvu,
u vosku, od papira. Tu se potsjetite
na divne stvaralačke mogućnosti
naše vlastite duše, koja evo tu, na
tim dječjim izložbama, još u povoji-
ma formira čudesnih stvari.

Naše ovogodišnje školske izložbe
dale su vam sve to naslutiti, a nada-
sve ona u Preparandiji. Ulazite u go-
lemu dvoranu čiji su zidovi, stolovi
uza zid i po sredini dvorane ispunje-
ni đačkim ručnim radovima. Zapanji
vas raznolikost i šarolikost, i dok
gledate odakle bi počeli, prilazi vam
vedra i nasmijana nastavnica koja
vas uvodi u stvar. Duša je ove đačke
izložbe na Preparandiji baš ta na-
stavnica vještina, g.đica Kete Koro-
taj. Vodi vas od predmeta do pred-
meta i neumanjenim i prirodnim odu-
ševljenjem tumači vam svaku najma-
nju stvarčicu pričajući vam i njezinu
genezu, »Ovu patkicu od voska uči-
nilo je jedno siromašno dijete iz za-
bavišta. Preko sata, kad je učinilo
ovu patkicu, dolećelo je k meni pu-

no radosti i sreće. Sad skoro dvaput
dnevno dolazi na izložbu da vidi ka-
ko je njegova patkica i gdje se na-
lazi«. Na izložbi vidite mnoštvo ve-
zenih radova, ponajviše u konavo-
skom vezu, mnoštvo uzoraka svako-
vrsnih čipaka, pletenih * predmeta
(džempera, maja), uzoraka  kroja.
Ručni radovi muškaraca obiluju vrlo
lijepim rezbarijama iz drva: kutije,
stalci za fotografije, zidni stalci, Vrlo
su interesantni i oduševljavaju svo-
jom svježinom albuni u koje su uče-
nici i učenice od papira raznih boja
složili razne predmete iz prirode, fi-
gure i male slikarske kompozicije.
Mališani iz zabavišta izvajali su iz
raznobojnog voska svakovrsnog vo-
ća i razne životinje.

Zidovi su ukrašeni crtarijama. Od-
mah opažate kolaboraciju nastave
slikanja sa nastavom ručnog rada, jer
vam čitav jedan zid pokazuje nasli-
kane najraznoličnije motive mnarod-
nog veziva. Inače po ostalim slikar-
skim radovima vidi se umjetnički
impuls nastavnika slikanja g. Popo-
Vića, našeg mjesnog slikara. Ima
mnoštvo slobodnih radova, pejsaža 1
Portreta koji su dobro uspjeli,

I poslije jednog sata razgledanja
oduševljenje nastavnice S.đice_Ko-
rotaj nije opalo; ono je zahvatilo i
posjetioca te on napušta dvoranu
noseći u duši najvedrije utiske iz ne-
Posr ednog dodira sa ljepotom svježe
1 razigrane dječje duše. B.

AntunPoković

Export - Import | UL Marojice Kaboge