je i kuće zvelatka za pretrpjela _svirepa njihova zlostavljanja, golgotska razapinjanja. Radnja Episkopa Varnave nije se sviđa- la ni Grcima-Cincarima ni Bugarima-egzar- histima ni Turcima. Svi su oni strahovali od srpskog nacionalizma i od borbe za nacio- naluo ujedinjenje. Strah je obuzeo biv i Aus':i'u, koja je imala težnji prodiravja na Istok Grčka i bugarska štamo1 nadala je viku: da cio narod ide za Varnavcm, i da on jedan više radi, nego li deset njihovih epi- skopa na nacionalnom osvještavanju naroda, Ni diplomacije grčka ni bugarska miesn cs- tale pasivne, ali je sve uzalud bilo. jer ie Episkop Varnava imao u Carigradu moćnih zaštitnika, Tad se je iz Sofije stalo prijetiti životu Episkopa Varnave. Prijetnja je i ostvarivana. Pri posjetama parohija oko kamilavke nje- fove zujale su puščane kugle, osobito kroz arnautska sela, Episkop je docnije morao ići u sela oružanom pratnjom sa Jovanom Ba- bunskim na čelu, koji je uljevao strah i tre- pet kud je prolazio. Za vrijeme svjetskog rata Episkop Var- nava nalazio se je stalno uz vojsku, dijeleći sa njome siradanja i krsne muke. A kad je Komanda srpske vojske sa Regentom Alek- sandrom odlučila novu borbu za oslobođe- nje otadžbine, zaposjednute od neprijatelja, Episkopu Varnavi povjerena je časna, ali i mnogo delikatna, misija: da pođe u Rusiju, i kao dobar poznavalac —onamošnjih prilika, pun diplomatskog takta i umješnosti, ugle- dan i uplivan u ruskom društvu, pretstavi nadležnim faktorima i rodoljubima žalosno stanje srpske vojske, i zatraži pomoć. ! Epi- skop Varnava u maju 1916 odlazi u Rusiju; svojim = patriotskim govorima oduševljava ruski narod idejom borbe do pobjede. On učestvuje i na Sveruskom saboru u Moskvi kao pretstavnik srbijanske i crnogorske Cr- kve i srpskih eparhija Austro-Ugarske mo- narhije, i srpskih čežnja .. , Poslje proboja Solunskog ironta Episkop Varnava vraća se u otadžbinu sa pobjedo- nosnom srpskom vojskom, Postaje upravite- ljem svih obudovljenih eparhija Južne Srbi- je. Godinu dana docnije prvi Arhijerejski sa- bor 1920 £., uvažavajući desetogodišnju rev- nosnu i plodnu djelatnost njegovu, izabrao ća je za Mitropolita skopljanskog, a 10 apri- la 1930 Nj. V. Kralj Aleksandar na osnovu rezultata glasanja Izbornog sabora imenovao ga je Patrijarhom Pravoslavne srpske cckve u Jugoslaviji. = Oduševljeni živim ojećajima priznanja 1 duboke zahvalnosti na _ višefedišnjem ča- snom i plodnom radu na kormilu crkverog broda, Klir i Pastva Eparhije dabro-bosan- ske sjedinjuju svoje tople molitve s molitva- | ma pravoslavnog klira i pastve ujedinjene naše Crkve: da Sveščedri Gospod podari Nj. Švetosti Patrijarhu Varnavi čila zdravlja 1 duga života, kako bi on u uzvišenoj službi svojoj, u duhu ugodnika Božjeg Svetitelja . srpskog Save, Bogom darovanim mu talen- | tima djelovao na polju crkveno-narodnog života na čast, ponos i korist žive nam Cr- kve, plemenitog i pobožnog Naroda srpskog, 8 i mile naše otadžbine Jugoslavije! Neka ta- E ko bude! i TT ROO POSO TA KAFANA I SLASTIČARNA “Manon S. Rubešić - Dubrovnik NUPE? s; M KAFA, SLADOLED LEDENA KAFA 34 : predena, Placa Kralja Petra - > . Li = t. Srpsko- Bi vosknć GErkvc Srpsko-pravoslavna crkvena op- ština u ovom gradu dočekuje danas najznamenitiji dan od svoga postan- ka u god. 1790. Ona danas prima Vr- hovnoš poglavicu Svetosavske Cr- kve — patrijarhu srpskog Varnavu sa 4 episkopa, i 60 sveštenika, S kolikom će radošću i osjećajem najdubljeg poštovanja dočekati u svojoj sredini naša braća pravoslav- ne vjere Njegovu Svetost, mogu la- ko zamisliti svi oni koji ikoliko zna- ju što je samostalna narodna crkva uopće sa vrhovnim poglavicama iste krvi i istog jezika, i što je napose bila kroz vjekove za srpsko-pravo- slavni dio naroda svetosavska crkva srpska, osnovana još 1219. od Sve- tog Save Nemanjića. Ona je tako mogla vršiti onako uzvišenu funk- ciju začetnice duhovnog jedinstva, kad nigdje više u svijetu, čak ni kod na'većih naroda, ne bijaše još ni spo- nena ideji narodnosti; kad raznim oblastima stare srpske» drža- ve ne bijaše shvatanja dužne nokcr- nosti i podložnosti vrhovnom gospe- daru i vladaru, tako da i pripadnici njihovi ne mogahu bez pomoći na- rodne crkve shvatiti veličinu i spa- sonosnu moć sloge i bratske zajedni- ce naroda istog porijekla, krvi i je- zika. Te čvrste i nerazdružne veze naroda s Crkvom Svetosavskom i vrhovnim poglavicama njezinim iz sredine naroda, ne prekide ni pro- past države srpske, te ni ukinuće sa- me patrijaršije. Ono što se je od tri- naestog vijeka bilo ukorijenilo u sr- ce i dušu naroda, ne iščupaše nikad ni nekršteni ni kršteni, ni divlji ni pitomi tirani i mučiteli'. sva. varvar- ska rušenia i paljenir, odvođenje na hiljade naroda u roblie, nabijanje u masama na ljuta kohe; ni sve pre- rafinirana mod»rna_ sre- stva prevjeravanja. odnarođivanja, zabrana i zapreke bogosluženja, ma- terijalnog upropašćivanja, ui svi dru- i mogući pogani »kult: “ni« nači- ni; ne pokolebaše, a kamol. utrnuše i ugasiše nmi vjekovi najstra ni'eg rop- stva, ni svi ljuti i krvavi vokušaji i neuspjesi sve novih ustanaka i bor- ba za oslobođenje i obnor| u države. Ne mogoše ni oslabiti, a još manje uništiti ni Turci, ni Mlečici, ni Ma- džari, ni Austrijanci, zrjedno s je- dnovjernim Grcima i njihovim sE trijarsima. među * Prvi glavni osnov samostalnosti 4 u svijetlu istorije (Od prijatelja izvan uredništva) Srpske Crkve udario je još 1219. S+ Sava, iskoristivši na;agodniji me- nenat, kad su križari, idući da oslo- bede Hristov grob, udar;li uzgred na Carigrad, onda još grčki i zauzeli ga, nakon groznog pokolja, Tad )n te- škom mukom skloni patrijarha Ger nana Il. koji se bijaše sklonio g ca- rem Teodorom Laskarom u Nikeju, da u takvim prilikama, koje su dugo trajale, i nezgodama putovanja, s*P- ski arhiepiskopi ne idu carigradskim patrijarsima, da ih oni posvete i po- tvrde, nego da srpski episkopi sami biraju i postavljaju svoje arhipastire. Tu samostalnu. žičku arhiepisko- piju car Dušan Silni podiže na ste- pen patrijaršije 9. aprila 1346, na državnom saboru u Skoplju, a svog ranijeg logoteta Janićija II. imenova patrijarhom srpskim sa sjedištem u Peći. Na ovu patrijaršiju srpsku gr- čki patrijarsi carigradski anatemu i ne prest»še vrotiv iste rovariti 1 podjarivati na sve načine turske sultane da je ukinu, u čem i uspješe, te patrijaršija srpska ne po- stajaše od 1463—1557 te od 1766. do cbnove u god. 1920, Postojaše istina patrijaršija u Srijemskim Karlovcima, koju podržavaše Au- strija, da priljubi sebi, a odvrati od druge braće svoje podanike u Ugar- skoj. Toj patrijaršiji ne pripadahu ipak _ Srbi iz druge pole monarhnie, ni oni iz Bosne € Hercegovine. Prvi srpska Nekoliko značajnih baciše. pripadaku mitropolitu černovičkom, a drugi patrijarhu carigradskom, * U ovom istorijskom času, u duša- ma članova srpsko-pravoslavne cr-' kvene opštine u Dubrovniku bude se same sobom uspomene na pro- šlost. U duši im se redaju jedna za ćlug-m, od vremena kad je bio do- bar dio naroda dubrovačkog terito- rija istočnog “breda pa sve do cana današnjega. Dozivlje se u pamet po- znata intolerancija koja je dolazila od raznih neslavenskih upliva pa ru- ska zaštita pred padom republike, plemenitost francuske = vladavine, razna šikaniranja austrijskih vlasti, itd. Sve što se je pretrpjelo u proslosti može se opravdati ondašnim politi- čkim razlozima, može se nekako i oprostiti. Pravoslavnim Srbima ipak se mora priznati da su njihovi pret- ci doprinijeli slovinskom karakte- ru ovoga grada _ divnim — na- rodnim jezikom i tako omogućili onako slavnu književnost narodnu, kad je tuđinština prijetila da sve za- hvati, a da i ne spominjemo, da je pogranična Hercegovina bila koli- jevka većem dijelu starog stanovni- štva dubrovačkog. Najmanje se pak“ može shvatiti one koji bi u dočeku vrhovnog po- Slavice crkve htjeli nazreti nešto što je upereno protiv ove ili one viere, FK. momenata sa puta Nj. Svetosti Patrijarha Varnave Put Nj. Svetosti Patrijarha Varna- ve imao je nekoliko vrlo značajnih trenutaka koje je vrijedno istaknuti obzirom na one, koji bi htjeli da ovom putu dadu sasvim drugi značaj nego ga on stvarno ima, Prije svega stalo nam je da podvu- čemo detalje iz dočeka Nj. Svetosti $. Varnave u Sarajevu, i to prema prikazu »Katoličkog Tjednika« koji važi kao organ bosanske nadbisku- pije. Po tom listu Nj. Svetost odgo- vorio je, nadovezujući na misli Dr. Jeitanovića, poduljim govorom u ko- jemu je osobito isticao toleranciju srpske pravoslavne crkve a naroši- to u ovim krajevima sa braćom je- dne krvi jednog plemena, jednog je- zika. U sabornoj Crkvi — nastavlja K. T. — propovjedao je sam patri- Pa arha, opet na temu vjerske vosti po nauci crkve, Međutim najznačajniji momenat sa ovog puta kroz Bosnu prestavlja stav bosanskih Franjevaca. Oni su pokazali da ništa i niko nije kadar da u njima promjeni staro nacional- no uvjerenje i osjećaje xoji stoje iz- van i nad ordinarnom politikom. Franjevci su u raznim mjestima Bo- sne pozdravili Patrijarha srpskog. A u Sarajevu ispred Franjevaca poz- dravio je Patrijarha kustos bosanske provincije O. fra Marijan Jakovlje- vić, On je govorio »burno pozdrav- ljen u ime katoličkog svećenstva is- taknuvši poštovanje i starinsku lju- bav bosanskog fratra za sve. što je snošlji- srpsko-pravoslavne Nastavak na str. 3 Perunova pjesma Dubrovniku Dubrovniče plemeniti grade, Božanstveno, čarno mjesto divno, . Na didraničom nou od vajkade, Naša Jugo Slovenska Atino, Plemenita postojbino slavna, Genijalnih pjesnika, mudraca, Umjetnika i naučenjaka, Svetitelja i Slavnih pisaca. Rasadniče kulture, prosvjete, I ideje za Jugoslovenstvo, Koju jesi pronosio trajno, Kroz Kneževstva, Kraljevstva i Carstvo! Spasitelju naše istorije, U slavnoj ti bogatoj Arhivi, Od vandalske divlje invazije, Da u oganj ne izgori živi, Utočište našije vladara, I riznice golemoga blaga, Sa kojim si odbijao hrabro, Svoga roda dušmanina vraga! Kupujući hranu i džebanu, I oružje za gorske hajduke, Crnogorske i hercegovačke, Da sijeku Mlečiće i Turke! Oduševljen tvojom istorijom, I znamenjem što nam do sad dade, Pozdravljam te jekom od gusala, Dubrovniče plemeniti grade, Pozdrsvljam ti bedeme i hride, O kojim se burni vali lome, I sve što je čarobno i bajno, U okolu ubavome tvome. Pozdravljam ti Župu i Konavle, I gordoga Srđu mrko gleđu, Koji brane s puno časti hvale, Tvoju tvrdu granicu i među! Pozdravljam ti ubavo primorje, Plavo more što te kupa mije, Zelenu goru zeiir i cvijeće, I pretoplo sunce što te grije, . Pozdravljam ti crkve i domove, Krasne škole spomenike | divne, I u njima narodne svetinje, Sačuvane iz drevne starine! Slavim tvoga zaštitnika glavna, Lezendarnog Svetitelja Vlaha, što te vjeitno brani od dušmana, Od nevolja, napasti i straha. I sve tvoje mudrace pjesnike, Umjetnike slavne neimare, iz blistave tvoje istorije, * Plemenite i nove i stare, A sad u znak vječne zahvalnosti, .Prema_.svemu što si rodu dao, I što si me od naših du mana, Prije svjetskog rata spasavao! Kad me tvoji sivi sokolovi, Od tamnice švabske izbaviše, I ko prava braća i drugovi, Put Mostara grada ispratiše. Kada si me darovao darom, I velikom slavom obasuo, Preko tvojih junačkih vijesnika, Kao da sam tvoj sin rodni bio, Pohodim te opet sa guslama, Da zapjevam međ tvoje hridine, Nove pjesme o novim bitkama, U krug tvoje dične omladine, I o bratstvu, slozi i jedinstvu, O ljubavi, pravdi i istini, Da poslužim dragom Otačanstvu I vječnome Bogu na visini, Da podžarim koliko uzmogu, U srcima žarko rodoljublje, I pregnuće za sve uzvišeno, Da ostane što trajnije dublje, Da propoje pjesma tvojim gradom, Brat je mio koje vjere bio, S tvrdom vjerom ljubavlju i nadom, Slavni grade zdravo i živio! Guslar i učitelj Narodni Jugoslavenski PETAR A. PERUNOVIĆ PERUN,