Cijena listi
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4.50.

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

Za sve oštale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

“ šalju se administraciji ,DUBROV-

NIKA“,
 Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano,
ve, javne zahvale, rač

> izvješća i slične objave pliga (s.
6 novčića od retka. Ako Sese, |
puta štampaju, po pogodbi. ke Ka.
€)
9
Nefrankirana pisma ne px ur

maju se.

Broj 1.

Izlazi svake Srijede.

Godina II.

Razni veličanstveni prizori, koji nam se nizahu
ispred oči, nebrojni utisci, koji nam milo na srce
padahu, ružičaste slike i prilike, koje se prikazivahu
te nas osobitom nekom milinom i sladosti napa-
jahu, međeni bracki glasovi koji se orijahu i uzduh
ugodno prolamahu, svestrano svečano ruho, kojijem
se je naš grad pomladio, te gotovo sasvim drugi
oblik dobio, silan narod koji se je okupio sa svijeh
strana, raznolik u nošnji, stasu i hodu, te stvorio
divan vijenac svakog mirisavog cvijeća, nov neobi-
čan život, kojijem se je naš grad, da tako rečemo,
preporodio ; sve, sve to tako nas je zanijelo, oduše-
vilo i svladalo, sve to prenijelo nas je u raj, gdje
svaka milina, svako blaženstvo, svaka radost vlada
i dijela imamo, sve to duboko nam se je u srcu
usadilo, u glavu prodrlo, da o drugome ni osjećamo
ni mislimo, sve to sabrano dovelo nas je da promi-
šljamo da li je to bilo san ili java, jesmo li svoji-
jem očima gledali ili negdje slušali ili čitali, jesmo
li ovijeh dana bili u našem Dubrovniku, ili u kojem
svjeckom gradu, gdje se što slično može gledati i
uživati.

Da, sve se to. pred nama okretalo mirno, do-
stojanstveno, skladno. Vas taj ogromni prijedmet
pred nama stoji kao kakav gorostas, pa te neka
ježa hvata kad promisliš da ga moreš na hartiju
prenijeti, ali novinarska nam dužnost nalaže da sve
to iznesemo našijem čitaocima, da se dajbudi či-
tanjem naslade ako slučajno ne stigoše sve da vide
i čuju, ili ako su po nekom slučaju kod svoje
kuće ostali.

> Još od petka 23. Junija opazila se je neka
živahnost u gradu. Pripreme na sve strane, sve go-
tovo, sve u redu. Gosti nam već tog dana počeli
dolaziti s prvijem brodovima iz Trsta i iz Kotora.
Sjutri dan u Subotu stiže pred večer parni brod iz
Boke, koji nam dovede jedan dio Srba Bokelja pre-
dvogjenijeh od srpskog pjevačkog društva ,Jedi-
nstvo“ sa svojom zastavom na čelu, a odmah
zatim stiže naročiti parni brod iz Metkovića sa
Srbima iz našijeh posestrima Bosne i Hercegovine
u velikom broju.

Svanula Nedjelja 25. Junija. Vas se grad oki-
tio zastavama, stjegovima, i drugijem raznijem na-
kitima a velika bijela zastava sa slikom Sv. Vlaha
našeg pokrovitelja razvita na sred trga povrh Orla-
ndova stupa navijesti da smo na samome pragu
narodne slave. Čine se priprave da se gosti dočeka-
ju. Već za rana Gruž se je okitio barjacima, stje-
govima i zelenilom, napravio se je kao mlada ne-
vjesta kada čeka svoje svatove. Vu se je sabrao
glavni svijet da bude nazočan dočeku. ,Dubrova-
čka gragjanska muzika“ i ,Dubrovačka gla-
zba“ stoje na obali obje da pozdrave milozvučnijem
svojijem glasom goste i prijatelje. Iz daleka vide
se parni brodovi, sve bliže dolaze, dok jedan za
drugijem ulaze u pristanište. Dolazi ,Hungaria“
sa divnom kitom Srbijanaca; ,Iris“ sa Srbima iz
Vojvodine i Hrvacke; ,Primo Sebenico“ sa bra-
ćom našom iz Šibenika; ,Isea“ s Hrvatima iz
Dalmacije; ,Austria“ s Hrvatima iz Hrvacke i
Slavonije, ,Zagreb“ s Hrvatima iz Spljetai ,Di-
nara“ s Hrvatima iz Makarske.

Priček je bio baš veličanstven. Sa kraja i sa
parnijeh brodova neprekidni bracki pozdravi i uskli-
ci, du se nebo prolomi, muzike s obje strane uda-
rale da ne znaš koju ćeš prije slušati i uživati je,
s parnijeh brodova viju se zastave pojedinijeh kor-
poracija, što ti oku mili a srcu godi; gosti se iskrca-
vaju, ljube se s braćom i poznanicima, pitaju se
za junačko zdravlje, što je ganulo i najtvrgje srce;
svi se kupe pod svojom zastavom, da društva ljepše
u oko panu: kreću put grada predvogjeni muzikama
mirno, skladno, dostojenstveno i veselo.

Osim grackijeh muzika došle su i ove: ,Splj e-
cka narodna glazba,“ ,Općinske glazbe“ iz
Korčule, Metkovića, Makarske i Visa,

#

SVEČANOST
O OTKRIGU GUNDULIGEVA SPONENIKA

U DUBROVNIKU.

Eto ih na okupu u građu. Prolaze ispred op-
ćine i pozdravljaju je pa se razilaze po stanovima
već ugotovljenijem.

Oko 5. sahata po pos. podne stiže u gracko
pristanište ratni parni brod ,Andreas Hofer“ a
na njemu Njegova Preuzvišenost G. Namjesnik David
i vojena murika Ć. i K. Pukovnije Br. 22. Baron
Lacy. Na susret mu odoše sve mjesne vojene i gra-
gjanske vlasti i Načelnik s općinskijem Opravitelj-
stvom. Njeg. Preuzvišenost došla je da svojom na-
zočnosti počasti i začini ovu našu kulturnu sveča-
nost, i time je svakoga bez razlike obradovala.

Već se je bio mrak uhvatio kad u gracko pri-
stanište banu parni brod ,Bojana“ krcat kao šipak
junačkijeh sinova Srpske nam Boke u narodnom
svojemu odijelu, muškijeh i ženskijeh oko 500, sa
nekoliko srpskijeh trobojnica. Divno je to bilo gle-
dati, srce ti od veselja igralo, a kako ne bi? Kada
se promisli na broj, na naše čisto srpsko odijelo,
na onu kitu sokolova, na onu četu po izboru juuaka
visoka stasa, širokijeh pleći, dugijeh brkova, svijetla
lica, otvorena čela, snažnijeh mišica moralo nam je
srce igrati od veselja, jer su nam priliku pružili da

prikažemo na ovoj svečanosti costima kakvom sna- | 1

gom raspolaže srpska nam Boka, i kako ona pregie
kad se radi do obraza našeg srpstva. Mi smo se
njima dičili i ponosili, a oni pak u ovoj zgodi da-
doše najbolji biljeg, koji obara sve smjerove zvanijeh
i nezvanijeh došljaka, da krste imenom neprirodni-
jem našu milu Boku.

Na obali, i ako bila noć, okupio se veliki
svijet. Bokelji se na obali sakupili, te iza gragjan-
ske dubrovačke muzike i svojijeh zastava ugjoše u
grad, te pošto pozdraviše gromovitijem usklicima
našu općinu, razigjoše se po odregjenijem im  ko-
nacima.

Iste večeri bila je prestava u Bondinu te-
atru po programu, koji smo donijeli u zadnjem na-
šem broju. Teatar je dupkom pun bio, a zabava
započela sa ovijem prologom, koji je izgovorio gosp.
Luko prof. Zore:

Prolog.
Mnogo štovana Gospodo!

Kako malo dijete, izašlo pred mnogo-
brojni skup, da nečijem začini zabavu, stidi
se i preda u neobičnom krugu; tako i ja,
mnogoštovana Gospodo, sa strahom i pošto-
vanjem stupam večeras pred Vas znane i
umjetne, da kratkom riječi načnem ovu  ve-
čerašnju Slavu na čast i diku čuvenog Du-
brovčanina Pjesnika Gjiva Frana Gundulića,
o svetkovini otkrića Njegova Spomenika, koji
mu je njegov narod podigao ovdje u Du-
brovniku za blagodarnost i dugotrajnu uspo-
menu.

No, pri svemu ovome trepetu, njeka me
ipak stvar krijepi i sokoli; a ta je, da ste
vi, Gospodo, pristupili mnogobrojni u ovo
mjesto u Slavu Gundulića, koji je nikao u
malenu gradu, a vas je naš narod odjeknuo
njegovijem imenom. Lako je u velikijem na-
rodima da se svije gnijezdo Geniju, ali da iz si-
tna grmena skoči ovaki lav, to je veoma di-
čno po naš Dubrovnik osobito, a po cijeli
jug slovinski u opće. Vi to razumni znate,
zato slavite ovu zgodu; a narod, koji časti
svoje velike ljudi, taj je narod jošživ; a kad
je živ, on se može razviti, pače i razbujati.
To je ona iskra nade, koja nas tješi; to je
ona zora išćekivana i željena, koja narodu rudi
sa onoga Spomenika te miče, svakome kriči:

»U jedinstvu u ljubavi

»Neka draži dan izlazi

»Ovdi našijem skladnijem glasi
»sloboda se draga slavi.

Bude li Gundulićev glas neostao glas u pu-
stinji, onda Dubrovnik nije bio i bitisao, ne-
go sam uvjeren da ga čekaju opet sjajni dani u
zagrljaju sa svojijem narodom, ako s ništa,
a no s njegovijeh glasovitijeh sinova u sta-
rini. /Neumitna povijest što Vama Poštovana
Gospodo, i zlu i dobru pali svijeću za  vije-
kove, s toga naš mali Dubrovnik ne može
za vazda da s vidika mine, jer osim  mno-
gijeh glasovitijeh ljudi u njemu se rodi Gji-
vo Gundulić, negdje u drugoj polovini XVI.
vijeka po ocu Franu, prozvan Gjivo Frana
Gundulića.

Sve je nauke svršio u Dubrovniku, prve
srednje i državne i popeo se na sve časti, i
na najvišu kneževsku. — Oženio se za Ni-
koletu Sorgo u tridesetoj godini života E ro-
dio je vrsnijeh sinova pak umro godine 1638.
avaj još mlad!

Mimo državne poslove, bavio se našom knji-
gom, a talijanska bješe mu uzor. Iz prva se
ugledao u pjesme Ubalda Bonarelli i Giro-
lama Preti, te je prevodio njihova djela, dok
skokne na vlastite noge te uz nekoliko dra-
ma ispjeva i , Dubravku“, koja svakoga gane
kad joj alegoriju razabere.

Iza toga složi ,Suze sina razmetnoga“
o kojoj pjesmi veli naš Inje Gjorgji: ,Nihil
esse pictius“. Ne ću spominjati ni pjesmu
»O veličanstvu Božijemu“ ni ,Pokorne Pje-
sni“, izlijev njegova pobožna duha, ni druge
omanje stvari, jer me čeka veći posao.

Italija je odjekivala slavom Tassovom i
Ariostovom koji su bili pokrenuli širom i
uzvišenijom stazom. Nije čuda što su ,Ge-
rusalemme liberata“ i ,Orlando Furioso“ za-
nijeli i učene Dubrovčane.

Bio je naš Gundulić počeo prevodit ,,Ge-
rusalemme Liberata“ pak, po svoj prilici odu-

stao, pošto se nijesu našla nego prva dva

pjevanja prevedena, jer je htio nadarit svoj
narod izvornijem  pjesničkijem djelom, kako
je Tasso i Ariosto Italiju.

I eto mu se javi prelijepa zgoda: Buna
u Carigradskom Saraju i Poljačka slava na
Hoćimu protiv Turaka. Poljak onda najjači
Slavenin na sjeveru, slama Turčina, koji gnje-
či Jug slovinski, zar ne bi Poljak mogao
doći i na Jug, te ga osloboditi od turskog
jarma? Eto narodne misli u velikom  pjesni-
čkom djelu u Osmanidi, te se u ovoj kitici
steže:

»Svjetlo sunce sini sini

»U vedrina od istoka,

,» ljeraj mjesec noćnoj tmini

Dan da svane s tvoga oka.
Alegorija je bistrija, nego da nije misao za-
štita. A Tehnika? Tehnika je Tassova i Ario-
stova. Dakle narodna ideja zaogrnuta talijan-
skom romantikom; poput Vergilija narodnog
latinskog pjesnika u grčkoj sviti odjevena.

.koli Boni ploču u Senatu za njegov muški

Netom se književnici u Dubrovniku upo-
znaše s Osmanidom, prorekoše joj neumrlost,
a kašnje i domaći i inostrani pisci provedo-
še je na tugje jezike. I u istinu veliku hvalu
steče sebi Gundulić onom pjesmom i uresi i
obogati našu knjigu; ali, Gospodo, slavom
kojom je Osmanida obasjala Dubrovnik i sva
naša mjesta u njoj spomenuta, nijesu nego
zamjena nadahnuća, što su ta mjesta podala
pjesniku. A uprav je lijepa i krasna naša Do-
movina KAlegorije, kojijem je puna Osmani-
da, odaju“ nam žarkog rodoljuba, te je po-
znavao povijest i potrebe svoga naroda; a
te potrebe i danas su žive; za to Sunčanica,
Sokolica, Ljubdrag i ostala naša imena, lica
su, koja od kad ih poznamo, nijesu ni malo
ostarila. Istina, u svijem tijem alegorijama
ima žive mašte, ali pjesnik je proučio naš
svijet, i naše prilike; provirio je kao bistri
vrač u nastajne vijekove i tako je pretekao
vremena; u tome je on pisac sadašnji, i neka,
je od onda isteklo preko dvjesta godina; pak
za to je on pisac vječni, pisac klasični.

No osim narodne misli, osim klasičnosti,
ima u njegovijem djelima, i lijepe pouke. On
nas uči poštenju i strahu Božijemu; on nas
duševno sve sklapa u slovinsku državu on-
dje, gdje Dubrovniku kliče:

»Još sred usta ljuta zmaja
I nokata bijesna lava
Oko tebe s' oba kraja
Slovinska je sva država“.

On se suviše pokazuje tako zanesen si:

ga Dubrovnika, da primjer ne mož ovi
nego u drevnijeh klasičnijeh naroda; ele on
nas upućuje kako da budemo bezporočni ro- |
doljubi. Prama takvomu pjesniku i nastavni- |
ku, velikoj našoj dici, i pravo je da harna
suza orosi nam lice, a iz ganuta srca pravo:
je da kliknemo: slava Gjivu Frana Gufiduli-
ća, slava! Dva vijeka rukopis Osmanide išao
je od ruka do ruka i prepisivao se je. Du-
brovačka Republika nije dala da se turi _u svijet
štampom Osmanida, jer se bojala za svoju
slobodu a nije postavila nikakva biljega ova- |
kome sinu, jer je Dubrovnik htio da se đ
njegova djeca zanašaju za općenilijem boljin= |
kom otaćbine svoje a ne za vlastitom hvalom “|

za to je stari Dubrovnik bio lakom prama
svojijem sinovima u tragovima njihove slave.

i u tome, kako drevna Sparta, vladao se je
po onoj divnoj riječi: ,pr Peti obliti, pu-
blica curate“.

Što ja znam, samo ženo od svojijeh
čuvenijeh sinova stari je Dubrovnik zabilježio
vječni spomen: Mihu Pracatu kip u Dvoru,
za velika dobročinstva gradu učinjena: Ni- |

“>

harakter i goruću ljubav prama  otadžbini,

Nikoli Laliću ploču u Dvoru za njegove za-

sluge prama Državi; a napokon Rugji Boško-
viću ploču u stonoj Crkvi za znanosti i umje-
tnosti i za usluge, koje je on Državi iskazao
u različitijem zgodama. Ti su biljezi, istina,
svi skromni, ali mnogo i mnogo govore, daj-