U Dubrovniku 12. Julija 1895.

Cijena lista
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnugoru na go-
dinu fior. 5.

la sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oak:

šalju se administraciji ,DUBROV-
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave plaća se
6 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 3.

Izlazi svake Srijede.

Godina II.

Svečanost
0 otkrića Gundulićeva Spomenika

u Dubrovniku.

Radi oskudice prostora i vremena, u zadnjemu
broju nijesmo mogli da opširno progovorimo koju o
dvjema akademijama, koje prirediše naši diletanti
a na čelu im grofica Caboga i Barun Mayneri, da
začine ovu našu narodnu kulturnu svetkovinu. Da-
nas, premda je od tada prošlo nekoliko dana, ipak
smo pod istijem utiskom kao da smo u ovaj tren
izašli iz teatra, te, ako naše pero ne izreče sve ono
što mi duboko osjećamo, njegova će biti krivica a
ne naša.

Ali prije nego se upustimo u potanje opisi-
vanje tijeh akademija, dužnost nam je, da najsr-
dačnije zahvalimo gospodi grofici Valeriji Caboga i
Barunu Mayneri kao sačiniteljima i predvoditeljima
ove teatarske svečanosti. Mi smo već drugom  zg0-
dom pisali o ovoj gospodi, biva, kada prirediše ovi-
jeh poklada akademiju u svrhu utemeljenja skloni-
šta za siročad; u toj smo prigodi istakli njihovu
požrtovnost i ostale one gospode koja sudjelova u
toj humanitarnoj svečanosti i doprinije da je ova
ispala sjajno na diku našeg grada a na korist ubo-
ge dječice.

Ali ovaj put to požrtvovanje zadužuje još veću
pohvalu, ako uzmemo u obzir neobičnu zgodu, s koje
biše prisiljeni svladati ne malo poteškoća da posti-
gnu onako sjajan uspjeh.

Grofica Caboga, možemo reći, jer smo bili
očevici, si moltiplicava, kako veli Talijanao da
svemu doskoči. Ova plemenita gospogja, koju ne
poticaše drugo, nego iskrena ljubav prama sugjenom
joj zavičaju upotrebi ne žaleći ni troška ni truda,
sve svoje sile da priregjene prestave budu dostojne
Dubrovnika i njegova velikoga sina Gundulića, ko-
mu dogje cijeli Jug Slavenski da se pokloni i da
ga proslavi.

Kako već vidjesmo njezin trud i požrtvovanje
bi okrunjeno sa najsjajnijim uspjehom. Akademije
ispadoše, baš po njezinoj želji, biva krasno.

ik * *#

Prestavu je, kao što je već iz programa po-
znato, otvorio glasoviti učenjak gosp. Luko Zore sa
prigodnom besjedom. Mi smo taj govor već štam-
pali, radi čega se ne ćemo baviti potanko istijem,
to više što znamo da ga je javno mnijenje pohva-
lilo pa i Spljeski ,Narod“ povoljno se izrazio, bi-
va: ,prolog govorio je poznatom svojom vještinom
i učenošću prof. L. Zore; kratkim potezima ocrtao
je Gundulića i njegovo doba, te je umio ushititi
općinstvo u času kad izazivljući slavnu dubrovačku
prošlost izrazio je nadu u bolju budućnost“. — Sa-
mo se stekliški listić, koji izlazi u našem građu
pod natpisom ,Crvena Hrvatska“ ne slaže pot-
puno sa javnijem mnijenjem, jer je taj govor pre-

mašio njihove slatke nade. Mješte Gundulićeva ži-

votopisa iščekivali su nešto drugo! A znate li, što

je to — nešto drugo? ,U svome govoru prof.
Zore mjesto upuštati se u biografska raš-

činjanja, imao je Gundulića shvatiti kao

cjelinu, biva, gosp. Zore nije imao trošiti onoliko
riječi, već u kratko reći: Pjesnik ,Osmana“, gospo-
do moja, jest hrvacki pjesnik, jerbo vi svi dobro
znate, kao što cijeli svijet zna, da je Dubrovnik
hrvacka Atina i da Ljubdrag prikazuje hrvacki
uarod, a ne srpski, ergo, Gjivo Gundulić je hrva-
oki pjesnik. Da je g. Zore to istaknuo, onda bi
šarenom listiću potpuno ugodno bilo!

Poslije napomenuto besjede, diže se zavjesa i
prikaza nam se živa slika ,Ranjeni Crnogorac“
koju smo mi Dubrovčani već vidjeli. Ovo remek-
djelo glagovitog slikara Jaroslava Čermaka bi tako
tačno reproducirano da naši gosti, koji ne imadoše
prilike da vide sličnijeh prizora ostadoše zapanjeni.
Oduševljenje bi neizmjerno. Iza slike dogje na po-
zornicu pjevačko društvo ,Kolo“ sastavljeno od naj-
izvrsnijih elemenata pjevačkijeh hrvackijeh društava:
»Merkur“, ,Sloga“, ,Sloboda“ i ,Zastava“.
Taj zbor predvogjen od gosp. Falera vrijedan je
svake pohvale radi tačnosti intonacije i jakijeh gla-
gova. Sve pjesme ispjevane od istoga nadmašuju sva-
ku kritiku. Ovoliko za muzičku stranu. Sada da vi-
dimo, jeli ponašanje zagrebačkog pjevačkog društva
Za vrijeme akademije odgovaralo njegovoj muzikal-
noj savršenosti.

Kako je svakome dobro poznato cijela sveča-
nost, pa došljedno i akademije, imale su se izvesti
po programu učinjenom od ,Odbora za Gundulićev
Spomenik“ i potvrgjenom od političke vlasti. Po
istom programu pjevačko zagrebačko društvo ,Kolo“
imalo je ispjevati dva hora: ,U boj“ i ,Poputni-
ce Kola“.

Uzmemo li sada ,Crvenu Hrvatsku“, vi-
djećemo kako se to društvo one večeri držalo pro-
grama, a hrvacka publika reda. Evo opisa:

»1za slike, iza odmora podigne se zastor a na
pozornicu stupi za 40 ljudi u fraku i klaku. Bijahu
to pjevači raznih gore spomenutih hrvatskih dru-
štava a na čelu im poznati zborovogja hrvatskog
»Kola“ gosp. Faler. Sve u kazalištu zamuknulo, mo-
gao si muhu čuti kako leti. Faler dade znak i pje-
vači zaoriše hrabru, mušku davoriju Zajčevu ,U boj!
u boj!“ punu vatre, zanosa, života. Općinstvo je
stajalo kao elektrizovano. Mi nikad toga nijesmo
čuli. Svaka žilica treptila je na nama, krv je sti-
nula, srce igralo i htjelo zbilja da ide u boj, u boj
proti neprijateljima doma i naroda. — Jaki, lijepi
glasovi uzor-pjevača hrvatskih zamukoše a kazalište
se potrese gromkim aplausom. Pljeskalo se, lu-
palo, vikalo, zvalo ih se na dvor i nije se
prestalo odobravanjem, dok se ovi ne odlučiše
da utaže nezasitljivi puk i zapjevaju božansku  pje-

.smu: ,Buči buči more adrijatsko, neg&da bilo biti

ćeš hrvatsko“. Ali mješte zadovoljštine, slušaoci se

još više oduševili. Naše kazalište nije nikad čulo

onakog pljeskanja. ,Živjeli pjevači!“  ,Živjela Hr-
vatska“ orilo se sa svih strana i zborovi hrvatskog
pjevačkog savoza moradoše ponovo na pozornicu.
Faler dade znak i eto iza veličanstvenog pjana pre-
gjašnje pjesme prožme zrakom brzi, odvažni zvuk
divne Šenoine himne hrvatskoj pjesmi ,koja se ra-
zliježe preko gora i dola do sinjega mora“. ,Gla-
sna, jasna!“ je postigla vrhunac entuzijazma. Kad
su svršili, barem 5 minuta trajaše aplausi, usklici
»Živjeli!“ ,Živio Faler!“ Zaludu se zastor spustio :
morao se opetovano podići a pjevači makar i umorni
što s pjevanja što s duga putovanja bijahu  prisi-
ljeni da nezasitnom narodu zagrme onu: ,Ustaj ro-
de!“ iza koje da zaglušiš od klicanja: ,Živili Za-
grebčani!“ ,Živio Faler!“ Živjelo Kolo!“ Jedva u
neko doba mogahu da odu sa pozornice“.

Nama, poslije ovog opisa, ne bi trebalo da ge
upustimo u ikakve komente; pošteni i nepristrani
čitatelji biće već sami prosudili stvar i osudili po-
našanje zagrebačkog pjevačkog društva i njegove
stranke. Pored svega toga ne možemo a da ne re-

čemo i mi koju o ovoj stvari.

Hrvati iz Banovine kao i ostali slavenski su-
sjedi biše pozvani da se poklone Spomeniku, koji
naš narod bez razlike plemena diže neumrlom srp-
Skom pjesniku Gunduliću i da začine i uzveličaju
svojom nazočnosti tu našu narodnu slavu. Odbor za
podignuće Spomenika pozivlje svakoga. Svi se bracki
odazivlju na taj poziv, čiji tajni cilj bijaše da se
ovom svečanom prilikom izmire dva zakavžena ple-
mena, Srbi i Hrvati. Nakana je zaslužila najveću
pohvalu. Ali kako odgovoriše Hrvati toj plemenitoj
nakani? "Tek što stupiše na ovu drevnu srpsku ze-
mlju, počeše vikati i urlikati! Živio hrvacki Du-
brovnik, slava hrvackom pjesniku Gundu-
liću i ost. Dubrovčani na ove neskladne provoka-
cije odgovoriše najdostojnijim odgovorom — mukom!
U večer se pak podniješe kako nam je već opisala
»0. H.“ — Sada pitamo: Je li uljudno doći u je-
dan grad kao gost i ponašati se onako? Je li skla-
dno u hramu prosvjete, gdje bijahu zastupana  ra-
zličita plemena i još različitiji osjećaji, pogaziti
program pjevajući političke pjesme, što je hrvacka
stranka odobravala — kako piše ,C. H.“ lu-
pajući i vičući od zanosa, tako da se je činilo
biti pri kakvom divljem bakanalu a ne pri kakvoj
ozbiljnoj svečanosti. Sama politička vlast našla je
da se gospoda Hrvati ne podniješe kako treba, te
ih je zato ukorila; oni pak za inad ne htjedoše
drugu večer ni pjevati ni prisustvovati akademiji.
Žao nam je ovo bilježiti; ali nas sili dužnost no-
vinarska i u isto doba bezobrazno pisanje ,C. H.“
da Zagrebčani one večeri slaviše pravi triumf i
pokazaše da oni sami amo nastavljaju svoju
kulturnu misiju!! Jadne kulture i jadnijeh nas
kod takijeh kulturtrigera! Ajdemo naprijed.

Živu sliku: ,Sijelo kod Dubrovačkog Kne-

za na koncu XVIII. vijeka“ ko će da potanko |

opiše? Sjegurno mi ne, jerbo bi morali opredijeliti
dajbudi dva stupa našeg lista, koji su namijenjeni
prešnijem prijedmetu, a bogme ni vremena nema-
mo. U malo riječi ćemo dakle kazati, da ta slika
radi sjajnog luksusa i vjernosti odijela, radi kra-

snijeh ljepotica, koje sliku začinjahu i radi tehničke |
tačnosti, kojijem bijaše izvedena, dostojna je bila

careva pogleda.

Kotorsko srpsko pjevačko društvo ,Jedinstvo“,
kojemu, budi uzgred rečeno, politička vlast zabrani
šest najboljijeh pjesama njegova repertoira, zapjeva
divnu pjesmu ,Bogovi silni“ od Jenka sa takim za-
nosom, čustvom, intonacijom i tačnosti da u svijem

nazočnijem probudi neopisivo oduševljenje. Elema- |
nat, od kojega je sastavljeno to društvo nije bilo |
moguće da ne učini dobar utisak. Sri su glasovi
muzički izvježbani, radi čega je suglasnost savršena. |

Sa svim da se od strane muzičke tome društvu nije

moglo ništa prigovoriti, ipak ,C. H.“, sa onom ne-
skladnošću, kojom je odvojila od svijeh južnijeh sla-
venskijeh novina, pišući ,ističe, da se pjevanje ,Je- |

dinstva“, naravno, ne može prispodobiti sa onijem
zagrebačkog društva“. Premda smo naviknuti na
bezobrazluk i uvrijede sa strane stekliškog listića,
ipak su nas te riječi malo dirnule, a to 8 toga što
akademija priregjena u slavu Gundulićevu nije bila
nikakav konkurs, te po tom nije bilo ni nagrada
onome, ko odvoji u vještini od ostalijeh. S druge
strane, imala bi znati ,C. H.“ da Kotorani bijahu
naši gosti, valjalo ih je dakle poštovati kao take;
napokon svoji em je pisanjem pokazala ,C. H.“ da
ne zna za najelementarnija pravila uljudnosti, da
ne zna za onu talijansku mudru riječ: I confronti
sono odiosi (svaka je prispodoba mrska). Mi bismo
joj mogli odvratiti šilo za ognjilo: mogli bismo
joj reći, da Zagrebačko Pjevačko Društvo sa svim
da je bilo sastavljeno, kako već napomenusmo, od
najboljijeh elemenata različitijeh hrvackijeh dru-
štava zaostaje u koječem za Biograskim Pjevačkim
Društvom, koliko u pogledu glasova, toliko što se tiče
muzičke savršenosti. O tome bi se zanago bila uvje-
rila C. H. da je imala sreću čuti pjevanje tog dru-
štva, kao što smo ga mi čuli. Mi bismo joj mogli
to rijeti ali ne ćemo jer se nijesmo naviknuli vri-
jegjati, a dokaz je za to, što smo se malo nazad u
istom članku najpovoljnije izrazili o Zagrebačkom
Društvu, što se tiče muzičke strane. Naš pobratim
Kotor može se ponositi što ima onako pjevačko
društvo, kao što je ,Jedinstvo“. Imali smo prigode
da ga čujemo i izvan teatra, a to u našoj Štionici.
Bože daj da ga opet brzo vidimo u našoj sredini.
Megjutim mi ga srdačno pozdravljamo i pružamo
šaku ruke njegovom vrijednom učitelju i predvodi-
telju g. Jovu Kadiji. Živjeli!

Diže se zavjesa. Gjivo Gundulić u osobi D.ra
Luja Vojnovića sjedi za trpezom u svojoj sobi. 'Tr-

Podlistak.
Gosti grada Dubrovnika

Skup gospode Slovinske, Ugarske i Bosanske).
(Svršetak).

Mihajlo Sviloević*)
Cijenim da se još zabila
od kreposn'jeh tvjeh plemića
uspomena nije mila
od Mihajla Sviloevića.
Sigismundo car čestiti
od Turskoga razbjen cara
kad me hotje uputiti
vam Za svoga poklisara.
Eto blaga čes vesela
nakon vele doba i ljeta
mene k vami sad dovela,
o Gospodo, jest opeta.

Stjepan Herceg?) |

O gospodo vrjedna, i znana
u sred mira i sred sklada

vi Hercega sad Stjepana
sred vašega prim'te grada.

Zasve da sam boje hude
htio s vami ja činiti,
bješe tašte m6 požude
i sramotne mć dobiti.
MA hitrina ludo svrši,
i žalosnu svrhu ima,
teško tomu ko ne drži
s kreposn'jem se susjedima.
Janko Vojevoda!)
Eto srećna jošte zgoda
jest don'jela ovdi mene,
ja sam Janko Vojevoda,
svijetli grade i pun cjene.
Svo što 'e jaka moja snaga,
mač viteški sve što može,
ja sam spravan srca draga,
da vas služi i pomože.
Vi ste tabor prave vjere,
tvrgju od Crkve vi držite,
da se u zapad ne prostere
zlo nevjerstvo, vi branite.
Matijaš!!)
O čestiti grade bili
rodno i drago mjesto moje,
Matijaš sam tvoj rod mili,
20% ljubljeni kralja Ostoje.

Zasve da sad Vjepu Bosnu

čes mi poda gospoditi,

dogjoh družbu md kreposnu,

tve plemiće, pohoditi.
Svijetli grade, za tvi slavu,
ka sam držan svegj braniti,
dobrovoljno moju glavu,
i krunu ću postaviti.

Miloš Kobilović (Obilić)!?)

C'jenim da se razumjelo
i pripjevat čulo od davna
me smiono bojno djelo
vrh Kosova polja ravna.

Ja sam oni isti bio

Kobilović ognjerviti,

ki sam cara pogubio

za Despota osvetiti.
Sad na službu vaše vlasti
sablju pašem i mač bojni
za uzmnožit vječne časti,
ko'jeh jeste vi dostojni.
Sekulo Sestričić!?)
Sestričića od Sekula
neprikorna mnim spomena,
da se od vas jest začula
u prohodna još vremena.

Nije bilo rati i boja

u Ugarskoj svoj državi

gdi viteška ruka moja

svoju krepost ne objavi.

Lazar Despot“)

Svi Bosanski svjetli bani
i vojevođe svi čestiti
sada s tobom, grade izbrani,
došli su se veseliti.

Pokli slavna ko Jeniče

iz plamena, u kom gori!>),

opet ljepši ti izniče

s bjelijem zgradam s višijem dvori.
Rasti rasti, diži zgrade,
uzvisi se do nebesa
plemeniti slavni grade
pun slobode pun uresa.

*) Ugrin Mihailo Silagjija (Seilagy), poznati junak u stari-
jem narodnijem pjesmama, djever Sibinjanin Janka. Godine
1460. pade Turcima u ruke, koji ga odvedoše u Carigrad i
tamo smakoše.

%) Herceg Stjepan Vukčić nazvan Kosača, veliki vojvoda bo-
sanskoga kraljevstva, uzigje na prijesto od Hereegovine (pošto
se je vojvodina sv. Save po njemu tako prozvala) god. 1484.

Bio je zakleti neprijatelj kralja Tomaša a i s Dubrovčanima se

je neprestano svagjao. Znamenito je spomenuti, da je bio velik
zaštitnik Bogomila. Imao je tri sina: Vladislava, Vlatka i tre-