U Dubrovniku 12. Julija 1895. Cijena lista Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4.50. Za Srbiju i Crnugoru na go- dinu fior. 5. la sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oak: šalju se administraciji ,DUBROV- NIKA“. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase, priposlano, izja- ve, javne zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Broj 3. Izlazi svake Srijede. Godina II. Svečanost 0 otkrića Gundulićeva Spomenika u Dubrovniku. Radi oskudice prostora i vremena, u zadnjemu broju nijesmo mogli da opširno progovorimo koju o dvjema akademijama, koje prirediše naši diletanti a na čelu im grofica Caboga i Barun Mayneri, da začine ovu našu narodnu kulturnu svetkovinu. Da- nas, premda je od tada prošlo nekoliko dana, ipak smo pod istijem utiskom kao da smo u ovaj tren izašli iz teatra, te, ako naše pero ne izreče sve ono što mi duboko osjećamo, njegova će biti krivica a ne naša. Ali prije nego se upustimo u potanje opisi- vanje tijeh akademija, dužnost nam je, da najsr- dačnije zahvalimo gospodi grofici Valeriji Caboga i Barunu Mayneri kao sačiniteljima i predvoditeljima ove teatarske svečanosti. Mi smo već drugom zg0- dom pisali o ovoj gospodi, biva, kada prirediše ovi- jeh poklada akademiju u svrhu utemeljenja skloni- šta za siročad; u toj smo prigodi istakli njihovu požrtovnost i ostale one gospode koja sudjelova u toj humanitarnoj svečanosti i doprinije da je ova ispala sjajno na diku našeg grada a na korist ubo- ge dječice. Ali ovaj put to požrtvovanje zadužuje još veću pohvalu, ako uzmemo u obzir neobičnu zgodu, s koje biše prisiljeni svladati ne malo poteškoća da posti- gnu onako sjajan uspjeh. Grofica Caboga, možemo reći, jer smo bili očevici, si moltiplicava, kako veli Talijanao da svemu doskoči. Ova plemenita gospogja, koju ne poticaše drugo, nego iskrena ljubav prama sugjenom joj zavičaju upotrebi ne žaleći ni troška ni truda, sve svoje sile da priregjene prestave budu dostojne Dubrovnika i njegova velikoga sina Gundulića, ko- mu dogje cijeli Jug Slavenski da se pokloni i da ga proslavi. Kako već vidjesmo njezin trud i požrtvovanje bi okrunjeno sa najsjajnijim uspjehom. Akademije ispadoše, baš po njezinoj želji, biva krasno. ik * *# Prestavu je, kao što je već iz programa po- znato, otvorio glasoviti učenjak gosp. Luko Zore sa prigodnom besjedom. Mi smo taj govor već štam- pali, radi čega se ne ćemo baviti potanko istijem, to više što znamo da ga je javno mnijenje pohva- lilo pa i Spljeski ,Narod“ povoljno se izrazio, bi- va: ,prolog govorio je poznatom svojom vještinom i učenošću prof. L. Zore; kratkim potezima ocrtao je Gundulića i njegovo doba, te je umio ushititi općinstvo u času kad izazivljući slavnu dubrovačku prošlost izrazio je nadu u bolju budućnost“. — Sa- mo se stekliški listić, koji izlazi u našem građu pod natpisom ,Crvena Hrvatska“ ne slaže pot- puno sa javnijem mnijenjem, jer je taj govor pre- mašio njihove slatke nade. Mješte Gundulićeva ži- votopisa iščekivali su nešto drugo! A znate li, što je to — nešto drugo? ,U svome govoru prof. Zore mjesto upuštati se u biografska raš- činjanja, imao je Gundulića shvatiti kao cjelinu, biva, gosp. Zore nije imao trošiti onoliko riječi, već u kratko reći: Pjesnik ,Osmana“, gospo- do moja, jest hrvacki pjesnik, jerbo vi svi dobro znate, kao što cijeli svijet zna, da je Dubrovnik hrvacka Atina i da Ljubdrag prikazuje hrvacki uarod, a ne srpski, ergo, Gjivo Gundulić je hrva- oki pjesnik. Da je g. Zore to istaknuo, onda bi šarenom listiću potpuno ugodno bilo! Poslije napomenuto besjede, diže se zavjesa i prikaza nam se živa slika ,Ranjeni Crnogorac“ koju smo mi Dubrovčani već vidjeli. Ovo remek- djelo glagovitog slikara Jaroslava Čermaka bi tako tačno reproducirano da naši gosti, koji ne imadoše prilike da vide sličnijeh prizora ostadoše zapanjeni. Oduševljenje bi neizmjerno. Iza slike dogje na po- zornicu pjevačko društvo ,Kolo“ sastavljeno od naj- izvrsnijih elemenata pjevačkijeh hrvackijeh društava: »Merkur“, ,Sloga“, ,Sloboda“ i ,Zastava“. Taj zbor predvogjen od gosp. Falera vrijedan je svake pohvale radi tačnosti intonacije i jakijeh gla- gova. Sve pjesme ispjevane od istoga nadmašuju sva- ku kritiku. Ovoliko za muzičku stranu. Sada da vi- dimo, jeli ponašanje zagrebačkog pjevačkog društva Za vrijeme akademije odgovaralo njegovoj muzikal- noj savršenosti. Kako je svakome dobro poznato cijela sveča- nost, pa došljedno i akademije, imale su se izvesti po programu učinjenom od ,Odbora za Gundulićev Spomenik“ i potvrgjenom od političke vlasti. Po istom programu pjevačko zagrebačko društvo ,Kolo“ imalo je ispjevati dva hora: ,U boj“ i ,Poputni- ce Kola“. Uzmemo li sada ,Crvenu Hrvatsku“, vi- djećemo kako se to društvo one večeri držalo pro- grama, a hrvacka publika reda. Evo opisa: »1za slike, iza odmora podigne se zastor a na pozornicu stupi za 40 ljudi u fraku i klaku. Bijahu to pjevači raznih gore spomenutih hrvatskih dru- štava a na čelu im poznati zborovogja hrvatskog »Kola“ gosp. Faler. Sve u kazalištu zamuknulo, mo- gao si muhu čuti kako leti. Faler dade znak i pje- vači zaoriše hrabru, mušku davoriju Zajčevu ,U boj! u boj!“ punu vatre, zanosa, života. Općinstvo je stajalo kao elektrizovano. Mi nikad toga nijesmo čuli. Svaka žilica treptila je na nama, krv je sti- nula, srce igralo i htjelo zbilja da ide u boj, u boj proti neprijateljima doma i naroda. — Jaki, lijepi glasovi uzor-pjevača hrvatskih zamukoše a kazalište se potrese gromkim aplausom. Pljeskalo se, lu- palo, vikalo, zvalo ih se na dvor i nije se prestalo odobravanjem, dok se ovi ne odlučiše da utaže nezasitljivi puk i zapjevaju božansku pje- .smu: ,Buči buči more adrijatsko, neg&da bilo biti ćeš hrvatsko“. Ali mješte zadovoljštine, slušaoci se još više oduševili. Naše kazalište nije nikad čulo onakog pljeskanja. ,Živjeli pjevači!“ ,Živjela Hr- vatska“ orilo se sa svih strana i zborovi hrvatskog pjevačkog savoza moradoše ponovo na pozornicu. Faler dade znak i eto iza veličanstvenog pjana pre- gjašnje pjesme prožme zrakom brzi, odvažni zvuk divne Šenoine himne hrvatskoj pjesmi ,koja se ra- zliježe preko gora i dola do sinjega mora“. ,Gla- sna, jasna!“ je postigla vrhunac entuzijazma. Kad su svršili, barem 5 minuta trajaše aplausi, usklici »Živjeli!“ ,Živio Faler!“ Zaludu se zastor spustio : morao se opetovano podići a pjevači makar i umorni što s pjevanja što s duga putovanja bijahu prisi- ljeni da nezasitnom narodu zagrme onu: ,Ustaj ro- de!“ iza koje da zaglušiš od klicanja: ,Živili Za- grebčani!“ ,Živio Faler!“ Živjelo Kolo!“ Jedva u neko doba mogahu da odu sa pozornice“. Nama, poslije ovog opisa, ne bi trebalo da ge upustimo u ikakve komente; pošteni i nepristrani čitatelji biće već sami prosudili stvar i osudili po- našanje zagrebačkog pjevačkog društva i njegove stranke. Pored svega toga ne možemo a da ne re- čemo i mi koju o ovoj stvari. Hrvati iz Banovine kao i ostali slavenski su- sjedi biše pozvani da se poklone Spomeniku, koji naš narod bez razlike plemena diže neumrlom srp- Skom pjesniku Gunduliću i da začine i uzveličaju svojom nazočnosti tu našu narodnu slavu. Odbor za podignuće Spomenika pozivlje svakoga. Svi se bracki odazivlju na taj poziv, čiji tajni cilj bijaše da se ovom svečanom prilikom izmire dva zakavžena ple- mena, Srbi i Hrvati. Nakana je zaslužila najveću pohvalu. Ali kako odgovoriše Hrvati toj plemenitoj nakani? "Tek što stupiše na ovu drevnu srpsku ze- mlju, počeše vikati i urlikati! Živio hrvacki Du- brovnik, slava hrvackom pjesniku Gundu- liću i ost. Dubrovčani na ove neskladne provoka- cije odgovoriše najdostojnijim odgovorom — mukom! U večer se pak podniješe kako nam je već opisala »0. H.“ — Sada pitamo: Je li uljudno doći u je- dan grad kao gost i ponašati se onako? Je li skla- dno u hramu prosvjete, gdje bijahu zastupana ra- zličita plemena i još različitiji osjećaji, pogaziti program pjevajući političke pjesme, što je hrvacka stranka odobravala — kako piše ,C. H.“ lu- pajući i vičući od zanosa, tako da se je činilo biti pri kakvom divljem bakanalu a ne pri kakvoj ozbiljnoj svečanosti. Sama politička vlast našla je da se gospoda Hrvati ne podniješe kako treba, te ih je zato ukorila; oni pak za inad ne htjedoše drugu večer ni pjevati ni prisustvovati akademiji. Žao nam je ovo bilježiti; ali nas sili dužnost no- vinarska i u isto doba bezobrazno pisanje ,C. H.“ da Zagrebčani one večeri slaviše pravi triumf i pokazaše da oni sami amo nastavljaju svoju kulturnu misiju!! Jadne kulture i jadnijeh nas kod takijeh kulturtrigera! Ajdemo naprijed. Živu sliku: ,Sijelo kod Dubrovačkog Kne- za na koncu XVIII. vijeka“ ko će da potanko | opiše? Sjegurno mi ne, jerbo bi morali opredijeliti dajbudi dva stupa našeg lista, koji su namijenjeni prešnijem prijedmetu, a bogme ni vremena nema- mo. U malo riječi ćemo dakle kazati, da ta slika radi sjajnog luksusa i vjernosti odijela, radi kra- snijeh ljepotica, koje sliku začinjahu i radi tehničke | tačnosti, kojijem bijaše izvedena, dostojna je bila careva pogleda. Kotorsko srpsko pjevačko društvo ,Jedinstvo“, kojemu, budi uzgred rečeno, politička vlast zabrani šest najboljijeh pjesama njegova repertoira, zapjeva divnu pjesmu ,Bogovi silni“ od Jenka sa takim za- nosom, čustvom, intonacijom i tačnosti da u svijem nazočnijem probudi neopisivo oduševljenje. Elema- | nat, od kojega je sastavljeno to društvo nije bilo | moguće da ne učini dobar utisak. Sri su glasovi muzički izvježbani, radi čega je suglasnost savršena. | Sa svim da se od strane muzičke tome društvu nije moglo ništa prigovoriti, ipak ,C. H.“, sa onom ne- skladnošću, kojom je odvojila od svijeh južnijeh sla- venskijeh novina, pišući ,ističe, da se pjevanje ,Je- | dinstva“, naravno, ne može prispodobiti sa onijem zagrebačkog društva“. Premda smo naviknuti na bezobrazluk i uvrijede sa strane stekliškog listića, ipak su nas te riječi malo dirnule, a to 8 toga što akademija priregjena u slavu Gundulićevu nije bila nikakav konkurs, te po tom nije bilo ni nagrada onome, ko odvoji u vještini od ostalijeh. S druge strane, imala bi znati ,C. H.“ da Kotorani bijahu naši gosti, valjalo ih je dakle poštovati kao take; napokon svoji em je pisanjem pokazala ,C. H.“ da ne zna za najelementarnija pravila uljudnosti, da ne zna za onu talijansku mudru riječ: I confronti sono odiosi (svaka je prispodoba mrska). Mi bismo joj mogli odvratiti šilo za ognjilo: mogli bismo joj reći, da Zagrebačko Pjevačko Društvo sa svim da je bilo sastavljeno, kako već napomenusmo, od najboljijeh elemenata različitijeh hrvackijeh dru- štava zaostaje u koječem za Biograskim Pjevačkim Društvom, koliko u pogledu glasova, toliko što se tiče muzičke savršenosti. O tome bi se zanago bila uvje- rila C. H. da je imala sreću čuti pjevanje tog dru- štva, kao što smo ga mi čuli. Mi bismo joj mogli to rijeti ali ne ćemo jer se nijesmo naviknuli vri- jegjati, a dokaz je za to, što smo se malo nazad u istom članku najpovoljnije izrazili o Zagrebačkom Društvu, što se tiče muzičke strane. Naš pobratim Kotor može se ponositi što ima onako pjevačko društvo, kao što je ,Jedinstvo“. Imali smo prigode da ga čujemo i izvan teatra, a to u našoj Štionici. Bože daj da ga opet brzo vidimo u našoj sredini. Megjutim mi ga srdačno pozdravljamo i pružamo šaku ruke njegovom vrijednom učitelju i predvodi- telju g. Jovu Kadiji. Živjeli! Diže se zavjesa. Gjivo Gundulić u osobi D.ra Luja Vojnovića sjedi za trpezom u svojoj sobi. 'Tr- Podlistak. Gosti grada Dubrovnika Skup gospode Slovinske, Ugarske i Bosanske). (Svršetak). Mihajlo Sviloević*) Cijenim da se još zabila od kreposn'jeh tvjeh plemića uspomena nije mila od Mihajla Sviloevića. Sigismundo car čestiti od Turskoga razbjen cara kad me hotje uputiti vam Za svoga poklisara. Eto blaga čes vesela nakon vele doba i ljeta mene k vami sad dovela, o Gospodo, jest opeta. Stjepan Herceg?) | O gospodo vrjedna, i znana u sred mira i sred sklada vi Hercega sad Stjepana sred vašega prim'te grada. Zasve da sam boje hude htio s vami ja činiti, bješe tašte m6 požude i sramotne mć dobiti. MA hitrina ludo svrši, i žalosnu svrhu ima, teško tomu ko ne drži s kreposn'jem se susjedima. Janko Vojevoda!) Eto srećna jošte zgoda jest don'jela ovdi mene, ja sam Janko Vojevoda, svijetli grade i pun cjene. Svo što 'e jaka moja snaga, mač viteški sve što može, ja sam spravan srca draga, da vas služi i pomože. Vi ste tabor prave vjere, tvrgju od Crkve vi držite, da se u zapad ne prostere zlo nevjerstvo, vi branite. Matijaš!!) O čestiti grade bili rodno i drago mjesto moje, Matijaš sam tvoj rod mili, 20% ljubljeni kralja Ostoje. Zasve da sad Vjepu Bosnu čes mi poda gospoditi, dogjoh družbu md kreposnu, tve plemiće, pohoditi. Svijetli grade, za tvi slavu, ka sam držan svegj braniti, dobrovoljno moju glavu, i krunu ću postaviti. Miloš Kobilović (Obilić)!?) C'jenim da se razumjelo i pripjevat čulo od davna me smiono bojno djelo vrh Kosova polja ravna. Ja sam oni isti bio Kobilović ognjerviti, ki sam cara pogubio za Despota osvetiti. Sad na službu vaše vlasti sablju pašem i mač bojni za uzmnožit vječne časti, ko'jeh jeste vi dostojni. Sekulo Sestričić!?) Sestričića od Sekula neprikorna mnim spomena, da se od vas jest začula u prohodna još vremena. Nije bilo rati i boja u Ugarskoj svoj državi gdi viteška ruka moja svoju krepost ne objavi. Lazar Despot“) Svi Bosanski svjetli bani i vojevođe svi čestiti sada s tobom, grade izbrani, došli su se veseliti. Pokli slavna ko Jeniče iz plamena, u kom gori!>), opet ljepši ti izniče s bjelijem zgradam s višijem dvori. Rasti rasti, diži zgrade, uzvisi se do nebesa plemeniti slavni grade pun slobode pun uresa. *) Ugrin Mihailo Silagjija (Seilagy), poznati junak u stari- jem narodnijem pjesmama, djever Sibinjanin Janka. Godine 1460. pade Turcima u ruke, koji ga odvedoše u Carigrad i tamo smakoše. %) Herceg Stjepan Vukčić nazvan Kosača, veliki vojvoda bo- sanskoga kraljevstva, uzigje na prijesto od Hereegovine (pošto se je vojvodina sv. Save po njemu tako prozvala) god. 1484. Bio je zakleti neprijatelj kralja Tomaša a i s Dubrovčanima se je neprestano svagjao. Znamenito je spomenuti, da je bio velik zaštitnik Bogomila. Imao je tri sina: Vladislava, Vlatka i tre-