Pame u

U Dubrovniku 25. Oktobra 1893.

Cijena listu
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior, 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića,

> šalju se administraciji ,.
NIKA“.

Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vraćaju.

ve, javne zahvale, račun:

izvješća i slične objave pliša s&.
6 novčića od retka. Ako'sč Bu
puta štampaju, po pa a

Nefrankirana pisma =»
maju se.

Broj 18.

Izlazi svake Srijede.

Godina Il.

SRPSTVO I PRAVOSLAVLJE.

Često smo puta pisali o ovome prijed-
metu. Dokazivali smo dobrijem dokazima, ka-
ko vjera i politika nijesu jedno. Iznosili smo
primjere iz nedavne prošlosti, kako vjera ni-
je smetala katolicima, pravoslavnima i mu-
hamedancima, da se nagju u jednome kolu,
da se ljube kao braća. A da i nemamo do-
kaza iz prošlosti, bilo bi nam dosta, da po-
gledamo na njeke primjere iz sadašnjosti, da
pokažemo na priličan broj ljudi, koji za svo-
jega brata Srbina ne pitaju da li, i kako se
krsti ili da li samo klanja,

Kad bi naši protivnici imali toliko po-
štenja koliko bezobzirnosti, mi se više nikada
ne bi morali osvrtati na ovaj prijedmet, niti
bi morali ponavljati po stoti put staru istinu,
da se narodi ne dijele po vjerama, nego po
jeziku, običajima i osjećajima. Ali naši pro-
tivnici, pošto ne imaju drugoga oružja za
svoje sebične i nepoštene smjerove, kada ih
mi našijem razlozima pritisnemo uza zid, opet
zapjevaju staru pjesmu o srpstvu i pravosla-
vlju. Opet počimlju da pišu po svojijem no-
vinama, kako je razvijen barjak katoličkog
srpstva samo za to, da se katolici ,po vla-
še“, da ostave svoju vjeru, u kojoj su im
se roditelji rodili, odgojili i umrli. Tijem ko-
re po najviše nas dubrovačke Srbe, jer Du-
brovnik ne će da se pokloni nauci hrvaeki-
jeh propovjednika, ne će da prizna natraž-
njačka načela hrvackijeh prvaka, koji bi htje-
li da i mi igramo kako oni sviraju, onako
isto kako oni igraju po tugjoj zapovijesti.

Mi moramo da priznamo, da nas stid

obuzimlje, kad se latimo pera i hoćemo da:

pišemo o ovome prijedmetu. U današnjem
prosvijetljenom vijeku, dokazivati, kako vjera
i narod nije ista stvar, ne mora biti naju-
godniji posao. Kad se učeni, strani čovjek
upozna s našijem prilikama i sa našom ra-
zmiricom sa Hrvatima, mora promisliti, da
još živimo u srednjem vijeku, kada je vjer-
ska borba bila najviše razmahala svoja krila,
i kad se neuki i kratkovidi svijet nagonio,
da tobož u ime vjere prolijeva svoju drago-
cjenu krv i uzalud troši sav svoj imetak. Što
može da pomisli o nama učeni, strani čovjek
kad vidi da mi raspravljamo i propovijeda-

mo vjersku toleranciju i jednakost, koja je:
čak i u Indiji pročišćena njekoliko vijekova:

prije Hrista! Ali na to nas nagone naši pro-
tivnici koji u borbi s nama ne imaju boljeg
i plemenitijeg oružja, nego dražiti naš neuki
svijet, da ga mi hoćemo porišćaniti, jer da
Srbin ne može biti niko drugi, nego samo
onaj, koji je pravoslavne vjere! Naši proti-
vnici dobro znadu, da se naš narod, pa se
on krstio sa tri ili sa pet prsta, ili klanjao
Muhamedu, voli svoju vjeru, za koju bi od-
mah i poginuo, pa nastoje, da ga razdraže
u njegov najosjetljiviji živac, da mu prikažu,
kako je tobož njegova vjera u opasnosti, te
da mu na taj način omrznu i Srbina i srp-
stvo, jer Srbin znači što i — ,Vlah“ a
srpstvo je što i — ,pravoslavlje“.

Iz iskustva znamo, da se tijem oružjem
može mnogo postići i da se postizava. Da
nije bilo te nedostojne borbe u Boki Kotor-
skoj, danas se tamo ne bi ni čulo o hrva-
stvu. U Boki hvatani su na udieu najprije
mlagji ljudi katoličke vjere. U njih se iz po-
četka ulijevala mržnja na sve što je pravo-
slavno, a da ge ni jednom riječi nije spo-
minjalo hrvastvo. Kada je mržnja na pra-
voslavne zahvatila dubokog korjena, počelo
se je katolicima dokazivati, kako oni nijesu
isti narod sa pravoslavnima, a pošto se pra=
voslavni nazivlju Srbima, katolici to ne smi-
ju da budu, nego Hrvati, jer da su Hrvati
katolici. Na taj isti način počelo se je i kod
nas u Dubrovniku, a da i ne spominjemo
Dalmaciju. Fanatični hrvacki popovi zaboli
su klin u srce svojega naroda, jer kad su
oni zaboravili svoje porijeklo, kad su oni
napustili svoje ime i narodnost, posijali su
neslogu i u narodu, koji je ljubio svojega
bližnjega kao brata i druga svojega, a da
nije pitao za njegovu vjeru. Popove su po-
magali i pomažu ljudi bez načela, kojijema
je hrvastvo srestvo da postignu sebične ko-
risti. :

Čim je srpska stranka kod nas razvila
samostalnu svoju zastavu, možemo bez za-
mjerke kazati, da je u njoj odmah bilo mno-
go katolika, i to ne samo svjetovnjaka, ne-
go i popova, pa ni jednom nije nikada ni

na um palo, da se prestraši za svoju vjeru.
I danas naša srpska stranka ima u svojemu

xu lijepu kitu katolika, a sa napretkom
“kulture, sa odbacivanjem nesmislenijeh pred-

rasuda, to će se kolo sve više širiti na po-
nos današnjemu vijeku, a na veliku žalost
našijeh protivnika, koji su za svoj račun izje-
dnačili srpstvo sa pravoslavlje.

Mi ne bismo znali ni jedan slučaj, a i
da bi bio kakav, naši ,pošteni“ protivnici
ne bi zakasnili a da ga ne razglase po ci-
jelome svijetu, da je koji Srbin katolik, za
to što je Srbin, prešao na pravoslavnu  vje-
ru bilo to od svoje volje ili moralnijem pri-
tiskom drugijeh.

Imamo dokaza da baš ono, što Srbima naši

protivnici podmeću, oni rade. Mi koji riječima,

štampom i djelom pokazujemo i dokazujemo.
da vjera ne dijeli narode; koji upućujemo
na druge narode naše neprijatelje i nejedno-
mišljenike, da kod njih vide, kako megju
njima imade i katolika i protestanata i izra-
jilčana i bezvjeraca, pa opet svi priznavaju
da su jedan narod; mi moramo da odbijamo
od sebe nepoštene napadaje, kao da hoćemo
naš katolički narod da prevedemo u  pravo-
slavlje. Ta, sami su Srbi pravoslavne vjere
rekli i stotinu puta dokazali da je brat mio,
koje god on vjere bio; da se ne gleda ko
se kako krsti ili klanja, nego čija mu krv
kroz žile teče. Da ne spomenemo druge, eto
nam pravoslavnog Vladike pjesnika Rada,
eto nam pravoslavnog svećenika pjesnika
Sundečića.

Da vjera ne dijeli nikako narode, naj-
bolji i najprostiji dokaz je to što se nijedan
ne rodi kršten. Samijem rogjenjem čovjek
postaje članom jednoga naroda; čim je njeko
ugledao svijeta, on već pripada jednom  na-
rodu, pa tek onda prima vjeru koju mu od-
regjuju roditelji ili zakoni. Dakle Srbin kad
se rodi najprije postane Srbin, pa tek ka-
snije katolik ili pravoslavni ili muhameda-
nao, ili izrajilčanin. Nijemac kad se rodi,
odmah postane Nijemac, pa tek kasnije pri-
grli jednu vjeru.

Kad bismo mi imali posla s poštenijem
protivnicima, koji bi u borbi s nama upo-
trebljavali pošteno i dostojno oružje. ovakve
i slične stvari ne bismo morali nikada ni da

Podlistal.

Iz rakopisnog dnevnika
CVIJETE S KONALA.

Dubrovnik, na mrtvi dan, 186...

Preko sinoć bila sam na posjet u gospogje
Lone. Ona me najsrdačnije pozdravi i poljubi, pak
me upita, što sam lijepo vigjela u Stonu, a ja joj
stadoh nabrajati sve: golila, zidine, orkve, te spo-
menuh i bivši manastir sv. Nikole, o komu joj re-
koh, kako mi fra Lovro bijaše pripovidio, da su
nekada tu stanovali pravoslavni kalugjeri, koje re-
publika ostrani pošto im bijaše obećala, da će im
svake godine plaćati ustanovljeni dohodak, da im
tako nadoknadi gubitak što su pretrpljeli iselenjem
iz Stona. Gospogja me Lone slušala običnim njezi-
nim posmjehom, pk me pohvali da sam sve lijepo
zapamtila. Ja i6j na laskave riječi odvratim, kako
imam običaj«da štogod lijepa i korisna vidim, te
što god iz povijesti pročitam ili da mi takova šta
drugi priča, to sve ja zabilježim u svoj ,dnevnik“,
pak mi tako stvar ostaje bolje u pameti. Tako bo
me Sjjetovao g. Medo da činim. — To je dobro i
korislo — nadoda g. Lone, — a tako sam i jara-
dila kad sam bila tvojijeh godina. Nego fra Lovro

nije ti sve do kraja ispričao o tijem pravoslavnijem
kalugjerima. Ako ti je milo, ja ću ti još što god
pripovigjet, da uzmobudeš nadopuniti tvoj dnevnik.
— Zemolih je da mi na dugo ispriča sve, pošto
mi je veoma ugodno kad čujem da mi se govori o
prošlosti ovijeh našijeh krasnijeh krajeva. Gospogja
Lone primaknu svoju naslonjaču do moga stočića,
uzme moje ruke izmegju njezinih, pak počne ova-
ko: — Kako ja tebi sada, kćerce moja, pričam,
ovako je meni pokojna baba (Bog joj dao vječni
pokoj) često pripovijedala. Dubrovčani bili su sklo-
pili ugovor s kalugjerima sv. Nikole i obvezali se
da će im davati svake godine pogogjenu svotu. Taj
dohodak zvali su s jedne i s druge strane ,svije-
ća“ ili prosto ,milostinja“, Ugovor bi sklopljen
na temelju posebnog pisma, što bi podat hilaudar-
skijem kalugjerima uz jednu polovicu nekog novca
(u rkp. od neke munite), od kojega se druga polo-
vica čuvala u Dubrovniku. Kad bi kalugjeri stigli
amo po novce, prekazali bi onu njihovu polovicu
rascijepanog novca, što bi pak naši sastavili s dru-
gom polovicom, da se uvjere hoće li se tačno pre-
ljubiti. Osvjedočeno na taj način vijeće, da nema
prijevare, i da su nazočni kalugjeri zbilja poslati
iz hilandarskog, a ne iz drugog manastira, isplatilo
bi odmah utanačenu svotu. Pripovijedao mi je neki
sveštenik, koji je 1785. god. bio u Hilandaru, đa

je on s njegovijem očima vidio spomenuto pismo
grammatu) i onu polovicu novca, što mi je on
tvrdio, da je bilo po cekina!).

Za primanje pogogjene svote kalugjeri bi ulje-
gli u grad pjevajući hvale presvetoj Bogorodici, te
bi našoj gospodi donijeli na dar voća, što raste na
svetoj gori?).

Taj se običaj uzdržao sve dok nestane naše
republike, t. j. do početka ovog vijeka. A zamoli
g. Meda, neka ti zamlje Arkiv za povjesnicu jugo-
slavensku, pak ćeš tu naći zanimivo pismo obitelji
hilandarskog manastira, pisano 1648. god., kojijem
se zahvaljuje na poslanoj im ,svijeći“, biva na
primljenoj svoti, što se pod tijem izrazom razu-
mijevalo*).

Još g. Lone ne bijaše zadnju riječ izrekla,
kad Gjiva, mlada službenica iz Plata, uljeze u so-
bu i navijesti da je došla gospogja Lukre s gospa-
rom Pavom. Gospogja Lone ustane, pak me uzme
ljubezno za ruku i zajedno pogjosmo u posjetnu
dvoranu (u rkp. u kamaru od posjeta) da pozdra-
vimo pridošle prijatelje. .....

1). Bezuli ,2Karue“ y Byagumy 1823 str. 555.
2) Duo autem  Monachi, quibus hoce demandatur negotium,
Rectoris, ae septem virum adeunt Collegium, ubi Slavonica

lingui sacras Deiparae canunt laudes, frutusque ex solo ejusdem
montis colectos offerunt. Milišić rkp. u biblijoteci malobraćana.

%). Arkiv, knjiga VIII. otr, 203. br.8 —

spominjemo, a kamo li da objašnjujemo, Ali
kad moramo da vodimo borbu protiv jedne
natražnjačke čete. koju predvode fanatizova-
ni hrvacki popovi nije izlišno da iznosimo i
ove sitnice. Njeki zanešeni hrvacki popovi,
koji su diktirali i diktiraju program hrvacke
stranke kod nas, mjesto da mudrijem savje-
tom i očinskom riječi porade za duševni i
tjelesni boljitak povjerenog im stada, mjesto
da"pouče svoj narod, kao što je učio prvi i
najveći Učitelj kršćanstva, da se drugome
ne učini ništa, što nijesi rad, da tebi ko uči-
ni — mjesto svega toga, oni uče svoj na-
rod, kako će mrziti i prezirati svojega  bliž-
njega samo za to, što se ne krsti kao on;
uče ga da neslogom odbija od sebe brata
svojega, jer da mu ovaj tobož hoće vjeru da
otme; paklenijem riječima i zlobnijem savje-
tima dovode svoje stado do moralne i ma-
terijalne propasti. U svemu tome pomažu po-
pove njeki ,vrijedni i pošteni“ njihovi
prijatelji kojijema je narod deseta briga, ne-
go im je sve i sva trbuh i sujeta, e da na-
site svoj trbuh i da zadovolje svojoj sujeti,
misle da mogu najlakše tijem ako dobrome
i poštenome našemu katoličkome narodu uvr-
te u glavu, kako mu je u opasnosti njegova
vjera, jer Srbi hoće da mu je otmu i da mu
silom natisnu pravoslavlje!

Još imamo da kažemo nešto o ovom
istom prijedmetu, a to ćemo u narednom

broju.
— nize Pon——

Govor
Zastpnika G. Dr. RO KVEKVIĆA

držan u sjednici Carevinskog Vijeća
18. Oktobra 1893. |
proti iznimnom stanju u Ueškoj.
(po stenografičkom zapisniku).

Visoka kućo! Mnogo je već govornika kako
treba žigosalo iznimne naredbe o kojijem se ras-
pravlja.

Ja, kao jedini poslanik srpske stranke, držao
sam se dužnim, da uzmem riječ pri ovoj važnoj i
interesantnoj debati. Nu ja ću se ograničiti na
kratko razjašnjenje, da označim moje stanovište ko-
liko prama iznimnim naredbama toliko i prama na-
rodu i stranci, koju su te naredbe snašle.

Pošto ja kao i ostala gospoda, ne poznajem
uzroke, koji su naveli vladu da izda ove iznimne
mjere, ne bi bio naravno pri svoj dobroj volji u
stanju, da ih oprovrgnem.

U koliko pak mi je poznato, smijem tvrditi,
da češki narod zaista nije dao uzroka da se izdadu
ove naredbe, koje oskvrnjuju u najvišoj mjeri sveta
prava, te su zajamčena gragjanima osnovnim drža-
vnim zakonom (odobravanje).

U takovijem su slučajevima već unaprijed sva«
kome poznate činjenice, tako da se odluka vlade za
lacanje iznimnih odredaba nekako i u naprijed osje-
ća, Ali u ovom slučaju nije bilo poznato da ima
tijeh činjenica, i čudno da ni danas niko ne zna o
tome. Nu najčudnije je, da ni zakonodavnom  fak-
toru, koji je pozvan da se o tome izrazi, nijesu po-
znate ove tobožnje činjenice (Vrlo dobro!).

S toga je naravno izazvalo veliku buku izda-
vanje ovih naredaba o kojijem je riječ. Nu mi smo
navikli na iznenagjenja od strane sadanje vlade.

Kako nam je pak juče bilo javljeno od mi-
nistarskog stola, visoka će se vlada potruditi, da u
odborskim sjednicama objavi, nu sasvim povjerljivo,
uzroke.

Ali to nije dosta; mi svi treba da znamo to-
božnje uzroke da ih možemo prosuditi (odobrava-
nje). Javnost hoće da o tome zna (tako je!)
jer i eventualno odobrenje od strane zakonodavnog
tijela, u slučaju, što se ne može pretpostaviti, da bi
ge uzroci smatrali kao opravdani, ne bi moglo umi«
riti puk.

Za oglase, priposlano, nje BAN

I
|
j
j
j