Godina TI. U DUBROVNIKU, "E Novembra 1982. Broj 1. PUČKI LIST. (Izlazi prvog i petnaestog svakog mjeseca, | CIJENA JE LISTU: U Dubrovniku na godinu 2. forinta, | Za našu Monarhiju, Bosnu i Ercegovinu 2. for, i Šo. nov. . Za ostale Europejske države 3, forinta. s Poslovice 'iizreke glasovitijeh ljudi. SES DOEDDEGS# 0 Budi koristan domovini riječima i ) ( djelima. 0) ( 0 (6 SOoLoN. ; š # "osno EsExgoS Sla ce sGušterićać, ? Živi u Dubrovniku neka vrlo rastu- rena legenda koja nam pripovijeda, kako je na Lopudu živio siromašan čovjek i- imenom Miho Pracat, te po običaju starijeh Dubrovčana kušao na moru svoju sreću. Dva puta je on to radio, ali u najbolji čas, kad bi cijenio da_je postigao: svoju Cijelj, more bi mu progutalo stečevinu, Ogorčen na svoju zlu sreću ne šćaše više da je kuša, i provagjaše svoje dane sjetan i neveseo u maloj kucici: što mu još pre- ostajase. Jednom sjedeći u svom vrtu opazi guštericu, koja hoće da se popne na vrh jedne ograde, Dva put pade, ali za to ne klonu duhom, već se opasa snagom, poku- ša opet, i trećom stigne sretno kamo je smjerala. Mihu se učini zgodan primjer gusterice, te opazivši u njemu sličnosti sa svojim udesom, naumi i on pokušati sre- ću po treći put, e da mu se ova okrene kao i gušterici. I zbilja sagradi brod, u- puti sena more, i do skora vrati se svo- joj kući bogat. Republika dubrovačka, ko- joj po smrti ostavi dio svog nebrojenog blaga, podiže mu spomenik u Man koji i dan danas opstoji. Ako uporedimo sudbinu ovog čovje- ka sa sudbinom našeg rodnog grada, na- ći ćemo je u mnogom njoj sličnu. Dubrovnik komu postaviše temelj bjegunci iz Epidaura (današnjeg Cavtata), naraste za skoro pomoću novijeh prido- šlica, koji se u velikom broju. preseliše iz. Bosne, i postane napredan, znatan, mo-. ćan trgovinom i bogat blagom, a. sto je najviše izobražen naukom. Ali kad je on bio na vrhuncu svoje slave stiže ga grdna nesreca, potres 46 Aprila 4667 uni- sti ovaj slavni grad, koji poslije ove ža- lostne katastrofe stane padali sa svo- je. dotadanje slave i blagostanja. Ali kao i naš Pracat tako i naši pradjedovi, ne prestrašiše se od prijeteće pogibije, već sadružnim silama stanu raditi, kako bi ga opet doveli do one slave, koju je on tekom toliko stoljeća bio postigao. 1 zbi- lja, i ako ne u onoj mjeri, ipak Dubro- Za ostale strane svijeta 3. forinta i 60. nor, Poljeće i tromjesec razmjerno, Pretplate prekogranične moraju biti u zlatu, Pretplata, dopisli i oglasi šalja se Opraviteljstva u»Gušterice“ u Dubrovniku, vnik postade moćan, i održa se slobodan, dok ga druga nesreća ne zateče, francu- ska revolucija i Napoleon I., koji ga za- posjedne i diže mu do tada uživanu ne- zavisnost. Godine 4845 usljed bečkog tra- tata dogje u dio Austriji pod kojom se i danas nalazi. Sjetan i neveseo probavlja on svoje dane sjećajući se nekadašnjeg svog bla- gostanja, ali ipak ne gubi nade, da će se i pod ovom vladom opet uzdići. Kao što Pracat u guštericu, tako on sada gleda u svoju mladež, koja se penje, da trećom dostigne vrhunac sreće i blago- stanja, te uprtim očima prati svaki njezin pokret, jer zna, da mu je budućnost u njezinijem rukama, Hoće li se njegova nada. izjaloviti? Hoće li mladež kao gu- šterica i Pracat postići svoju cijelj? To su pitanja, koja će nam vrijeme razjasniti. Megjutim ona radi, a ti je narode pot- pomagaj, jer je to tvoja dužnost, kao svakog naroda, koji štuje svoje svetinje, i hlepi za boljom budućnošću. | Staza, kojom se ona uputila jest staza prosvjete, s toga i ovaj list utemeljuje, i namjenjuje ga prosvjeti svog milog na- roda, a nadasve Dubrovčanima, da i on bude vrelo, iz kog će crpsti znanje, koje ga samo može dovesti do sreće i blago- stanja. Korist se novina osobito pučkijeh ne da- lako opredijeliti. Izobraženiji staleži imaju mnoštvo knjiga svake vrste, koji- jem svoje prazno vrijeme provagjaju i pouke crpe, ali puk, osobito kod nas, nema toga; knjige su mu dosta skupe, malo razumljive, te mu s toga mi nau- mismo turiti u ruke list, koga će lasno svhatiti, i pomoću koga ce se sve to bolje upoznati svojijem materinskijem jezikom, pojmove svoje razbistriti, proučiti svoj položaj, da ne bude više tijelo bez glave, koje drugi po svojoj volji vodi. List » Gusterica« koji je namijenjen odakle nadasve najnižem našem staležu govoriće: o važnijim dogagjajima kod nas i po svijetu, poučavaće narod razgovje- tnim i prikladnim člancima, izvještavace ga dopisima o raznijem pitanjima i po- trebama drugijeh krajeva, gdje naš narod boravi, naslojaće da ga zadovolji, ako je željan znati sto se u gradu dogagja, a najposlije sitnijem bilješkama, koje će cijeniti, da su mu potrebite i korisne da da ih sazna, popunjaće svoj program. Ovog će se pravca držati naš list, dok mu god uzbude života, a radnici njegovi neće žaliti ni troška ni truda, da Rukopisi se ne vračaju. Za oglase plača se svaki redak u trečini lista po 8, u poe lovini po 12, a na cijeloj strani po 18. nor. Poseban. broj ,,Gušterice“ zapada 10. nov., stariji broj 12. nov, . zadovolje svoje čitatelje, i da odgovore navještenom smislu i programu. Ali pošto će se on uzdržavati jedino pretplatama svojijeh čitatelja i prijatelja, to se on njima obraća i nada, da će im biti dobrodošao, i da će mu rado postati pretplatnici i suradnici, U Dubrovniku na 4. Novembra 1882. RErtvi Ban. U Četvrtak na 2. tek. mjeseca pada mrtvi dan, dan posvećen us- pomeni milijeh našijeh sto su se preselili u vječnost. Opšta je ova svečanost, jer je žalost opšte očin- stvo. Ko od nas nema majke, oca, brata, sina, ili prijatelja, da čeka utjehu jednog cevijetka, jedne suze, ili barem jedne uspomene ? Ovaj nebeski dogovor sjedinjuje u jednu misao, barem jedan dan u godini, duše koje su po našem vje- rovanju najviše od nas udaljene, te je ovo ufanje najveća naša utjeha u ' se Osim rogjaka- i prijatelja pod- sjeća nas ovaj dan i onijeh ljudi, koji su cijelom našem narodu, pa i cijelom rodu ljuckom koristovali. A mnogijem takijem rodoljubima pono- si se mili naš zavičaj, u kom svaka gruda zemlje sadrži pepeo kakvog glasovitog čovjeka, koji je svojim bezamrtnijem djelima nas uzveličao i slavu nam za navjek obezbjedio. A mi jesmo li im ostali harni slije- deći stope njihove? Jesmo li nasta- vili ondje, gdje su oni prestali ? Na“ žalost malo je danas Dubrovčana, koji se bez prijekora mogu nazivati njihovijem sinovima, a milo ih je i onijeh, koji sječajući se blagodarno imena njihova, reći će u srcu i du- ši svojoj: vječan vam imenu spomen bio. pi . “ Dužnost je sviju nas sjećati se našijeh mrtvijeh, i: jaoh se onom gradu, gdje se mrtvi ne spominju i ne štuju, gdje se grobovi vijencima ne kite, gdje se ne ljubi studena ploča, koja nas podsjeća: na onog što ga vise nije, sinovi tog naroda ne goje plemenita čustva, za njih grob- nica ne sadrži no istrošenu lješinu. Pristupimo dakle grobovima na- šijeh mrtvijeh, pristupimo kao naj- svetijem otaru, te složno im se za- vjerimo, da njihov primjer neće bez odziva ostati, da će mo se prenuti iz mrtvila, da će srca naša ple- menita čuvstva gojiti, i. da će sav naš rad oslobog gjen, sebičnijeh teža- nja, biti posvećen boljitku mile na- še otadžbine.