Godina I. U DUBROVNIKU, 1. Dekembra GUSTER PUČKI LIST. 1882. Broj 3. Izlazi prvog i petnaestog svakog mjeseca. CIJENA JE LISTU: U Dubrovniku na godinu 2. forinta. Za našu Monarhiju, Bosnu i Ercegovinu 2. for. i 50. nov, Za ostale Europejske države 3, forinta. Za ostale strane svijeta 3. forinta i 50. nov, Poljeće i tromjesec razmjerno, Pretplate prekogranične moraju biti u zlatu, Pretplata, dopisi i oglasi šalja se Opraviteljstvu ,,Guš terice“ u Dubrovniku, Rukopisi se ne vračaju. Za oglase plača se svaki redak u tređini lista po 8, u . lovini po 12, a na cijeloj strani po 18. nov. Poseban broj ,,Gusterice“ zapada 12. nov. 10. mov., stariji broj GJURO D. DANICIC prva i najsjajnija zvijezda na nebu srp- ske knjige, nesta iznenada u Zagrebu u noći od 47 do 18 Novembra. On se je rođio mjeseca Aprila god. 4825 u Novom Sadu, gdje je i gimnazije izučio. God. 1844 pogje na peštansko sveučilište da uči pravo a već slijedeće godine pro- gje u Beč. Ovdje se spozna s glasovitijem Slavistama Vukom Stefanovićem Karadži- ćem i D.'%" Franom Miklošićem, koji bi- še uzrok te naš Gjuro ostavi pravoslovne nauke i dade se učenju srpskog jezika, za koje je i onako ćutio veliko nagnuce. Već u dvadeset i drugoj godini života svoga izdade prvo svoje djelo: »Rat za srpski je- zik«, koje, zajedno s dvije druge raspra- ve izdate god. 1848, bitno doprinije te borba, započeta već od" Vuka protiva Mi- loša Svetića (Jovana Hadžića), ima li se upotrebljavati u knjigama živi narodni je- zik ili slaveno-srpski, bi odlučena na ko- rist prvoga - God. 1859 postade profeso- rom slavenske filologije na tadašnjemu »li- ceju« a sadašnjoj » velikoj školi« u Biogra- du, gdje ostade do 4865 god. Tad prekinu, zbog razmirice s ministarstvom, taj svoj rad, te se preseli u Zagreb, gdje je bo- ravio sve do godine 1873, izdavajući knji- ževne starine i mnoštvo svojih vlastitih rasprava 0 pojedinim pitanjima 0 srpskom jeziku. God. 14878. bi naš Daničić opet po- zvan od srpske vlade na stolicu slavenske filologije u Biograd i ondje se zadrža sve do ovijeh zadnjijeh vremena, kad mu tada- šnji knez a sada Kralj Milan podijeli do- pust da progje, na moibu Pokrovitelja Bi- skupa Strossinayera i Jugoslavenske Aka- demije, u Zagreb za uregjivanje velikog akademičkog riječnika, od kojega su do: sad izašla tri sveska; i tu je, žalihože, za- vidna smrt prekinula taj njegov blagoslo- ven rad, koji bijaše od neprocijenjive ko- risti po naš narod: Nadati se je ipak da, premda je Daničićevo djelovanje nedokna- divo, Akademija će nastojati da se izda- vanje Riječnika ne zaustavi. Megju neizbrojenim spomenicima, ko- je Veliki Pokojnik za sobom ostavlja, spo- menućemo: Srpsku Gramatiku, oblike Srp- skog jezika, Srpsku sintaksu, Istoriju 0- blika, Osnove srpskog jezika, Srpske spo- menike, Prijevod starog zavjeta, a osobi- to pako epohalni »Srpski ili hrvacki Ri- ječnik«, koji će, bez dvojbe, biti glavni uzrok da se srpski jezik učvrsti. Ali nam naša zla sreća ne dade da ga on i svrši već nam ugrabi prije vremena blagoslovenog začetnika tog veličanstvenog. rada. Plači, narode, jer imaš i za kim! mmm a o EJ Poslovice i izreke glasovilijeh ljudi. EZGEODESSX E SEKDE (2. Rad je ures: gragjanina, MELa nagrada truda. = S | | SCHILLER. sooo ssĐsS Radimo. Jednog proljeća zamoliše seljani svog - oparoha da im blagoslovi zemlju ne bi li. obilatije urodila. Dogje dumo na ugovore- ino mjesto, premetne preko glave petra- bilj, te stane čatati: slušnju seljani njegov glas, gledaju kako zvata a vragute ne razu- amDijevaju riječi; šapne jedan od njih. du- movu. podvorniku, vragoljastu čovuljku; de sveca ti pričaj nam što ono. dumo ča- ta: na to će mu podvornik; ta ne čujete: kako vam veli »zasipljite gnojem da. vam: urodi bolje« Koliko je zgodna ova priča, u. koli- ko prigoda mogla. bi se: upotrebiti! Ja sam je pak naveo na svoj mlin na ovaj način: namjenjujem. je onome težaku, ko- ji vas božiji dan u hladu zijeha, te čeka da.mu šta s neba u zube pane, čami u kutu svoje kuće, tovi se, kao prase, u svome ništavilu, mlitavosti, gluposti i po- dlosti duha, kog nit razabira_ nit goji: sad se tuži na gospodara, sad se srdi na velikana, sad prezire uvrjednom besje- dom društvo što je po njega dosadna stvar, jer se je njega lišio već. davno; sve: mu smeta; sve dosagjuje: sameato životari. . ... Nećeš ga uglaviti za ništa na svije- tu, da se on nipošto ne može odreći svo- ga sudjelovanja u korist i pokret opšti: ne zna da jei on udo tijela društvenog, kao i svak drugi, ne razumije da je sebi- čnost: ružna, paček griješna u jednomu drugu bezposlenu, lijenu i nemarnu, Svak se je rodio da djeluje i radi, djelovanje je uzrok zdravlja i miline: kad se korisno u čem zabavimo, ako baš lijem sebe i ne oplemenjujemo i ne. u- srećujemo, ne. obuzimlje nas barem tad ni turobnost; nu kad se lijenstvu i bes- ta nakaza. samo: poslici odamo, tad naskoči i dosadljivost. i tuga; a pak što je najgore, ne djeluju-. ći dobro, radimo zlo; nije druge! te pro- padamo u himbenost i. lažnost, i ne sa- mo to, dali nas tad i bešćutnost zavlada, koja nas mrači, i od nas tvori prave 0- tučke na javnu sramotu. Samo lijenčini radnja je pokora, radisi je nasuprot bla-- goslov zivota. Koliko je ruka radilo, koliko je lju- di muke vidjelo dok nam je do usta do- pro onaj kus hljeba kojim se svagdano_ zalagamo; no mi ne spoznajemo. da su gotovo svi stalisi društveni uložili svoj rad da nam ga priprave. Kojijem pravom mo- žemo zahtijevati da drugi sudjeluje na bla- | gostanje nase, a mi da čamimo u bespo- slici, ne misleći a komoli radeći za dru- štvo? Nema pak opačijega djela nego kad. zdrav čovjek, koji bi svojim poštenim .ra- dom mogao življeti, mješte da svagdano djeluje, traži sebi hranu prosjačeći od pra- ga do praga, Taj očigledno vara društvo, jer pod izlikom nemoci ili kakve druge nesreće, grabi onu milostinju koja upra- vo pripada nemogućnoj siromašadi. Ako ima čina, koji može biti sramotniji od sa- me kragje, to je bez dvojbe ovaj, o. ko- me smo do sada govorili. Pravo baš i s razlogom radiša. kudi u svomu srcu svakoga lijenčinu sto žive nemarno i besposleno, bio baš velikan il bogataš, jer bogastvo nas ne oprošćuje dužnosti da radimo, ali nam nalaže da taj naš rad uložimo na korist sveopštu. 'Ta- kova čeljad uzaludna ne zaslužuju samo oprijekor i preziranje korisnijeh i razbor- nijeh ljudi, već bi ovaskolik svijet prstom kaže. patski kralj zaprijeti potratiti svakoga ko- ji ne bi pokusšo nabavit sebi hranu kojom razložno bilo da ih Amasi Egi- poštenom rabotom; a i Solon jedan od se- dam grčkijeh mudraca nešto slično nare- di Atenjanima. Možda će se takova naredba" kome! učinit malo prečerana, ali kako god ko! o tome mislio, svegj stoji da je svak du- žan doprinijeti svojim radom po svojoj! moguenosti boljitku i napretku društva“ ljuckoga. Na rad, dakle svikolici, kako i koliko koji može, te radimo, radimo i o- pet radimo. Polumjesečna hronika. (AUSTRO-UGARSKA). Kad je u jednoj sje-;. dnici austro-ugarskijeh delegacija vit. Gros |