ka nk ši sa

kazati o srpskom narodu, a divni primjeri

U Dubrovniku 24. Januara 1897.

Cijena listi

. Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4. 50.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu

franaka 15 u zlatu.
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

> Pretplata i oglasi

šalju se administraciji ,DUBROV;
Ae Ž

>.

Dopisi ge šalju uredništvu. |
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 4.

Kzlazi svake Nedjelje.

Golina SL

Sadržaj: Srpstvo u borbi — Bosna i
Hercegovina — Naši dopisi — Domaće vijesti
— Izjava zastupnika Vukotića — Pregled —
Naš telegram — Posjed — Dubrovačke vijesti
— Književnost — Različilo — Podlistak.

Srpstvo u borbi.

U pregjašnjim brojevima ove godine do-
nijeli smo dva članka o srpskom narodu u
prošloj godini, izostavivši namjerno Bosnu i
Hercegovinu da o ovijem zemljama na po se
koju rečemo; ali iz postuvanja našijeh  sla-
vnijeh cenzurnijeh vlasti razabire se da se o
novom evropskom eldoradu ne smije govori-
ti, jer smo u kratko vrijeme doživjeli tri za-
pljene radi Bosne i Hercegovine, s toga da
se napasti progjemo prisiljeni smo prekinuti
rečenijem pregledom, s primjedbom, da me-
morandum bosansko-hercegovačkijeh erkveno-
školskijeh opština najrječitije karakteriše po-
ložaj srpskoga naroda u tajinstvenom  eldo-
radu ne samo u prošloj godini već i onijem
koje su ovu prethodile.

Kad bi nas kogod upitao, što mislimo,
kakav je bilans rada srpskoga naroda
u prošloj godini, daleko bi se od istine od-
makli, kad bi kazali da je bio sretani da za-
dovoljava, jer sreća i zadovoljstvo jesu konačni
ciljevi rada i borbe našega naroda. Ali ne može
se premučati da smo prosle godine dali sjaj-
nijeh znakova rada i svijesti, i da smo do-
živjeli nekoliko sretnijeh dogagjaja, što do-
kazuje da narod ne očajava, što više da se
junački bori. Borba je život. Narod koji ne
osjeća u sebi dovoljno snage za borbu, osu-
gjen je da propane. A to se baš ne može

jesu Skoplje, Bosna i Hercegovina. Ove ze-
mlje mi smatramo kamenom kušnje za op-
stanak nacionalnog Srpstva, malaksa li u nji-
ma srpska svijest, onda se matematički mo-
že bolno uskliknuti: Propadosmo! To naši
narodni neprijatelji veoma dobro znaju, pa
za to udruženijem silama i svakakvijem sred-
stvima navaljuju koliko na Skoplje toliko na

Bosnu i Hercegovinu, ali je srpska narodna
svijest i tamo i amo kao vulkan prokljuvala

i ispriječila se. Protesti i uzbune naroda u
Skoplju protiv nametnutoga mitropolita, Grka
Ambrozija, i memorandum Bosanaca i Her-
cegovaca dokazuju da se na Srpstvo očajno
napada, ali da se Srbi junački brane, i dok
bude ovake junačke obrane i samopregorije-
vanja ne bojmo se za opstanak.

U utornik slaviće Srpstvo veliki praznik,
gv. Savu Nemanjića, sina srpske kraljevske
kuće, kojt prezrevši sjaj i bljesak kraljevskog
doma stupa u kalugjere, da kasnije kao ge-
nij pomiriteljni miri zavagjenu braću i pro-
svjećuje narod istinom vjere, narodne srpske
misli i ljubavi. A

Pred nama stoji hrpa poziva na sveto-
savsku svečanost, što se  priregjuje svuda

gdje Srbin živi, kao afermacija prava na ži-:

vot i napredak srpski. Razgledajući te  pozi-
ve oko nam zapinje o jedan, koji glasi: ,Sr-
bi Solunjani, podanici Nj. V. Sultana Abdul
Hamida IL., ohrabreni pažnjom, ukazanom im
prošle godine od strane ovdašnje štovane pu-

blike i mnogim rodoljubima sa strane, pri- |

regjuje i ove godine na dan 'sv. Save....
zabavu sa igrankom u korist sirotnih gjaka
ovdašnje Srpske škole ....“ Na prvi mah,

Čini se, stvar neznatna, jedna prosta zabava ;

ne, ova je pojava značajna. U Solun se ide
preko Maćedonije i Stare Srbije, gdje je
Skoplje i Prizren, odakle srpska svijest na-
preduje pravcem put Soluna. U jednu riječ
od Soluna prama sjeveru preko Dunava i
Save, a od granici Bugarske do Bara i Du-
brovnika u utornik će da odjekne srpska ri-
ječ i srpska pjesma sloge i ljubavi. Prizor
divan i veličanstven, koji onijem, što imaju
oči da gledaju i uši da slušaju, nameće da
o tome dobrv promisle, jer se ovaka kom-
paktna snaga ne ruši lako, a to znade naj-
bolje Turčin, komu se junaštvo odreći ne
može.

U borbi je život, a u prosvjeti snaga.
Srbin borbu ne želi i izbjegava je, ali napa-
dnut znade se braniti; a da za prosvjetom
teži dokazuju svetosavske svečanosti.

Bosna i Hercegovina.

"Primili smo izvještaj iz Hereegovine, u kome |

nam se javlja, da je lijuboje Dlustuš, školski refe-
rent zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, pri-
likom posljedneg pregledanja škola, usmeno naredio
svim učiteljima komunalnih osnovnih škola u B.i
H., da pravoslavnu djecu ne smiju od sada učiti
latinicu, a muhamedansku i rimokatoličku ćirilicu.
Smjer ove naredbe očit je, kad se znade da su srp-
ska knjiga i srpski listovi zabranjeni. Žao nam je
što radi kratkog prostora lista ovaj izvještaj u oje-
lini ne možemo donijeti. Spominjemo samo ovoliko na
potvrdu njegovu, jer je bio objelodanjen u predposlje-

| dujem ,S. G.“. Spljetsko ,Jedinstvo“ ne vjeruje u
| ispravnost ove vijesti, a mi kad ne bistvar i suviše
ozbiljna bila, mogli bi smo mu opkladu ponuditi!

od ij-e-
ve o nea |
Naši dopisi.
Buenos Aires, dećembra 1896.

(Imanje Nikole Mihanovića). — Na 29. ok-
tobra, kao što ćete znati, umrla je ovdje gospogja
Nikole Mihanovića. Po argentinskom zakonu budući
su sva dobra g. Mihanovića stečevina poslije ženid-
be, s toga polovina njih pripada gospogji, odnosno
njezinoj djeci. U ta je svrha učinjen inventar za
podjelu, a imanje je procijenjeno od prilike deset
milijuna talijera.

Podjela dobara, koju iziskuje zakon, više je
nego išta formalne naravi, jer se kuća nastaviti
gvoj rad kao i do sada u cjelini. A_ može se reći
da tek gađa g. Mihanović počinje raditi kao što
treba, a kad je on u 24 godine iz ničega umio
stvoriti silno blago, što će tek uraditi sada kad
ima na raspoloženju ovaj silni kapital.

Ovo je doista sjajan primjer, kako našinci još
uvijek pred svijetom nose visoko stijeg stare slave
i ponosa naše otadžbine. Kao karakterističnu crtu,
vrijedno je spomenuti, da je prije 20 godina g.
Nikola Mihanović jednom zatrebao 5 tona uglja da
pošlje na put prvi svoj brodić, i nikako nije mogao
naći, ko će mu ih povjeriti. Danas njegov potpis
valja stotine hiljada.

U jednom amošnjem listu izašao je kratak
izvještaj o imanju g. Nikole Mihanovića, te ga ša-
ljem u prijevodu:

Nasljedstvo gospogje Mihanovića. — Pred gu-
cem u gragjanskijem poslovima, Dr. Garay i tajni-
kom 'Tornesse došla je na red rasprava o nasljed-
stvu gospogje Katarine Mihanovića, rogjene Bale-
stra. Zaiskao ju je muž, gosp. Nikola Mihanović za
se i svoju maloljetnu djecu: Nikolu, Santiaga, Adol-
ia, Mariju Elenu Mihanovića ; Francisco Fortunato,
Ilija, Luis, Karlo i Juan Lavarello; Bartuo Miha-
nović za svoju suprugu Jovanku Geronimu Lavarello,

Pero Mihanović i Emilio Bianchi de Carcano za
svoju suprugu Antoniju Mihanovića.

Po predatome spisu, pokojnica prvi put udala

se god. 1857. s Juanom lLavarello, a drugi put
god. 1572. s gosp. Mihanovićem, nemajući u ono
doba ni jedna ni druga strana svojih dobara. Da-
kle sve je poznija stečevina. Evo sada popisa do-
bara: is

Kuća sa zemljištem u Belgranu, koja zauzi-

mlje čitav blok megju ulicama Juramento, 3 de

Febrero, Chacabuco i Rivadavia;
kuća i zemljište u ulicama Chile i Balcarce
(u gradu);

kuća u ulici Pedro Chendoza (na Boki);

zemljište na južnoj obali na Boki, gdje su
škver i radionice gosp. Mihanovića;

zemljište u Bahia Blanca;

32 lege (800 [_] kilometara) polja u Chaco
gdje je radionica drveta, nasadi trske za šećer, sto-
ka i ost. (Kolonija Dalmacija);

kuća u ulici Defensa (u gradu);

kuća u ulici Santa F8 (u gradu); jedan hi-
potekarni kredit od 30.000 talijera ;

pokućstvo u kući u Belgranu i 25 de Chayo;

parni brodovi 52 na broju.

jedreni brodovi 57 na broju.

Sada se ima načiniti inventar, a za admini-
stratora dobara bio je imenovan gosp. Nikola Mi-

hanović.
e—_\ (hPa
Bap, 12. jasyapa 1897)

(TeeraTka e cpneko-upuoropekor upamopja).
— V oBy upomy 1896. r. pase cy 6uzre 200 r.
llunaeraje Herposnli-Iberoma, og kan je najnpBu
Blazap u3 czasne kylie Ilerposulia 1696. r. Bza-
muka lauumjo noueo BJagara Hag mMajemom aju
oreeBurom llpuomropom, kojom ca cpeliom u zanac
Ta upoezaB;ena kylia Blaga u Bljajale ako Bor
la 34 MHOTO BETA H TOJHHBA HA IOHOC H AUKY IH-
jemor CpnucTBa.

Iomro mnora 6prkajy mojmoBe o mapojnocTu
H pezuruja u ako uujecaM KAKBH  CTPY4EbAK; AJIH
u3 conerTBsennjex 1mo6yna NpHJIHKOM OBe CBETKOBHHO
Koja lie ce zpyror Janyapa 07 HOBOra IpeTa na Ile-
Ty ua najeseuanuju naumu npoenaBuru, pujemao
caM ce 0 TuMA y KpaTKkO pujeu noBecru, nazgajylia
ce za lie 1o6po ynauBueaT4 Ha one Koju ne cBa-
lajy pas.uKky usmeljy Bjepe m HapozuocTn.

CJroBenegku napon jecer jeguo Bezuko era6o,
og Kojer epuegu je napon jezua rpana. Ilo eyn6nu-
uu Boxjoj og nperacka em7iHor nanazava a uajsu-
me gomalier paszopa, opncku ce Hapoy packoma-
nao u Asujary Nnokopuo; camo jego rie370 coKo-

2) Osaj gomue jeguor yBaskenor Myxameganna u3 Papa
yBpcrTueMo 6e3 ugakBe npomjene, u ako ce ca jezuom Ta-
UKOM HO CJIA2KEMO, ZA CE BHAH KAKO MHCIOe HAMA Gpaha
Cp6au Myezumanu. — IIpumj. Ypez.

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIC
LXV.

SADAŠNJA VREMENA.)

Budući je Dubrovnik bio utočište: ne samo
svakoga plemena jugoslavjanskoga, već i svakog tu-
gjinskog naroda na okolo, — tako da postade u
malenu oio, što su sad u većemu prostoru sjedi-
njene države u sjevernoj Americi, nije čuda, što su
u novije doba sve žešće borbe i prijegonice politi-
čke oko toga: spada li on Srpstru ili Hrvastvu!
Na taj način on postaje pravi Buridanov magarac!).
Dubrovnik čini, — piše IId Bogdanov — ,,da priča o

*) U našem podlisku pred ovijem, u 2. broju ,D.“, ispušte-
na je u štampi na 2. str., 4. stupeu, u 8. retku ozgor, riječ
»Jelačića“, te se ima čitati: ... ,gjenerala austrijanskoga  Je-
lačića“ i t. d,; tako isto u 6. primjetbi u 2. retku iza riječi
republika, treba da se umetne još ,bila monarhija“; te s toga
molimo pošt. gg. čitaoce, da to sami izvole ispraviti.

') Ivan Buridan, profesor filozofije u Parizu XIV. vijeka po-
stavi zadaću: jedno magare gladno nahodi se megju dva snopa
sijena, jedan mu je na desnu, a drugi na lijevu stranu — isto

daleko, uz to oba snopa još i iste veličine: na koji će snop
magare prignut?! Ako se prigne ili na jedan ili na drugi;
svakako kaže tijem da ima slobodnu volju; — dakle i životi- |

po

gospodaru, koji je bacio psima golu kost, da vidi,
kako će se poklati, nije više priča, nego povjest!“
Takogjer jedan anonim, kad opisuje otkriće kipa
Gundulićeva u Dubrovniku, slikuje to čoporu pasa,
koji dogjoše pred kip i zarežaše; ali prisustvo vla-
de ne dade, da napanu jedan na drugoga:

nje jesu slobodne. Ta zadaća premda je sofizam, dade ipak po-
voda, da se o njoj učini mnogo rasprava po školama u ono
doba. I
Čudnovato je, da u opće mnogo nauka, ima njeke čla-

nove, koji se zovu »magareći“, — ,Prošo je magareći
most“, govori se u matematici, kad učenik dobro nauči,
kako se jedan broj podiže na treći uzmnog po formuli
(a -H b)* = a? + 2 a? b + 2 ab? -d- 05. U bo-
goslovlju ima Baalamov magarac. Nema legende, koju neće
izvesti bogoslovci i propovjednici ,hoc asino freti“. Takogjer
Virgilije piše svome prijatelju Pedianu, da će jedan stih u
Enojidi biti klanae, gdje će nasrnut mnogo filološkijeh ma-
garaca:

Die quibus id jeme...“

Tres pateat coeli spatium non amplius ulnas“.
Neki tumač Dantovijeh spijeva govori, da je ,magareći most“
i tumačenje onog stiha :

»Pape Satan! pape Satan! aleppe“.
premda je opće tumačenje, da je to jedna izreka jezika arap-
sko-maltešsoga, koja je bila rasp ostranjena u ono doba svuda
po Italiji, te da je značila: ,Fugite partes adversae, vicit (Hri-
stog)“ — što je najviše vjerovatno. U geometriji zovu kFrancu-
Zi ,pont aux anes“ četvorinu na hipotenuzi, jer ima legenda,
da je Pitagora žrtvovo sto vvlova Zeusu, kad joj je iznašo
vrijednost.

»1o je slika i otkrića
Spomenika Gundulića !“
Dubrovnik, — kako kaže i Ild Bogdanov, — nije
mogao biti ni hrvacki ni čisto srpski. — Za naše
ge oce ne može rijet po ničemu da gu bili Hrvati.
Zemlje na okolo, koje su posvojavali u tijeku vje-
kova, pripadale su banovima i kraljevima plemena
srpskoga. Ali kako ćemo sad vidjeti, i zakoni mo-
ralni slijede iste pojave kao i zakoni fizični u hemiji:
dva elementa ili plina sastavljena u sudić hemije, kad
se stope učine njeki treći plin, koji kadgog ukaže
novijeh svojstava, koja prije zamješanja nijesu pri-
padala ni jednomu ni drugomu. Tako i ona plemena
srpska u većemu dijelu, a štogod i obitelji, koje su
došlo iz hrvacke Dalmacije, pa iz Italije, Arbanije,
Grčke, i t. d., stopiše se ujedno, te učiniše ,Du-
brovčane“, koji su se zvali ,Stato Raguseo“; ali,
ne vele tačno, jer su bile ideje izprva pomućene,
»Nažione ragusea“. "To se sve ima razumjeti samo
za grad; a sva okolna sela bez razlike ostala su
čista i prosta od svake tugje primjese i upliva, te
gu i do dana današnjega očuvala svoj urogjeni, pr-
vobišni srpski harakter, što ge očito vidi i pozna-
je: po običajima, po govoru, po narodnijem  pjes-
mama, nošnji i t d. I sami pristaše hrvacki, kad
pišu o Hrvastvu Dubrovnika, ne mogu naći jasnijeh
dokaza, te kežu prosto: , Dubrovnik je hrvacki!“ A

| za što?! — Za to, jer ,stat pro ratione voluntas !«

Ild Bogdanov za to navagja i sami list ,Crvenu
Hrvatsku“ od 10. Maja g. 1894, koja ovako piše:
» Dubrovčani smo, ,jer“ smo rogjeni u negda zva-
noj dubrovačkoj državi i tim se ponosimo; Dalma-
tinci smo, ,jer“ je Dubrovnik u Dalmaciji; Au-
strijanci smo u toliko, ,jer“ smo podanici... .“
Dovle je sve logički osnovano; sve je logično i ja-
sno; svaka je tvrdnja popraćena sa jednijem ,jer“.
Pa slijedi: ,ali smo sinovi hrvatskoga naroda i
hrvatskijem jezikom govorimo!“ Pitam ja: gdje je
ovdje ,jer?!“ — Kad ga nema, odgovaramo, —
znak je, da ga je bilo trudno naći, u povjesti i u
etnografiji. Da su ga mogli naći; ustali bi tad isti-
jem pravom i Arbanasi, i Italijanci, i Grci, jer je
i njih njekolicina bila napučila Dubrovnik").

No ako igda bude sloge izmegju Srba i Hr-
vata; polje toga sastanka i pomirenja imao bi biti

 oDubrovnik, koji sebe od davnijeh davnina prozove

po svojijem  spisateljima  ,narodom slovinskijem“,
kao i sva srodna plemena naokolo. Taj naziv ,Slo-

*) Istina je, da je neki Kušar izdao brošuru (Dubrovčani,
jesu li Hrvati?“) u kojoj dokazuje da su Dubrovčani esentia-

oliter Hrvati; ali to spada samo onome vrhovnome političko-

me načelu njemačkomu, po komu, kako smo dosta puta čitali
po listovima njemačkijem »nieht nur Dalmatien, Bosnien und
Hercegovina, sonder auch Montenegro und so weit sind die
kroatisehen DLinder“. Kad je bila proslava Boškovićeva u Du-
brovniku, bečki su listovi pričajući o tom nazivali Boškovića
Hrvatom. ,Er war ein kroatiseher Astronom !“