U Hercegovini katolik kao i pravoslavni pje-
va uz gusle srpske junake, ali ne tako kao da su
mu ti jednako dragi kao i tugji junaci. Kad se
pjeva o Kraljeviću, o Milošu i drugijem  srpskijem
junacima, guslaču je duša puna zanosa, ne zbori
guslač samo, već su tu sve moći njegove tako zau-
zete za srpskijem junacima, te jasno zbore: to su
naši stari. Kad guslač hoće da pokaže junački po-
nos Srbinov, pun je živahnosti; bi rekao svaki mu
se je dram mesa elektrizirao. Kad Srbin savlagjuje
dušmanina, vidi se: guslač ćuti u sebi neku neo-
pisivu zadovoljštinu — sami slatki posmjeh na nje-
govijem usnama izraz je unutrnje radosti. I nije
guslaču dosta ispjevati slavna djela srpstva: kad
gusle ostavi počne pripovijedati najushićenije: ,ka-
ko su naši stari svoju srpsku krv prolijevali za krst
časni i slobodu zlatnu“. Pjevajući srpske junake i
pripovijedajući slavna djela Kraljevića i Miloša ni-
kakav katolik i ne snije da mu to smeta vjeri —
slaveći te svoje junake ne misli da mu može iko
prigovoriti e on kao katolik ne smije hvaliti te
svoje svijetle zvijezde. Pa ipak pored svega toga
što nam i prosti eto narod jasno kazuje da je ,ba-
ška vjera, a baška narodnost“ htjelo bi se u ovome
vijeku svjetlosti zaslijepiti maš narod — a ko
ga zasljepljuje? Oni, koji narodu tumače da katolik
ne može biti Srbin — da muhamedanac ne smije
ljubiti svoje narodno Srpstvo — oni koji naopako
uče prosti puk veleć: ,ko je Srbin taj je izdajica;
ko je Srbin, taj ne može biti katolik“ itd.

Ja sam proučavao Srbe katolike u Hercegovi-
ni, i radi istine priznajem kako katoliku jednako
kao i pravoslavnome kuca srce za srpskom slavom.
Uvjerio sam ge -— i nije moguće da će ko htjeo
pravo suditi drugačije kazati. Stotine tendecijozni-
jeh brazda nepravedno napisatijeh ne vrijedi, koliko
vrijedi i najmanji današnji osjećaj narodni: ovaj
nam je najsjajnije ogledalo nad koje bi se imao
nadvirivati svaki naobraženi čovjek kad osobito ho-
će da prosugjuje narodnu misao.

Muhamedđanac u Hercegovini pjeva dosta uz
gusle: i on će često spominjati srpsko junaštvo;
neću kazati da nema kod muhamedanaca ljudi, ko-
ji mrze srpstvo, ali to je iz vjerskog fanatizma i
to biva samo kod neukijeh, koji možda još misle
da mu srpstvo smeta — to se ne misli kod svije-
snijeh muhamedanaca — a ima ih danas i u na-
šoj Hercegovini, koji lijepo znadu slaviti svoju srp-
sku narodnost baš za to što ih je nauka uvjerila e
je baška muhamedanstvo a baška Srpstvo. Biti Sr-
bin znači: pripoznati svoju srpsku narodnost, slavi-
ti svoj srpski jezik — dočim biti muhamedanac
znači: slijediti muhamedansku nauku vjersku. To
razumjedu učevni muhamedđovci — pa ćemo ako
Bog da razumjeti se unaprijed još bolje.

Ja ne mogu mimoići, niti hoću a da ne spo-
menem, kako pored svega onoga očevidnoga odu-
ševljenja narodnoga u Bosni-Hercegovini za srpsku
narodnu misao, pored svijeh osjećaja hoće se ipak
da osobito na Srbe katolike i muhamedcvce u ovo-
me devetnestome vijeku prosvjete prostre tamna
koprena neznanja i nečovječnosti, hoće se biva da
sije kriva nauka, koja uči katolika e ne smije biti
Srbin, a tako i muhamedanca. Ne, ta škola nije
drugo no jedna varalica, koja će još kroz malo do-
ba otvoriti i nehote oči i najprostijem — i onda
će navjestitelji tobožnje prosvjete navući na se pra-
vednu gnjev narodnu, koji će ih za vazda držati
ua umu kao strašila, kao mračnjake.

> Da se u Bosni-Hercegovini poslužuje svakijem
srestvom da se pomute naroda srpskog misli o svo-
joj narodnosti, to već svak uvigja. A zar smije ko
dičiti se Srpstvom? Smije muhamedanac samo ka-

zati da je muhamedanac, katolik da je katolik, pra-

voslavni da je pravoslavni — a Srbin: 0, to ne —
o tome ne treba ni zboriti — pa ipak zbori i zboriće
dok jednog Srbina Hercegovca bude čisti srpski
ponos, srpski zvučni jezik, krsno ime srpskoga na-
roda i divni njegovi običaji — sve je to tako jako
e se lasno iskorijenuti neće. Kolika se u Bosni-
Hercegovini ulaže pomnja da se po nesreći(?!) ka-
kav katolik ili muhamedanac ne bi svojom srpskom
narodnošću pofalio, može se samo mišlju daleko
otići, a ljuska riječ ne bi lasno nabrojiti mogla
strašne i nepravedne načine, kojijem se od Srpstva
odstranjuju Srbi katolici i muhamedovci.

U toj radnji najbolji su majstori na žalost
naša nesugjena braća Hrvati, premda im visoka
vlada takovo postupanje nadamo se neće odobriti.

Mi Srbi ljubimo Hrvate; a ako oni budu još
i na dalje protiv Srpstva radili, neka se ne nadaju
svome dobru — neka se ne uzdaju u debele ku-
move; ta milenijska izložba nije ni njih mislimo
zanijela! Jedini spas biće Hrvatima kad stanu ra-
diti složno sa braćom Srbima — kad ne budu sli-
jepo orugje, kad ne budu laži služit i same sebe
ružit, na sramotu svijeh Slaveni, a za korist opće-
ga neprijatelja.

Srb.

al o/-a-
Srpski pokret u Turskoj.

Pod ovim naslovom izišao je u ,Uskoku“,
listu koji zastupa interese Srba u turskoj carevini,
veoma interesan članak na srpskom i francuskom
jeziku, u kojem se raspravlja o bugarskom, grčkom
i srpskom pokretu u Maćedoniji i Staroj Srbiji.
O bugarskom i grčkom pokretu od prošle godine,
kaže da je sastojao n tome što je nekoliko četa
upalo u Tursku, koje su hile prikupljene, organi-
zovane i naoružane u Grčkoj i Bugarskoj; da one
nijesu ponikle na zemljištu same Maćedonije koju
je valjalo osloboditi; da prije napada onih četa
nije bilo nikakve bune, nije bilo čak ni pokreta,
već da su one tek imale da izazovu takav pokret i
takvu bunu, u čemu ne uspješe, jer ih se je žitelj-
stvo u Maćedoniji klonilo, što više pojedine čete
razoružavalo i oružje vlastima predavalo. Prelazeći
na srpski pokret veli:

»I uporedite sada s tim pokretima pokret svp-
Ski. Njega ne predstavlja nekoliko ustanika koji su
iz kraljevine prešli. Njega predstavlja sam maće-
donski narod koji prvo u vaško-prizrenskoj epar-
hiji, pa onda i u skopljanskoj traži vladiku  Srbi=
na; narod koji u bitoljskom + solunskom vilajetu
traži srpske škole. Za takav se pokret ne može reći
da je sa strane unijet; on je potekao iz čisto lo-
kalnih potreba. Jer ma koliko bilo jasno da je po-
stavljenje Srbina na vladičansku stolicu u Skoplju
jedan dogagjaj od općeg srpskog značaja, opet se
ne može odricati, da je takav vladika prije svega

 Skopljanskim Srbima potreban i da će oni nepo-

srednu, i ako se tako može reći, stvarnu korist od
njega imati. Sa svim je dakle bilo izlišno takve im
zahtjeve sa strane došaptavati. I za t> što je taj
pokret odista narodni, on se nije ograničio na ne«
koliko tačaka duž granice. On se osjeća gdje god
ima Srba. U istom trenutku, kad vidimo u Skop-
lju Srbe, gdje sprečavaju Grku ulazak u mitropoli-
ju, gdje razvaljuju crkvu koja je slavenskoj službi
zatvorena, gdje probijaju redove zaptija i hvataju

-| golim rukama za bajonet, kad turska vlast pokuša

da grčkog mitropolita silom u crkvu uvede, u tom
istom trenutku mi vidimo u Kumanovu gdje Srbi
svoja crkvena prava brane s ne manje ener-
gije i od bugarskih šizmatika, pružajući čudnovat
prizor da sto Srba ostaju jači od četiri stotine Bu-

gara; vidimo dalje, da Srbi iz Ohrida, Kruševa,
Prilipa, Bitolja, Vodena, Dorjapa Gjevgjelije, Je-
nidž- Vardara, Velesa, sa sviju strana bitoljskog i
solunskog vilajeta, iz cijele srednje i južne Maće-
donije ne prestaju podnositi molbe za srpske škole,

molbe na kojima se potpisi broje na stotine i koje, |

videći u njima narodnu volju jasno izraženu, ni
turske vlasti ne smiju otvoreno da odbiju, nego
pokušavaju da ih izigravaju time, što će ih samo
na hartiji uvažiti. Sto je najljepše kod tog pokreta
to je, što se on, i ako tako silan, održava u izvje-
snim granicama. Srbi istina vrlo energično traže
gvoje, i isto tako energično brane svoje, po potre-
bi čak od turskih viasti; ali oni nigdje ne idu na
guprot zakonima carevine. To nije rulja koja pra-
vi izgrede; to je narod koji svijestan svoje snage
mirno, dostojanstveno traži svoja prava.

Ali, ta mirnoća ne treba da prevari Tursku.
Ona treba da se dobro razmisli pred tim faktom
da se u Maćedoniji obrazovala jedna struja odista
narodna, i da ona nosi otvoreno srpsko obilježje,
obilježje onog naroda koji je navjek bio kadar da
silom izvojuje sebi ono što mu se ne bi htjelo li-
jepim načinom da d4. Ona se prema toj struji ne
smije činiti nevješta. Sile, megjutim, nema da je
presiječe. Ostaje jedino da zadovolji narod koji je
njome ponesen. Njoj bi istina moglo biti uzdanje
u srpsku vladu koja se već u nekoliko sličnih pri-
lika na svoju vlastitu štetu pokazala prema njoj
lojalna. Ali, ni to joj uzdanje ne vrijedi mnogo.
Srbija nije zemlja u kojoj se čete bez vladine po-
moći ne mogu obrazovati. A ako se one obrazuju
i pregju granicu, one se neće rasturiti i izgubiti
kao čete bugarske i grčke u jednoj pustinji koju će
oko njih načiniti narod sklanjajući se i zatvarajući
u svoje kuće; njih će naprotiv predusresti jedan
već razbugjen narod, jedna već gotova vojska, sprem -
na i oduševljena da primi iz njihovih ruku srpsku
zastavu koju joj donose...“

Mi smo ovaj članak prenijeli obzirom na va-
žnost i aktuelnost same stvari, i što dolazi od lista
koji je veoma dobro obaviješten, a u namjeri da
naši čitatelji dobiju jasniji pojam o maćedonskom

itanju.
E moose
Sabor Dalmatinski.

3.a sjednica 1. februara.

Predsjedništvo: Potpredsjednik Dr. R. Kvekvić.

Vladin povjerenik: namjesnički potpredsjednik
Alfons pl. Pavić.

Potpredsjednik : otvara sjednicu i priopćuje da
je predsjednik dr. Bulat zajriječen. Tajnik čita za-
pisnik prošle sjednice i nadošle peticije, koje su
upućene dotičnomu odboru. Potpredsjednik javlja da
ge je konstituisao administrativni odbor, koji je iza-
brao za predsjednika dr. Maechiedo a potpredsjed-
nikom dr. Cingriju. Prelazi se na dnevni red.

Izvjestitelji čitaju izvješća finansijskog odbora
o konačnim računima za g. 1895. raznih zemalj-
skih zaklada, što je bez rasprave primljeno.

7. Izvješće Zemaljskog Odbora glede oživotvo-
renja pokrajinskog veresijskog zavoda.

lvčević, izvjestilac, čita izvješće Odbora, te
predlaže da se predmet izruči posebnom odboru od
1 članova, koji će da ga prouči i o njemu izvije-
sti (primljeno).

Prelazi se na izbor odbora.

Izabrati su: dr. Zaffcon, dr, Tomić Micheli,
Vuković, Borčić, Trigari, Perić, dr. Baljak.

8. Drugo čitanje zakonske osnove kojom je
opredijeljen rok za prekazanje utoka radi kaznenih
šumskih prekršaja.

Katnić iznese sadržinu prijedloga i istakne .

njegovu vrijednost, preporučuje da ga se primi.
Prijedlog je sasma jednak onome, što ga je

Komora prihvatila god. 1895., ali koji nije dobio

Previšnju sankciju. Sada pak, pristajući na primjed.

be što ih je ministarstvo učinilo, rok je za preka. |

zanje utoka sveden od 14 dana na 8 i njeke su
preinake uvedene u stilizaciju.

Prelazi se na posebnu raspravu. Svi su pare- |
grafi primljeni bez rasprave. Zatim je zakon i na

trećem čitanju prihvaćen. .
9, Izvješće financijskog odbora 0 predračunu

| mirovinske zaklade za učitelje za god. 1697.
Borčić izvjestilac odbora čita izvješće ix ko.

jega se razabire da odbor predlaže da se za temelj
pogebne rasprave uzme predračun što ga je preka-
zao zemaljski Odbor sa jednakim zaključkom.
»Daje se nalog Zemaljskom Odboru da čim
prije potraži od Uzv. 6. k. Ministarstva za Bog.
glovlje i nastavu povratak svijuh svota od 1. janua-
ra 1873. unaprijed nezakonito isplaćenih iz Miro.
vinske učiteljske zaklade Kraljevine Dalmacije za
mirovine onih pučkih učitelja, sluge i njihovih na.

sljednika, koje su po S 62 pokr. zakona od 29, de.

ćembra 1871. Br. 12. ex 1872. kojim se uregjuju
pravni odnošaji učitelja kod javnih pučkih  učiona,
morale stati na teret državnog erara“.

Predračun je na sva tri čitanja primljen bez
rasprave. |

Prije nego se pregje na glasanje o zaključku,
odborski prisjednik

lvčević opaža da se Odbor već tim pitanjem
bavi, i da će što prije što je potrebito učiniti da
ti iznosi budu povraćeni.

Zatim je zaključak primljen. .

10. Drugo čitanje zakonske osnove o uregje-
nju bujice ,Vedrine“ i jaruga ,Lepatice“, ,Gardu-
na“, ,Harding-poda“, ,Stazine glavice“ u području
spljetske općine.

Porić čita izvješće odbora,

Primljeni su na drugom čitanju svi paragrafi

osnove, naslov i uvod.

čitanju. :
4.a sjednica. 4. februara.
Predsjedništvo : Potpredsjednik Dr. Kvekvić.

Vladin povjerenik: namjesništveni Potpredsje-.

dnik Alfons pl. Pavić.

Salo: interpeliše Vladu da li je kakve mjere
prihvatila da se na nastajnijem izborima ne ponovi
pri riješenju utoka proti izbornim imenićima što se

je na žalost dogodilo ua saborskim izborima god.

1895., gdje su u njekijem slučajevima oblasti druk-
čije postupale nego što ministar-predsjednik g. 1893.
bijaše u tom pogledu izjavio.

Prelazi se na dnevni red.

I. Drugo čitanje zakonske osnove kojom se

modifišu i popunjuju njeke naredbe zemaljskog za

kona 30. januara 1873. i 28. aprila 1898. gled
školarine na našljedstvo, u korist mirovinske zakla-
de učitelja javnih. pučkih škola. šao hak

$ 1 toga zakona po zast. Ivčeviću mo-.
difikovan glasi: od svake ostavštine ga čistom |
imovinom od preko 50  fiorina, raspravljanje |
koje, po općenitim propisim o nadležnosti sud-
benih vlasti, pripada jednomu u Dalmaciji op: |
stojećemu sudu, ima se platiti danak mirovinskoj
blagajni učitelja javnih pučkih. učiona ustanovljenoj
Som 57 zakona od 29. dećembra 1871. o pravnim
odnošajim učiteljskog osoblja javnih pučkih  učiona
u kraljevini Dalmaciji, preinačenim zakonom 15
julija 1895.

Prijedlog je prihvaćen.

Mladi.

Ostavimo te spomene; no mi pripovidi štogod
o povjesti sv. Vlaha i o pokroviteljstvu njegovu
vrh Dubrovnika.
ža Stari.

Reko sam ti, da je još i prije g. 1026. bilo
ustanovljeno štovanje ovoga sveca u Dubrovniku. Na
vratima od grada bila je prva bogomolja posvećena
njegovu imenu. S vremenom se sagradi veći hram
a ta se bogomolja prevrati iza pada republike u
» Wach-station“ ili korap od gvardije sa financij-
skom stražarnicom.

Sv. Vlaho je živio kao episkop jermenski pri
svršetku trećega vijeka u Sebasti kapadocijskoj. Pri-
povjedo mi je neki liječnik dubrovački (Obad), da
je tu bio, i da mu ukazaše grob sv. Vlaha, i da
tu zajedno klanjaju i Turci i krstjani. Rusić, spi-
satelj dubrovački, koga Dolci pobjedi, ili se je tako
cijenilo, da ga je pobijedio, — iznese, da naš sv.
Vlaho nije Jermen, nego da je bio episkop arbana-
ški; jer ima i tamo nekakvo mjesto, nazvano Seba-
sta, pa brdo Argeo i t. d.

Kako piše Farlati (st. 48.), oslanjajući se na
riječi Bollanda glavu svečevu posvojavaju mnogi
gradovi. Ima je u Lecce-u, Montepesulano, u Ar-
gani, u Orbitelu, i t. d.; ali u ono doba nahodi se
i grobova istoga sveca (kao i sv. Petra i Pavla u
Spanjskoj), a kamo li ne će moći. To se sve tu-
mači po običaju onijeh vremena, kad bi se jedan
zalog kosti kidao na više komada i krao bez grije-
ha, ,Tanta illis temporibus sacrarum reliquiarum

cupido incesserat, ut illas, ut optinerent, nulla egset
religio, aut emere, aut furari!“ (Farlati, str. 48).
Tolika je bila požuda za moćima u ono doba!

N. p. Teodoret, grčki spisatelj, piše, Ja je
grob sv. Ivana Krstitelja bio izgorio iz temelja; ali
sa, svijem tijem nahodi se ipak kost ruke svečeve u
Dubrovniku, a zna se i za historiju razmirice Rio-
rentinaca sa Dubrovčanima, koju prekine paša u
Sarajevu, kad odluči, da tu kost Dubrovčani za se-
be zadrže, a da Fiorentincl traže kosti po Kosovu.
Dakle to sve bijahu komadići sahranjeni pobožnoš-
ću starijeh krstjana.

Prva glava, t. j. komadić njezin, dogje —
baš se ne zna kad; ali je bila svakako već g. 1026.
pa dogje koštica jezika koja se čuva u caklu, god.
1428. iz Srbije po nekomu Stjepanu ,e Rascia de-
latum a quondam Stephano Olehiniensi, Marini fi-
lio“. Kost lijeve ruke bi prenesena iz Mletaka na
3 Julija g. 1346. (Translatio S. Blasli). God. 1667.
bi ukradena ta moć od njekoga popa Vukićevića,
koji je donese u Gjenovu. Andro Resti opet je po-
vrati iz Gjenove g. 1674. na 3. Julija. U Mlecima
ima još mnogo moći sv. Vlaha, a na ,riva dei
Sehiavoni“ nalazi se veličanstven hram svečev, ne
manji od našega Male Braće. U hramu sv. Marka,
pa po bogomoljama, koje su ,al canal della Giu.
decca“ svukud gu razasute moći ovoga sveca. Veli-
ki zanos za moćima u srednja vremena, a nadasve
za onijem sv. Vlaha, koji je proglašen i po istoč-
noj i po zapadnoj erkvi, doradi, da se svud nahođe
komadići. Bolland piše: ,Ea causa esse videtur, cur

unius sanoti in divergis locis multipliceg reliquiae
reperiantur, ac nominatim Blasii“.

Ti znaš, da se u obe dvije crkve po svemu
svijetu čine njeki obredi u svetkovini sv. Vlaha,
kako n. p. stavljanje svijeća pod grlo, blagosivanje
kruha i voća svakojakog. Dakle on je Opći svetac;
dapače piše Varchi, da je bila opća poslovica po
Italiji, mješte ,suluđan“ rijeti: ,ne zna ni kad do-
hodi sv. Vlaho!“ To ja isto kao kada mi rečemo:
»ti ne znaš ni po mise!“ (V. Varehi »Letteratura
italiana“).

2 Mladi.

o Cito sam u jednoj knjizi životopis svečev, pa
mi je za čudo, da ga sveti oci nijesu nigda
spomenuli.
Stari.

Neka ti odgovorim i na to. Istina je, da su
sveti oci grčki, kako sv. Vasilije Veliki, sv. Grego-
rije Nazianzen i sv. Ivan Zlatoust upisali fale i ži-
votopise svijeh svetijeh mučenika jermenskijeh, a
nijesu ni spomenuli sv. Vlaha. To je g toga, jer se
oni bave samo onijem mučenicima, koji su življeli
i umrli pod carevima rimskijem do Konstantina.
Na zapadu je Konstantin već bio carem proglašen,
a na istoku se za to još nije ni znalo. Suparnici
Konstantinovi, Lićinije i Masencije progonili su kr-
stjane još i onda, kad se je Konstantin istom bio
pokrstio, sve dokle ih nije obojicu svladao. I baš u
to doba živio je sv. Vlaho.

Mladi.

Sad razumijem. Dena mi još pričajte štogod

=

o njemu, jer mi je milo slušati vas, i za ljubav do
movine, i za osobno štovanje, koje imam prema t%-
mu svetitelju.

: Stari.

Sto ću ti pričati stvari što svak zna! Reko
sam ti, kako su došle moći, samo ti zaboravih/1#&
pomenuti, da njeki pop Radovanović proda genatu
za tisuću perpera drugu jednu kost od. ruke SY
Vlaha, koju mu darovaše Paleologi.

Mladi. :
A jesu li pak sve te moći zakonite?
Stari.

Kako se čita u Červi i u Dolci, senat je sti“
vljo veliku pažnju. Dapače Červa piše, da g. 149%
senat proćera jednoga kalugjera grčkoga, jer je pl%*
davo moći pod lažbenijem pečatom  jeruzolimskoga
patrijarhe. Koje su svetkovine paka bile, to Zn8
po Appendini i po Luecari. Bile gu franchigie 18
osam dana, koji su se dani zvali ,Vlasići“ ; tad Di
ko nije mogao poći u tamnicu kad bi s dvora d&
šao a bio dužnik, po zakonu od 27. Januara 1915:
Takogjer na Lastovu proglašen je sljedeći zakon U
Januaru g. 1363. ,In lo tempo de Gozze, conte di
Lagosta, per li giudixi statuimo, se qualque perso“
na fosse debitor per reverenzia del glorioso Barone
e Uonfaloniere de Raguxi, Messer San Biagio ma“
tire de Cristo, volemo che possa vegnir per la Su?
festa de fevraro o de luglio, come se fa a Raguxi“:
Tako se isto odregjuje i u zakoniku na Mljetu, g).
XXXVI. — Ordonance počeše god. 1383. Ponovljet

bi zakon opet strogo g, 1806., da svak od 149

Osnova je zatim prihvaćena i na trećem

. o
par 28