U Dubrovniku 21. Marča 1897.

Lijena listi

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4. 50.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata 1 0

šalju se administraciji ,,
KA“.

Dopisi se šalju uredništvu:
. Rukopisi se no vraćaju.

Za oglas+, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 10 novč.

“od retka (sitnijeh slova). Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 12.

Ezlazi svake Nedjelje.

SAVA BJELANOVIĆ

urednik ,,Srpskog Glasa“, zastupnik na Dalmatin-

skom Saboru, vogja srpske stranke na Primorju itd.

Da glasovi nijesu pouzdani, da ovu crnu
vijest nijesmo već od po duljeg vremena oče-
kivali, ne bi smo mogli vjerovati crnom gla-
su, koji nam je stigao iz Zadra u nedjelju
poslije podne, 14. marta: Umro je Sava Bje-
lanović! Da na licu svakoga Srbina nijesmo
gledali onaj bol i onu tugu, što je i nama
srce paralo, ne bismo vjerovali, da Save Bje-
lanovića ne ima više megju nama: ne bismo
vjerovali, da je Sava Bjelanović samo ukoče-
na slika- bez života i bez osjećaja, i da ono
plemenito tijelo trune sada u ernoj zemlji!

Bjelanović je bio rijedak čovjek i po
sreu i po djelima svojijem. Bio je, velimo,
jer ono srce, koje je onako plemenito kuca-
lo za cijeli srpski narod, koje je bilo preis-
punjeno patriotizmom i plemenitošću, za uvi-
jek je prestalo da kuca; ona ruka, koja se
je znojila za obranu srpskoga naroda, koja
je ispisala one biser-članke i rasprave i još
tolika druga lijepa i korisna djela, sada je
za uvijek ukočena; ona usta, sa kojijeh su
tekle melem-riječi na obranu i utjehu narod-
nju, sada su za uvijek zatvorena i slegjena,
a one oči, koje su onako bistro proučavale
položaj naš i koje su sa zadovoljstvom  pro-
zirale u ljepšu i u sjajniju budućnost  srp-
skoga naroda, sada su za uvijek sklopljene.

Smrću Save Bjelanovića, cijeli je srp-
ski narod pretrpio nenaknadiv gubitak. Nje-

gova duša, oličena u njegovijem djelima, ži-

vjeće dokle traje naroda. Njegov neumorni
rad oduševljavaće svojom vanrednošću i po-
tonje generacije i služiće kao najbolji pri
mjer njegovijem nasljednicima.

I ako je Bjelanović svojijem radom za-
dužio u prvome redu srpski narod u Dal-
maciji, u Dubrovniku i u Boki, on je istom
ljubavlju bio prigrlio i ostale djelove  naše-
ga naroda, te ovaj gubitak osjeća cijeli srp-
ski narod. Neka niko ne pomisli, da nas je

tuga zanijela, da nam se njegova djelu gle-.

dana kroz suze svježega bola, čine veća nego
li što su, i da je ovo samo izlijev bone duše.
Ovo je javno ubjegjenje, stečeno kod ljudi,
koji su vješti u tijem  poslima, kristalisano
mirnom studijom mnogo prije nego li smo i
pomišljali, da će nas Sava Bjelanović, u naj-
boljoj svojoj muškoj snazi, u erno zaviti, kada
smo se zavaravali slatkom nadom, da će
nam još dugo živjeti na sreću naroda, koji
je on vodio.
ik ž 4

Sava Bjelanović rodio se je 1851. go-
dine u Gjevrskama, ubavom seocetu  kršno
Bukovice, u Dalmaciji. Svrši u Zadru osno-
vne i srednje škole, stupi 1873. godine na
bečko sveučilište, gdje je do godine 1877.
izučavao pravne nauke. On je 1878. gradio

osnovu za pokretanje srpskoga lista na pri

morju, ali je ta osnova ostala u čami do
godine 1879. Te godine Srbi Bukovčani
nijesu htjeli glasovati za hrvatskoga kandi-
data, nego glasovaše za autonomaša. Tijem
je nastao rasejep izmegju Srba i Hrvata, te

se je odma sastavio odbor, koji je stvorio
novčani temelj za srpski organ.

Ni u ovom odboru, ni na prvom izbor-
nom kompromisu srpsko-autonomaškom nije
bilo Save Bjelanovića. Ali je on svakako bra-
nio i izborni kompromis i uopće Srpstvo
bvojijem člancima u novosadskoj  ,Zustavi“.
U tijem njegovijem člancima i sad se može
naći osnova potonjega rada srpskome listu.

Ovom se prigodom može spomenuti, kako
je Bjelanović, još kao gimnazijalni gjak, go-
dine 1872., pisao u jednom djačkom listiću,
rukopisnom, koji se je zvao ,Prvenac“, je-
dnu raspravicu o načelu narodnosti, u kojoj
je pobijao istorijska prava. |

Članovi odbora za pokretanje srpskoga
lista koucem 1879. godine obrate se Bjela-
noviću i ponude mu uredništvo lista. On je
tada odgovorio, da će doći na skupštinu
osnivača toga lista, pa bude li se program,
koji će se na toj skupštini utvrditi, slugao
sa njegovijem načelima, da će se primiti
uredništva lista.

Tako je i bilo _ Utvrgjene su bile tačke
programa, koje su se potpuno slagale sa pro-
gramom gotovijem, koji je Bjelanović donio
na skupštinu i koji se je kasnije štampao u
prvom broju lista. Na ovoj skupštini osniva-
ča vodila se je duga rasprava o predlogu
odbora: da se urednik podvrgne na:zoru na-
ročitog odbora, koji će se imenovati, i ko-
jemu će on podnositi članke na pregled. Ali
kad je Bjelanović izjavio, da se ni pošto ne
bi primio uredništva uz bilo kakav nadzor,
nego samo na svoju ličnu odgovornost, o
predlogu se nije više raspravljalo. Najbolji
i najvigjeniji Srbi predali su Bjelanoviću svoj
prvi list na njegovo poštenje.

Kad se je po novo, poslije godine dana,
držala skupštinu osnivača, svi su Bjelanovi-
ću izjavili svoje potpuno i najveće priznanje
za onakovo uregjivanje lista. Ta izjava po-
vjerenja i pohvale ponavljana je svake go-
dine, a u isto doba priznavalo se veliko po-
žrtvovanje Bjelanovića, koji se je svega odre-
kao, da može raditi na listu.

Tako je 1880. godine postao ,Srpski
List“, a kasnije, prema prilikama, izmijenjen
mu je natpis u ,Srpski Glas“.

Bjelanović je neumorno radio na listu
i u tome se radu toli o istaknuo, da se je

potpunijemu pravom smatrao prvijem ne samo.

srpskijem novinarom, nego mu nije bilo prem-
ca na čitavom slovenskom jugu. Njegove po-
lemike, napisane onijem lakijem, ironičnijem
i po sve originalnijem stilom, prava su no-
vinarska remek-djela. Pored čistog jezika i

najpravilnijeg stila, tu ima svakojakijeh  po-

šalica, a često i pravog, originalnog humora.
I u tome je zaista bio izvrstan. Sapet u
okovima jednog istog predmeta, on je uvi-
jek nalazio toliko originalnosti, da stara  pi-
tanja predstavi u novome obliku i da tako
izbjegne onoj monotoniji, u koju bi svaki
drugi pisac, bez sumnje, najčešće upadao.

Bjelanović, kao urednik, nije nikada. bje-
žao od istine, nego se je uvijek za nju bo-
rio. U svijem njegovijem člancima  prozire
se velika njegova ljubav prema svemu, što
je pošteno, plemenito i srpsko. A kakav je
Bjelanović bio u člancima, takav je isti bio
i u svojijem govorima kao srpski zastupnik

na dalmatinskom saboru, u kojemu je uvi-
jek podizao svoj moćni glas na obranu pra-
Va srpskoga naroda.

Bjelanović je prvi put biran u dalma-
tinski sabor godine 1883., a po tome nije
bilo zasjedanja saborskoga, a da se njegov
glas nije čuo. Iste godine, u naknadnijem
izborima za carevinsko vijeće, kninsko-šibe-
nički Srbi istakoše njegovu kandidaturu, ali
iz raznijeh uzroka morade podleći, kao što
je podlegao i 1885. godine pri općijem  iz-
borima za carevinsko vijeće, a ta ga je sud-
bina zadesila i godine 1891. Ali to su bili
porazi, dostojni najveće zavisti. Bjelanović je
propadao na tijem izborima, ali je propadao
slavno. A ove godine, kad mu je u istom
kotaru bio obezbijegjen izbor za  carevinsko
vijeće, tri dana prije svojeg izbora, kad bi
mu se srpski narod bio odužio prema svo-
joj snazi, podleže otrovnoj bolesti i za uvi-
jek zaklopi svoje oči.

šk e šk

Život Save Bjelanovića bila je otvorena
knjiga, u koju je on ponosom mogao da po-
gleda, a s njome smo se ponosili i mi. Nje-
govo je srce -hilo spremno za svaki. teški
uzdisaj, njegova je riječ bila melem, njegova
je plemenita duša umjela i u protivnika da
ulije poštovanje. Na neprijateljske lične i ja-
vne napadaje, nije nikada odgovarao krajni-
jem sredstvima. Njega su branila djela nje-
gova, branilo ga je njegovo poštenje, o koje
nije mogla ni najernja duša da zapne  Nje-
gova su usta umuknula, njegova se ruka
ukočila, njegovo pero više neće pisati, da
lažnijem veličinuna zdere obrazinu sa lica i
da ponosom i nadom sokoli srpski narod.
Sve je to prestalo, svega je toga nestalo.

Sada, kada je ledeno tijelo preda er-
noj zemlji, kada ne možemo više da gle-
damo ni onu ukočenu sliku, najbolje osjeća-
mo, šta smo izgubili u Savi _Bjelanoviću, a
što god veće budu naše potrebe, što se god
više nevolja bude bacalo na iznurena legja
srpskoga naroda, još ćemo više osjećati tu
veliku prazninu i još ćemo bolje moći, da
ocijenimo ko je bio Sava Bjelanović.

Na vječnom rastanku sa Savom  Bjela-
novićem, s tije rijetkijem Srbinom, s tijem
izvrsnijem drugom i prijateljem, s tijem lju-
be nijem sinom i mužom, neka mu je iz
bone duše i ojagjelog sreca pošljednji pozdrav.

Neustrašivom borcu, čeličnom pregaocu
i velikom pokojniku hvala, čast i slava!

Sprovod.

Zadar 17 marta. — U srijedu u jutro
opažala se je u Zadru neka neobična živa-
hnost po ulićami. Po uglovima su već bili
prilijepljeni razni - sastavci u čast pokoj-
niku, koje su prolaznici dobrovoljno čitali.
Megju sastavcima bijahu dvije pjesme i tri
opigrafa na srpskom i jedan epigraf na ita-
lijanskom jeziku. Osobito je lijep epigratf dal-
matinskih zastupnika i pjesma srpske omladine
u Zadru. Što se je više približavalo vrijeme
sprovodu, to su zadarske ulice življe bile. U
11 sati prije podne sprovod se je uputio
ulicom ,,Stradone“ u divnom redu i veličajnoj

——

povorci. Pred lijesom jedan dio vijenaca no-
sili su pojedinci a ostali bijahu izvješeni na
lijepim kolima, megju kojima se je isticao
onaj Marka Cara, druga i prijatelja pokoj-
nikova. Zatim su stupali dva i dva izaslanici
srpskih općina i ostalih mjesta u pokrajini,
pa  mnogobrojno  sveštenstvo sa  arhiman-
dritom Jovićem. Lijeg, na kojemu je stajao
vijenac žalosne udovice S natpisom , Tebi
dragi Sako — tvoja Dawica,“ nosili su še-
storica kršnih Bukovčana, trake koje su s
lijesa padale držali su: dr. A. Fugliesi, zastu-
pnik, F. Sinobad, načelnik skradinski, G. Glišić,
kao član pravoslavne zadarske općine, i A.
Fabris, urednik ,Dubrovnika.“ Za lijesom
stupala je svojta pokojnikova, pa pl. David,
namjesnik, sa namjesničkim višim  činovnici-
ma, zemaljski odbor, općina zadarska, za-
stupnici, general u miru Mitrović, prijatelji
i poštovatelji pokojnikovi i ostale «državne
vlasti. U jednu riječ sprovod bijaše sjajan i
dostojan pokojnika. Kuda je sprovod prolazio
naroda se bješe na stotine zgrnulo.

U crkvi sv. Nikole činodjejstvovao je
episkop Milaš sa mnogobrojnim sveštenstvom.

Po svršenom crkvenom obredu sprovod
je krenuo zadarskom glavnom ulicom.  Vla-
daše neobična tišina, a samo ju je prekidalo
skladno pojanje sveštenika. U ovoj“ grobnoj
tišini veličanstvene povorke prekidanoj kad i
kad svešteničkim pojanjem, mogao je učesnik
pri ovoj općoj srpskoj žalosti da pribere svo-
je misli i na jednu svede, naime, da smo
mi Srbi hude sreće, jer kao da nijesu dosta-
tne sve moguće neprilike koje nam protivni-
ci prave, još je trebalo da ove gorku čašu
ispijemo, pa da naše nevolje baš vrhunac do-
stignu. Pesimista, reći će neko. Da, pesimista,
jer ko nije samo zbog učtivosti i prazne pa-
rade učestvovao sprovodu, već čemernim sr-
cem došao da oda zadnju počast svomu
vogji, učitelju i prijatelju,“taj zaista pri sa-
moj pomisli da u ovim teškim danima ne
ćemo više ni slušati ni čitati Savičine savje-
te i umjesne opomene, taj i ako ne će da
očajava, ali mora priznati da je Sava Bjela-
nović bio jedini Srbin koji je megju nama
u pokrajini uživao auktoritet. A to znači mno-
go, jer se auktoritet u narodu ne stiče ni
bogastvom, ni nai.aenovanjem, ni izborom, ni
položajem, već ustrajnim, pametnim i pošte-
nim radom ić. <. Slušajući one nehotične
i spontane bone usklike i primjedbe naroda,
koji čekaše po ulicama da sprovod  progje,
te gdje svako u jednu riječ hvali pokojnika
i žali njegovu preranu smrt, i kad se pro-
misli da taj narod u Zadru u svojoj ogro-
mnoj većini srpski ne osjeća, onda kako da
Srbinu ne zaigra suza u oku i ne stegnu ga
crne misli u onom času; jer u pokrajini od-
lučnih i postojanih karaktera kao što je bio
Bjelanović, malo ima. A molimo da nam se
ne zamjeri. Daleko bi nas povele ove i nji-
ma slične refleksije, a ostavimo ih za drugi
put iliti bolju zgodu.

Sprovod prolazi glavnom zadarskom uli-
com, koja je doista tijesna i ne može pružiti
u ovakim prilikama onako veličanstvenu  sli-
ku kao naša ,Placa“ i ,Put od Gruža“. Svi
su prozori načičkani narodom. Na Arvatskoj

čitaonici vije se zastava na po koplja sa crnom

koprenom a i prozori su zastrti crninom, ta-