U Dubrovniku 21. Marča 1897. Lijena listi Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu fior. 4. 50. Za Srbiju i Crnu goru na go- dinu fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Za Dubrovnik na godinu fior. 4. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata 1 0 šalju se administraciji ,, KA“. Dopisi se šalju uredništvu: . Rukopisi se no vraćaju. Za oglas+, priposlano, izjave javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 10 novč. “od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne prima- ju se. Broj 12. Ezlazi svake Nedjelje. SAVA BJELANOVIĆ urednik ,,Srpskog Glasa“, zastupnik na Dalmatin- skom Saboru, vogja srpske stranke na Primorju itd. Da glasovi nijesu pouzdani, da ovu crnu vijest nijesmo već od po duljeg vremena oče- kivali, ne bi smo mogli vjerovati crnom gla- su, koji nam je stigao iz Zadra u nedjelju poslije podne, 14. marta: Umro je Sava Bje- lanović! Da na licu svakoga Srbina nijesmo gledali onaj bol i onu tugu, što je i nama srce paralo, ne bismo vjerovali, da Save Bje- lanovića ne ima više megju nama: ne bismo vjerovali, da je Sava Bjelanović samo ukoče- na slika- bez života i bez osjećaja, i da ono plemenito tijelo trune sada u ernoj zemlji! Bjelanović je bio rijedak čovjek i po sreu i po djelima svojijem. Bio je, velimo, jer ono srce, koje je onako plemenito kuca- lo za cijeli srpski narod, koje je bilo preis- punjeno patriotizmom i plemenitošću, za uvi- jek je prestalo da kuca; ona ruka, koja se je znojila za obranu srpskoga naroda, koja je ispisala one biser-članke i rasprave i još tolika druga lijepa i korisna djela, sada je za uvijek ukočena; ona usta, sa kojijeh su tekle melem-riječi na obranu i utjehu narod- nju, sada su za uvijek zatvorena i slegjena, a one oči, koje su onako bistro proučavale položaj naš i koje su sa zadovoljstvom pro- zirale u ljepšu i u sjajniju budućnost srp- skoga naroda, sada su za uvijek sklopljene. Smrću Save Bjelanovića, cijeli je srp- ski narod pretrpio nenaknadiv gubitak. Nje- gova duša, oličena u njegovijem djelima, ži- vjeće dokle traje naroda. Njegov neumorni rad oduševljavaće svojom vanrednošću i po- tonje generacije i služiće kao najbolji pri mjer njegovijem nasljednicima. I ako je Bjelanović svojijem radom za- dužio u prvome redu srpski narod u Dal- maciji, u Dubrovniku i u Boki, on je istom ljubavlju bio prigrlio i ostale djelove naše- ga naroda, te ovaj gubitak osjeća cijeli srp- ski narod. Neka niko ne pomisli, da nas je tuga zanijela, da nam se njegova djelu gle-. dana kroz suze svježega bola, čine veća nego li što su, i da je ovo samo izlijev bone duše. Ovo je javno ubjegjenje, stečeno kod ljudi, koji su vješti u tijem poslima, kristalisano mirnom studijom mnogo prije nego li smo i pomišljali, da će nas Sava Bjelanović, u naj- boljoj svojoj muškoj snazi, u erno zaviti, kada smo se zavaravali slatkom nadom, da će nam još dugo živjeti na sreću naroda, koji je on vodio. ik ž 4 Sava Bjelanović rodio se je 1851. go- dine u Gjevrskama, ubavom seocetu kršno Bukovice, u Dalmaciji. Svrši u Zadru osno- vne i srednje škole, stupi 1873. godine na bečko sveučilište, gdje je do godine 1877. izučavao pravne nauke. On je 1878. gradio osnovu za pokretanje srpskoga lista na pri morju, ali je ta osnova ostala u čami do godine 1879. Te godine Srbi Bukovčani nijesu htjeli glasovati za hrvatskoga kandi- data, nego glasovaše za autonomaša. Tijem je nastao rasejep izmegju Srba i Hrvata, te se je odma sastavio odbor, koji je stvorio novčani temelj za srpski organ. Ni u ovom odboru, ni na prvom izbor- nom kompromisu srpsko-autonomaškom nije bilo Save Bjelanovića. Ali je on svakako bra- nio i izborni kompromis i uopće Srpstvo bvojijem člancima u novosadskoj ,Zustavi“. U tijem njegovijem člancima i sad se može naći osnova potonjega rada srpskome listu. Ovom se prigodom može spomenuti, kako je Bjelanović, još kao gimnazijalni gjak, go- dine 1872., pisao u jednom djačkom listiću, rukopisnom, koji se je zvao ,Prvenac“, je- dnu raspravicu o načelu narodnosti, u kojoj je pobijao istorijska prava. | Članovi odbora za pokretanje srpskoga lista koucem 1879. godine obrate se Bjela- noviću i ponude mu uredništvo lista. On je tada odgovorio, da će doći na skupštinu osnivača toga lista, pa bude li se program, koji će se na toj skupštini utvrditi, slugao sa njegovijem načelima, da će se primiti uredništva lista. Tako je i bilo _ Utvrgjene su bile tačke programa, koje su se potpuno slagale sa pro- gramom gotovijem, koji je Bjelanović donio na skupštinu i koji se je kasnije štampao u prvom broju lista. Na ovoj skupštini osniva- ča vodila se je duga rasprava o predlogu odbora: da se urednik podvrgne na:zoru na- ročitog odbora, koji će se imenovati, i ko- jemu će on podnositi članke na pregled. Ali kad je Bjelanović izjavio, da se ni pošto ne bi primio uredništva uz bilo kakav nadzor, nego samo na svoju ličnu odgovornost, o predlogu se nije više raspravljalo. Najbolji i najvigjeniji Srbi predali su Bjelanoviću svoj prvi list na njegovo poštenje. Kad se je po novo, poslije godine dana, držala skupštinu osnivača, svi su Bjelanovi- ću izjavili svoje potpuno i najveće priznanje za onakovo uregjivanje lista. Ta izjava po- vjerenja i pohvale ponavljana je svake go- dine, a u isto doba priznavalo se veliko po- žrtvovanje Bjelanovića, koji se je svega odre- kao, da može raditi na listu. Tako je 1880. godine postao ,Srpski List“, a kasnije, prema prilikama, izmijenjen mu je natpis u ,Srpski Glas“. Bjelanović je neumorno radio na listu i u tome se radu toli o istaknuo, da se je potpunijemu pravom smatrao prvijem ne samo. srpskijem novinarom, nego mu nije bilo prem- ca na čitavom slovenskom jugu. Njegove po- lemike, napisane onijem lakijem, ironičnijem i po sve originalnijem stilom, prava su no- vinarska remek-djela. Pored čistog jezika i najpravilnijeg stila, tu ima svakojakijeh po- šalica, a često i pravog, originalnog humora. I u tome je zaista bio izvrstan. Sapet u okovima jednog istog predmeta, on je uvi- jek nalazio toliko originalnosti, da stara pi- tanja predstavi u novome obliku i da tako izbjegne onoj monotoniji, u koju bi svaki drugi pisac, bez sumnje, najčešće upadao. Bjelanović, kao urednik, nije nikada. bje- žao od istine, nego se je uvijek za nju bo- rio. U svijem njegovijem člancima prozire se velika njegova ljubav prema svemu, što je pošteno, plemenito i srpsko. A kakav je Bjelanović bio u člancima, takav je isti bio i u svojijem govorima kao srpski zastupnik na dalmatinskom saboru, u kojemu je uvi- jek podizao svoj moćni glas na obranu pra- Va srpskoga naroda. Bjelanović je prvi put biran u dalma- tinski sabor godine 1883., a po tome nije bilo zasjedanja saborskoga, a da se njegov glas nije čuo. Iste godine, u naknadnijem izborima za carevinsko vijeće, kninsko-šibe- nički Srbi istakoše njegovu kandidaturu, ali iz raznijeh uzroka morade podleći, kao što je podlegao i 1885. godine pri općijem iz- borima za carevinsko vijeće, a ta ga je sud- bina zadesila i godine 1891. Ali to su bili porazi, dostojni najveće zavisti. Bjelanović je propadao na tijem izborima, ali je propadao slavno. A ove godine, kad mu je u istom kotaru bio obezbijegjen izbor za carevinsko vijeće, tri dana prije svojeg izbora, kad bi mu se srpski narod bio odužio prema svo- joj snazi, podleže otrovnoj bolesti i za uvi- jek zaklopi svoje oči. šk e šk Život Save Bjelanovića bila je otvorena knjiga, u koju je on ponosom mogao da po- gleda, a s njome smo se ponosili i mi. Nje- govo je srce -hilo spremno za svaki. teški uzdisaj, njegova je riječ bila melem, njegova je plemenita duša umjela i u protivnika da ulije poštovanje. Na neprijateljske lične i ja- vne napadaje, nije nikada odgovarao krajni- jem sredstvima. Njega su branila djela nje- gova, branilo ga je njegovo poštenje, o koje nije mogla ni najernja duša da zapne Nje- gova su usta umuknula, njegova se ruka ukočila, njegovo pero više neće pisati, da lažnijem veličinuna zdere obrazinu sa lica i da ponosom i nadom sokoli srpski narod. Sve je to prestalo, svega je toga nestalo. Sada, kada je ledeno tijelo preda er- noj zemlji, kada ne možemo više da gle- damo ni onu ukočenu sliku, najbolje osjeća- mo, šta smo izgubili u Savi _Bjelanoviću, a što god veće budu naše potrebe, što se god više nevolja bude bacalo na iznurena legja srpskoga naroda, još ćemo više osjećati tu veliku prazninu i još ćemo bolje moći, da ocijenimo ko je bio Sava Bjelanović. Na vječnom rastanku sa Savom Bjela- novićem, s tije rijetkijem Srbinom, s tijem izvrsnijem drugom i prijateljem, s tijem lju- be nijem sinom i mužom, neka mu je iz bone duše i ojagjelog sreca pošljednji pozdrav. Neustrašivom borcu, čeličnom pregaocu i velikom pokojniku hvala, čast i slava! Sprovod. Zadar 17 marta. — U srijedu u jutro opažala se je u Zadru neka neobična živa- hnost po ulićami. Po uglovima su već bili prilijepljeni razni - sastavci u čast pokoj- niku, koje su prolaznici dobrovoljno čitali. Megju sastavcima bijahu dvije pjesme i tri opigrafa na srpskom i jedan epigraf na ita- lijanskom jeziku. Osobito je lijep epigratf dal- matinskih zastupnika i pjesma srpske omladine u Zadru. Što se je više približavalo vrijeme sprovodu, to su zadarske ulice življe bile. U 11 sati prije podne sprovod se je uputio ulicom ,,Stradone“ u divnom redu i veličajnoj —— povorci. Pred lijesom jedan dio vijenaca no- sili su pojedinci a ostali bijahu izvješeni na lijepim kolima, megju kojima se je isticao onaj Marka Cara, druga i prijatelja pokoj- nikova. Zatim su stupali dva i dva izaslanici srpskih općina i ostalih mjesta u pokrajini, pa mnogobrojno sveštenstvo sa arhiman- dritom Jovićem. Lijeg, na kojemu je stajao vijenac žalosne udovice S natpisom , Tebi dragi Sako — tvoja Dawica,“ nosili su še- storica kršnih Bukovčana, trake koje su s lijesa padale držali su: dr. A. Fugliesi, zastu- pnik, F. Sinobad, načelnik skradinski, G. Glišić, kao član pravoslavne zadarske općine, i A. Fabris, urednik ,Dubrovnika.“ Za lijesom stupala je svojta pokojnikova, pa pl. David, namjesnik, sa namjesničkim višim činovnici- ma, zemaljski odbor, općina zadarska, za- stupnici, general u miru Mitrović, prijatelji i poštovatelji pokojnikovi i ostale «državne vlasti. U jednu riječ sprovod bijaše sjajan i dostojan pokojnika. Kuda je sprovod prolazio naroda se bješe na stotine zgrnulo. U crkvi sv. Nikole činodjejstvovao je episkop Milaš sa mnogobrojnim sveštenstvom. Po svršenom crkvenom obredu sprovod je krenuo zadarskom glavnom ulicom. Vla- daše neobična tišina, a samo ju je prekidalo skladno pojanje sveštenika. U ovoj“ grobnoj tišini veličanstvene povorke prekidanoj kad i kad svešteničkim pojanjem, mogao je učesnik pri ovoj općoj srpskoj žalosti da pribere svo- je misli i na jednu svede, naime, da smo mi Srbi hude sreće, jer kao da nijesu dosta- tne sve moguće neprilike koje nam protivni- ci prave, još je trebalo da ove gorku čašu ispijemo, pa da naše nevolje baš vrhunac do- stignu. Pesimista, reći će neko. Da, pesimista, jer ko nije samo zbog učtivosti i prazne pa- rade učestvovao sprovodu, već čemernim sr- cem došao da oda zadnju počast svomu vogji, učitelju i prijatelju,“taj zaista pri sa- moj pomisli da u ovim teškim danima ne ćemo više ni slušati ni čitati Savičine savje- te i umjesne opomene, taj i ako ne će da očajava, ali mora priznati da je Sava Bjela- nović bio jedini Srbin koji je megju nama u pokrajini uživao auktoritet. A to znači mno- go, jer se auktoritet u narodu ne stiče ni bogastvom, ni nai.aenovanjem, ni izborom, ni položajem, već ustrajnim, pametnim i pošte- nim radom ić. <. Slušajući one nehotične i spontane bone usklike i primjedbe naroda, koji čekaše po ulicama da sprovod progje, te gdje svako u jednu riječ hvali pokojnika i žali njegovu preranu smrt, i kad se pro- misli da taj narod u Zadru u svojoj ogro- mnoj većini srpski ne osjeća, onda kako da Srbinu ne zaigra suza u oku i ne stegnu ga crne misli u onom času; jer u pokrajini od- lučnih i postojanih karaktera kao što je bio Bjelanović, malo ima. A molimo da nam se ne zamjeri. Daleko bi nas povele ove i nji- ma slične refleksije, a ostavimo ih za drugi put iliti bolju zgodu. Sprovod prolazi glavnom zadarskom uli- com, koja je doista tijesna i ne može pružiti u ovakim prilikama onako veličanstvenu sli- ku kao naša ,Placa“ i ,Put od Gruža“. Svi su prozori načičkani narodom. Na Arvatskoj čitaonici vije se zastava na po koplja sa crnom koprenom a i prozori su zastrti crninom, ta-