U Dubrovniku 22. Avgusta 1897.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4. 50.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale ai na godinu
franaka 15 u zlatu

Za Dubrovnik na godinu fior, 4,

Na po godine i na četvrt godine
urazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

DA

|

VMA

Pretplata i oglasi
šalju se dulituaoij »Dubrovnika“
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se no vraćaju.
Za oglase, priposlano, gd
ai

zvješ-

puta štampaju, po pogo:

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se.

Broj 34.

Izlazi svake

Nedjelje.

Godina VI.

Sadržaj: Austro- Ugarska i Bugarska

Pismo iz Spljeta — Medeni u XIX
vije — Srpske zemlje — Domaće vijesti
— Pregled —: Dubrovačke vijesti ——  Podli-
stak: Dubrovačke elegije, piše dr Lujo Voj-
nović i Tica Makarona (svršetak),

Austro-Ugarska i Bugarska

Tako rekuć još se razliježu zvuci  slo-
vospjevA u prijestonijem govorima: i ekspo-
zeima ministara izvanjskijeh posala pred de-
legacijama o hvaljenom redu i napretku Bu-
garske na svijem poljima javnoga rada, još
odjekuju panegirički članci bečkijeh i peštan-
skijeh novinA u istome smislu; kad od jed-
nom kao grom iz vedra neba ta ista štampa
donosi članke o razvratnosti i truležu u Bu-
garskoj, i proglašuje tu istu državu — do
juče uzor napretka i morala — nedostojnom
da postoji u kolu evropskijeh naprednijeh
država.

Stara latinska riječ veli: vremena se
mijenjaju, pa i mi u njima. Ali za tako te-
meljnu promjenu nije bilo dostatno vremena.
Ne može od danas do sutra jedna država od
uredne i napredne postati neurednom i na-
zadnom. :

Povod ovomu nenadnomu preokretu u
mišljenju austro-ugarske štampe o Bugarskoj
treba tražiti u neiskrenosti i pogrješnoj poli-
litici naše diplomacije, koja se iskustvom i
prošlosti malo okoristila. Neiskrene i pretje-
rane su bile one hvale o Bugarskoj, kao što
su bili nepravedni i neistiniti napadaji na
Srbiju, koju su u ministarskim ekspozeima i
u bečkoj i peštanskoj štampi predstavljali kao
zemlju skroz zapuštenu i nesposobnu za na-
predak.

Tendencija ovakog prikazivanja stvari
bila je očita. Trebalo je u isto vrijeme ubiti
ugled Srbije a podići znamenitost Bugarske
u svijetu. Kako se na Balkanu radilo, tako
se jednako istom tendencijom u granicama
Austro-Ugarske i u Bosni i Hercegovini isti-
calo i ističe Hrvatstvo nad  Srpstvom. Te
Srpstvo bilo u granicama Austro-Ugarske,
bilo u Bosni i Hercegovini, bilo na Balkanu
uvijek se prikazivalo “nferijornijem s jedne
strane prema Bugarima s druge strane pre-
ma Hrvatima. Razumije se samo po sebi, da
ova tobožnja inferijornost Srpstva ne postoji
već u računu bečke gospode i u glavama
bugarskijeh i hrvatskijeh  šovena; “dapače
uporedimo li prošlost i sadašnjost srpsku
sa prošlosti i sadašnjosti bugarskom i hrvat-
skom, rezultat uporegjenja ispada u : svakom
pogledu Srbima u prilog, jer ako se ministar
skim ekspozeom i plaćenijem  novinarskijem

. člancima i postigne časoviti uspjeh, srpska
djela, koja povjest bilježi, ne mogu so tijem
sredstvima zbrisati.

Bečka je diplomacija cijenila, da će se
Stambulovljev pravac u Bugarskoj na vijeke
održati, i da knez Ferdinand ne će postali
nevjeran obećanjima koje je dao u Beču na-
zad deset godina. Ovaj je račun bio pogrje-
šan. Stambulov je pao a s njim i njegov
pravac. Knez Ferdinand, koji voli krunu od
zadate riječi, uradio je ono što je svakomu
poznato, a što je gospodu u Beču za srce
ujelo, pa sada njihova štampa svaki i naj-
manji dogagjaj u Bugarskoj prikazuje u cr-
nijem šarama. Ovo noraspoloženje mjerodav-

nijeh krugova u Beču naročito je izbilo na
površinu. prilikom Bojčevljeve ate zbog
poznatog ubistva pjevačice Ane Szimon.

Bog ne plaća svake subole, govori naš
narod. Srbi barem za neko vrijeme neće slu-
šati i čitati bečke i peštanske hvale Bugar-
skoj na račun Srbije, te i ako ovaj austro-
bugarski sukob ne nosi Srpstvu koristi, ali
je uvijek neka mala zadovoljština, da istina
ako i preko gjavola na površinu izbije. Srbi
sada mogu ponoviti onu latinsku : Solamen
miseris socios habuisse malorum (Utjeha je
u nevolji imati druga).

a
. e e #
Pismo iz Spljeta?
Spljet 16. avgusta.

Organ hrvatske narodne stranke u broju 68.
našao je shodno, da u domaćoj vijesti pod naslovom
»Amanet“, prenašajući nekoliko riječi M. Pavlino-
vića napane na neku mladu gospodu ,koja u želji
da sa Srbima živu u miru, spravna su okrenuti le-
gja svemu što je hrvatsko“. Bačenu nam rukavicu
lista stranke, koja je po prošlosti ugledna, ali koja
gada bez odregjena cilja luta tamo i amo, rado
dižemo; te ćemo pokušati da dokažemo neistinitost
navedene tvrdnje.

Kad je izišla ,Narodna Misao“ — knjiga u
kojoj su ta ,mlada gospoda“ razvila svoj program
— i glasilo hrvatske narodne stranke reče o knji-
zi svoje mnijenje. Mi ne znamo, je li to bilo samo
mnijenje urednika ili stranke, svakako što moramo
kazati jest: da je to muijenje bilo konfuzno a i
nedošljedno — isprvice hvalio, kašnje opravdao po-
litičkom naivnošću a danag i napada. 'Pvyrde, da
evoluciji moramo zahvaliti raznolike ljepote što na-
ray našem oku pruža; a bez dvojbe i evoluciji mo-
ramo pripisati što se hrv. narodna stranka sve to

e

tvrditi da ta stranka strepi za svoj opstanak —
pa za to da svoj rad udešava prema volji pravaške
stranke, e da joj život bude što dulji. Evoluciju u
narodnoj stranci u pravaškom duhu započeo je
prvi M. Pavlinović i tijem razdvojio tadašnju na-
rodnu stranku i oslabio životnu snagu našega na-
roda u Dalmaciji. Danas, kad nema više Klaića —
čovjeka širokih ideala te pristaše i zagovornika na-
rodnog jedinstva Srba i Hrvata — možemo tvrditi
da je nestalo i jedine zapreke, koja nije dala da
se stranka sasvim preobrazi. Naše je mišljenje, da
ne će dugo proći, pa da će se Dr. Bulat klanjati
Bisnkinu i ; kao što se učenik klanja
svomu učitelju. Sada nam hrv. narodna stranka samo
pruža zadnje trzanje prije potpune preobrazbe. A da
će ta preobrazba što skoro me imamo doka-
za i u pisanju ,Jedinstva“, koje n. pr. nije ni ja«
vilo, da je prigodom srpskog ija u Spljetu
»Narodna Glazba“ pa nalogu načelnika udarala u
počast Srbi i da je tom prilikom došlo do očitih
manifestacija u prilog sloge. Ali ostavimo hrv. na-
rodnu stranku, prepustimo da i ona kao svako ljud-
sko djelo dovrši svoj vijek, pa se u kratko osvrni-
mo na pisanje ,Jedinstva“ u broju 63. Naš odgo-
vor ne 6o biti dug, pa se nadamo da će ga ljudi
oko ,Jeđinstva“ i razumjeti. Mi bismo dapače sav
naš odgovor mogli izreći jednom jedinom izrekom
t.j. da su Srbi i Hrvati jedan narod. I ako se ne
varamo, mislimo, da je ista misao izražena i u
programu hrv. narodne stranke — no izmegju na-
rodne hrv. stranke i nas jedna je razlika, a to na-

čelna: državno pravo
Kad gu Srbi i Hrvati jedan narod, i kad nas
narodni princip u našem radu vodi, onda za nas
nema više mjesta državnom pravu; onda ne shva-
ćamo kako Dalmacija možu biti samo hrvatska, a
ne i hrvatska i srpska; mislimo, da nije logično
tvrditi: da smo jedan narod, pa ipak da Dalmaci,a
nije svojina cijeloga naroda nego samo onog dijela
što se hrvatskim imenom krsti. Čini nam go — du
kad čovjek hoće da radi za narod — mora da ima
*) Rado priopćujemo ovo pismo glavnog pokretača srpsko- hre
vatske ujedinjene omladine u Zagrebu, i preporučujemo ga svoji

jem čitateljima. — Ured.

pred očima sav naš narod, mora da ljubi istim žarom
svaki kraj naše prostrane ali rastrgane domovine

Mi ne ćemo sloge izmegju Srba i Hrvata.
glozi moguć je razgovor, kad ge radi o odnošajima
Magjara s Nijemcima, ali izmegju Srba i Hrvata,
koji skupa sačinjavaju jednu ojelinu — jedan na-
rod => uo koji je danas razdijeljen usljed - rada
tugje ruke i prodanih duša — rodoljubi, pojedinci
moraju se složiti da svom snagom rade oko uspo-
stavo sau narodnog jedinstva.

zbjegnemo raznim  denuncijama — žali

bože do nas se stanovite stranke često služe i
ovakovim nedostojnim sredstvima — moramo izja-
viti da za nas narodno jedinstvo nije političko je-
dinstvo. Narodno jedinstvo za nas je jedinstvo svi-
jesti — hoćemo da u Beogradu, u Zagrebu i u Du-
brovniku jedna misao o a ta, da su Srbi i
Hrvati jedan narod. Za to ne ćemo da znademo
za nikakva stara prava, koja nijesu odraz narodne
volje, NOgO +0 e

Vogjeni velikom mišlju narodnog srida,
narodnog jedinstva Srba i Hrvata, hoćemo na te-
melju narodne suverenosti da naš narod koji danas
živi u Austro-Ugarskoj monarhiji dogje do što veće
i potpunije slobode. No zanoseći ge ni za kakvim
praznim teorijama, ne ćemo da našim radom osla-
bimo onaj dio našega naroda, koji u interesu cjelo-
kupnosti mora da je najjači.

li ne ćemo da živimo samo u miru sa Srbi-
ma, mi hoćemo da i Srbi i Hrvati imadu iste aspi-
racije, isti ideal, jednu narodnu dušu a i jednu
budućnost. Mi ne pravimo razlike izmegju Srba i
Hrvata, za nas je to jedan narod su dva imena,
pa za to ne vidimo da je nešto samo hrvatsko a
drugo samo srpsko — za nas, sve što je narodno
— toliko je Prag koliko i hrvatsko.

O <

D. M.

ap Shad
Nečuveno u XIX. vijeku
Kaštel Lukšić, 9 Avgusta 1897.

biti ni za što osim da se prospe na
polje i da je ljudi Mao 2
Matej, Gl. 5.

Ovijeh dana preminu u ovom selu kontesa
Angjelija Vitturi. Sprovod je bio urečen za četvr-
tak, dne 5 tek. mj. a tako je i slijedio.

U ovom selu postoji erkovno društvo ,Bra-
tovština“, koja ima svoje statute zakonom  potvr-
gjene i po kojima ta ,Bratovština“ nije dužna ni
učestvovati, ni ikakva drugog biljega davati —u
tom smislu — nijednom
član iste ,Bratovštine“, ili barem
jednog bratima. Obitelj Vitturi nije nikada htjela
da stupi u to društvo i ako joj se je nutkovalo,
ali sada pri smrti njihove stare majke htjedoše da
im svečano bratimska zvonu zvone, zahtjevajuć,
m i to, po oo so

Nego najprvi ašem mnijenju — kad
su htjeli gospoda, "tobožnji jus patroni, da imaju
ikakvo pravo na ,Bratovštinu“ i što istoj pripada,
trebalo je da prosvjeduju pri osnivanju bratimskog
statuta; što oni učinjeli nijesu, niti su ga oni tra
žili niti zahtijevali

Po istom previkika »Bratovština“ je tražila od
obitelji Vitturi za zsvonjenje zvona i učestvovanje
sprovodu cijelog društva fior. 100, ali ih od tog
odbi paroh Dum Mate Biočić, oslanjajuć ge na svo-
je pravo, koje mu po kanoničkom zakonu pripada.
Istina je da po erkovnijem kanonima paroh može
odregjivati zvonjenjem zvona i ostalijem crkovnijem
cerimonijama po svojoj volji, ali paroh, trebalo je
da znade, da su pod njegovijem parohijanjem ku-
pili bratimi zvona a ne orkva i da obitelj Vitturi
ni tom prigodom nije dala ni po pare; on još zna-
de, da je on paroh, nekada bio za narod i kako je
trebalo da uvijek uzanj ostane kao sin narodni,
kao kaštelanac uz kaštelane i kao činovnik, koga
uzdrži narod na svojijem žuljevima. Natrag nekoli-
ko godina, isto pod parohijanjom časnog  Biočića,
umro je jedan rogjak obitelji Vitturi, konte Niko
i pd njegova obitelj platila je istoj ,Bratovšti-
ni“ . 40 za zvonjenje zvona i učestvovanje bra-
bije Zašto se onda Vitturi ne poslužiše svo-
jim tobožnjim pravom? zašto se onda paroh ne po-

služi svojom moći? Jer je onda bio uz narod. Sad
mi pitamo, kad je korektno radio: ili sada kad
radi protiv naroda, ili dok je bio uz narod?!

li naš narodni paroh, kad je vidio da ,Bra-
tovština“ ostaje gluha na njegove opomene, pošlje
tužbu i apel na Biskupa, po poznatom mandarinu i
gospodskom prirepini M... .., a presv. Biskup, i on
nekada dz narod, sam lično — kako se kaže —
otigje na Poglavarstvo i zatraži silu žandarsku, ko-
ju mu Poglavarstvo i dade, da može silom prisiliti
da se zvona zvone. U oči sprovoda dogje pred erkvu
poglavarstveni povjerenik, nekoliko patrola žandar-
marije i paroh, da silom rastvore zvonaru i da da-
du da se zvona zvone. Ali tu oni nagjoše cijelo
pučanstvo Lukšića, staro i mlado, žensko i muško
i majkesa djecom pri prsima, koji stajahu mirno i
dostojanstveno, kao mrtvi zid, pred ostrijem žan-
darskijem ražnjevima,

ene i ljudi hana prsa, kunu paroha i pre-
zirno mu :6 ru,
gjecite nas slobodno ali mi ne dademo, da se naša

veta prava, amaneti i žuljevi naši po volji paro-
hovoj otimlju i gaze. Bog, pravica i trijezmenost
povjerenika ne dadoše, da se prolije ljudska krv.
Povjerenik i žandari udaljiše se a paroh praćen
prezirom narodnijem, zviždanjem i hukanjem, poku-

g

roh stupio na čelu žandarmarije prema narodu. A
po narodnom vjerovanju vihorovi se dižu na krv
pravednu; krv pravedna za dlaku da se tu potoci-
ma ne proli.

Jedan dan poslije toga bijahu uapšeni peto-
rica našijeh seljana, za tobožnje nerede. Ali se ov-
dje uhvamo u pravdu i zakon, koji će razbistriti, je
li nerede stvorio izobraženi paroh, koji se podignuo
oružanom rukom na mirni i neuki puk, ili samo
pučanstvo, koje je po nagonu prirogjenom štitilo sve-
tinje i amanete svoje. A Bog i svijet će suditi pa-
rohu njegovo domoljublje i apoštolsko zvanje, koje
tako divno narodu propovijeda. 1 ovdje ćemo se
poslužiti sv. pismom: ,Teško svijetu od sablazni!
jer potrebno je da dogju sablazni; ali teško ono-
me čovjeku kroz koga dolazi sablazan,“ Matej,
Glava 18.

O sporu samog jus patronata visi parnica,
koju jadni puk vodi protiv Vitturovih i biskupa.
Pučanstvo ima protiv sebe velike sile, osobito bis-
kupa, koji je nekada u početku parnice uz na-
io. Ali tješimo se time da je za svakoga
pravda jednaka. O tome lijepo raspravlja članak
štampan u br. 61 koji rastraja dosljed-
nost Maki
to dokazali Tr. »SIp
Ali ovom ana hvali da poručimo dopi-
snicima ,N. Li.“ u ovu seosku opću stvar ne
smije izbijati na uda partaičnost, jer smo mi
svi, bez razlike stranaka u ovome poslu samo Luk-
šićani i jednako ljubimo svoj zavičaj, pa se zvao,
kako ko hoće, a zasluge, ako ih ima, pripadaju na-
ma svima Lukšićanima domorodcima, Mi smo rekli
i opet kažemo, da je žalosno što uz narod nije i
nJedinstvo“ kao što su i ostale i srpske i hrvatske

tonomaše, nego je po srijedi
je njemu, kad progju politički izbori, kao i velika-
šu deveta bevanda,

Usljed  nepatriotičnog pisanja  ,Jodinstra,“
koje je uzelo u obranu velmože protiv naroda i op-
ćine, koja je njemu i njegovoj stranci pripadala,
išla je jedna deputacija, sastavljana od dva pris-
jednika i jednog vijećnika na žalbu i prosvjed k
gosp Dru Bulatu, ali ih ovaj odbi nedavši im niti
progovoriti, nego, ako što imaju, reče, nek idu

gosp. Morpurgu a on da pere ruke, Ovako su gla-
li Igukrsta od Irada do Pilata, dok Pilat ne opra
ruke od krvi pravednika. Sad znamo da nam uh-
vanja drugog neima, do u so i u svoje kljuge, jer:
Suza moja noma roditelja;
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Neprima mi plača ni molitve.“

Možemo mirno savjesti kazati: gospodujte,
gospodo, doklem možete, ali ne ćete doklem hoće-
te, ili mi pasti ili vi, a pasti će krivac, pasti će-

4

aju, a žandarima kažu: bodite nas, >

N
i njegove stranke, kako smo i mi '
b AKI