. : ercegovinu 1ia_ godinu fior. 4. 50. DO Za U Dubrovniku 26. Septembra 1897. < Cijena list ga Austro-Ugarsku, Bosnu i Za Srbiju i Crnu goru na go- “dinu. fior. 5. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Za Dubrovnik na godinu fior, 4. Na po godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 10 novčića. Pretplata i oglasi šalju se administraciji ,Dubrovni. Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase, priposlano, izjave javne zahvale, računska izvješ- ća i slične objave plaća se 10 novč. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. | Broj 8: 39. Izlazi svake Nedjelje. Godina VI. | taj: Di. Martnica ol Giorgjić — Dr Erazmo Barčić — Otvoreno pismo ujedi- onjenje hrvatske i srpske omladine Vasu Gju- rgjeviću — Srpske gemlje — Naši dopisi (iz Mljeta i Kaštel-Lukšića) — i Dinka vijesti i . Pregled — Dubrovačke vijesti — Podlistak. Dr Marinica pl. Gjorgjić Sve kjegji i rjegji bivaju redovi starijeh Ke na Čiji pregji bijahu oni staroga . Dubrovnika umni državnici, naučenjaci i knji- “ ževnici, kojima se sa svijeh strana jednoduš- no odaje priznanje i počast, me samo svoj grad, svoj narod već i čovje- čanstvo slavnijem djelima na raznijem polji- oma ljudske djelatnosti. koji obogatiše Kad god stigne hiopska vijest o smrti “kojega. poznatog starog vlastelina, obuzme nas “neobično čuvstvo, te koliko pobugjuje u “nama sjetu i žalost zbog nestajanja ljudi ko- Bi su Dubrovnik učinili Dubrovnikom, s dru- dogo strane Boteja ći se stihova Medovijeh u = Cvijeti Ma ikome ge leka nać lijeka soon ikad do vijeka! "šido nam na pamet riječ Hristova ženama, koje su ga pratile kad je išao na smrt: Fi- liae Jerusalem nolite flere. super me! (Kćeri “Jerusolima nemojte plakati nada mnom). S foga-kad se. povede razgovor o starijim Du- brovčanima, ne treba ovo izgubiti iz > vida, jer oni i živući megju nama, ne mogu osje- dati jednako. kao mlagji naraštaj. Oni se vi- šo ili manje. osjećaju samcima. Te ko sve ovo ne zna: ili ne će da zna, može mu se lako dogoditi, da rad i djelovanje ovoga ili onoga nerazumljivim proglasi; ali misaon čo- jek, koji znade da se tisućljetne tradicije ne mogu: kao štap: preko noge prelomiti, ne sa- mo što to sai već i sasvijem prirodno Balog.“ | a“ prvi mah ne , bi znali reći, da li je i žalost ili sreća, što je ovoj generaciji u dio palo: da prati do hladnog počivališta mrtve ostatke ostataka dubrovačke vlastele. No kad * bolje: promisli, nije ni žalost ni sreća, već ijedno i drugo. Žalost je učestvovati spro- vodu posljednijeh predstavnika staroga Du- brovnika ; sreća je pak, što je ovoj genera. ciji u dio palo čuti sa onijeh usana živu ri- ječ: kolika je nevolja ne biti svoj. Glas o nenadnoj smrti Marinice Gjor- gjića i izazvao je u nama ove misli, koje od- Sovaraju nesregjenom i prelaznom stanju na- Šem i našega naroda, Valjda će generacije koje za nama dogju biti u tome sretnije, što će se zateći sregjenije i stalnije prilike; nama “pak ne ostaje drugo već po svojijem silama doprinijeti, da te buduće prilike budu u du- lu staroga dubrovačkoga načela: slobode i napretka. Ko shvata pravo značenje ovih dvi- ju riječi, ne može se dugo premišljati, komi6 će privoljeti carstvu, da se izrazimo riječima, “Narodne pjesme, jer imamo dosta primjera iz javnoga rada dubrovačke vlastele, koje je dostojan član bio i pokojnik. > Kao potomak starodrevne vlasteoske obi- telji, Marinica Gjorgjić za života odlikovao se je učenošću, plemenitošću i otmenošću, On je učestvovao i u javnom životu na- * Mina U vrijeme narodne borbe sta- da \ hotela s upitom, kađ 2. jaše u prvijem redovima boraca za narodna prava sa Klaićem, Pucićima i drugima. Pro- šle smo godine u v:"u članaka prikazali po- litičko stanovište Meda Pucića, i kako se ima razumjeti njegovo, i ostalijeh ondašnji jeh Dubrovčana, zagovaranje združenja naše pokrajine sa Hrvatskom i Slavonijom. U enom duhu i Marinica Gjorgjić je bio za združe- nje ili ti družbu, kako ju je nazvao Medo Pucić6. Od prvoga zasjedanja pokrajinskoga sa- bora t. j. od g. 1861. do g. 1873. bijaše pokojnik zastupnik velikijeh poreznika dubro- vačkoga kotara i član narodne stranke, ko- joj su onda i Srbi. pripadali. Od g. 1873. do g. 1889. ne bijaše ga megju zastupnici- ma. Kad je g. 1889. bio opet izabran za za- stupnika dubrovačkijeh velikijeh poreznika, nije više stupio u klub hrv. narodne stranke bijaše ,divljak“; a kad je g. 1885 nastao eksodus pristaša hrvatstva iz dubrovačke na- rodne štionice, Marinica Gjorgjić nije im se pridružio, već je ostao član iste do svoje smrti. Ove posljednje dvije okolnosti bacaju dosta svijetla na držanje njegovo, što se tiče hrvatsko-srpskog spora. Ali njegov govor pri otkriću spomenika Gundulićeva i njegovo na žalost posljednje glasovanje, pri posljed- .. . . . / njijem saborskijem izborima, za kandidata svpske stranke, jasno pokazuju, gdje su bile simpatije pokojnikove. Uz to ne treba zabo- raviti, da mu je politička vlast osakatila go- vor, koji je kao presjednik odbora izrekao pri otkriću spomenika Gundulićeva, eensuri- rajući pasus o dolasku cara Dušana u Du- brovnik. Pokojniku, koji je kao zastupnik i ne- zavisni gragjanin pratio razvitak političkijeh boraba, nije mogla izbjeći glavna tendencija današnje hrvatske nenarodne politike, te je prirodno da njegove simpatije nijesu mogle biti na strani te politike. A što da .rečemo o neprestanom predbacivanju popova Hrvata Srbima katolicima! Njihovo predbacivanje pri simpatijama Marinice Gjorgjića za srpsku na- rodnu politiku otpadaju, a kad spomenemo, da je pokojnik bio gorljiv katolik, onda po- staju ta predbacivanja smiješna. Srbi Dubrovčani uvijek će se zahvalno sjećati uspomene dostojanstvenoga i simpa- tičnoga starca, koji je svojijem ugledom i svojijem poznatijem imenom potvrdio iakat, da je e srpska_stranka prirodna evo- ućija ubrovniku, i da je jedina stranka koja Ima osnovice iz prošlosti za budućnost. Smrću Marinice Gjorgjića Dubrovnik je pretrpio veliki gubitak, jer je u njemu izgubio otmenog vlastelina i uglednog gra- gjanina. Laka pamet ! mu bila rodna zemlja i vječna rani Sa slavenskog juga? 15. Dr Erazmo Barčić Iz Zagreba vodio me put na Rijeku, gdje sam ge hotio ukrcati na parobrod i otploviti dalje na jug. Kad sam već na Rijeci, nije moguće, a da se ne upoznam sa drom Erazmom Barčićem, odličnim hrvatskim političarom. Poslah k njemu slugu od mogu posjetiti. On je ga- lautno odgovorio, da “6e sam k meni doći. Do- šao je. Erazmo Barčić je već stariji gospodin, sred- *) y. ,Narodni Listy“ br. 252. — Ured. ,Dubr.“ # njeg stasa, sijed, rudijeh gustijeh vlasi i rijetke, uglasto postrižene brade. Uko je njegovo bistro i povjorljivo, izraz lica otvoren, veseo i prijatan. Po zvanju je advokst a pripada hrvatskim patricijima na Rijeci. Po izgovoru raspoznaje se hrvatski Pri- morae i ne može isgovoriti glas š, upravo kao Italijanci. Ime Barčićevo je češkomu čitaocu novina od mnogo godina dobro poznato i simpatično. U pos- ljednjih dviju godina obratio je na sebe pažnju odvažnim ustajanjem u hrvatskom saboru, da pokara hrvatske studente, koji su jeseni g. 1895 za borav- ka ćesareva u Zagrebu demostrativno oskvrnuli srpsku trobojnicu i tamošnju pravoslavnu crkvu, i počinili još drugih eksplozija mržnje protiv Srba. Nebratske strasti Hrvata dostigoše svoj vrhunac. Činilo se pogibeljnim protiv toga ustati, osobito političaru u ustavnoj državi, koji računa na svoju popularnost i hoće li kao takav ostati, mora šte- djeti osjećaje svjetine, od koje zavisi njegov man- dat — uslov njegove aktivnosti. Barčić se odlučio i u najbližem zasjedanju hrvatskoga sabora podigao Svoj glas u spomenutom smislu. Tako čini samo čovjek, u kojem rodoljubno osvjedočenje i idealna ljubav k narodu prevlagjuje sve oportunističke ob- zire, Samo čovjek, koji se znade postaviti na više gledište, nego što dopušta svagdašnja utakmica po- litičkih stranaka, čovjek, koji narod više ljubi ne- go odobravanje birača i dalje ».jegovu budućnost prozire, nego je moguće političarima, čije je sta- novište uvijek samo na plećima onih, koji im da- vaju svoje glasove. Podaje utješnu svjedodžbu o dijelu hrvatske omladine, što glas Barčićev nije ostao bez odziva u njenim srcima, što nije samo riječi njegove slušala, nego i uvažila i iz njih sebi pouku izvela. Spozna- de svoje zablude i još na vrijeme poče traži- ti izlazak iz njih. Ustajanje Barčićevo u hrvat- skom saboru protiv zaslijepljenih oskvrnitelja srpske | trobojnice i pravoslavne crkve jest jedan od prvih i glavnih povoda ovoga pohvalnoga pokreta megju hrvatskom omladinom, o kojem se je ovdje dosta (t. j. listu) govorilo. Razumije se, da su se Srbi zahvalno odazvali držanju Barčićevu. Drukčije su Se ponašale prema njemu opsto- jeće hrvatske stranke. Barčić je bio proskribovan i pri posljednjim izborima za zemaljski sabor nije ga se ni nosilo u kandidacionoj listini. Opozicione stranke združile se ad hoc protiv vladine stranke, ali političara, koji je imao smjelosti zauzeti se za prezrene Srbe, prosto su odbacile, niti ne uvažuju- ći to, da misao, za koju se on izložio, misao iskre- nog izmirenja Hrvata sa Srbima na temelju sla- veaskem, jest naj zdravija misao, dapače da je ta- mo, jedinom misli uopće. Barčić je bio prinugjen natjecati se o man- dat na svoj račun. Kandidovao je u Petrinji, gdje je bilo dosta nade, da pomoću Srba pobjedi. 1 mnogi od Hrvata petrinjskih za vj se izjaviše. Pri- majući kandidaturu Barčić je kazao svojim birači- ma: ,Biću oho, budem li izabran, a svoj izbor dr- žaću za dokaz, da je megju biračima petrinjskog kotara proniklo ubjegjenje, da su Srbi i Hrvati je- dan te isti narod i da je samo u slozi njihovoj glavni uslov naše budućnosti“. Pri izboru Barčić dobi 197 pama protu- kandidat 199. Protivnik njegov imao je upravo je- dan glas preko nadpolovične većine. U cijeloj Hr- vatskoj niko nije dvojio, da se je protukanditu Bar- čićevu pomoglo kojekakvim makinacijama izborne komisije, kad je vidjela, da će pobjediti Barčić. Protiv Barčića došlo je na izbor 130 činovnika, ko- ji, kako znamo, jesu u Hrvatskoj ,jezičac na vazi“, odlučujući večinu izbora na korist vlade. Na to su uredovni telegrami razglasili, da je u Petrinji po- ražen ,divljak“ Barčić, koji je ,kandidovao protiv koalirane hrvatske opezicije“, a udaljen, odnošaji- ma nevješt čitalac to mu je želio. Zašto je ,div- ljak“! Kako se može postaviti protiv koalirane opo- zicije! A. megjutim odlučilo se protiv čovjeka, koji pripada megju najbistrijim umovima u Hrvata, ko- i takogjer radi za sjedinjenje, ali za veliko sjedi- njenje naroda a ne prolaznik političkik frakcija a kojemu niko od njegovih protivnika nije ravan po- litičkim karakterom, jer niko od njih nema toliko iskrenosti, ljubavi k istini i srca stupiti u službu pravice. Historija ne bi bila cijela, kad ne bih spo- menuo, da je protiv Barčića ustalo i više svešten- stvo srpsko, prodano i popustljivo, i da je pravos- lavni episkop karlovački disciplinarno kaznio jedno- ga sveštenika, što je agitovao za Barčića, tromje- sečnim zatvorom u manastiru. Dakako hijerarhija je srpska stupila tu samo kao saveznik katoličkoga klera hrvatskoga, koji u Barčiću gleda pogibeljnog svoga protivnika. Gospodin Barčić nije mi tajio, da mu je žao što nije bio izabran; bio bi se rado borio za na- rodno izmirenje srpsko-hrvatsko i protiv hrvatskog klerikalizma, na što je osobitu važnost polagao. Da se Hrvati u tu borbu moraju upustiti, ja sam već u ovim člancima kazao i ostajem pri tome usprkos što je bilo protumačeno tako, kao da bih radio Hrvatima o glavi. Osobito Hrvatska Domovina“ u uvodnom članku br. 174 protuslovila mi i poučavala me je, da je klerikalizam hrvatski drukčiji nego češki, da je rodoljubiv, prosvijećen, u historiju upućen i da je 75 po sto svijeh hrvatskijeh uspjeha dobio kler, »Klerikalizam je u Hrvatskoj (kažu) gotovo isto što i hrvatstvo“. ,Kamogod pogledaš, svuda u Hrvatskoj vidiš kler u obranu vjere i narodnosti, i bi li se mi imali dobrovoljno odreći takoga brani- telja?“ — ,Gdje je klerikalizam jednom postao tvrdjavom narodnosti tako, kako u nas Hrvata, ta- mo nema mjesta antiklerikalizmu, dapače imao bi se njegovati klerikalizam“. Pisac toga članka u svojoj gorljivosti nerado je sim dokazao, da Hrvati moraju sa klerikalizmom računati. Recimo, da je kler dobio 75 po sto svi- jeh hrvatskih uspjeha. To je taki nerazmjer prema rezultatima rodoljubivog rada ostalih česti hrvat- skoga naroda, da ne može biti sumnje o tome, da je to znak narodno-socialne bolesti. Neka ima kler u narodu mjesto, odgovarajuće njegovu broju i inteligenciji, njegovoj fizičkoj i ću- dorednoj sili. Jednako bi bio nezdrav znak, kad bi to, što o sebi govori kler, tvrdili o sebi hrvatski advokati, liječnici, inženijeri i t. d. K uspješaom radu narodnom moraju biti pozvane sve vrste, raz- redi i stališi žiteljstva. Toga dosad u Hrvatskoj nije bilo, jer da je bilo, ne bi mogli klerikalci na svoj raboš zarezati toliki postotak uspjeha. Spome- nuti postotak potvrgjuje samo egoizam hrvatskog klera i njegovu prevlast. Osim toga katolički kler nema svijeh osobina, koje moraju imati taki vo- gje, kojima narod može potpunim povjerenjem po- vjeriti staranje o svojoj sudbini. Glavni nedostaci njegovi jesu: 1. nema osjećaja i smisla obiteljskoga, kojega je raširivanje i utvrgjivanje pravo rodoljub- lje; 2. najveći ideal katoličkoga krela leži mimo domovinu i narod, a jedno i drugo su mu samo etape k njemu. Katolička crkva nije nigdje narodna, niti še mo gdje nema očite raspre izmegju nje i narodno- sti, kao u naroda romanskih. Uzaludna su sva nastojanja klera hrvatskoga kao i poljskoga, kato- ličku crkvu Hrvatima i Poljacima proglasiti za na- rodnu nasuprot pravoslavnim crkvama. Mi (t. j. Česi) takogjer imamo ratujući kler, ali nijedan nje- gov vojnik dosad nije s tom neistinom pred nama stupio, da bi katolička crkva bila, imala i htjela biti naša crkva narodna. Kako radi hrvatski kler, što sve drži za svo- ju zaslugu i broji u tih 75 % hrvatskih uspjeha, novi dokazi podani su u baš sada zatvorenom za- gjedanju hrvatskoga sabora. Tamo se je žalio dr Mile Starčević na agitaciju klerikala pri posljed- njim izborima. Klerikalni agitatori nijesu bili vjer- ni kompromisu narodnih opozicionih stranaka i nastojali su izvesti poraz ,pravaša“. O govorniku popovi su razglasili, da hoće žiteljstvo privesti u jevrejsku vjeru a bude li izabran, da će općinski pisari kratit djecu i pod vrbama narod vjenčavat, kako je običaj u Cigana. Mile Starčević predbacio je to jednomu od paroki, koji odgovori: Radio sam samo po svojoj savjesti. U Presecu žiteljstvo, fana- tizovano od popova, oborilo se na Evgena Kumiči- 6a*), koji došao ia so predstavi kao kandidat, i i #*) Kao što su ni seljaci Brgata i Postranja bili nava- lili na ugledne Dubrovčane za posljednjih općinskih izbora u Dubrovniku. Onda su popovi narodu prostomu govorili, da će | ga Srbi povlašiti. — Primj. Ured. ,Dubr.“