Br. 9. U Dubrovniku dne 1 Junija 1878. God. PTO JE VILA. Pjesma M. kan. Vodopića. to je Vila? — Dihaj primaljeća Po ubavu livadnome cv'jeću ; Dah podnebja kad priroda spava, Vihar morem kad oluje stvara ; Na zdrak Lune, pojka - igračica, U pećini, strašna čarobnica. — Ona vitka, bijela uzorita, Dalje peta kosa joj se pruža, Kip joj skroven u bijelom haljku, Al pod haljkom put joj ne osljećaš. Nešto tanko, zračno - maglovito, Plin 2... Duh 2... Silfid 2.... Sjena iz Eliza?... Otajnije!.... Genij Slovenina! — — Ima tamo u Aziji staroj, Kažu ljudi a vidio nisam, Strašna kosa tako povišena Da je nebo na njoj počinulo. Što od kdse na sjever se pruža Led je tvrdi i divljačnost pusta, A što na jug, to je raj zemaljski. Niza nj teče čudnovita r'jeka Žal joj biser i kamenje drago, Pržina joj zlato prosijano ; Ko bi mi se u njoj okupao Kad mlad mjesec ročićim povije, I za suncem sp'ješi ka zapadu, S godištim mu nebi mladost vehla Ni ružica sa lica oprhla. — Od pradavna, kad još diva bješe, Mati Slava k rjeci dolazila, Izgledala na udesno doba ; Izgledala te ga ugledala, I u hladnu metnula se vodu Da uz mladost ljepotu ovječa. Mije lice, put snježanu mije, Pljuska rukam po vodi se igra. Žute vlasi zlatom posipala, Biser - strukom grlo je resila, Dragi kamen k čelu prinosila. Zlato, biser i kamenje drago Što će divi kad je zlato - kosa ? Kad joj grlo gruda od bisera? A dva oka dva draga kamena ?...., Nevina se po vodici igra. — — U to se je namračilo nebo ; Vihar s neba na kosu se spušta, Pa niz kosu do studene vode ; U vodi je Slavu zahvatio, Raspleće joj žute pletenice Sa lica joj ružicu ukrade, | I nosi ju tamo i ovamo Dok položi u pećinu tamnu. Ne zna Slava što je sukobilo, Van što znade da je majkom stala, I blizance da je porodila Prvo Vilu, za njom Slovenina,. Vila narav vihrov prisvojila Te mi gmizne gori u oblake;