Br.

9. U Dubrovniku dne 1 Junija 1878. God.

PTO JE VILA.

Pjesma M. kan. Vodopića.

to je Vila? — Dihaj primaljeća

Po ubavu livadnome cv'jeću ;

Dah podnebja kad priroda spava,
Vihar morem kad oluje stvara ;

Na zdrak Lune, pojka - igračica,

U pećini, strašna čarobnica. —

Ona vitka, bijela uzorita,

Dalje peta kosa joj se pruža,

Kip joj skroven u bijelom haljku,
Al pod haljkom put joj ne osljećaš.
Nešto tanko, zračno - maglovito,

Plin 2... Duh 2... Silfid 2.... Sjena iz Eliza?...

Otajnije!.... Genij Slovenina! — —
Ima tamo u Aziji staroj,

Kažu ljudi a vidio nisam,

Strašna kosa tako povišena

Da je nebo na njoj počinulo.

Što od kdse na sjever se pruža

Led je tvrdi i divljačnost pusta,

A što na jug, to je raj zemaljski.

Niza nj teče čudnovita r'jeka

Žal joj biser i kamenje drago,

Pržina joj zlato prosijano ;

Ko bi mi se u njoj okupao

Kad mlad mjesec ročićim povije,

I za suncem sp'ješi ka zapadu,

S godištim mu nebi mladost vehla

Ni ružica sa lica oprhla. —

Od pradavna, kad još diva bješe,

Mati Slava k rjeci dolazila,

Izgledala na udesno doba ;

Izgledala te ga ugledala,

I u hladnu metnula se vodu

Da uz mladost ljepotu ovječa.

Mije lice, put snježanu mije,

Pljuska rukam po vodi se igra.

Žute vlasi zlatom posipala,

Biser - strukom grlo je resila,

Dragi kamen k čelu prinosila.

Zlato, biser i kamenje drago

Što će divi kad je zlato - kosa ?

Kad joj grlo gruda od bisera?

A dva oka dva draga kamena ?....,

Nevina se po vodici igra. — —
U to se je namračilo nebo ;

Vihar s neba na kosu se spušta,

Pa niz kosu do studene vode ;

U vodi je Slavu zahvatio,

Raspleće joj žute pletenice

Sa lica joj ružicu ukrade, |

I nosi ju tamo i ovamo

Dok položi u pećinu tamnu.

Ne zna Slava što je sukobilo,

Van što znade da je majkom stala,

I blizance da je porodila

Prvo Vilu, za njom Slovenina,.

Vila narav vihrov prisvojila

Te mi gmizne gori u oblake;