\ Br. 9. U Dubrovniku dne 1 Septembra 1878. — nE ES BALATA iz tragedije ,Milenko i Dobrila“ g. 1852 lada Jelka ljubi Janka Kao život svoj: »Ma i tajno šta ne dogješ Meni, Janko moj?“ — »»Već nikako, tužna Jelko, Ne mogu ti doć ; | Na zidima straže bdiju Svu božiju noć.““ — potraže oca mog nemilog Zavaraću ja, Niko ne će probudit ih Iz duboka sna, »samo dogji, o moj Janko, Samo dogji ti; Ja inače od žalosti Umrijeću ti.“ — »»Dosta dosta, kad se bude Poloviti noć, Lagahno ću ja u čunku Pod zamak ti doć ; »»Doći ću ti, bilo straža I' ne bilo njih, Izmedj noža i pušaka Doć ću njihovih, »»I pučina da uzavri Iz ponorna dna, Jednako me čekaj, Jelko, Doći ću ti ja.““ — Kad ponoći bilo Janko Morem veslaše, I zamku se tiho tiho Približavaše. M. Bana. A Jelka je do prozora Sjetna sjedila I niz more uzdrhtalim Srcem gledila. U gustome mraku oluj Bjesno huktaše, A Jelka se čekajući Bogu moljaše. Čekala je čekala je Svu tu dugu noć ; On mi veče da će doći, I dojsta će doć. O bijeloj zori nada Iščezla joj već, Al i svoju održo joj Vjerni Janko r'ječ: Pod zamak joj čunom došo, I još stoji tu; Nu na grud'ma nož sred grdne Rane zabjen mu! Vele ljudi da nož bješe Oca Jelkinog, Koj' praćaše mrkim okom Momka njezinog. — Dugo dugo Jelka suze -Prolivala jest, Pa napokon žalosnica Izgubila svijest ; Te u vrtu još svog Janka Čeka svaku noć, Sve u sebi mrmljajući : On će dojsta doć, ca God. I.