Br. 15. U Dubrovniku dne 1 Decembra 1878. God. I. NIKSINA MOLITVA. Ako Bože! mi ti sagr'ješismo Sred te sl'jepe, te borbe zemaljske U metežu ljuckoga života, Ah ti znadeš kano u koljevci Gr'jeh nas njiha; kipi po žilama Nam doraslim ; u bespuće kobno Sam nas tjera gdje s' divimo bjedni, Puni strave, kuda zaidosmo ; Netom ponor taj grozni, plamenog Gnjeva tvoga obasja nas munja. Ah! na djecu tvoju zablugjenu, Slabu djecu, ti se ne smilova Još Gospode! vrjeme je vrijeme Skrajno vrjeme! Na neockvrnjenim Grudam negda zemlje još mlagjahne, Otkad mrtva Abela nevinog Sleže bratskom zavist kleta rukom, Uzavreše do dvije r'jeke skupa: Jedna, r'jeka groznijeh, suzami, Krvi druga ljuckom je naduta; Pa sve teku, teku neprestano Grozno teku, pr'jete umrlima Propast obe. I za malo, Bože, Njih presuši! bar i kratkog daj nam Odihaja! Još nikad do sada Nije teže tvoja nas desnica Pritisnula. Zemlja opuštenih Glas se diže tvoga do prestolja: Tebe vape iz srca narodi, E se boje, kakvoj po odluci Da im n'jesi, prije posljednjega Strašnog suda, umrle stanove... , U Ad gorki za svegj pretvorio ; Pa ko slika prati ih Meduze Očajanje! Ne ckni već Gospode! Prosti nama! smiluj se! Nikuda Ko što prije mileni žubori Ne romone supruga smijernih U sred negda veselog ogjaka, Te mre tužnim posmjeh na ustnama, E se sjete nestalog poroda, Uzdisanog zaman. Moju s'jajnu, S'jajnu diku, slatku nadu moju, Žarko sunce, osmoljetnog Steva, Ot i meni tvoja ruka strašna, Te se ma me pruži u rasržbi, Ama Bože! c'jeloga svijeta Da si krunu ti mi poklonio Da pregorim onu glavu dragu; Ja bi na dar tvoj ti zafalio, Sam za jedan celova medenih Što mi dade ono nježno d'jete, Tek da g? vigju još jednom na zemlji. Pa, što više ? da ne gojim nadu Njega gdjegodj da sretnem u raju, Samog raja lako bi s' odreko. Ti premudrost - ja slabo stvorenje! Nije stvoru s Bogom se suditi : Tvoje pravde, tvoje i milosti Sve su nama, sve staze otajne, - Nedohitne . . . Nemoj zamjeriti R'ječ ispraznu, što mi se ukrade Ucviljenom. Kad je srce bono, Pamet strada, te ko razuzdani