En a A ik A nij 1 sk pi “ “ 3 \ se < k r 4 - S 2 T mn k.1 dva “ -
ndash ke i VL MIRE: ite < # 2 KRR zona ._ “ - Be_ > na š #4 u.“ 3% re I. — A ona. š m + a a se Ka Ko JE oč šalova
Šid seu Seksi i č sasić o ž ar d aka VARATI di as > nk x os. sA, Ž sa < S _ ke o. , g dr h- miss ir i rai Pg oprarac“ "
š 3 MI, PE čiča - dos DE — =: a JV jo o O RV : mm g sići s : ' aii : i ona ii: Ska Sd doša, pusi za
KC M . \ Bi >; m >> , Z

kam , F tI

SLOVINAC Br 11

NANDA KRALJICA POLISKA.

Tragedija M. BANA u 5 činova.

Čin peti.
Pojava. 1.

(Bašta' u zamku; na dnu vidi se uzvišen.

brežuljak s kamenitim žrtvenikom na sri-

jedi. Tamo vode kamenite stepeni. Ulaze

Bogomil i Vlatko, komu visi o ramenu
mala arfa.)

Bogomil.
Ljekovite trave što ti dadoh
Jesi li jim previo na rane ?

Vlatko.
Sinoć odma. Njihovim su sokom
Bolovi jim dosta uminuli,
A životom zablistale oči.
Čim su mogli nogom koraknuti
Jedan drugom dršćuć pristupiše,
Pa plakahu dugo zagrljeni:
Šutala je riječ na usnama,
Nu pogledi n'jemi molili su
Uzajamno za oproštaj.

Bogomil.

| B'jedni !

Strah me da jim posljednji ne bješe
To zagrljaj: na njin život slabe
1! nikakve ne polažem nade,

Ako bi se, Vlatko, ispunila

Moja crna slutnja, ti ćeš krišom
Pogrepsti jim u zamku tjelesa,
I zatajit njinu smrt od Leha.
Je li Vanda k njima išla ?
Vlatko.
Nije.
U kutac se najmračniji zamka
Uklonila sama, i tu stoji
Udubljena u žalosti svojoj,
Više slična kamenomu kipu
Nego živom stvoru.
Bogomil.
Napregnuto
Sve oko nas stoji, napregnuto
Kao snažnom rukom luk stegnuti
Kad strijelu hoće da izbaci,
Tamo Lesi jako uzrujani
Dogogjajem kobnim na mogili,
Njih dvojica ovdje na samrti,
A kraljica do njih pritisnuta
Krajnjim stidom, očajnošću pravom.

Oh! velikih nesreća se bojim ;
Vazduh njima miriše mi kao
Munjavinom pred olujem. — Vlatko,
Je |P oružje svako uklonjeno

Ispod ruku njenih ?

Vlatko.
Još izdata
I naredba u čitavom zamku
Da za glavu niko joj ga da
Ako bi ga pod izvjetom kakvim
Zahtjevala. Ja pak nosim arfu

Da bih duh joj zvukovima njenim

Razgalio,
Ako mi se za to zgoda desi,
Bogomul.
Nut! pogledaj tamo? je P to ona?
| Vlatko.

Previjenim rukama na prs'ma,
I pogledom uprtim u zemlju
Amo stupa.
Bogomil.
Spazila nas nije.
Sakrijmo se za te stare lipe ;
Na nju ćemo motriti odatud. (odlaze)

Pojava 2.

Vanda. |
Kad ranjene prijatelje gradom
Proniješe sakupljeni Lesi \
Videći jih u glas zakukaše,
Pa buknnvši gnjevom odjuriše
Na mogilu, i za čas je nesta !
Sad sramota Vandina je javna :
Za nju znaju sve djevice moje,
Svi dvorani, staroste, sva šljahta!
Odavdje se po svoj Leškoj širi,
Pa i tamo preko leških megja
Kod naroda teutonskih svuda,
Svud se širi po prostranom svjetu!
Oh! bolove raskinuta srca
Sve izdržah, sramotu ne mogu.
Zar bih mogla popeti se opet
Na taj presto da plemići leški
U me upru pogled svoj i vide
U očima mojim potuljenim

- Poniženje zbunjene mi duše ?

Nikad, nikad... Kraj je sudbi mojoj.
Pravedni ste, o bogovi! Evo