290 SLOVINAC Br. 19 VASA NOVIJA LIRIKA." Pjesme Meda Puoića Dubrovčanina. Potpuno izda- nje, Pančevo, naklada knjižare Braće Jovanovića 1879. Mala osmina, str. 239. Ova zbirka obuhvaća Pucićevo pjevanje od skoro četrdeset godina, od g. 1840—1879. Pjesme se granaju na ove veće grupe: Listopad, u kom su odijelku pjesme prigodnice iz naših sadanjih dana ; Istočnice, u kom su odijelku pjesme prigodnice iz starijega doba; Cvijeta, pjesnička prića u dva dijela; Talijanke, u kom su dije- lu prigodnice i soneti, što ih je pjesnik spjevao za vri- jeme svoga bavljenja u Italiji, i Travanj u kom su o- dijelku još neke pjesme prigodnice lične, narodne i slo- venske. Zbirci su dodate četiri pjesme stavljene u note od H. Hladačka i F. Liszta. Ovom podjelom olakšao nam je pjesnik razgleda- nje njegovog pjevanja. Izvor pjevanju svome kazuje nam sam pjesnik pjesmom prigodnicom Ivanu Kolaru. Još kao dijete na majčinom kritu potresao bi se kad god bi slušao za viteška djela pradjedova ; kad je poslije postanuo mladić te je smjelo upitao prirodu : »Zašto noga poda mnom mi skaće ? Zašto ruka svud se pruža željna ? Zašta srce u prsih mi bije ?“ Onda je došao Kolar kao poslanik nebeski pa mu je rekao: pjevaj ! »Pjevaj diku junačkoga puka Mržnju braće, narodno proklestvo, Svakojake tuge 1 nevolje : No daleko na tavnome nebu Kaži zvijezdu slabe još svjetlosti, Ona veća te veća postaje, Približa se, žarke meće zrake Dok zasija životvorno sunce, Pjevaj sinko, Slav se preporagja !“ I ja zgrabih gusle javorove Pjesme pjevah na jedinoj struni...... (Iranu Kolaru 1842 god. str. 222 i 228) I doista ta struja pjesnikovog pjevanja je*najobil- nija ; on ima srea za bole i patnje srpskoga naroda, za bojeve njegove za slobodu, zagrijeva se mišlju slo- venske zajednice i grli jednakom ljubavlju sva plemena velikoga Slovenstva. Knez Medo Pucić je Dubrovčanin — sin je stare ponosite opštine, kojoj se slava i sloboda znala u svem svijetu. Pjesnik je prošao svu Evropu unakrst i nigdje ni na istoku ni na zapadu ne zaboravlja on svoje postoj- bine —- njegovo je srce na onome kamenom hridu, što no je ,alem-kamen na morskome br'jegu.“ # »Ja se rodih na tom kraju Gdje se zemlja s morem ljubi Guje u južnog sunca raju Svaka sila tvrdost guli, Gdjeno slave premaljeće Glasne tice, rana cv'jeće, (1843. god. str. 209.) Kako on žarko voli taj kraj iskazao nam je pje- smom ,Slovinci u Mlecima“ punom nježnoga osjećaja. Tu na tugjoj zemlji drži spomen mile domovine sve nje- zine sinke u skupu ; kad no zapjevaše domorodne pje- sme, a ono na njihovo gromovito pjevanje čisto se od- zivlje jeka sa domaćih gora ; u prizraku glede te gore i čisto vide gdje no se vila na planini bijeli, gdje no idu svati, gdje no grede starac i baka, oružani junaci, kako se dime sela i gradovi, kako slijepci gude gusla- ma a djevojke glasno podvikuju, kako planduje stado kako hajduk po gori se vuče i prijeti din-dušmanu. Zanesen prizrakom bajne slike daleke svoje do- movine pozivlje pjesnik svoju mladu braću: »Vi idite, braćo, sutra zorom Prije nego bijeli dan osvane, Izidite na igalo morsko | Pa uprite sa svom vidnom silom Vide li se Velebića vrsi Vječnim sn'jegom divno ob/jeljeni, Žarko sunce virili za njima... «Molite se laganom oblaku Da razvedri nebesko prostorje Da vam čist se prvi zrak objavi. Bacite se u valove mutne, Poljubite to zeleno more Ljubnite ga jednom i za mene A ono će samo uzavreti Žagrliće strašne klisurine Slavni vjenac našeg zavičaja I predaće domovini ljubac Što joj šalju sinci odaljeni. Na taj cjelov hoće zaigrati Novom silom srca našinaca. , Naša stara, oživljeće mati, Pašće tmina, sinuti će svjetlost Slogum će se srca raspaliti, Blavjan put će slavi prokrčiti !“ (1843. god. str. 219—221). Uzalud su našem pjesniku sve ljepote talijanske zemlje, njemu je mučno prebivati u tugjoj zemlji, jer 1) Odavna smo se nakanjivali da napišemo dostojnu ocjenu Pucićevim pjesmama, pak eto nas preteče vrijedni časopis, Ljetopis matice srpske u Novom Sadu, i odatle mi ovu lijepu ocjenu preštampavamo. (Ured). Ž X Ke -- ,. Poea m > a 3 ka: % X ZE - “ ada, ao, om, “m za. “pm moe nEgeo EEE