SLOVINAC Br. 20 GJURO JAKŠIĆI (pjesnik i književnik.) Ža vrijeme kraljevanja raznijeh potomaka sv. Lu- ja u Francuskoj, za vrijeme velike revolucije, pa i za vrijeme prvog i drugog carstva, postojala je u Parizu neka simpatična kastasiromašnijeh a!' genijalnijeh umje- o tnika, književnika i novinara (vele da joj se danas sa- svijem kalup izgubio), čiji svagđanji opstanak bijaše prava zagonetka ; koji se bez ikakvijeh dobitaka ni pri- boda znadijahu hraniti i dočekana + koji, često bez ko- naka, moragjahu da sebi dosjetkom počivalište priskrbe ; ote koji se, jednom riječju, znadijahu odreći u svako doba onoga što je čovjeku neophodno potrebito, ali nipošto onoga što je čovjeku suvišno. Jedan bi dan ručali u najprvim hotelima, i trošili po 20 franaka, a sjutri dan življeli o pari hljeba i malko prigane ribice; čas bi se odijevali kao lordovi, a čas bi im se smijale cipele. Gla- vni stan tog indnovstog društva — koje imagjaše SVO- je osobite ustanove i svoj * posebni jezik — bijaše po- znati u Parizu djački predjel Quartier Latin, a članovi se izmegju se nazivahu bohčmiens ili bohčmes (cigani). Ne treba ni govoriti da se to društvo sastojaše većinom iz genijalne i nezavisne mlagjarije, koja, uvjerena o svo- joj sposobnosti i ubjegjena o svom siromaštvu, voljaše boriti se negoli puzati, voljaše raspravljkti si ka- diti, te nastojaše_ da do oglašenosti dopre putem ta- S lenta a -ne putem spletke, putem odlučnosti, a ne pu- be ŠREE Bogastvo želja a siromaštvo srestava, buj- ašta a prazan želudac, sjajni snovi a kukavna su- ina : to bješe njihov riljas na zemlji. Iz redova tog intel sentnog ociganluka podigao se je mnogi francuski veleum, a ne govoreći o mnogim drugim, Alfred de Mus- set, Gi de Nerval i Henri Murger, neprežaljeni a shjograi ciganluka, — koji obršiše sva tri u skrajnjem iboštvu. La Bohčme (tako se zvala cjelokupna zadruga) ogaše | brojiti na hiljade svoje žrtve, a jedva i na "ste svoje pobjeditelje. Ali što mari? Dospjevali bi u volnici dvoreć Akademiju ; svršavali u općoj raci nazi- rući Panteon ! Život se ne sastoji u minulijem dnevima, već u gojenijem osjećajima. Biograf_ srpske Boheme, od Dositeja Obradovića a cita, on bi se zabavljao “koji hoćaše da 1848-49 nastade očajna borba s Magjarima, Al tardo onore Nop sorser gli occhi tuoi; mercč, non danno, L' ora estrema ti fu. Morte domanda Chi nostro mal conobbe, e non ghirlanda : Leopardi = Ad Angelo Mai. do Jaše Ignjatovića, nije se još pojavio,ali će se, kadli tadli, pojaviti. I sastavljajuć povjesniću književnog ci- ganluka srpskog, naići će na jednu simpatičnu i origi- nalnu lićnost, kojoj šćaše Murger — da je našinac bio — doznačiti bez dvojbe odlično mjesto u svojim Sce- nes de la vie de Bohčme. Ta je ličnost srpski pjesnik i književnik Gjuro Jakšić, čiju sliku ,Slovinac“ iznosi danas svojun čitateljima na ogled. ž Rodio se u Crnji (u Banatu) 27. og Julija 1832 ; bijaše mu 11 godina kad«ga otac posla u Segedin i tu dovrši gimnaziju. Ni grčki ni latinski jezik ne mo- gaše nikako damu oslačaju; ponajradije bi se bavio risanjem. Dok bi njegovi učitelji tumačili Omira i Ta- crtajuć olovkom po koricama od knjiga Ahilov štit i Pompejovu sablju. Ostavi gimnaziju dubokim uvjerenjem da je ro- gjen za slikarstvo, i, usprkos očinskijem opomenam, Da nj navuče popovsku mantiju (otac mu bijaše sveštenik), otide u Bečkerek kod ondješnjeg živopisca Konstantina Gligorijevića Danila, i tvrdo se zavjeri e ne samo nadmašiti učitelja (što inače ne bijaše sasma trudno), nego da će se u toj grani lijepe | umjetnosti popeti — kao što to kasnije sam ispovijeda — čak do Rafajila 1 Koregjija. Vrijeme je pokazalo da vaš Gjuro bijaše nadasve rogjen da prigrli srpsku vilu, a. mladenački izleti k Zeuzisevoj vještini nalaze svoje opravdanje u dubokom odzivu te on u sebi osjećaše motreći prirodu, koju mu tad lakše bijaše pjevati kičicom negoli riječju. Ali skoro otpoče za nj onaj život patnja i ljutijeh boraba, koji ga je, može se kazati, do posljednjeg časa uvijek pratio. Bijaše mu taman 16 godina kad ono god. borba iz koje uskrse iz stogodišnjega groba velika srpska vojvo- dina. Dali mogaše žarka duša Gjurova mirno gledati ostalu braću gdje se bore kao lavovi proti stoljetnog ugnjetača srpskog roda, a ne pohbitati u njihovo kolo ?- Mlado momče zamijeni skoro join sa rancem, a. 1) DBjypo Jazmuh (Teopu) og Muama Kupa — Oe. 80pa“ jyga 1879. A . YenoMmerna hyp uJ akKmahiy og. Mu. . Becmulia. — -Beorpa7, mTaMnapuja 34APyK€e IITAMIAPCKHX PAZEeHHKA, 1880. >