“E SLOVINAC KRITICNE PRIMJEDBE ,Pripovijestima“ Šćepana M. Ljubiše od S. Castrapelli. Davnašnja imi je želja da opširno govorim o Šće- panu Mitrovu Ljubiši. ali kako čovjek više puta ne mo- že što bi htio, tako i sada laćam se pera samo onako da bacim na hartiju njeke gole primjedbe, koje ipak neće valjda biti bez koristi za bolje poznavanje njego- va djela. Šćepana M. Ljubišu ja sam ljubio kao prija- telja a štovao kao učitelja i uspomena njegova ostaće mi u srecu i u pameti dok mi pod grlom kuca, Prionuo sam bio njemu kao što brštan duvaru prione, divio se velikom njegovu talentu, čistoj jezgrovitoj i mudroj be- sjedi, a najviše pak u svojim se šetnjama i sastancima razgovarasmo o ,Pripovijestima“ koje su mi duša i sa- da, bilo da ih čitam, bilo da o njima s kim govorim. S tijeh razloga neka mi je prosto progovoriti ovdje koju o Ljubiši i nješto priložiti i primjetiti onome što je već gosp. A. Veber u knjizi LIX_ Rada jugoslavenske akademije u svojoj lijepoj raspravici pŠćepan Ljubiša kao pisac“ o istoj stvari napisao. Da pače, ako ću isti- nu da rečem, ta me je raspravica i navukla ovoga puta da pišem o Ljubiši kako tako, a poslije, kada budem izdavati , Komentar“ njegovim pripovijestima, koji mi je on sam svojom rukom napisao i ostavio, onda kanim govoriti o njemu opširnije i kako je pristojno glasu, što ga je o sebi ostavio u našoj knjizi. Mimogred paka mislim objelodaniti i ono malo pisama što mi je pokojnik pisao jeda bi i sa strane drugih njegovih pri- atelja nastala želja da se učini gotov ,epistolar.“ A vjeru vi dajem da i privatna pisma Ljubišina imaju u sebi dosta zanimljiva i mogu nas pomoći u poznavanju Ljubiše kao čovjeka. Ne poričući ono što sam gore rekao da ja mislim ovdje nanizati samo nekoliko golih primjetaba o Ljubi- šinu radu, moram uz to još nadodati da će te primjed- be biti ponajviše moje vlašte, a to velim navlaš da se zna čitatelj vladati i da ne pomete moje primjedbe sa onim koje je sam Ljubiša činio svojim pripovijestima i koje ću ovdje naročito spomenuti, da bude poznato kako je sam spisatelj svoje djelo kritikovao. U takovim prili- kama, koje su bile vrlo česte, pokojni starina Ante Ku- zmanić ija imadosme sreću da slušamo napetijeh ušiju čitanje rukopisa ,Pričanja Vuka Dojčevića“ kojem je djelu dobri starac činio više puta Ljubiši shodnih primjetaba a Ljubiša u njega imao veliko pouzdanje. U nadi pak da, ako iko, gosp. Veber za cijelo neće mi zabaviti što se gdje te gdje neću sudarati s njegovim mnjenjem, laćam se ovoga posla, a na to opet sokoli me i misao da bez ognjila i kremena iskr& ne skače, a gdje iskre skaču tu je plamena, ognja, života; gdje ih nema, tu je debela tmuša da ne vidiš prsta pređ okom. Kritikujući Ljubišino djelo njeko mudro reče da je on naš ,Njeguš u prozi“. Bolje se i ue može dodu: še opredijeliti mjesto, koje on zauzimlje u srpskoj knji- ževnosti, nego što je učinjeno su te tri cigle riječi. Njeguš u svojem djetinjstvu pasijaše ovce na Lovćenu i to mu nije prijećilo, a sam bog zna, valjda mu je i pomoglo da postane veliki mislilac i pjesnik, a Ljubiši ono malo latinske škole što je imao, pomoglo je svaka- ko da spoji što je u djetinjstvu od tugje nauke crpao sa neizmjernim blagom duha i jezika srpskog. Oba ta dva velika čovjeka bijahu samouci jer čašu nauke nije- su do dna ispili nego samo s vrha nješto malo srknuli od nje, te kako im se to slatko učinilo a prigode nije- su imali — svakako na sreću uaše književnosti — da se opiju tugjim pićem, stadoše tražiti sve što je dobra i zla, lijepa i grdna kod naroda svoga i sve to s 0- nim što su sami od tugjinstva naučili spojiše zajedno kao pravi umjetnici, koje sam bog nadiše, ostavivši po- tomcima takova dva spomenika iz kojih ćemo ne samo mi, već i naša najkasnija pokoljenja crpsti sebi snage i života. Ali što je, osim ostalog, najuzvišenije toliko u Njeguša koliko u Ljubiše i što ih najjače spaja to je ono čvrsto narodno čuvstvo, koje se u Njeguševu djelu opire tako žestoko ,hodži koji riče na ravnom Cetinju“ a u djelu Ljubišinu ,mletačkoj vladi iznemogloj i gro- hnuloj od truleži, koja se, u oči svog raspada, i svoje sjeni boji“. Te momente onaj koji kritikuje rad Njegu- šev i Ljubišin ne smije nikako mimoći, jer antagonizam protiv vlade mletačke koji ti se na svakom peru Lju- bišina rada pokazuje, tako je očit, da možeš čisto od- mah reći, da, kako je Njeguš žalio što je u Crnojgori »nestalo krsta od tri prsta“ i očajano vikao: ,e se zemlja sva isturči, bog je kleo!“ tako nam i Ljubiša pred oči meće slike onog doba u koje je mučenički na- rod srpski u Bokama toliko nevolje i jada doživio od mletačke vlade. Ljubiša sam u predgovoru k svojim pri- povijestima veli ovo: ,Moja je namjera bila, da ovom radnjom učuvam nekoliko znamenitijeh dogagjaja svoje otažbine, a uzgred da opišem način življenja, mišljenja, razgovora, napokon vrline i poroke svojijeh zemljaka, pak sve to da predam potomstvu onako kako sam čuo