514 >< SLOVINAC sE

DA ZAGLANIMO.

G. L. Tomanović, u svojoj replici ,Radi spora-

zumljenja,“ ne će nipošto da se dade razlogu, nikako

da položi oružje. Ta je upornost s njegove strane po-
hvalna, ali — donekle. Meni se u opće dopadaju ljudi,
koji imaju da brane jednu misao, jedno načelo, jednu
teoriju, te koji se za istu, bilo i beznadežno, bore ; to
pokazuje u njima neku nezavisnost duha, neku sepstve-
nu volju, neku individualnost. Ali, modus in rebus. Kad
ja n. p. vigju g. T., gdje se drvlja i kamenja hvata, da
obrani svoje pregjašnje mnjenje, naime da je on poje-
dine kitice iz prevoda Foskolovijeh Grobova izostavio
Zato nšto su u srpskom prevodu nerazumljivi i suvi-
šni“ ; kad on hoće da u tom pogledu još svoja goni,
€ I ne mogu već njegovu upornost samo žaliti, jer
je to za mene, kad se radi o djelima kao što je pje-
sma O Grobovima, opet velju, pravo zločinstvo  veleiz-
daje prama svetosti genija.

Bolje šćaše učiniti g. T. da je — poput g. Bu-
zolića — svoje grijehe priznao, pa makar i on krivnju
bario na ono famozno izdanje Foskolova spjeva, o kom
nam priča g. Buzolić.

O tome se dakle ne ćemo više prepirati.

Druga je stvar onaj pjesnikov per me, što: je“, g. |

T. preveo rad mene, pa bi hotio da svoje postupanje
opravda izgovorom, da to znači isto Što i za mene, ne-
go da ovaj zadoji oblik nije htio upotrebiti, jer. nije
narodan, već tugj.

Prije svega, da ove dvije rečenice jedno te isto
znače, to je prazna riječ, ničijem nedokazana. Po obi-
čnom gramatikalnom pojmu, rad mene to je predlog
s genitivom, koji označuje uzrok nekog čina, dočim je
za mene predlog u akuzativu, koji označuje osobu, ko-
joj neku korist ili štetu donosi. Što se tiče svojstveno-
sti oblika za mene, ja mnim da on nije ništa manje
narodan od oblika mene. Primjer (a kud ćete boljega ?)
stihovi narodne pjesme, koji glase:

Gdje ja nagjem za mene djevojku,
Ondje nema za te prijatelja.

(Vuk, Rječnik, str, 162).

Ni ovaj izgovor g. T. nema dakle temelja.

Da je g. T, u nekijem stvarima posve naivan, to
su čitaoci mogli kroz ovu našu raspravicu višeput opa-
Ziti; ali zadnji dokaz njegove nevinosti prevršuje SVa-

ku mjeru. Čovjek bi čisto promislio da se g. T. “šnji- |

me podruguje. Foskolove stihove :

E una forza operosa le affatica

Di moto in moto; e 1 uomoe le sue t.mbe
E Pestreme sembianze e le reliquie

Della terra e del ciel traveste il tempo —

oda da je njegov prevod bolji, u

preveo je Buzolić kako slijedi:

I neka ih neumorna sila

Sa vrtloga u vrtlog obara;
Ter i ljude i ljucke grobove,
I potonji oblik i ostanke

Tla ineba preobraža vr'jeme.

A g. T. ovako:

. i sve ueumorna
Snava njeka svegj muči, ter ceka (sic)
I njegove grobove, i zemlje
I nebesa potonje oblike
I ostatke vrijeme mijenja.

Ele, ko god ima dva oka u glavi da ove prevode
sravni, uvidjeće od prve kako je g. T. iz ovog kratkog
ulomka, skojim se on tobož diči, izostavio sasvijem
značajnu frazu ,di moto in moto“, ne samo, nego i
susljednu lokuciju ,e /' estreme sembianze“ premjestio ;
dočim je g. Buzolić, kog bi g. T. htio s ovijem uspore-
gjenjem da porazi, znao sačuvati i jednu i drugu, a uz
to i cijelu tačku plastičnije ponašiti.

Pa hajte vi s ovakom čeljadi raspravljati!

Da dokažem artističnu prednost Buzolićeva pre-

i. ja sam naveo dva prva stiha pjesme O Grobovi-

ma u prevodu ovoga gospodina, pa ih sravnio sa doti-
čnijem iz prevoda g. T. — Ali kao da g. T. nije ni u
tome moga mišljenja, Šta više, on je uvjereniji n6 ika-
svakom pogledu, i na
dokaz toga citira izvornu frazu Al ombra dei cipressi,
koju je Buzolić preveo: U zakrilju sjenastih čempresa,
dočim po mnjenju g. T., čempresi niti su sjenasti, niti
all! ombra znači u zakrilju.

Siromah g. T., lijepo mi grehotu čini! Razumijem
i ja, da se 1 mačka čapcima brani, ali, doduše, neke su
zakučice posve majušne. Ako igda na svijetu, ovdje bi
red bio doviknuti: de minimis non curat praetor! Nego,
i kad bismo dopustili da je njegov prevod, što se vjer-
nosti tiče, bolji od Buzolićeva, zar bi ta okolnost stva-
rala prevodu g. T. naslov prednosti nad Buzolićevim ?
G će T. imati stotinu razloga da o mom  ,umjetni-
čkom ukusu“ sumnja, ali se meni čini da ga nema ni
on. U Buzolića, i ako ćeš gdjekad naići (ali posve ri-
jetko) na koju za naše uho neprirodnu rečenicu u po-
gledu konstrukcije, kto n. p.:

|  Sumrtnik st zavidi obsjenu
ili : |
Na žalih te Elesponta stavno —
ne ćeš nikada susresti stihova poput ovijeh g. T.:

Uživanje sa kukavičlukom

LJ a . , . KI