Strana 2

GRINTAVAČ

Dveagi moji letuvi

ša san
bez ećecijoni, mrvicu dubitat zašto san
izišo. Ma, za da vas ta vaša dubitat (a
ja jon se ni malo ne čudim, a i razu-
mjen je, perke okle bi tolika naša čejađ
živjela toliko ne disturbava) ja ću van
odma in poche parole i sinćero spjegat.

Durikve atenti! Nemate se čemu ilu-
davat.

Izišo san jerbo me uhitila voja grin-
tat, onako, kako što piu g meno svaki
od vas zagrinće onđe, đe ga niko ne
može čut, samo kako se al primo col-
po d' ocehio vidi, s ton diferencom, da
ću ja bit nešto sinćeriji od vas. Znate,
ne čudite se temu, taki je moj tempe-
ramenat,  karater, a spećalmente  mo-
ja edukacijon. A baš radi ovakoga mo-
. ga karatera i ovake moje edukcijoni
sikur san, da će mi rebuškat, da van
glmeno svakoga mjeseca jedanput za-
grinćen, jerbo, sikome se neću prtit u
stvari, u koje se skladna i poštena če-
jad ne smiju pačat, sikur san, da neću
doć u okazijon nikomu, zvo se gospar
Pavo oli gospar Kiko, da me svojijem
ručicama poškakujaju po faci, pa da ta-
ko od mene učinu, kako se ono reče,
gmetlište i da se onda o meni po fami-
jama i kafetarijam svega i svačesa go-
vori. Dio liberi, nije moja faca od pr-
deljusaka!

Dunkve stavite atencijon pa mi reci-
te vaš parer, jesan li u diritu što grin-
ćem na ovo, što van san deskrivavam.
Naturalo, sve se je ovo događalo u di-
ferentijem okazijonima i na dvoru, a što
je bilo u kućama, reko sna, da se neću
prtit u ti osinjak a i vjerujte mi, sve me
to ni malo ne interesa. Insoma!

INCIPIT GRINTATIO GRINTAVCI

RHAGUSEI

Jedne okazioni (padala je kiša), ču-
jen kako mladi Taranta, stisnut ispod
volata Dogane, u čentru svojijeh pri-
jatelja, a piena voce, govori ove testu-
ale riječi:

»ša znadem šta vi znadete, ali vi ap-
solutno nijeste u stanju znati ono
što ja znadem, uostalom svak to zna,
da niko nezna onoliko koliko ja zna-
dem. Neka se konačno i moj misterij
znade«.

Za mene finalmente nije nikakav mi-
sterij da je on proprio enćiklopedista.
Druge okazioni, sutradan po jednom
balu, šetajući po Stradunu, čujen kako

u ehie persuaso, da ćete svi,

mlada Tonja vodenica, u diskorsu s jed
riom svojom intimom prijateljicom, iz-
govara ove testuale riječi:
»Permetim, da je na'balu figurala
bolje od mene, ma san ja zato bo-
gatija od nje, a del resto beleca je
stvar svačijega gusta!«
Tamo-amo konkludo san, da jon nije
ova argumentacijon baš tako luda.
Apunto u pobje na svetoga Vlaha
ovega godišta, iza tombule, bio san bli-
zu biskupova palaca, a zala mene su
bili u diskorsu dotur Nesti i dum Paše.
Ma kako sve tačke starodrevnog pro-
grama ovega godišta nijesu koinćidale
(a ko bi van zna rijet zašto), čuo san
dotura Nesti, kako nekako beato e con-
tento izgovara dum Paši ove svoje te-
stuale riječi:
»Ride ben, chi ride ultimo,
a dum Paše njemu:
»Ta ti je đusta, moj doture.«
Do danas nijesan arivo spjegat, za-
što su oni dvojica tako govorili.
Spominjem se, da je jedne okazioni
u sali od komune gospar Arturo držo
onu svoju prelijepu parlatu i da je fra
le altre reko, persvaz, da će ga oni, ko-
jima je to govorio, lijepo razumjet, da
je Dubrovnik ko jedna tenera pjanta,
koju treba s puno ljubavi i prekauci-
juni koltivat. Ovo mi je došlo na pa-
met, kad je neki dan fermo gospara
Artura prid Orlandom jedan drugi go-
spar, pravi Dubrovčanin, pa san tako
imo okazijon čut ga, kako govori go-
sparu Arturu ove testuale riječi:
»Moj Arturo, oni su ti uhitili da je
ta ezotika i tenera pjanta kupus, ko-
jemu se oće puno gnoja, jerbo im se
ne može rijet da su u temu žguravi«.
Baš dokle su oni dvojica ovako disko-
rali, čuo san na megafonu poviše ko-
mune, kako neko rećitava verse gospa-
ra Orsata »Dubrovniče malo mjesto, ala
si mi drago..... « Kako mi je nekako
aćenat tega rećitavanja bio čudan, in-
tereso san se, pa su mi spjegali, da je
to radio na komuni prenosio s Cetinja
akademiju soćetati prijatelja Dubrov-
nika.
Sve san razumije.
Moji leturi, e tanto basta. Arivederći
na petoga mađa, a intanto
Čestit van Uskrs!

GRINTAVAC

 

 

Ilijade

Istinite anedote Ilijine prošlosti

Bilo je to godine 1882. Dubrovački
diletanti davali prestavu u sali Bačića
u korist komika Ilije. To su onda u Du-
brovniku zvala »serata«. Davala se ko-
medija »Gospođe i husari«. Ile igra par-
tu kapelana, a pokojni Antun Fabris

»ritmajstora«. A konto te prestave Ili-
jina kumpanija počela je festižat đa u
pobje i do u veče je finuo potenti ba-
lun. Sala Bačića krcata čejadi. Prestava
počela i sve kuri manjifiko. U drugome
atu Antun Fabris ima monolog, a onda

Broj i

to da uđe Ilija i da zajedno kontinua-
ju. Finuo Antun svoj monolog a Ilije
nema. Đuntava Antun, muči se, vrti i
đirava po palku šeniku, suđeritur mu
pomaže, repetiškavaju ono što su đa re-
kli, a Ilije nema i nema. Stislo i Antu-
nu i suđerituru i svijem, a režisera pro-
fesura Kalika umalo nije uhitio kolap.
Trču po palku, ištu Iliju, a Ilije nema.
Ko da je propo u zemlju. I publika vi-
di da se nešto dogodilo pa počela ono
solito šaptanje, čakulanje i nervozitat.

Oni na palku zmahnitali išteći Iliju.
Perikuo je da se prestava ne profunda
i da ne fine teribili fjasko.

Najedanput nakon dugijeh deset mi-
nuta bulikan iza palka. Vodu »kapela-
na« Ilu, a on onako a meza nave drži
se rukama za stomak. I u ultimi mo-
menat ga tisli na palak i tako salvali
situacijon.

Ilija je bio pošo u toaletu u šufit, sio
i zaspo ko kanjuo. I da ga nijesu našli
i probudili on bi bio prespo i prestavu
i »seratu«. Za tu faćendu doznala je su-
bito i publika, pa su a konto tega i Ili-
ja i svi doživjeli grandiozi aplauz.
+.

1926 Ilijina kompanija je bila na vr-
huncu slave. Onda se fatigalo dan i noć
pod upravom Ilije a režijom Božene Be-
gović. Prove su se držale u soterenu
Hotel Imperijala. Svaku veče prvi je bio
na provama Ilija, kojega su svi od ru-
žine zvali samo »pape«. Jedne večeri
nema »pape«. Čekaju ga, a njega nema.
Dolazi londiner od hotela i kaže da ne-
ko zove na telefon nekoga od kompa-
nije. Pošo Peko i Supičić i nakon malo
se vraćaju ustreseni i pripovjedaju, da
se Iliji dogodila dizgracija u Lapadu tj.
da ga je privalio i sprsnuo auto i da su
ga ranjenoga prinijeli u »Petku« na pr-
vo rekuperavanje. O provama nije više
bilo ni govora. Subito se našla dva au-
ta i intjera družina odlećela u Gruž, da
vidi što se to jadnom »papi« dogodilo.
Apena su montali u salu od hotela pre-
zento im se kvadar: na srid sale velika
trpeza i na njom peču kuhanoga den-
tala i drugijeh manjarola. Pape zasijo
u vrh trpeze, a oko njega rinomana so-
četat što »nemože« izjesti i popit. Fe-
stižaju nečiji imendan. »Pape« se altro-
ke rekuperava. Dočekala družinu od-
mah s vrata pjesma, bulikan i smijeh.
O kakvoj dizgraciji ni govora.

— Pape, kako ste ? — pitaju oni od
kumpanije.

— Kako sam, kad sam bio mali —
odgovara Ilija. »Sad sjedite, jedite i
pijte!«

Nije tokalo repetiškat komandu. Osim
ono ženskijeh, koje su pošle nakon ma-
lo doma, intjera ganga je finula u tre-
mendom balunu i rusvaju do zore. Svi
su bili »mrtvi« pod tavolinima, jedino je
»pape« još sjedo i godio u krugu svoje
»djece«.