GRINTAVAČ

Diskovas mjesto uvodnog članka
Šena na Luži

. TONI: Bon đorno, karismo, ke nova?
Kako si?

NIKŠA: Sekondo mar e vento. Evo
san ti se kalo mrcu u grad dopo i tanti
đorni. Ne možeš se fidat u ovo naše bri-

jeme. Para febrar.

TONI: Jesi li vidio porkarije. Eto,
kažu da je premaljeće, a mi još nijesmo
svukli tabare i galoše.

NIKŠA: Tako ti je to. I u temu smo
ti nekako pošli nase. Ma se menf para
da svi nijesmo od istoga parera. Neki ti
držu, da je i ovo neka modernitat, i da
je prema temu dobro. A ovo brijeme ti
đusto simila evropskoj politici, koja je
puna gromova, oklaka, kiše,
trešnje. Nego, reci ti meni: ke nova?
Ti si stari lanternista i umjet ćeš mi
pripoviđet novitati iz ovega našega gra-
da, koji nekako svaki dan mijenja fizio-
nomiju i diventava...

TONI: ...Čaršija. Razumijem te.
Imaš dobro oko. Nijesmo ti, moj Nikša,
daleo od Trebinja i Mostara po svemu
što se odika događa.

NIKŠA: To vidi i ćoravi. Nego, spje-
gaj mi ti ko su ona čejad onamo isprid
kafetarije

TONI: On?o su ti foresti in đenerale.
Nije hi lako pripoznat ko prije. «Eno,
među njima su i neki naši mladići obu-
čeni a penelo po ultimoj modi. Ko su i

- što su to ti baš ne umijem rijet, a ni
što činu. Vidim hi svaki dan kako mar-
ćaju priko Place.zalizani i inkašani, a4
s njima vazda foreste face i to većinom
muške.

NIKŠA: Ma da, sad se ne zna ko je
muško a ko žensko.

TONI: Jes i to. Vaja dobro zavirit,
a ni onda nijesi sikur. Tu ti ne pomaže
oko, nego bi hi tokalo provat.

NIKŠA: Kako provat?

TANI: Kako da ti kažem, a da me
dobro razumiješ... tokalo bi hi provat
viđet što činu jedni s drugijem, da li
lijepo prijateljski ćakulaju oli gustiža-
ju u teneracama i u...

NIKŠA: Toni, ti si mi divento enig-
matiko, ja te ne hitam.

TONI: Ne hitaš? Vjerujem ti da je
jakom teško to za nas normalu čejad,
ali ako te interesa prošetaj se mrcu po
kantunima oli poviri po betulama od
Prijekoga, Porporeli, Gracu, Banjama,
Lokrumu i na druga mjesta pa ćeš vi-
đet, kvadara kakvijeh ne možeš ni po-
mislit. O', ako imaš dobru konošencu,
poviri po nekijem kućama i uređenijem
salunima, pa ćeš viđet i doznat, da je
Dubrovnik jakon progrediško i da se i
u naske voltalo ono što je bilo sprijeda
odizada i da se na temu zarađivaju sol-
di.

.NIKŠA: Sodoma i Gomora! I ovo ti
je oni grad delle belle arti e poetici, mu-
zeo skladnosti, morala i poštenja.

TONI: Nekad bilo sad se spominjalo!
O temu ti se još, moj Nikša, samo piše

—— o Pi

grada i:

po fojima i reklamama, o temu se pri-
povjeda na predavanjima, a u stvari ni-
jesu nam partili samo gospari nego i
gospodstvo.

NIKŠA: Mal tempo... Nego reci ti
meni sad, Toni, koja su ono čejad što
su montali iz ulice od Šunje i nešto —
para mi se — jakon sekreto diskoraju.

TONI: Ono su ti stari i novi redatu-
ri foja  »Dubrovnik«,  serbi-catolici, i
quali rimassero dopo la grande gvera.
Sve velike šijence i čejad erudita u svi-
jem znanostima, spećalmente u koloni-
jalnoj politici.

NIKŠA: Koji su to? :

TONI: Da ti i rečem, ne bi hi svijeh
pozno. Eno ti samo ona dva da destra
parte, ono su ti dva stara kapuriona,
što su glorifikali »Slovinsku Atinu« nel
anno miile novecento dieciotto, dopo la
guera...

NIKŠA: Biće da su diplomatici?

TONI: Diplomatici? Aitroke diploma-
tici, ma per suo c..., kon rispeto par-
lando. Centralne velevlasti su izgubile
gveru, Antanta je dobila manje od ni-
šta, a jedino ko je aprofito od rikcuga
»neprijateljskih armija« to su ti bili ne-
ki naši »patrioti« della kamera skura e
dei boni bokoni. Oni u refali s skontom
sve ono što je »Siovinska Atina« žrtvo-
vala u borbi za preporod.

NIKŠA: Pa što sad činu?

TONI: Dvadesti godišta spali su u ob-
mani da se zemlja ne vrti i da će kad
se probudu nać sve na starim pozicio-
nima. Pa su se privarili isto ko i mi,
da ćemo in ultima dočekat bolja bre-
mena i smirit se na suncu slobode i jed-
nakosti. Pinjata se obrnula i sad nam
je kjaro, da smo privareni. Obrnuli smo
se i vratili na stare pute, a oni sad ne
mogu nikako razumjet, da sve ima svoj
konfin i da se ne može živjet od lijepih
riječi i obećanja.

NIKŠA: Pa što radu sad

TONI: Sad su pod stare dane naoštri-
li lapise i zabročili pene i pišu kontra
spijunima — od prije rata.

NIKŠA: Kontro onezijeh bestija, što
su nam prikopavali kuće i što su nasla-
njali uho na travature i pisali denunci-
je. Spijun? što je to — spijun? Je li to
oni gad, oni kimak, što se smuče oko
tuđijeh kuća i bavi se tuđijem poslima,
pa onda...

TONI: Muči, nemoj vikat!

NIKŠA: Zašto ga mučim? Oli nas ko
sluša ?

TONI: Tako, muči i obrnimo disko-
ras. reporučijem ti da ne mjentuješ ne-
ke imenice, koje imadu trajnu vrijed-
nost.

NIKŠA: Jes, imaš pravo, zaboravio
sam. Mi nijesmo sp&li dvadesti godišta.

TONI: Da, da...

Broj 2

NIKŠA: Ko ono ulazi u Doganu?

TONI: Tamo su ti espozicioni od pi-
tura in kontinuo. O

NIKŠA: Ajme meni, i to sam zabora-
vio deboto. Tamo je bila ono lani, pri-
kolani mi par tamnica od pulicije?

TONI: Dobro si mi spomenuo. Koji
e danas dan?

NIKŠA: Srijeda.

TONI: A data?

NIKŠA: Peti mađ.

TONI: Vidiš, kako smo i mi rebambi-
škali! Spominješ li se od nase dva godi-
šta? :

NIKŠA: Nase dva godišta? Spomi-
njem, bio je dan ko i danas!

TONI: A voti, a strađi, bulikani i svi
oni mirakuli!

NIKŠA: Jes, Toni, jes, rebambiškali
smo i zaboravili puno tega.

TONI: To ti je stara hrvacka boles.
Možeš ti po Hrvatu hrdat ko po mazgi
sedam godišta pa ga onda puštit mrcu
libera, on će ti zaboravit sve što je bilo
i oprostit će ko da ništa nije bilo.

NIKŠA: I opet se uvalit u napas.

TONI: Meno mal. Ne samo to, nego će
ti se perikulaju poklat između sebe isto
ko kuški oko gole kostolete.

NIKŠA: Spominješ li se onezijeh až-
daja, kad su sve Hrvate proglasili za
pitomce Janka Puste, pa tolike tr-
ke automobila, pestanja i prosipanja
pamfleta sa kupjerte od Ton-kina? Spo-
minje, se Dobričine s Komune, žZivon-
ka, diretura od pulicije Koče, ađenata
kalibra šerloh Holmes, ećetera?

TONI: Kako se ne spominjem! Pa se
onda voltala pađina. Njihovi Napoleoni
Jeftić, Živković, Maksimovic, Ljotić, Ho-
džera sa svijem onezijem  prirepinama
sroncali su se i onda...

NIKŠA: Onda su puštali uzdu per
forca i dali nam libertati u malom ožici
od kafe, najavili sporazum i sad se vr-
timo... vrtimo ka u mlinu. Ne razumi-
jemo se.

TONI: Jes, tako je. Ma se opet sad
radi o temu kako će oni na nas opet
zajahat i to sve što kontaju, da ćemo
se mi svadit među se i razvalit ono što
smo tisuću godišta čekali. Tu hi razumi-
jemo.

NIKŠA: Hrvati su zajedno. To je fat,

TONI: Jes. Ne daj bože uroka, dobro
smo i da podura.

NIKŠA: Podurat će!

TONI: Hoće, ako se ne intrameza
konkorenca ko će što bit, a ti znaš što
to hoće rijet. Ako bude svak ćio per
forca bit ovan zvonar oli vođa kako se
kaže, onda ćemo brzom pofrajat ovo što
smo priko gole skine akvištali. A onda
— adio baraka, _

NIKŠA: Iman ti puno sperance u dvi-
je stvari: u forcu naroda i u Mačeka!

TONI: I ja! Drago mi je da smo se
našli dakordo. Sad ti idem kontent do-
ma. Adio!

NIKŠA: Adio, Toni, arivederći!