TAKSA PLAĆENA U GOTOVU HRVATSKI JUG DUBROVNIK, 11. Ožujka 19539. GOD. II. CIJENA DIM. 1.50-— Broj 12 lirski = Naški = dubrovački = HRVATSKI slovinski = HRVATSKI Otac Joakim Štulli god. 1£01. Puk dubrovački, prije i sada. GUNDULIĆ I SLOVINSTVO Sa slavljem u Dubrovniku 2. i 3. veljače i svečanom sjednicom Aka- demije znanosti i umjetnosti u Za- grebu 4. veljače završene su jubi- larne Gundulićeve svečanosti. Hrvat- ska je kulturna javnost dolično pro- slavila dvostruki jubilej prvaka naše starije književnosti, a hrvatski se na- rod odužio svom velikom sinu. Slav- lje Dživova imena diljem Hrvatske najbolji je i najjači suvremeni doku- menat, da je on naši mi njegovi ; da ga samo mi Hrvati i nakon tri stoljeća osjećamo i da samo njegov hrvatski narod može u potpunosti i pravoj slici razumjeti Dživovu dušu, riječ i misao. Međutim kao i god. 1893. poveli su neki smiješnu i suvišnu raspravu o tome, da li je Gundulić bio Hrvat ili Srbin. Htjeli bi i njega prisvojiti, na sve moguće i nemoguće načine nastoje, kako bi prikrili njegovo hrvat- sko narodno obilježje. Jadni ,Du- brovnik“ već 3. IX. donosi u očaju, da Gundulić ne bi primio hrvatsku kokardu, a 10. XII. piše, da samo »hrv. šovinizam“ može smatrati Gun- dulića Hrvatom. Na pitanie, da li se Gundulić smatrao Srbinom, stari i ishlapljeni ,Dubrovnik“ odgovara a. firmativno i histerički kliče, da je naš Dživo bio ,žarki Srbin i Slovenin“ i »rodoljub srpski“, koji se ,ponosi što je Srbin i Slovenin“. Beogradska »Narodna Odbrana“ pisala je o ,kra- lju srpske pesme“, a ,D“ potvrđuje kao točno. Javlja se i Stojadinovićeva »sšamouprava“, kojoj držati Gunduli- ća Hrvatom znači ,ratovanje protiv zdravog razuma“, jer su oni ,uvek velikog pesnika smatrali Srbinom“. Odgovor sa naše strane nije izostao. Pritisnuti, i u pomanjkanju argume- nata i logike, gospoda se povlače. Stojadinovićeva ,Samouprava“ tada otkriva, kako je sve to ,deplasirana polemika“, jer da je Gundulić zajed- nička svojina, a ,nitko ne reče ili napisa da je Gundulić Srbin“, jer je on ,samo Dubrovčanin i Jugosloven“, koji nigdje za sebe ne veli da je Srbin ili Hrvat“, pa da zato treba ostaviti ne samo Hrvatima i Srbima, već i Slovencima, da svaki slavi Gundulića kao svojega sina. Tako treba, jer da je pjesnik ,bio Slovin, odnosno Jugoslovin“. Rasprava je svakako jadno svršila za one, koji su nam i Gundulića htjeli oteti. Oni se sada koprcaju tamo i amo, a Gundulića ipak drže za Srbina. Sami inače priznaju, da Gundulić ne kaže za sebe ni da je Hrvat niti Srbin, a ,Dubrovnik“ je jednom čak napisao, kako je ,lud ko hoće da dokaže da je G. bio Srbin ili Hrvat“. Oni ipak dokazuju. Pitamo se kako i na osnovu čega? Prvi im je razlog činjenica, da je Gundulić pjevao što- kavski i ijekavski. To je uz čakov- Ski, kajkavski, ikavski i ekavski je- dan od govora i dijalekata hrvatsko- ga jezika. Oni to međutim neće da priznaju, već u smislu Vukove impe- rijalističke koncepcije jekavski i što- kavski smatraju isključivo i jedino srpskim jezikom. Ove tvrdnje nemaju nikakvih osnova ni u stvarnosti, pro- šloj i sadašnjoj, a niti u lingvističkoj nauci. Drugi bi ,dokaz“ Gundulićeva srpstva bilo njegovo slovinstvo, koje oni stavljaju u suprotnost s hrvatskim imenom i pojmom hrvatstva. ,Dbk“ od 14. 1. govori na pr. o ,jedinstve- nome slovinskome (dakle nikako hrvatskome) jeziku“. Istina je, da Gundulić svoj jezik naziva samo Slo- vinskim i sebe Slovincem (ono ,Ju- goslovin“ izmislila je ,Samouprava“) i da ne kaže za sebe određeno, da je Hrvat. Ovo iznosimo na osnovu nje- govih sačuvanih i nama danas pozna- tih djela. Pisanog dokumenta i ličnog izjašnjenja pjesnika, da je sebe sma- trao Hrvatom i svoj jezik hrvatski, .kako vidimo, ne poznamo. Međutim drugi dubrovački pisci iz toga vre- mena, te prije i kasnije, nazivaju svoj narod i jezik slovinskim i hrvatskim imenom, dajući im isti smisao i sadr- žaj. Od odlučne je pak važnosti hi- storička istina, da niti jedan stari du- brovački pisac nije nikada svoj jezik i narod nazvao srpskim, dok ga če- sto nazivaju hrvatskim imenom. Po- znati su stihovi Vidalija Nalješkovi- ću; Marin Gazarović piše g. 1531. kako , Justina s prozora sliša evan- đelje Arvatski“ ; Dinko Zlatarić deci- divno kaže, đa je ,Elektru“ on ,iz tuđih jezika u Arvatski jezik izložio“ ; Menčetić pjeva g. 1665., da bi Italija potpala pod robstvo ,o Arvatskijeh da se žalih“ ne odbija turska sila ; g. 1747. fra Bernard iz Stona piše ,Pot- kripljenje umirućih u Arvatski jezik popravljeno za korist naroda hrvat- skoga“; a prije toga, g. 1670. sin pjesnika Dživa predlaže francuskom poslaniku Gremovillu, da bi u Du- brovniku sakupio za vojsku 3000 Hrvata. Očito je, da su spomenuti primjeri izrazi i dokumenti osjećaja starih Dubrovčana, da su i oni Hrvati i njihov jezik hrvatski. Ime slovinsko i hrvatsko su sinonimi, t. j. imaju isti smisao i značenje već tamo od po- jave slovinskog imena, premda se Jevtićev i Stojadinovićev lakaj (da spomenemo samo najnovije poslo- davce!) ,conte“ Lujo Vojnović u , Vremenu“ zgraža nad ,najnovijem pronalasku (!) da bi dubrovačko slo- vinstvo imalo biti sinonim njihovog — našega) hrvatstva“. Slovinstvo starih Dubrovčana znači isto što i hrvatstvo. Zato kad Gundu- lić spominje slovinski jezik misli i hoće kazati isto što i Zlatarić kad govori o hrvatskom jeziku. Postavlja se onda pitanje, kako je došlo do toga, da su se naši stari pretežno nazivali slovinskim imenom? Frano Supilo nam (,Crvena Hrvatska“ od 21. II. 1891.) lijepo odgovara, kada kaže, da su se stari Dubrovčani vo- ljeli nazivati slovinskim imenom za ljubav željene sloge, a ,pojava slo- vinstva u Dubrovniku može se upri- ličit pojavi ilirstva kod Hrvata, s tom razlikom, da je slovinsko doba u Du- brovniku mnogo više trajalo nego i lirsko doba kod Hrvata... Ali doba slovinstva... kao i... ilirstva bilo je i bitisalo. Znamenito je samo, da su obje ove ideje potekle s hrvatske strane... Dubrovnik iznosi ideju slo- vinstva ... (Međutim) ,kad Srbi vi- dješe Hrvata zanesena za slovinstvom i ilirstvom, gdje se svoje volje odri- če hrvatskoga svojeg imena za lju- bav narodne sloge, cijeniše, da je najzgodniji momenat, da se nametnu oni svojim... srpskim imenom“. Su- dilo je točno i duhovito postavio i riješio problematiku slovinstva. Nama preostaje, da historičkim činjenicama i istinama podupremo Supilove tvrdnje, i time dokažemo istovjetnost i sino- nimnost slovinstva i hrvatstva. Ilirsko ime i shvaćanje su tekovine obnove klasičnog duha našega prvog književnog preporoda, hrvatskoga hu- manizma krajem 15. i 16. stoljeća, kada je uskrišeno ime starog Illyri- cuma i primjenjeno na ondašnje sta- novnike tog teritorija. Mislilo se, a naročito praktički primjenivalo, u prvom redu baš na Hrvate, pa su već tada u 16. st. Illyricus, Croata i Sclavus sinonimi. Historičar Nik. Ist- vanffi (1538 — 1615) ilirskim imenom naziva samožitelje ondašnje Hrvatske, dok Srbe naziva imenom Tračana, Ra- šanaili Servianaza drugoga književnog preporoda, ilirizma“ 19. st., ilirsko ime je ,općeno hrvatsko ime za Hrva- te, Slovence. Dalmatince i Bosance“ (Fancev). U 19. st. obnavlja se ilirska ideja i ime, koje — u predpostavci ilirskog podrijetla Slovena na jugu — postaje etnički sinonim za južne Slovene. Tako je Gajev preporod na humanističkom ilirstvu ,gradio svoje široke hrvatske, južnoslovenske, pa i panslavističke unitarističke koncepci- je, (Fancev). Očitovala se hrvatska težnja za sveobuhvatnošću, za koju smo bili spremni žrtvovati i svoje na- rodno ime. Ovu smo zabludu i širo- kogrudnost skupo platili. Srbi su na- protiv odmah odlučno odbili pokušaj, da i oni prihvate ilirsko ime i ideju. Vuk Karadžić g. 1836. piše, kako bi Srbi ,ludi bili, kad bi pristali na to, da ostave naše slavno ime, a da pri- me drugo mrtvo (= ilirsko), koje da- nas u sebi ništa ne znači“. Teodor Pavlović, glavni protivnik ilirizma, kaže, da ,tu sloge nema gdi se na- ma o glavi radi“. Srpski historičar dr Ilija Mamuzić u svojoj studiji ,Srbi i ilirizam“ (Rad 247) navodi, da se ilirizmu protivio jaki osjećaj srpstva i ,izvesna isključivost te nacionalne svesti prema svemu.... što nije bilo srpsko i pravoslavno. -A_ ilirizam to nije bio“ (str. 83, 84). Međutim, piše dalje Mamuzić, god. 1845 ,ilirstvo je postalo drukčije u Zagrebu, u Hrvat- skoj. Ono se oslobađalo mladičkih snova, a i zabluda. (Ono) je ,pre- trpjelo poraz u pokušaju da obuhva- ti... Srbe“ (str. 91). Ilirizam je zaista hrvatski pokušaj šire integracije, koji nije uspio ni onda niti kasnije, ali koju smo zabludu skupo platili. Od nilirizma“ preko — Strossmayerova »narodnjaštva“, naprednjaštva i koa- licionaštva dolazimo do poznatog lo- ma. Ilirstvo je, iako zabluda, bilo ipak naše, hrvatsko. »Slovinstvo se može, kako je Su- pilo opazio, ,upriličiti pojavi ilirstva“. Razlika je u tome da je ovo čistija i određenija pojava, nego li ilirstvo. Već god. 1418. javlja se u Dubrov- niku slovinsko ime, a traje do u 19. st. Osjećaj dubrovačke posebnosti, uvjetovane i prouzrokovane dugim samostalnim državnim životom, daje slovinstvu onu upornost i dugotraj- nost, tako da je potpuno zamijenjeno | hrvatskim imenom tek u 19. st., kada u Dubrovniku slovinsko ime nestaje skoro zajedno kada i ilirsko. Dubro- vačko slovinstvo 17. st, pa tako i Gundulićeva Dubrovnika, u uskoj je vezi s katoličkom cbnovom i radom Isusovaca, koji namjenju veliku ulogu našem gradu kao ishodištu misionar- sko - kulturnog djelovanja na slaven- ksom jugu. Tadašnje je slovinstvo bilo katolički ,Wunschbild“, kao što je novovjekovno slovinstvo bilo na- cionalni — ,Wunschbild“ (Kombol). Slovinstvo je bilo ,Wunschbild“ du- brovačkih Hrvata i neoboriva je hi- storička činjenica i istina, da Srbi ni- kad nijesu sebe nazivali Slovincima. Od 16. do 18. st. samo Hrvate na- zivaju Slovincima, dok Srbe nazivaju Grcima. Pojmovi slovinski, ilirski i hrvatski u Dubrovniku su bili sinoni- mi. I Delabella piše u svom rječniku »Slovinski aliti hrvatski“, a Hektoro- vić kaže, da je Marulićem ,urešen bil i jezik slovinski“. Slovinski je i- nače prvenstveno književni, a ne etnički pojam. Dubrovčani su radi sa- mostalnoga državnog položaja isto- vjetovali uglavnom ime naroda i države, nazivajući se ponsajviše Du- brovčanima. Jezik im je pak bio slo-