TAKSA PLAĆENA U GOTOVU

HRVATSKI JUG

DUBROVNIK, 11. Ožujka 19539.

GOD. II.

CIJENA DIM. 1.50-—

Broj 12

lirski =

Naški = dubrovački = HRVATSKI

slovinski = HRVATSKI
Otac Joakim Štulli god. 1£01.

Puk dubrovački, prije i sada.

GUNDULIĆ I SLOVINSTVO

Sa slavljem u Dubrovniku 2. i 3.
veljače i svečanom sjednicom Aka-
demije znanosti i umjetnosti u Za-
grebu 4. veljače završene su jubi-
larne Gundulićeve svečanosti. Hrvat-
ska je kulturna javnost dolično pro-
slavila dvostruki jubilej prvaka naše
starije književnosti, a hrvatski se na-
rod odužio svom velikom sinu. Slav-
lje Dživova imena diljem Hrvatske
najbolji je i najjači suvremeni doku-
menat, da je on naši mi njegovi ;
da ga samo mi Hrvati i nakon tri
stoljeća osjećamo i da samo njegov
hrvatski narod može u potpunosti i
pravoj slici razumjeti Dživovu dušu,
riječ i misao.

Međutim kao i god. 1893. poveli
su neki smiješnu i suvišnu raspravu
o tome, da li je Gundulić bio Hrvat
ili Srbin. Htjeli bi i njega prisvojiti,
na sve moguće i nemoguće načine
nastoje, kako bi prikrili njegovo hrvat-
sko narodno obilježje. Jadni ,Du-
brovnik“ već 3. IX. donosi u očaju,
da Gundulić ne bi primio hrvatsku
kokardu, a 10. XII. piše, da samo
»hrv. šovinizam“ može smatrati Gun-
dulića Hrvatom. Na pitanie, da li se
Gundulić smatrao Srbinom, stari i
ishlapljeni ,Dubrovnik“ odgovara a.
firmativno i histerički kliče, da je naš
Dživo bio ,žarki Srbin i Slovenin“ i
»rodoljub srpski“, koji se ,ponosi što
je Srbin i Slovenin“. Beogradska
»Narodna Odbrana“ pisala je o ,kra-
lju srpske pesme“, a ,D“ potvrđuje
kao točno. Javlja se i Stojadinovićeva
»sšamouprava“, kojoj držati Gunduli-
ća Hrvatom znači ,ratovanje protiv
zdravog razuma“, jer su oni ,uvek
velikog pesnika smatrali Srbinom“.
Odgovor sa naše strane nije izostao.
Pritisnuti, i u pomanjkanju argume-
nata i logike, gospoda se povlače.
Stojadinovićeva ,Samouprava“ tada
otkriva, kako je sve to ,deplasirana
polemika“, jer da je Gundulić zajed-
nička svojina, a ,nitko ne reče ili
napisa da je Gundulić Srbin“, jer je
on ,samo Dubrovčanin i Jugosloven“,
koji nigdje za sebe ne veli da je
Srbin ili Hrvat“, pa da zato treba
ostaviti ne samo Hrvatima i Srbima,
već i Slovencima, da svaki slavi
Gundulića kao svojega sina. Tako
treba, jer da je pjesnik ,bio Slovin,
odnosno  Jugoslovin“. Rasprava je
svakako jadno svršila za one, koji su
nam i Gundulića htjeli oteti.

Oni se sada koprcaju tamo i amo,
a Gundulića ipak drže za Srbina.
Sami inače priznaju, da Gundulić ne
kaže za sebe ni da je Hrvat niti
Srbin, a ,Dubrovnik“ je jednom čak
napisao, kako je ,lud ko hoće da
dokaže da je G. bio Srbin ili Hrvat“.
Oni ipak dokazuju. Pitamo se kako
i na osnovu čega? Prvi im je razlog

činjenica, da je Gundulić pjevao što-
kavski i ijekavski. To je uz čakov-
Ski, kajkavski, ikavski i ekavski je-
dan od govora i dijalekata hrvatsko-
ga jezika. Oni to međutim neće da
priznaju, već u smislu Vukove impe-
rijalističke koncepcije jekavski i što-
kavski smatraju isključivo i jedino
srpskim jezikom. Ove tvrdnje nemaju
nikakvih osnova ni u stvarnosti, pro-
šloj i sadašnjoj, a niti u lingvističkoj
nauci.

Drugi bi ,dokaz“ Gundulićeva
srpstva bilo njegovo slovinstvo, koje
oni stavljaju u suprotnost s hrvatskim
imenom i pojmom hrvatstva. ,Dbk“
od 14. 1. govori na pr. o ,jedinstve-
nome  slovinskome (dakle nikako
hrvatskome) jeziku“. Istina je, da
Gundulić svoj jezik naziva samo Slo-
vinskim i sebe Slovincem (ono ,Ju-
goslovin“ izmislila je ,Samouprava“)
i da ne kaže za sebe određeno, da je
Hrvat. Ovo iznosimo na osnovu nje-
govih sačuvanih i nama danas pozna-
tih djela. Pisanog dokumenta i ličnog
izjašnjenja pjesnika, da je sebe sma-
trao Hrvatom i svoj jezik hrvatski,
.kako vidimo, ne poznamo. Međutim
drugi dubrovački pisci iz toga vre-
mena, te prije i kasnije, nazivaju svoj
narod i jezik slovinskim i hrvatskim
imenom, dajući im isti smisao i sadr-
žaj. Od odlučne je pak važnosti hi-
storička istina, da niti jedan stari du-
brovački pisac nije nikada svoj jezik
i narod nazvao srpskim, dok ga če-
sto nazivaju hrvatskim imenom. Po-
znati su stihovi Vidalija Nalješkovi-
ću; Marin Gazarović piše g. 1531.
kako , Justina s prozora sliša evan-
đelje Arvatski“ ; Dinko Zlatarić deci-
divno kaže, đa je ,Elektru“ on ,iz
tuđih jezika u Arvatski jezik izložio“ ;
Menčetić pjeva g. 1665., da bi Italija
potpala pod robstvo ,o Arvatskijeh
da se žalih“ ne odbija turska sila ; g.
1747. fra Bernard iz Stona piše ,Pot-
kripljenje umirućih u Arvatski jezik
popravljeno za korist naroda hrvat-
skoga“; a prije toga, g. 1670. sin
pjesnika Dživa predlaže francuskom
poslaniku Gremovillu, da bi u Du-
brovniku sakupio za vojsku 3000
Hrvata. Očito je, da su spomenuti
primjeri izrazi i dokumenti osjećaja
starih Dubrovčana, da su i oni Hrvati
i njihov jezik hrvatski. Ime slovinsko
i hrvatsko su sinonimi, t. j. imaju isti
smisao i značenje već tamo od po-
jave slovinskog imena, premda se
Jevtićev i Stojadinovićev lakaj (da
spomenemo samo najnovije poslo-
davce!) ,conte“ Lujo Vojnović u
, Vremenu“ zgraža nad ,najnovijem
pronalasku (!) da bi dubrovačko slo-
vinstvo imalo biti sinonim njihovog
— našega) hrvatstva“.

Slovinstvo starih Dubrovčana znači

isto što i hrvatstvo. Zato kad Gundu-
lić spominje slovinski jezik misli i
hoće kazati isto što i Zlatarić kad
govori o hrvatskom jeziku. Postavlja
se onda pitanje, kako je došlo do
toga, da su se naši stari pretežno
nazivali slovinskim imenom? Frano
Supilo nam (,Crvena Hrvatska“ od
21. II. 1891.) lijepo odgovara, kada
kaže, da su se stari Dubrovčani vo-
ljeli nazivati slovinskim imenom za
ljubav željene sloge, a ,pojava slo-
vinstva u Dubrovniku može se upri-
ličit pojavi ilirstva kod Hrvata, s tom
razlikom, da je slovinsko doba u Du-
brovniku mnogo više trajalo nego i
lirsko doba kod Hrvata... Ali doba
slovinstva... kao i... ilirstva bilo je
i bitisalo. Znamenito je samo, da su

obje ove ideje potekle s hrvatske

strane... Dubrovnik iznosi ideju slo-
vinstva ... (Međutim) ,kad Srbi vi-
dješe Hrvata zanesena za slovinstvom
i ilirstvom, gdje se svoje volje odri-
če hrvatskoga svojeg imena za lju-
bav narodne sloge, cijeniše, da je
najzgodniji momenat, da se nametnu
oni svojim... srpskim imenom“. Su-
dilo je točno i duhovito postavio i
riješio problematiku slovinstva. Nama
preostaje, da historičkim činjenicama
i istinama podupremo Supilove tvrdnje,
i time dokažemo istovjetnost i sino-
nimnost slovinstva i hrvatstva.
Ilirsko ime i shvaćanje su tekovine
obnove klasičnog duha našega prvog
književnog preporoda, hrvatskoga hu-
manizma krajem 15. i 16. stoljeća,
kada je uskrišeno ime starog Illyri-
cuma i primjenjeno na ondašnje sta-
novnike tog teritorija. Mislilo se, a
naročito praktički  primjenivalo, u
prvom redu baš na Hrvate, pa su
već tada u 16. st. Illyricus, Croata i
Sclavus sinonimi. Historičar Nik. Ist-
vanffi (1538 — 1615) ilirskim imenom
naziva samožitelje ondašnje Hrvatske,
dok Srbe naziva imenom Tračana, Ra-
šanaili Servianaza drugoga književnog
preporoda, ilirizma“ 19. st., ilirsko
ime je ,općeno hrvatsko ime za Hrva-
te, Slovence. Dalmatince i Bosance“
(Fancev). U 19. st. obnavlja se ilirska
ideja i ime, koje — u predpostavci
ilirskog podrijetla Slovena na jugu
— postaje etnički sinonim za južne
Slovene. Tako je Gajev preporod na
humanističkom ilirstvu ,gradio svoje
široke hrvatske, južnoslovenske, pa i
panslavističke unitarističke koncepci-
je, (Fancev). Očitovala se hrvatska
težnja za sveobuhvatnošću, za koju
smo bili spremni žrtvovati i svoje na-
rodno ime. Ovu smo zabludu i širo-
kogrudnost skupo platili. Srbi su na-
protiv odmah odlučno odbili pokušaj,
da i oni prihvate ilirsko ime i ideju.
Vuk Karadžić g. 1836. piše, kako bi
Srbi ,ludi bili, kad bi pristali na to,

da ostave naše slavno ime, a da pri-
me drugo mrtvo (= ilirsko), koje da-
nas u sebi ništa ne znači“. Teodor
Pavlović, glavni protivnik ilirizma,
kaže, da ,tu sloge nema gdi se na-
ma o glavi radi“. Srpski historičar
dr Ilija Mamuzić u svojoj studiji ,Srbi
i ilirizam“ (Rad 247) navodi, da se
ilirizmu protivio jaki osjećaj srpstva
i ,izvesna isključivost te nacionalne
svesti prema svemu.... što nije bilo
srpsko i pravoslavno. -A_ ilirizam to
nije bio“ (str. 83, 84). Međutim, piše
dalje Mamuzić, god. 1845 ,ilirstvo je
postalo drukčije u Zagrebu, u Hrvat-
skoj. Ono se oslobađalo mladičkih
snova, a i zabluda. (Ono) je ,pre-
trpjelo poraz u pokušaju da obuhva-
ti... Srbe“ (str. 91). Ilirizam je zaista
hrvatski pokušaj šire integracije, koji
nije uspio ni onda niti kasnije, ali
koju smo zabludu skupo platili. Od
nilirizma“ preko — Strossmayerova
»narodnjaštva“, naprednjaštva i koa-
licionaštva dolazimo do poznatog lo-
ma. Ilirstvo je, iako zabluda, bilo ipak
naše, hrvatsko.

»Slovinstvo se može, kako je Su-

pilo opazio, ,upriličiti pojavi ilirstva“.

Razlika je u tome da je ovo čistija i
određenija pojava, nego li ilirstvo.
Već god. 1418. javlja se u Dubrov-
niku slovinsko ime, a traje do u 19.
st. Osjećaj dubrovačke posebnosti,
uvjetovane i prouzrokovane dugim
samostalnim državnim životom, daje
slovinstvu onu upornost i dugotraj-

nost, tako da je potpuno zamijenjeno |
hrvatskim imenom tek u 19. st., kada

u Dubrovniku slovinsko ime nestaje
skoro zajedno kada i ilirsko. Dubro-
vačko slovinstvo 17. st, pa tako i
Gundulićeva Dubrovnika, u uskoj je
vezi s katoličkom cbnovom i radom
Isusovaca, koji namjenju veliku ulogu
našem gradu kao ishodištu misionar-
sko - kulturnog djelovanja na slaven-
ksom jugu. Tadašnje je slovinstvo
bilo katolički ,Wunschbild“, kao što
je novovjekovno slovinstvo bilo na-
cionalni — ,Wunschbild“ (Kombol).
Slovinstvo je bilo ,Wunschbild“ du-
brovačkih Hrvata i neoboriva je hi-
storička činjenica i istina, da Srbi ni-
kad nijesu sebe nazivali Slovincima.
Od 16. do 18. st. samo Hrvate na-
zivaju Slovincima, dok Srbe nazivaju
Grcima. Pojmovi slovinski, ilirski i
hrvatski u Dubrovniku su bili sinoni-
mi. I Delabella piše u svom rječniku
»Slovinski aliti hrvatski“, a Hektoro-
vić kaže, da je Marulićem ,urešen
bil i jezik slovinski“. Slovinski je i-
nače prvenstveno književni, a ne
etnički pojam. Dubrovčani su radi sa-
mostalnoga državnog položaja isto-
vjetovali uglavnom ime naroda i
države, nazivajući se ponsajviše Du-
brovčanima. Jezik im je pak bio slo-